Pogled iz Tonda. Ribarski gat koji bi trebao biti gotov u siječnju 2009. godine. Gatom će upravljati Lučka uprava i bit će namijenjen ribarima. Imat će iskrcajno mjesto, što znači da će biti osiguran nesmetan pristup vozilima, zapadni će se dio koristiti za operativu, a istočni će biti namijenjen i uređen za privez ribarskih plovila u četverovez. Kamioni drndaju već mjesecima, u ranu zoru, nasipavalo se more, bacale se betonske gromade. Dizalica koja je prenosila te gromade u pretpotopnom stanju, sva pohrđala. Pri jutarnjoj kavi često sam je promatrala, čudeći se kako uspijeva održati ravnotežu i još k tome nosati te tone vamo-tamo. Al nije pala. Nit je kome pao beton na glavu. Kacige nisu nosili. Ne može ti kaciga pomoći ak ti padne par tona na glavu.

Ma, tko kaže da neima plakata za zbivanja na gradskom glavnom trgu, da ga ja vidim?! Osvanuli danas na oglasnim pločama. Bolje ikad nego nikad. Jest da je jučerašnje zbivanje na trgu već prošlo. Na web stranicama bila najavljena cirkuska škola. Pojavio se samo majstor od balona od sapunice i štandovi majstora starih zanata. Sve je to u sklopu aktivnosti udruge Čarobnjakov šešir . Za danas su najavljene i predstave lutkarskog studija Kvak (Zagreb). A trebala bi se održati i škola hodanja na štulama. Ja sigurno ne budem polaznica te škole. Volim čvrsto stajat na zemlji...

Update:

U petak nije bilo ribarske fešte. U subotu su nastupale mažoretkinje ali ne i Blue Dream. I poslije je svirao Goran Griff sa svojim bendom. Rasplesali se klinci, ali i odrasli. Stolovi na trgu zauzeti, profitirali i slastičarna i kavana i fast-food. Jučer je svirao neki sastav, valjda je to bila Grupa Elvisa Stanića. Ovaj put se skupilo nešto manje ljudi. Mi produžili dalje i sjeli na terasu gradskog hotela. U daljini je sijevalo, vjetrić je ćarlijao a mi uživali.

U subotu mi stigli svekar i svekrva. Dva smo dana proveli u nakuhavanjima i roštiljadi i ispijanju vina i šetnjama po gradu. Slijedećih nekoliko dana nisam dežurna kuharica, samo dođem s posla i sjednem za ručak. I umjesto kuhanju i pranju suđa, mogu se posvetiti peglanju. Jučer sam speglala tri mašine veša. Smanjila se nespeglana hrpa toliko da je sad mogu pogledati a da me ne štrecne oko srca kolko je ima.

Ljeto se zahuktava. Sad konačno ima nešto ljudi koji cirkuliraju obalom i ulicama. Daleko je to od one gužve koja je znala vladati prije desetak godina. Nekad si se namučio dobrano da prođeš s jednog kraja ulice na drugi, izbjegavajući djecu, odrasle i njihove životinje. Najviše je ljudi uvijek oko sladoleda. Tako i ovih dana. Susjed Makedonac slaže kuglice i kornete u obliku Pinokia i Pamele Anderson, privlači mušterije raznim pošalicama ("Danas jedeš, sutra platiš." ili "Deset dana garancije na sladoled" ili "Bez kalorija, samo vitamini" ili "Viagra, viagra"). Ljudi prilaze. Kuglica je 5 kuna ali ako uzmeš tri kuglice, platiš samo 10 kuna... I dok traje graja oko slastičarne, mi ostali pogledavamo se kroz otvorena vrata radnji i gledamo kako rijetko tko uđe i kupi nešto. No, tko god mi došao, dobro je došao. Kuna po kuna, da pokrijem troškove, samo da ne moram iz muževe plaće popunjavati rupe.

U gradu inače vlada kaos što se parkiranja tiče. Otkad je glavna prometna ulica izgubila parkiralište jer jednim njenim dijelom promjetuje turistički vlakić, turisti i domaći se dovijaju na raznorazne načine gdje bi uvalili limenog ljubimca. Ter se parkira na svim mogućim i nemogućim mjestima, i po zebrama i po prolazima i prilazima. Pauka vidjeh jednom, davnijeg dana. Policijski auto možda triput od početka ljeta. Jedino što primijetim, što se održavanja prometnog reda tiče, su lisice koje stavi naplaćivač parkiranja pametnjakovićima koji ostave auto na označenom mjestu za parkiranje ali ne plate...

A naša nova gradska plaža






možda će biti gotova krajem ljeta. A možda ni tada. Jedno je vrijeme gradilište bilo zatvoreno.



Pa je nekoliko mjeseci plivalo pod morem. Jer projektanti nisu znali kolika je plima. Pa se nakon nekog vremena moralo ponoviti nasipavanje i betoniranje... Ma, mislim... pa u svakoj Lučkoj kapetaniji imaju dostupne podatke o točnim visinama mora svaki dan, svaki sat, mjesecima unaprijed... Ter se na ovoj nazovi-plaži sad tu ti tamo dođu pobrčkati lokalni klinci.







Džaba ideja koja se ne može odraditi...

Konačno počinju neka zbivanja u gradu. Večeras je najavljena Ribarska fešta na glavnom trgu. Sutra nastupaju umaške mažoretkinje i grupa modernog plesa Blue Dream. U nedjelju bi se trebao održati jazz koncert - Elvis Stanić Group. Od 28.-30.7. u planu su Umaške cirkuske noći (“radionice za djecu, predstave za djecu i odrasle, gutači vatre, žongleri, hodači na štulama i brojni drugi zabavljači”).

Kolovoz donosi:

1.-3.8. Sepomaia Viva – 7. međunarodni festival antike

4.8. Rock o´clock – koncert: No problem

5.8. koncert klasične glazbe: klapa Lungomare i Mješoviti pjevački zbor Župne crkve

6.8. Salsa party

7.8. gastronomska manifestacija Dan rajčica, koncert: klapa Nevera

9.8. Umaške mažoretkinje i Blue Dream

10.8. glazbena večer – koncert: Beatles revival

11.8. Rock o´clock – koncert: Night express

12.8. Salsa party

13.8. glazbena manifestacija – Koncert najuspješnijih mladih pjevača Istre

14.8. Etno večeri – koncert: Batana, Lungomare i Vidofon

15.8. Glazbeno-plesni nastup – Putokazi


Ovo sam prepisala sa stranica TZ Umaga (tako da nisam autorica opisa pojedinih “manifestacija”). Po gradu neima nikakvih plakata za ova zbivanja... Ha, neka nas vrijeme posluži. Znajući što je i kako bilo proteklih godina, kiša će sigurno nešto omesti… A da se moglo štošta od ovog (ima još, skoro svaki dan do kraja kolovoza) prebaciti i na srpanj, jel… moglo se baš. Ovako ispada da je samo kolovoz ljetni i sezonski mjesec…

E, da se pohvalim. Upoznala sam danas Uranovu pikulu! Došla mi u radnju. Ja je izgrlila i ižljubila , kao što je red i običaj. I evo, kaže da će mi opet doći.

Nova kosa je već dovoljno velika da vam je mogu predstaviti. Evo moje čupe, izrasle za tri i pol mjeseca:





Ja - nekad ravnokosa, a sad frčkava. Na taju svoga.

Sad bih fakat mogla pustit kosicu do ispod uha. Pa tak razbarušena ličit malo na Meg Ryan.

Otišli smo s kumicom u konobu Nono. Petrovija pored Umaga. Gazdu znamo već godinama, znamo da je kuhinja domaća, zasnovana na vlastitom uzgoju. Ambijent ugodan, starinski, s detaljima koji gode oku. Osoblje ljubazno, diskretno. Hrana izvrsna. Narezaše nam pršuta, kobasica i sira za predjelo. Sve domaće, ukusno. Curkama prilagodiše jelovnik i po porcijama i po vrsti mesa (mamina zlata najviše vole pileća prsa, bijelo meso, ter su im umjesto pola pileta servirana samo prsa). Njoki sa srnetinom i fuži u istarskom umaku bijahu mmmm... Na kraju nas ispratiše s rakijicom zvanom biska (domaća ljekovita rakija koja se priprema od komovice, imele i triju vrsta trava. Originalni je recept star oko dvije tisuće godina i potječe iz doba Kelta koji su obitavali na ovim prostorima. Za imelu kažu da opušta, djeluje protuupalno, regulira visoki krvni tlak te rad srca i bubrega, pomaže cirkulaciji i kod raznih drugih tegoba…) Cijene pristupačne. Ma, preporučam svakome tko naiđe u ovaj dio Istre!





Detalji:









Vani:

Ove godine nije bilo čak ni zastavica ATP turnira po gradu. Dok Zlatni lav svake godine na više mjesta istakne svoju prisutnost u gradu, pa su se ove godine još dvije ulice okitile njegovim zastavicama, a na raskrižjima sa semaforima (dobro, ajd, imamo sveukupno tri semafora u gradu) postavljeni bili reklamni stalci s plakatima – od ATP-a ni A... Lani su bile u parku pored vijećnice porazbacane velike teniske lopte od stiropora. Raja se slikavavala pored njih, bile su atrakcija. A ove godine – ništa. U Zagrebu nađem jambo-plakat za ATP još proljetos. U Umagu ni po čemu ne možeš prepoznati da se taj tjedan odvija jaki i hvaljeni teniski turnir.

Bez obzira na nereklamu u gradu, očito se u Stella Maris slila društvena i kulturnoumjetnička krema naše zemlje. Po gradu Ferrariji, Lamborghiniji, Porschei... U Tondu Janica Kostelić, u Luki Jelena Urukalo (moš mislit selebriti-žeme...). Kuma i mlađa Potočnica vidjele Stipu (Mesića, Mesića - evo, Dvojkice, da ne bude zabune) dok je išao na na Princa od Venecije (brod, katamaran). Par puta je nad selom zaklepetao helikopter. Po gradu smo vidjeli hostese kako se vozikaju u onim dvokotačnim prometalima, segway-ima. Toliko o poznatima. Zato smo sinoć dragi i ja prevrtili snimku Red carpeta, da vidimo koga su kamere zabilježile. Čisto da se informiramo.

Uglavnom, ATP bio, ATP završio. Jel su organizatori nezainteresirani za reklamu turnira u vlastitom gradu il nemaju dovoljno novaca za takve stvari, ne znam. Jedino je za finale bio predviđen video-zid na Trgu slobode, da ljudi mogu gledati bez da plaćaju upad na stadion. ..

Moja se obitelj dobro provela zajedno s kumicom. Bilo je i šetnje i pijuckanja kave, razgovora, gurmanskih užitaka. Jedino nije pala plaža. U nedjelju ujutro se tako smračilo da se činilo kao da će svaki čas ruknuti kiša. Pa smo odustali od kupanja. Kumu smo ispratili popodne. Vikend završio uz TV i zvukove vatrometa (iako je Stella Maris udaljen par kilometara od centra, sve se čuje).

Danas je neko mutljikavo vrijeme. Puše jugo, oblaci se crne i valjaju, al sunce tu i tamo uspijeva proviriti i još ne pada kiša. Nije ni zahladilo. Još. Al izgleda da hoće, bar tako kažu meteorolozi.

Zdrava sam, vesela i sretna. Obavila kontrolu kod radiologinje, liječnica je izuzetno zadovoljna mojim nalazima. Isprepipala me, pregledala papiriće koje sam joj donijela i rekla da je sve super i da dođem za 3-4 mjeseca. Ihaaaa!

U Zagrebu se upoznah s predsjednicom udruge "Za novi dan", potpisah peticiju, odslušah program kojeg su pripremili. Vidjeh Dordoru2, provedoh s njom vrijeme u ugodnom razgovoru. Oduševila se mojom kosicom (a ja uživam u takvim reakcijama, jer se i sama divim tim novim izraslinama na glavi ). Nakon što sam se pozdravila s dragom Dordorom2, pridružih se Uštekanoj mami, Tati od formata i Caiman Verde-u. Glazbenici zauzeše pozicije, mi slušatelji se porasporedili po klupama i stolicama i Zrinjevac se ispuni prekrasnim zvukovima. Još kad se sumrak spustio, pa se upalile lampice oko i na Paviljonu - divota! Nakon koncerta Caiman Verde-a, nastupila je Jasna Bilušić. Nju smo malo poslušali i razišli se. Većina Caimanovaca otišla je ubit oko prije puta za Lastovo, ali su Uštekana i Caiman odvojili još nešto vremena za piće sa mnom.

Jutro osvanulo kišno i hladno. 18°C pisalo na zvjezdici u Draškovićevoj. Još sam u Zagrebu uspjela odnijeti POS printer na popravak, i popraviše mi ga i već ga preuzeh. Tako da sam obavila baš svega i svačega. Sad čekam vrijeme za polazak. Vani kiša ne prestaje, no tko je šljivi. Ja ionako otrčim na trajvan pa na Kolodvor. A dalje me vozi bus i opet mi je svejedno jel pada il ne pada. Glavno da idem kući, i to još u društvu svoje kumice.

Et. Dva zagrebačka dana su pri kraju. Ako ne prije, eto mene opet u studenom. Al tad ću doći na malo više dana.

Stigao novi digitalac u familiju. Olympus mju 1030 SW . Može pod vodu. Mislim, može svaki aparat al neki ne prežive. Ovaj da. Pa su tajo i Mlađa išli isprobati. Nije taji bilo svejedno prvi put zaroniti s aparatom u ruci, kud ćeš novi lijepi aparatić potapati... al reklame i uputstva kažu da smije u vodu i... sretno završilo. Ovo su prve fotke:

Je, otišle mrlje s hladnom vodom. Već sam bila otpisala nove lanene hlače a i tuniku... al sve je izašlo. Masničetina je već u ljubičastoj boji i neće tako skoro proći. Izgleda ko da sam se dernula negdje dobrano, no ajd... stalno imam neku plavnicu pa nije neuobičajeno.

U svoj svojoj jučerašnjoj ljutnji i dizanju tlaka još mi se dogodilo da sam skoro izgubila zdravstvenu iskaznicu. Srećom, neka dobra dušica vidjela je kako se pri izlasku iz laboratorija gombam s torbom i čašom za urin i maramicama u pokušaju da obrišem mrlje. Pokupila sam skoro sve sa stolice gdje sam odložila stvari. Al ostade iskaznica. I odnese je netko u laboratorij. I ja je dobih natrag. Hvala nepoznatom dobročinitelju! Već sam bila gruntala što ću i kako ću bez iskaznice ali odlučih prvo provjeriti u laboratoriju pa poslije kukat i jadikovat. Tako sačuvah kilu živaca... Nalaz krvi super, sve u normalnim granicama. Ova druga tekućina kaže da moram piti uvin čaj pak ću to i učiniti. Ništa zabrinjavajuće.

I tak. Spremam se sutra ujutro u Zagreb-grad. Ja ne bih bila ja da si već nisam isplanirala boravak. Tako ću isto popodne otići na Zrinjevac, na priredbu "Ljetne večeri na Zrinjevcu" (od četvrtka 17.7. do subote 19.7. u glazbenom paviljonu parka).

Događanje u četvrtak nazvano je "Glazbom i znanjem protiv malignih bolesti". Od 18 do 20 h će tamo udruga "Za novi dan” predstaviti informativnu brošuru pod nazivom „Mali savjetnik za oboljele od malignih bolesti“ i organizirati potpisivanje peticije za najkvalitetnije liječenje kroničnih, teških i rijetkih bolesti po preporuci liječnika specijalista na račun HZZO-a. Članica sam udruge skoro od samog osnivanja, a i moja Zajednica žena upisana je kao član. Ovo je ispala prilika za upoznavanje i potporu. Nakon programa udruge, u 20 h na Zrinjevcu nastupa Tata od formata s ostalim Caiman Verdeovcima. Doći će ga poslušati još neki blogeri i eto nam blog-susreta. Jest da bi bilo puno ljepše da se nalazimo uz more, u Tondu na primjer ali nećemo sad cjepidlačiti…

U petak odrađujem prvu kontrolu (nakon zračenja) i popodnevnim busom vraćam se kući svojoj. Društvo će mi u busu praviti kuma. Imat ću je samo za sebe pet sati, ihaaa! Gošća ostaje do nedjelje, imamo taman vremena za poneku šetnju, možebitno piće u Stella Marisu (da trunak zvjezdane prašine od silnih celebrityja na ATP turniru padne i na nas), ma jednostavno – ljudovanje.

Nije bilo dosta što je pijavica imala primjedbe na moje nevidljive i pretanke žile, nego je morala ionako predragocjenu krvcu proliti. Tek kad sam izašla iz laboratorija, primijetih da su mi hlače i tunika krvavi. Sad surfam tražeći savjete za protiv mrlja krvavijeh, na lanu i pamuku. Tak da me činjenica kako ću imati veeeliku masnicu pored desnog lakta (gdje je ova kao našla žilu) ne okupira previše...

Za prvu kontrolu moram donijeti nalaz markera, kompletnu krvnu sliku i ginekološki nalaz s TVCD (kolor dopler). Marker sam odvalila, skupljam hrabrost otić opet kod pijavica da mi tu krvnu sliku naprave, kod ginekologa bijah u petak.

Odlazila sam godinama kod privatne ginekologinje al se ona nije zadnji put usudila izvaditi mi spiralu ali ni mogla izdati uputnicu za Pulu, da mi to tamo naprave. Uputnicu sam morala tražiti od "službenog" ginekologa u našem Domu zdravlja. Ajd, upisali su me ko novu pacijenticu i dali uputnicu. Sve mi je to sredila medicinska sestra, doktora ni nisam vidjela. Jučer sestri objasnim što mi treba. Vrati se ženskica nakon nekog vremena i kaže da se za kolor dopler izdaje uputnica i šalje za Pulu ili Rijeku. Ili se plati ovom doktoru 300 kuna i može me odmah pregledati. Što ću, ne bi me sad nitko natjerao da se tramakam po zvizdanu u Pulu ili Rijeku. I pitanje je kad ću doći na red. A hoću u ovaj petak otići na kontrolu i treba mi nalaz. Rekoh joj da ću pričekati i platiti doktoru. Dobro. I dođe prilika da i upoznam tog doktora. I nije mi baš nešto šmekao. Rekla mu po što sam došla. Onda me preispitao o osobnim i familijarnim bolestima i sklonostima. Dobro, morao je napuniti bazu podataka, to razumijem. To što sam bila čekala više od sat vremena i već mi je tlakić sigurno pao na 80/55 a želudac počeo slati zvučne signale da mu je vrijeme objedu, to nije isključiva krivica doktora. To što je ispitivao, pa šutio i tipkao po tipkovnici, to mi je nakon par minuta već pomalo išlo na živac. Dva-tri puta sam ga zamolila da mi objasni što će mi raditi i zašto treba kolor dopler, a on me otpilio da će mi već sve reći.

Kad je konačno upisao sve što je namjerio, pozvao me da se legnem na ginekološki stol. Pak me prepipao, uzeo uzorak za papa-test (to mi je čak i rekao), pak mi je uglavio onaj pipac-skener i gledao mi unutrašnjost na ekranu. Ekran crno-bijeli. Nije u koloru. Pak je šutio, šutio. Pitam ga što mjeri, što označava na ekranu. Kaže debljinu stijenke maternice. Dobro. Isprinta papirić sa slikicama, kaže da je gotovo. Da mogu sjesti opet pred njegov stol i kompić. I počeo opet šutke pisati. Ja u sto čuda. Meni ovo nije ličilo ni na što drugo nego na obični ultrazvuk. Da ću zaustiti i pitati koliko sam dužna i što mi je uopće napravio, evo ti čoek se udostojio izreći par rečenica. Da je provjerio debljinu moje stijenke. Da hormonalna terapija zna utjecati na organizam i tako da se stijenke podebljavaju. Ako je debljina 8 mm ili veća, mora se strugati ta stijenka i mijenjati terapija. Da ja imam debljinu 4 mm i da je to sasvim u redu obzirom na godine i klimakterij i da smatra kako nije potrebno obaviti kolor dopler. Ma, mislim.... pa mogao mi je to i unaprijed reći ili za vrijeme pregleda. I sad, ostavio je mojoj radiologinji da odluči da li će inzistirati na tom kolor dopleru ili ne. Ako žena traži, nek dođem drugi tjedan obaviti taj pregled. Al on misli da ne trebam, nego samo da telefonski kažem radiologinji što je on zaključio. E pa... I sad moram nazvati radiologinju i pitati je što napraviti. Izađoh neoštećenog novčanika ali baš onako nezadovoljna.

Nema meni do moje privatne liječnice. Jest da joj platim 350 kuna za pregled i papa-test al me žena zna već godinama i sve mi kaže. I ne moram kod nje papa-test čekati 2-3 mjeseca i ak joj kažem da mi napravi CD, onda će mi i napraviti. Ak ima.

Danas me potresla tužna vijest. Plavi vitez, policajac Davor Javorski (40) iz Volodera poginuo je u Sisku u prometnoj nesreći. Davor Javorski bio je šef smjene u Operativno-komunikacijskom centru sisačke policije, te ugledni policajac - sudionik Mirovne misije UNMIK-a na Kosovu kao i predsjednik policijskog moto kluba “Blue Knights” Croatia. Laka mu zemlja…

Nisam ga osobno upoznala, samo preko maila i telefonskim putem. Prvi put sam za njega čula na druženju “Plavih vitezova” u Umagu. Bio je organizator tog prvog susreta policajaca-motorista u Hrvatskoj pa sam mu poslala par sličica koje smo muž i ja uslikali na trgu prepunom motocikala.







" ´Plavi Vitezovi´ originalnog i potpunog naziva ´Law Enforcement Motorcycle Club Blue Knights´ osnovani su 1974.g. u Bangoru, savezna američka država Main, donekle i kao odgovor tadašnjim postojećim moto klubovima koji nisu bili spojivi sa zanimanjem policajaca i koji nisu prihvaćali policajce, kao i žene u svoje redove. U početku se radilo o malom lokalnom moto klubu, no ubrzo se osnivaju nove podružnice i šire na Kanadu i Australiju te Europu. Blue Knightsi postaju međunarodni moto klub s više od 19 tisuća registriranih članova u svijetu, podijeljenih u 560 podružnica i 12 vijeća. U Europi članstvo danas broji više od 1700 članova u 66 podružnica. U Hrvatskoj, "Plavi vitezovi" su osnovani u kolovozu 2002 godine, kada je u Daruvaru odrzana Osnivačka skupština nekolicine entuzijasta, policajaca iz Pakraca, Daruvara, Kutine i Siska. Nakon 6 godina vožnji po susretima BK širom Europe, posjeta susreta u Hrvatskoj, te organizacije nekoliko humanitarnih akcija ("Croatian Foundation Meeting 2004" "2nd BK BEACH PARTY 2005", "TOY RUN 1,2,3,4 i 5", "DICE RUN I"), osnivaju se jos 3 podružnice – Zagreb, Istra i Split. Do danas hrvatski "Plavi vitezovi" broje preko 150 članova, čime se svrstavaju u članstvom najbrojnije moto klubove."

Uz zahtjev za korištenje javne površine u mom gradu odnedavna treba priložiti i "idejno rješenje izgleda pokretne naprave – reklamnog panoa/stalka, sa svim elementima, sa točno označenim dimenzijama i fotografijom", te "kopiju katastarskog plana ne stariju od 6 (šest) mjeseci sa označenom katastarskom česticom koju bi koristili, te ucrtanom površinom koju bi koristili sa točnim dimenzijama".

Ajd, mislim, mogu ja fotografirati stalak kojeg bih stavila van na ulicu, mogu ga i premjeriti i u Corelu nacrtati i ucrtati dimenzije. Al ići u Buje, u Ured za katastarsko geodetske poslove, i tamo ishodovati kopiju katastarskog plana i pikati črčkice po 0.7 kvadrata koliko želim koristiti na ulici... mislim... Zbunjujuće je i to što moraš upisati broj katastarske čestice (eeeeej) gdje bi se zauzela javna površina. Mislim, poslovni prostor u kojem obavljam djelatnost ima svoj broj čestice, a ulica ima sasvim drugi broj. Moj broj se da iščitati u ugovoru o najmu, a za broj čestice koji pripada ulici valja zagledati u taj jel katastarski plan. A radna ulica mi se nije mijenjala ne pol godine nego ihaaa vremena, pa tako nije mijenjala ni brojček čestice. Nije mi jasno, fakat mi nije jasno, zašto toliko kompliciraju. Do pred neki tjedan bilo je za reklamni stalak dovoljno napisati zahtjev, napisati adresu poslovnog prostora, priložiti dokaze da je plaćena najamnina i komunalne usluge i to je bilo to.

Da se s brojevima katastarskih čestica, odn. katastarskim planovima barata za postavljanje reklamne table na lokalnim, županijskim i državnim cestama, to znam. Al za ovakvo što... Ma, naći ću ja negdje kopiju katastarskog plana ovog dijela grada, ucrtat ću im mikroskopski točkicu za stalak, platit ću im al...

U utorak smo bili u Trstu. Na snazi su sniženja, pa po običaju odletimo na par sati i pokušamo si naći nešto ljetne odjeće. Starija Potočnica, dijete-žena, našla si je badić. Pogledali smo i tajo i ja, reda radi, jer to je njen izbor. Zna koliko želi pokriti a koliko otkriti.

Ja prošla najbolje. Dvoje lanenih hlača i lanena bluza – sve zajedno 50 €. A u outlet-dućanu na Bloku, gdje se može naći firmirane robe po vrlo povoljnoj cijeni, nađoh si Marlboro maxi haljinu. Bez rukava, s prorezima sa strane, pa može glumiti i dugačku tuniku. 40 ojra. U pola cijene.

Kupnju zaključismo u Famili, supermarketu. Nutella je pala, naravno.

Nije samo jučer nevrijeme pobrkalo planove Umageža. U nedjelju je trebala biti održana predstava "Nunsense" riječkog HNK na glavnom trgu. Sat i pol prije predviđenog početka završne svečanosti Zlatnog lava stuštio se dažd. Nakon što su vrijedni djelatnici u petak počeli slagati pozornicu, u nedjelju su je morali na brzinu raslagivati...

Dodjela nagrada Festivala obavljena je u gradskoj vijećnici. Skupilo se nas tridesetak. Nakon objašnjenja ocjenjivačkog suda zašto je pojedine predstave i umjetnike odlučilo nagraditi te preuzimanja nagrada, riječke glumice izvele su djelić mjuzikla "Nunsense". Sudeći po onome što su nam pokazale, predstava je izvrsna i valjalo bi je pogledati. Tko zna, možda nagodinu bude ponovljeno gostovanje...










Po naslovu možete vidjeti da mi je danas okruglasti, jubilarni post. Ide to meni...

Ako želite vidjeti nešto malo našeg Trga - autobusnog kolodvora, nešto malo Umageža, mažoretkinje među kojima se krije i moja starija Potočnica... evo prilike danas od 18.10 do 19.30 na Prvom programu HTV-a.

Update:
Napala nas pijavica. Grmilo je i sijevalo od nekih pola 6. I taman kad se učinilo da će oko 6 i 20 proći svi ti oblaci a da se ne istresu - sa sjevera je nahrupila pijavica. Limena glazba, zbor i mažoretkinje skoro poletješe u zrak. Uslijedio je stampedo, hvatao se zaklon. U moju radnju se slile sve mažoretkinjice i tu smo čekali prestanak dažda. Za nekih 10 minuta zasjalo sunce, oblaci se razišli. Mi se vratili na trg, a na trgu skoro pa nikog. Hatevejci pokupili tehniku i popeli se na brod. Pih. A sad lijepo sja sunce, ugodno je osvježilo. Malo smo obišli štandove s antičkim jelima, od folkloraša dobili fritule i kroštule i ja se vratih u radnju. Et, baš nemamo sreće...

Brod HTV-a jutros:






Priprema mažoretkinja za nastup:




Antička gurmanska ponuda:

Festival je pri kraju. Još dva Okrugla stola i dvije predstave te svečano zatvaranje, nakon mjuzikla na otvorenom (koji je izvan konkurencije).

Bila sam na predstavama "Naočale Eltona Johna" u izvođenju HNK iz Varaždina i "Riva i druxi" (čita se "druzi") u zajedničkom izvođenju Talijanske drame HNK "Ivan pl. Zajc" iz Rijeke i Istarskog narodnog kazališta iz Pule.

"Naočale Eltona Johna" osvojile su do sada najveće simpatije i najbolju ocjenu publike. Autor: David Farr, redateljica: Ksenija Krčar, glumci: Marinko Prga, Ivan Glowatzky, Stjepan Perić, Berislav Tomičić, Maja Kovač i Jadranka Krajina. Britanski humor, priča smještena u Watford, gradić pored Londona, nogomet i rock glazba, dva brata koja se nisu vidjela šest godina, drama i komedija. Izvrsna glumačka ekipa, no tekst neujednačen (na trenutke preopširan, nakićen i preknjiževan a na trenutke prebačen u kajkavski šatro govor).











Druga predstava bijaše prezahtijevna za mene. Naime, riječ je o dvosatnom djelu na mješavini talijanskog i hrvatskog jezika, i to na nekoliko narječja. Evo što o predstavi kaže redatelj Lary Zappia: ”Riva i druxi, kao dramaturški križanac istoimena dramoleta i romana Milana Rakovca, priča je o lavini nesreća koje su po svršetku Drugoga svjetskog rata prekrile Istarski poluotok, o trostrukom egzodusu koji bi mnogi danas najradije zaboravili: onom autohtonih Talijana izgnanih iz vlastitih domova koji su bili primorani nastaviti život izvan granica tadašnje Jugoslavije kao esuli, onom "slavenskih barbara" kojima je ispod nogu bila izmaknuta sigurnost njihova seoskog ognjišta i koji su, u žrvnju tobožnjega komunističkog napretka, morali pod svaku cijenu pristati na urbanizaciju, te onom trećem, tihom, gotovo neprimjetnom egzilu preostalih Talijana koji su bili prisiljeni odreći se svoje kulture i asimilirati novu, sad većinsku. U kolažnom, nelinearnom i multimedijalnom obliku Riva i druxi dotiču upravo ta osjetljiva mjesta prošlosti i pitanja naše povijesti, posvećujući se poratnim godinama u kojima se stvaraju obrisi ove kompleksne sadašnjice, ove stvarnosti koju s mukom pokušavamo razumjeti, zaokuplja se vremenom u kojemu se prelamao i uobličavao identitet kako pojedinca, tako i cijeloga grada – Pule, pa čak i cijele jedne regije – Istre.”

Obzirom da nisam iz ovih krajeva, da ne poznam dovoljno dobro povijest a i jezik, odgledah samo prvi čin. Iskreno priznah sama sebi da ne mogu pratiti predstavu… Ali znam da je cijeli ovaj projekt imao vrlo složenu produkciju. Prvi put tijekom festivala publika je vraćena u gledalište dvorane a glumci ostadoše na sceni. Sama konstrukcija scene prvi put je viđena u Umagu. Jednako tako, prvi put je dvorana dobila i konstrukciju s rasvjetom.



Od glumaca znam samo Aleksandra Cvjetkovića (glumio inspektora Marka Priliku Čensa u seriji “Balkan Inc.”), a u popratnim materijalima čitam i ostale: Elvia Nacinovich, Bruno Nacinovich, Denis Brižić, Romina Vitasović, Rosanna Bubola, Elena Brumini, Lucio Slama, Alida Delcaro, Teodor Tiani, Rade Radolović, Filip Lugarić.









U predstavi su korišteni zvučni zapisi pisca Milana Rakovca.

Vruće je, a tako nam i treba. To što sam se jutros probudila u 5, u 6 se digla i išla peglati (jer zaspati nisam uspjela nego počeh rješavati svjetske probleme i vrtjeti raznorazne kombinacije u glavi) – sama sam si kriva. Malčice sam neispavana jer noćom idem kasno spavati. Nisam svaku večer na predstavi ali svako malo me nema doma do nekih 10-11 h a moji me pilići i njihov tajo čekaju vjerno da im se pridružim u gledanju snimljenih epizoda Navy CIS-a, Zakona brojeva i sličnih. Ter se poslažemo po krevetima duboko u noć. Vani bude 23-26 stupanja, u sobama se ne uspije ni na toliko rashladiti.

I dalje sam dobro raspoložena, uživam u angažmanu u Zlatnom lavu. Malo nas je ali se držimo i ne damo i vjerujemo u budućnost festivala. Valja preživjeti prvih deset godina a to nam se jaaako približilo. Osim dnevnog tiska, novine nas ne obadiru, njima bi trebali skandali, priče... a mi to ne nudimo. Čak i golotinju na predstavama nitko od nas ne fotografira (al bih se obogatila ko papa-razza da sam uslikala golog Navojca ili nečije poprsje ili gaćice... pih). Dogode se i propusti, ima i nezadovoljstva, ima i neugodnih iznenađenja ali sve se to rješava u hodu i ostaje među nama.

Posljednja dva dana domaćica festivala ostala je bez glasa. I to je nepredviđena situacija i treba reagirati odmah. Kako muški dio domaćinskog para nije u Umagu, zamjenu je organizator našao u Dori Delbianco – dramaturginji iz Pule a ujedno i članici ocjenjivačkog suda, te Vlatki Pokos. Dora vodi Okrugle stolove, Vlatka je uskočila u večernje najave. Srećom da postoje osobe kojima nije problem odraditi posao za koji nisu uopće stigle u Umag (Vlatka je, recimo, došla u privatan posjet organizatorima no spremno je i uobičajeno korektno i profesionalno odradila najave, svaka joj čast)...



Danas odoh do doktorice po uputnicu za prvu kontrolu poslije zračenja. U međuvremenu sam dala krv pijavicama iz laboratorija, za marker na tumor. Nalaz je u redu, i to me jako veseli. Mislim, nisam sumnjala da će sve biti okej ali pismena potvrda da nema traga zloćudima itekako diže moral. Spremam se 17. u Zagreb ali samo na dva dana – jedan dan tam drugi dan kontrola i sim. Sezona bi trebala početi, odnosno odraziti se i na moje poslovanje, tako da ću izostati iz radnje najkraće što mogu kako bih uhvatila što više od tih turista. Iako...

Kažem vam, skoro pa šteta vremena provedenog u ovom prostoru. Nijemaca je sve manje, ne vole Ruse i izbjegavaju mjesta gdje ovi potonji dolaze. Od Čeha baš i nema neke vajde, a Talijani i Nizozemci još nisu stigli. Uskoro počinje ATP koji samom gradu ne pruža neki veći posjet. Ljudi dođu, prođiraju kroz tri ulice u križ, eventualno poližu sladoled i popiju kavu i ne osjete potrebu da ponovo dolaze u grad. Život, dnevni i noćni se odvija po hotelskim naseljima. Za trajanja ATP, recimo, u Stella Marisu gostuju Sandi Cenov, Luka Nižetić, TBF, Tony Lee King, Neno Belan i Fiumensi, Beatles Revival Band, Goran Griff Band, Gustafi. Raja dođe jedino ako vidi na plakatima da se nešto događa u centru. Evo, npr., od 3.-5.7. traju Mediteranski folklorni susreti. Mislim, mediteranski, a jučer su nastupali Mađari. U ponedjeljak se u Umagu snima emisija "30 u hladu". Moja mažoretska Potočnica nastupa. Seka i tajo će otići gledati, a doletjet ću i ja na po koju minutu. Moramo si snimiti emisijicu, pa da imamo za uspomenu i dugo sjećanje. Nisu Jadranski susreti ali se snima za TV, jel.... Tek poslije, duboko u srpnju i kolovozu, Trg slobode oživljava za vikende – redat će se koncert Putokaza, Ribarska fešta, Elvis Stanić Group, Sepomaia Viva, Salsa Party, Dan rajčica, Vinko Coce i slično. Bit će mojih raporta, naravno, hihihihi...

Odnedavna se dižem oko pol 8. Ako uspijem zaćoriti nakon što me u cik zore probude galebovi, golubovi i lastavice, te smetlari i čistači sa svojim tandrkalima... Nešto prije 8 eto ti mene, a često i muža moga jedinoga zajedno sa mnom – u Tondu, jel, kao što je red i običaj.

Idem jučer prema kafiću kad me prek ceste zazove susjeda. Pita idem li raditi i od kad radim. Idem raditi, kako da ne, al radim od pol 9. "Ajoooj." Pitam što treba, mogu li pomoći. Treba djetetu fotokopirati svjedodžbu, žure u Buje na upis. "Evo me za minuticu.", rekoh. Žena uputi sina prema mojoj radnji, ja ostavih stvari kod muža za stolom i otperjah fotokopirati. Minuta-dvije-tri posla, zaključah radnju i na kavu. Klinac nije imao ni novčiće sa sobom, al znam da će mi poslije sigurno donijeti. Lijepo mi je zahvalio i ja sretna.

Nekih dvadesetak minuta poslije, nakon što je kava popijena i muž otišao na svoju stranu, pokupih se i ja iz kafića. Zvoni mi mobitel. Nepoznat broj. Istovremeno vidim da ispred moje radnje stoji muškarac s mobitelom na uhu. Pita me muški glas prek telefona hoću li doći raditi. "Da, naravno da ću doći. Ako ste Vi ispred mojih vrata, možete se okrenuti lijevo i vidjet ćete da dolazim." Okreće se tip, ja upravo prilazim i pozdravljam. Uđemo, on kaže što treba, ja počnem pripremati. Nisam sad očekivala da mi tip ljubi ruke što sam došla deset minuta ranije u radnju i obavljam mu uslugu, ali kako on nijednom riječju nije komentirao naš razgovor a nastup i prek telefona i uživo bijaše onak polubahat – ja primijetih da eto ima sreću i da će obaviti što je trebao kod mene čak i prije radnog vremena. Tip me gleda i mrtvo-hladno reče: "Al Vi radite od 8."...

"Aaaa, ne, radim od pol 9 ali sam evo stigla i prije i obavila što trebate."

"Ne, ne, Vi radite od 8, piše vani."

Zvuči li vam poznato?

Uvjeravam ja čoeka da nije u pravu. Mislite da nije pri izlasku stao i provjerio na vratima moje radno vrijeme??? Je. A ja znam što sam napisala.

Et. Dvije slične situacije, a tako različite. Za ovu prvu gospođu bih bez problema došla u neradno vrijeme fotokopirati. Jer znam da će to cijeniti. I da će me pamtiti po dobru. Al mi ovakvi bahati koji me žele pozvati na red jer oni MISLE da bih ja trebala raditi kad njima to paše. Nije mi jasno kako frajer nije pročitao radno vrijeme, a stajao je pred vratima. Mogao je pročitati moj broj mobitela koji je napisan na istim tim vratima a onih 30 nije....

Da, i to da ne zaboravim. Par sati poslije, dolazi mi na vrata gospođa od ujutro. Donosi novčiće i ostavi trinkgeld, za kavu...

A znate li s kim sam popila kavu neki dan? S Tatom od formata i njegovom gospođom. Ahaaa... Šteta da su zbog umjetnosti i zarade morali žuriti natrag za Zagreb, ostali bismo mi još u Tondu...

Autor, scenograf, kostimograf, izbornik glazbe: Dubravko Mataković. Režija: Stojan Matavulj. Uloge: Robert Ugrina, Tatjana Bertok-Zupković, Nermin Omić, Anita Schmit, Rade Mario. Otkačena priča o Gmižićima, Glištanu i Prcmilki. Urnebesna komedija. Famozan dijalog. Strip-scenografija - na pozornici su: miješalica za beton, zahodska školjka, kaca za kupus, sanduk za municiju, daska za peglanje, vjetrobransko staklo, ormar, stol s faličnom nogom, stolice, krevet, televizor, ploča i kreda za pisanje, štednjak, kotač od bicikla, felga, kante, sanduk za pivu, dječje igračke na kotačima, lego-kocke, panj, sjekira, cigle, crepovi... na zidovima: par starih kalendara, Mona Liza, poster Bruce Leeja, portret Busha, slika s vjenčanja, navijački šal Cibalije, slika iz JRM (ratna mornarica)...

Pročitala sam prije predstave par kritika i osvrta na istu, bez namjere da utječu na moju prosudbu o odgledanom djelu. Nekome je ovo možda trash-predstava, ali mene je oborila s nogu. Uživala sam u svemu, u dijalogu, u nadahnutoj glumi, ma u svemu. Moja preporuka!