16

subota

lipanj

2018

Očii su....

.... ogledalo duše!
Pogledala je u te oči u kojima se više ne nazire ljubav. Pogledala je u te oči u kojima se očitala želja za bijegom. Želja da zašuti, ne dira ga i da se makne. Oči u kojima je pročitala da mu je žao što je tu, što je protratio vrijeme na nju. Jer.... Milion puta joj je ponovio da se ona nikada neće promjeniti, da ga guši, ne da mu mira.
Milion puts mu je rekla ja tako volim. Brinem se, pitam, smijem se i plačem. Ali volim!!!!!
Njemu premalo ili previše, ne zna ona.
Otišao je, mahnula je. Tiho je zatvorila vrata. Vratila se na mjesto gdje joj je, po ko zna koji put slomio srce i pokupila komadiće.
Nema veze, sljepit će ih ona, bit će ko nova kada se vrati. Smijat će se, biti sretna što je tu.
Do idučeg pogleda koji ledi krv u žilama i ponovo slama.

13

srijeda

lipanj

2018

Torta u ponoć....

....je bila dovršena. Očekivala sam kako ćeš se sjetiti i poslati mi poruku. Možda neki tvoj stih, nekada si to znao. Očekivala sam da ćeš mi bar zaželjeti laku noć. Očekivala sam da ćeš doći danas.
Nadam se... Danas je šest godina kako se nadam i ne odustajem. Danas je šest godina od kada sam postala svjesna da sve što se dešavalo u mom životu nikada više neće biti isto. Da se jednim laganim poljupcem srušio sav moj brižno izgrađeni svijet kao kula od pijeska.
Šest godina pokušavam izgraditi novi, sretniji, ljubavlju ispunjeniji. Pokušavam ali sam loš graditelj. Ali sam zato vječni optimist i nadam se.
Nadam se....jer još jučer u glavi je ovo trebao biti post koji slavi našu ljubav. Našu!!!!!
Danas je post koji se nada da će iduče godine torta biti pojedena, poruka poslana, poljubac za laku noć dobiven.
Ne odustajem.... Rekla sam ti to. Ne dižem ove bolesne ruke od nas dok god me služe. Samo ću danas zacijeliti još jednu ranu u nizu, popiti kavicu na našem balkončiću i nabaciti osmijeh.
Život ima predivnih trenutaka da bih opet suzu pustila i bila nesretna....
Pamtim samo sretne dane....

03

nedjelja

lipanj

2018

Još jedan oproštaj....

....ovaj put sa trečim djetetom. Otišla je moja malena raditi na more. A ja isplakala more suza.
Ta moja djeca, ko u pravog raka samo se raštrkaju. Ostala mi još moja mala Pikulica kojoj sam rekla da ću je svezati lancima za radijator i da mi neće nikud uteč.
Život je to. Brzo, prebrzo jure te godine. Prebrzo djeca postaju odrasli ljudi. Prebrzo vrijeme teče a mi ne živimo. Mi ne uživamo.
Danas sam naučila jednu važnu životnu lekciju. Danas mi je jedna žena otvorila oči. Spustila me na zemlju. Nježno, polako kao kad majka novorođenče spušta u koljevku. Svojim riječima mi je zalječila ranjeno srce, uljuljuškala me u sigurnost i dala mi mir.
A mir.... To je ono što nisam imala i nisam znala dati.
Danas je još jedno moje malo otišlo postati veliko, jedno veliko je danas na maturanoj večeri, jedno veliko povrijeđeno pokušavam smiriti i dati mu mir.
Danas je bio dan kao mjesec dug.
Ali.... Danas je naučena jedna lekcija. Zatvorena jedna knjiga. I otvorena nova, sa čistim bijelim stranicama koje će ispisivati ovo moje mirom ispunjeno srce.
Danas svečano obečajem... Mir ću širiti i dati svojoj obitelji. Oni to zaslužuju. A ja se javno ispričavam za sve nemire.

29

utorak

svibanj

2018


Da..... Moje prvorođeno je proslavilo trideseti rođendan. Toliko godina a ja se sjećam svake sekunde tog dana, svake suze, osmjeha i njezinog malenog tjelešca koje sam primila toga dana.
Imala sam nepunih sedamnaest, pojma šta me čeka ali čvrstu želju i volju da nas dvije uspijemo i da im pokažemo da možemo sve. S njom sam završila srednju školu. Doslovno..... Vodila sam je na nastavu ako je nisam imala kome ostaviti, išla na bolovanje radi nje. Tako je moj razrednik pravdao moje izostanke. I na tome mu neizmjerno hvala. Bio mi je velika podrška, vjetar u leđa. Jedina osoba uz mog oca koja je vjerovala da mogu sve. I moj divan razred kome je bila kao lutkica pa su je razmazili. Ili vikendom došli po nju, odveli je u Maksimir da se ja odmorim ili stignem učiti za maturu.
Da... Možda nekome izgleda strsšno ali odradile smo to vrhunski svi skupa. I HVALA im na tome.
A Kraljevna je sada odrasla mlada žena koja gordo korača kroz život i koja je svom bratu i sestrama najveći uzor jer ju jednostavno preobožavaju.
Tada nisam bila svjesna svojih mogučnosti i hrsbrosti. Bila je to za sve dječja ludost. Danas znam da su čuda moguća, da se može sve i da se ne odustaje.
Jer.... Kad se male ruke slože sve se može!!!!!!

Već trideseti!!!!!!!


Da..... Moje prvorođeno je proslavilo trideseti rođendan. Toliko godina a ja se sjećam svake sekunde tog dana, svake suze, osmjeha i njezinog malenog tjelešca koje sam primila toga dana.
Imala sam nepunih sedamnaest, pojma šta me čeka ali čvrstu želju i volju da nas dvije uspijemo i da im pokažemo da možemo sve. S njom sam završila srednju školu. Doslovno..... Vodila sam je na nastavu ako je nisam imala kome ostaviti, išla na bolovanje radi nje. Tako je moj razrednik pravdao moje izostanke. I na tome mu neizmjerno hvala. Bio mi je velika podrška, vjetar u leđa. Jedina osoba uz mog oca koja je vjerovala da mogu sve. I moj divan razred kome je bila kao lutkica pa su je razmazili. Ili vikendom došli po nju, odveli je u Maksimir da se ja odmorim ili stignem učiti za maturu.
Da... Možda nekome izgleda strsšno ali odradile smo to vrhunski svi skupa. I HVALA im na tome.
A Kraljevna je sada odrasla mlada žena koja gordo korača kroz život i koja je svom bratu i sestrama najveći uzor jer ju jednostavno preobožavaju.
Tada nisam bila svjesna svojih mogučnosti i hrsbrosti. Bila je to za sve dječja ludost. Danas znam da su čuda moguća, da se može sve i da se ne odustaje.
Jer.... Kad se male ruke slože sve se može!!!!!!

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.