31.03.2005., četvrtak

Nikola Tesla

Svjedoci smo još jednog ružnog događaja, u kojemu ima više žrtava, a sve su posljedica ratnih zbivanja iz početka 90-tih. Jedna je žrtva danas čovjek od 33 godine, Hrvat, u gore spomenutim godinama ročnik vojske JNA, koji nije uspio pobjeći na vrijeme, a posljedica toga bile su strašne torture koje je prolazio od srpskih rezervista. Druga je žrtva nedužna starica iz okolice Siska, Srpkinja, koja je pred nekoliko dana ubijena od spomenutog Hrvata, samo zato jer ga je pozvala da joj popravi televizor netom pokvaren, i samo zato jer je njemu u jednom trenutku, usred razgovora i pod utjecajem alkohola došlo da ju zadavi. Staricu su u selu oduvijek zvali «Srbijanka» i kažu da je bila dobra osoba.
Teško je reći da li je alkoholičaru i psihičkom bolesniku motiv za ubojstvo bila staričina nacionalna pripadnost, ali činjenica je i da ta mogućnost postoji.

Neovisno o tom slučaju, sjećam se nedavne emisije «Otvoreno» čija je tema bila pokušaj da se u Plaškome od strane srpskih čelnika te općine promijeni 20-tak imena ulica. Primjerice, neka od preimenovanja bi bila: Ulica Josipa Jovića u Ulicu Ive Andrića, Ulica 1. gardijske brigade u Ulicu svetog Save, Ulica Bernardina Frankopana u Ulicu Vuka Karadžića, Ulica Slave Raškaj u Ulicu Vladike Danila Jakšića, Ulica Ivane Brlić Mažuranić u Ulica ZAVNOH-a, Trg Katarine Zrinske u Trg vladike Danila Jakšića.

Samo po sebi to ne bi bilo tako ozbiljno da je rukovodstvo SDSS-a (jer načelnica te općine Radmila Medaković član je upravo te stranke) reagiralo na valjani način i zabranilo te ispade, no rukovodstvo je preimenovanje «odgodilo». Gostujući u emisiji «Otvoreno» potpredsjednik SDSS-a Milorad Pupovac dobro se nosio sa problematikom neko vrijeme, što i nije bilo neočekivano s obzirom da njegova stranka surađuje s vladajućom pa su ipak pronađeni neki zajednički interesi. Što je naravno, dobro. Spominjala se i Ulica Mile Budaka, za koju po mom sudu u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj ne bi trebalo biti mjesta. I tu se potpuno slažem sa Pupovcem. No, na spomen 4 slova «C» na vukovarskoj pravoslavnoj crkvi, na spomen Stanimirovića kao čovjeka koji sjedi u Hrvatskom saboru i još nekih stvari iz ne baš lijepe srpske prošlosti i sadašnjosti, Pupovac jednostavno ne uspijeva ostati staložen. I to je ono što me brine.

Naime, veselim se svakom pomaku hrvatsko-srpskih odnosa u onom smislu da ljudi moraju nastaviti živjeti zajedno, moraju se poštivati i gledati jedni u drugima čovjeka. Naravno, ja to govorim iz perspektive čovjeka koji je rat doživio samo preko medija. No, vjerujem da bih tako mislila i da nije bilo tako. Pa kad vidim da Pupovac kaže «bivša Krajina», kao da je to nešto što je službeno postojalo, ne mogu se oteti dojmu da postoje još uvijek negdje u podsvijesti nostalgije za tom istom «bivšom Krajinom» i da još uvijek u zraku visi pojam «ugroženosti golorukog srpskog naroda».

Rat je donio puno lošega, ne samo hrvatskome i srpskome narodu, nego i svima ostalima. Stoga nije li vrijeme da se ipak u svijesti ljudi razvije neki drugi osjećaj, a ne vječna nostalgija za nečim što je donijelo toliko patnje svima.

Mislim da svaki čovjek prema državi koja ga hrani i koja mu pruža dom treba imati poštovanja, bez obzira na porijeklo. Jednako kao što mislim da mu ta ista država treba pružiti sve da njeguje svoju kulturnu baštinu i običaje. Žao mi je da neki nikako da shvate da je jedino takva budućnost moguća. Sigurna sam da će se onda i događaji s početka moje priče iskorijeniti, ili barem svesti na minimum.

Nikola Tesla bio je pametan i mudar čovjek. Ne samo zbog otkrića na području fizike.

- 21:02 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (31) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

30.03.2005., srijeda

Turizam na hrvatski način

Trebam li vam govoriti kako je naša Hrvatska prekrasna zemlja? Jedni bi mi odmah pri pogledu kroz prozor mogli ispričati prekrasnu priču, drugi bi ju imali ako bi se s nostalgijom sjetili ljepote od koje ih dijeli veliki broj kilometara. Pa mi se sasvim prirodno čini da je turizam Hrvatskoj nešto prirodno i rekla bih «genetski» dano. No, vrlo mi često ta riječ izazove sasvim suprotan efekt od onoga koji bih htjela. Posebno kad se naglašava kako je Hrvatska turistička zemlja. Pri čemu se potpuno zanemaruju vrlo bitne stvari.

Treba prihvatiti činjenicu da Hrvatska nije ni Hawai ni Canari. Jer Hrvatska, kad malo bolje razmislite, ima 2-3 mjeseca koja Njemce, Švede, Nizozemce i druge narode sa manje sunca i više oblaka masovno privlače u našu zemlju. Oni mogu voljeti i druga godišnja doba, no znate i sami što je bljedolikom sjevernjaku pravi cilj dolaska u naše krajeve.

Nadalje, nismo ni Italija ni Francuska koje svoj turizam mogu imati cijele godine ne zahvljujući klimi, nego prvenstveno onim što su im u nasljeđe pustili njihovi preci. Naravno da ne negiram da su i nama naši (i ne samo naši) ostavili impresivne umjetničke vrijednosti, no ipak nisu tako brojni i planetarno popularni kao njihovi.

Postoji i činjenica da mnogu ljudi iz našeg naroda vole brzu zaradu. Ako u to ukomponirate kombinaciju vreća ponekad sumnjivo stečenih kuna, eura ili dolara i još k tome klasični neukus, onda svi skupa dobijemo poneka mjesta na našoj obali i otocima koja gube onaj pravi identitet kojega su nekad imala. Ali zato dobiju nakaradne građevine koje sliče karaulama, utvrdama, svemirskim brodovima i čemu sve ne uz enormnu dozu kičeraja.

Ta milozvučna riječ «turizam» generira svoje podvrste: seoski, planinski, zdravstveni, sportski, kongresni, zimski ... što u konačnici može biti dobro za pojedina mjesta, no sigurna sam, ne može donositi zaradu u onoj mjeri koja bi zadovoljila ne samo lokalne apetite, i to samo ponekih sretnih i uspješnih mjesta.

K tome, ne mogu se zaobići ni oni koji imaju «vikendice» kod kojih cijelo ljeto odmaraju «rođaci». Možete misliti što preplanulom Dalmatincu rođak može biti Čeh. :)) Koji usput budi rečeno krade krompire po vrtovima lokalnog stanovništa kombinirajući večeru sa najskupljim domaćim pićem – mineralnom vodom. :)) No, potkradanje je, kao što znate, svojstveno u ovom slučaju i tamnoputom i svjetloputom. :)

Mislim da turizam JE hrvatska perspektiva, no po mom sudu samo JEDNA OD mnogih. Uz sve one koje imaju sve razvijene zemlje ne samo Evrope, nego i svijeta. Gospodarstvo (koje podrazumijeva i proizvodnju), šumarstvo, ribarstvo, trgovina, poljoprivreda su sastavni dio naše budućnosti. I neturističke i turističke.

Jer ja hrvatski turizam vidim isključivo kao spoj:

- noćenja u hrvatskim hotelima (a ne u holetlima Hansa ili Giannija),
- spavanja na krevetima proizvedenima u Hrvatskoj (a ne u Italiji),
- jedenja iz tanjura proizvedenih u Hrvatskoj (a ne u Kini),
- jedenja hrvatskog voća i povrća (a ne jabuka iz Poljske, breskvi iz Španjolske, šljiva iz BiH),
- jedenja hrvatskih riba (a ne lignji iz Kalifornije ili Novog Zelanda),
- jedenja dalmatinskog ili istarskog pršuta (a ne talijanskog ili španjolskog),
- pijenja hrvatskih vina (a ne francuskih, španjolskih i ko zna čijih),
- kupovanju hrvatskih proizvoda u trgovinama, na štandovima i kioscima,
(koja su zasad preplavljena proizvodima iz Ko Zna Kojih Zemalja svih kontinenata).

I do god svi ne budu svjesni da turizam uz more i sunce u par ljetnih mjeseci nije samo sobica u hotelu ili kamp-kućica u šumici, neće biti ništa ni od hrvatskog gospodarstva, ni od hrvatskog turizma.

- 20:20 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (19) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

29.03.2005., utorak

Plastika

Najprije želim iznijeti svoj stav o pozitivni stranama estetskih zahvata. Zagovornik sam upletanja kirurgije u čovjekov izgled kad je riječ primjerice o jako ružnom, kvrgavom ili kukastom nosu koji je nesrazmjeran s licem, ili pak klempavim ušima, ako čovjek uistinu pati radi toga i ako mu je kvaliteta života baš radi toga smanjena. Ja nisam radila takve korekcije, ali mogu zamisliti koliko to ljudima mora značiti, kad je meni samo malo uređivanje zubi djelovalo toliko pozitivno.

Ali ono što ne mogu shvatiti je da neki ljudi imaju potrebu mijenjati nešto što je dobro, što valja i što po ničemu ne spada u ružno. Posebno mi nije jasno odakle pak tolika potreba da im sve izgleda poput balona koji svaki čas namjeravaju puknuti. Jer kako drugačije objasniti ona prsa Pamele Andreson ili pak onih silnih ljepotica na talijanskim televizijama.

Mislim da malo tko od vas nije čuo za Nevena Ciganovića. Neki od vas su već i pisali o njemu. No, gledajući ga danas jednostavno nisam izdržala ne pisati i o njemu. Dakle, ako je ono prototip muškog izgleda, onda sam ja fakat počela gledati neke čudne muškarce. :))) Ona usta ne da su napuhana, nego ima problema i sa pričanjem, koje mu usput budi rečeno ne ide ni ako gledamo sadržajnu komponentu. Ne znam što ti silikoni rade i kakvo im je djelovanje, samo vidim da se stalno oblizuje. A nije lako ni oblizat onoliku površinu. Ja sada po njegovim riječima ispadam jako zločesta. Naime, njegova je teorija da su ljudi koji govore protiv nečega što im se ne sviđa (konkretno u njegovu slučaju – silikon) – zločesti. Onda je valjda i on zločest kad kritički kao modni stilist komentira izgled neke od javnih osoba, koja nije u odjeći po njegovu ukusu. Ili koja ima, prema njegovim riječima – demode frizuru.

Posebna je priča Jasmin-Milo Stavros koji u uvodu Sanjine emisije stalno naglašavao kako ga nije strah starosti, ponosan je na godine i ne smetaju ga bore. Dobro ajde, to se može opravdati ovime što je nadalje rekao. Dakle, ljudi moji, što sve ljudi ne rade radi reklame ... gospodin Milo dao je da mu ubrizgaju botox samo da bi napravio reklamu za svoj novi CD. Usput, jel netko čuo taj umjetnički proizvod? :)) Navodno je prodaja krenula. Par tisuća primjeraka nije mala stvar. :))) Bože, što sve ljudi ne rade za lovu.

No, naše estradne Nazovi Zvijezde su zapravo nešto sasvim benigno i neuočljivo u odnosu na ono što se može vidjeti u Hollywoodu. Tamo ne znaš da li ima netko ko nema baš ništa umjetno. Usta, obrazi, prsa, dupe, a i muški su im postali strašno iskompleksirani glede ... veličine. :)) No, vrhunac ne samo hollywoodskog, nego i svjetskog oličenja čovjekolike plastike je Michael Jackson. Prije nekih 20-tak godina bio je sasvim normalan, čak i ne jako taman crnac. Normalnog izgleda. U ova 2 desetljeća napravio je od sebe čovjeka koji se doslovno raspada. A koža mu je bijela da bijelija ne može biti. Što je moram priznati ironija s obzirom da je govorio da se crnci ne smiju sramiti svoje kože. Stvarno je pravi uzor borbe za ostvarivanje prava. Da ne govorimo o tome što radi s djecom, a i to je posljedica teških psihičkih poremećaja uzrokovanih vjerovatno tim strašnim bolovima koje zacjelo trpi i onim što vidi kad se pogleda u ogledalu.

Zato, mislim da svaki dan kada se dignemo iz kreveta i kad se pogledamo u ogledalu trebamo biti sretni da je sve na svome mjestu, da sve radi kako treba i da smo lijepi baš onoliko koliko treba. I da će nas ljudi oko nas prihvatiti takvi kakvi jesmo. Sa prištićem ili bez njega, sa boricom ili bez nje, sa sijedom ili bez nje, sa celulitom ili bez njega... Jedini uvjet je da prije toga prihvatimo i sami sebe. I da se razvijamo kao ljudi. A ne da težimo biti lutke od plastike.

- 20:29 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (20) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

27.03.2005., nedjelja

"Na prvi pogled"

Pogledala sam sinoć film «Na prvi pogled» sa Mirom Sorvino i Valom Kilmerom u glavnim ulogama. Ako niste gledali, riječ je o ljubavi među dvoje ljudi koja je po nečemu posebna. A ta je da je on slijep. Film me je naveo na razmišljanje o dvije stvari. O ljubavi na prvi pogled (onoj o kojoj često volimo pričati :)), ali i o posebnoj problematici koja je specifična za ono o čemu film govori, a nije vezana samo za ovo prije spomenuto.

U ovom filmu, naravno, nije moglo biti riječi o onoj klasičnoj «na prvi pogled» ljubavi. Možda prije «na prvi glas» ili «na prvi dodir». No, naslov je takav da sam i o tome razmišljala. Zapravo sam i puno puta prije. I uvijek sam dolazila do jednog jedinog zaključka – da ja u takvu ljubav ne vjerujem. Tu naravno ne želim reći da takva vrsta ljubavi nije moguća. Naprotiv, vjerujem da ima ljudi koji su doživjeli upravo takvu, i kao posljedicu imali trajnu i sretnu ljubav. No, mislim da za ljubav nije nužno svidjeti se na prvi pogled. Mislim da je najbitnije da nam netko nije baš odbojan ili nekompatibilan u fizičkom smislu, a sve drugo je stvar kompatibilnosti neke druge prirode. Ako te kompatibilnosti ima na nama bitnim područjima (a tu opet nismo svi jednaki), onda se ljubav razvija i nije nešto što nastane u jednom trenutku. To je nešto što nastaje u nekom vremenu. Dobro, mislim da je ipak bitno da barem u nečemu prvi dojam bude barem u kategoriji «dobar», ali to je puno šireg područja od samoga pogleda, tj. izgleda. Može to biti stas, ali i glas, komunikacija, stavovi, način razmišljanja, ili pak neki detalj u ponašanju, kretanju itd.

Drugo po čemu me film naveo na razmišljanje jest nešto što primjetim da se često javlja u ljudskoj prirodi, a to je potreba da mijenjamo onoga drugoga da bi bio onakav kakav bi nama odgovarao. Konkretno, za one koji nisu gledali, Amy je arhitektica koja na odmoru upoznaje masera Virgila, potpuno slijepog od svoje 3. godine. Preko neta nalazi liječnika koji bi mu mogao pomoći. Operacija uspije, no problem je u prilagodbi mozga na nešto što nije navikao, a to je vid. No, s vremenom se vid ponovo gubi i to trajno. I tu dolazi do dileme – da li ona želi Virgila koji vidi, ne samo radi njega samog, nego iz poznatih nam sebičnih razloga koje svi ponekad imamo. Ili ga pak želi prihvatiti takvoga kakav jest i odustati od mučenja i davanja mu lažne nade do iznemoglosti.

Ovo je klasičan ljubavni film pa se podrazumijeva «happy end», no u našim životima nije sve baš uvijek tako, tj. ne dolazi sve baš tako lako. I stoga sam i vas, ali i sebe, htjela navesti na razmišljanje – zašto tako često imamo potrebu da mijenjamo drugoga? Tu ne mislim samo na bolest (iako ni nju ne treba izuzeti), već i na neke stvari kojima želimo mijenjati tuđi karakter samo da bi bio onakav kakav bi se nama svidio. Zašto jednostavno ne prihvatiti čovjeka onakvim kakav je? I kada je riječ o ljubavi između muškarca i žene. Ali i u bilo kojem drugome odnosu među ljudima.

Za mene - ljubav je kad smo spremni prihvatiti ne samo vrline, nego i mane onoga drugoga. Stoga, za mene ljubav NIJE na prvi pogled. Jer mane sigurno ne vidimo na prvi pogled.


- 22:03 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (22) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

25.03.2005., petak

Kad pada kiša

Iz ove kišne perspektive, blagdani koji su pred nama imaju jednu drugu dimenziju. Barem u mojim očima.

Zbog šefovske garniture koja se na mom poslu promijenila, danas se ne radi skraćeno. Što je za gotovo sve djelatnike šokantna i bolna činjenica. Ne iz razloga što su planirali danas raditi ne znam što vanserijski dobro, vjersko ili humano, nego jer je to uobičajena reakcija Hrvata kad slave bilo što. Spajanje i „premošćivanje“ blagdana uz skraćeno radno vrijeme i redovite obilate zagarantirano Sve Prije Nego Post Marende uobičajena su praksa i sigurna sam da to nije neka iznimka samo na mome poslu. No, to neskraćeno vrijeme nije spriječilo da se moj radni prostor postane gotovo avetinjski pust. Jer, ako se ljudima nešto ne da, oni to uzmu sami.

Nisam još bila u gradu danas, osim jutros, ali priča se da je gužva. Pa mogu i pretpostaviti kako to izgleda. Već je viđeno. Redovito, barem u Rijeci. Prvo, kiša pada, a to je, što se prometa tiče, naznaka da su ulice prenatrpane. Drugo, predblagdanski shoping ugođaj + efekt skraćenog radnog vremena daje ambijent u kojem vam se čini da baš nitko doma i da su baš svi u gradu. I da svi moraju nešto pothitno i neodgodivo u grad. Kupiti nešto strašno važno bez čega se ovaj blagdan-vikend ne može zamisliti.

Nadam se da je dobar dio vas koji imate sreću da radite dobilo i nekakav poklon bon, kao što sam i ja. Ako i niste, vjerovatno ste, ako ne ovaj, onda neki prijašnji put bili u predblagdansko vrijeme u marketima. Dakle, ponekad kad vidim te ljude kako bjesomučno trpaju sve te stvari u kolica, pitam se odakle im toliki strah da će ostati gladni i žedni. I to u tolikim količinama kao da žive na Sjevernom polu, očekuju višemjesečnu snježnu blokadu i k tome imaju desetero djece koju treba nahraniti.

Posebno mi je čudan doživljaj blagdana kod nekih koji, govoreći o Uskrsu, pričaju o dobrim provodima, feštama i sličnim događanjima. Ako je riječ o okupljanjima u kojima se ljudi iskreno zbližuju, posebno u obiteljima, onda je to i potrebno i dobro. No, čini mi se da poput i Badnjaka i Božića, stvar u realnosti ne izgleda baš previše vjernički, obiteljski i duhovno. Jer napijanja i prejedanja u to sigurno ne spadaju. Razumijem da svi ljudi nisu vjernici i ne moraju to doživljavati kao ja, no postoje i oni koji se deklariraju kao takvi, a zapravo su to samo u nekim oblicima teorije. I u nikakvim oblicima prakse.

Zato, radi svega navedenoga, ipak ću se potruditi sagledati stvari iz sunčane perspektive, koja dolazi iznutra. Ova kišna koja pada samo je jedan oblik dara kojeg imamo od Boga, a taj je da nam nudi da budemo u svojim domovima, sa svojim obiteljima i da se zbližimo baš onako kako i priliči Uskrsu.

- 16:28 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (24) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

23.03.2005., srijeda

Zatvoreni brak

Ime mog bloga nije slučajnost. Jer ja stvarno vjerujem u ljubav, u razne njezine realizacije, pa i onu muško-žensku. U realizacijama te ljubavi se parovi opredjeljuju za razne vrste veza, kad ona pređe u karakter «ozbiljne». Onda se desi: ili «hodanje» godinama (moram priznati da su mi veze od 10-15 godina «hodanja» dosta nejasne), ili život zajedno (tu mislim na nebračni život, što je stvar izbora, no moj svakako ne), ili brak.

Za mene je brak zajednica dvoje ljudi:
-u kojoj se međusobno voli, poštuje i nadopunjuje,
-u kojoj postoji obostrano povjerenje,
-u kojoj je svatko obavezan na vjernost,
-u kojoj postoji spremnost prihvaćanja ne samo vrlina, nego i mana onoga drugoga,
-u kojoj nema straha od obaveza,
-u kojoj nije problem podijeliti zajedničku ljubav i na djecu, ako ih žele,
-u kojoj je svatko spreman dozvoliti drugome da govori i istovremeno biti spreman na slušanje,
-u kojoj se onoga drugoga ne sputava u kreativnosti ...


S obzirom da sam prešla 30-tu i da nisam udata, moja bi vam se vizija braka možda mogla učiniti utopističkom. :)) Možda to i je s obzirom da ga ne živim poput nekih od vas. Pa ne mogu iz vlastitog iskustva znati i sve probleme koje on sa sobom nosi. No to je MOJA vizija, ja u nju vjerujem i niti ju mogu, niti ju želim mijenjati.

Moram sada citirati riječi Petra Vlahova pročitane u Novom Listu: «Priča o mom razvodu totalna je glupost i očito je plasirana iz nekih šibenskih krugova. Moj je brak liberalan, što podrazumijeva slobodu. Dakle, bez previše ljubomore i sloboda izbora.» Natjerao me njegov sadržaj na višestruko čitanje. Jer nikako da dokučim što je Vlahov htio reći.

I tako sam «naivna» preko Google tražilice krenula tražiti pojam «otvoreni brak», koji mi se činio kao nešto srodno. Jer liberalnost je nešto slobodno i otvoreno.

Prvi na popisu je Iskonov članak pod linkom «Prevara je spas za brak» . Mislim stvarno hvalevrijedna ideja. Možemo ju povezati sa «tu-tu-tu» reklamom. Tu nas Will Smith i Jada Pinkett poučavaju koja je tajna njihov «uspješnog» braka.

Nadalje nailazimo na «Zagrebačkog Pobješnjelog Maxa» koji na Portalu Iskrice svoj status predstavlja kao «otvoreni brak», a u daljnjim pitanjima navodi kako je vjernik, kako najčešće slobodno vrijeme i vikende provodi s obitelji i koji bi na prvom spoju sa osobom koju traži preko Iskrice pitao - «Sviđam li ti se kao osoba?». Drage moje neudate blogerice, sigurna sam da već osjetite nalete ovih «pobješnjelih» vibracija. Kojoj se ne bi svidio? :)))

Nakon još jednog nadobudnog Dalmatinca sličnih pretenzija, dolazimo do web-stranica Klik magazina s naslovom «Ljudska seksualna prava» koja su raspoređena po točkama i ako se brinete za slobodu seksualnog ponašanja, nemojte – sve je obuhvaćeno. I sve je dozvoljeno.

Pada mi napamet i još jedna varijanta «liberalne» ljubavi. Vjerovatno ste čuli za stanovitog «duhovnog učitelja» Makaju čije se učenje zove Komaja i koji živi u zajednici sa 15-20 ljudi – muškaraca i žena (barem je tako bilo prije nekoliko mjeseci) u kojoj se prakticiraju seksualni odnosi «svakoga sa svakim» (nisam baš sigurna da li su uključene i homo-varijante). No, ako mislite da je to klasični oblik slobode seksualnog ponašanja, onda niste obuhvatili baš sve. Jer, kako kaže Makaja, ta «ljubav» koju oni prakticiraju je nadišla ovu «običnu» o kojoj mi pričamo.. A prava je ljubav ona iz «učenja» gospodina Makaje. Koja je nesputana i potpuna, jer nema, kako kaže, posesivnosti i sebičnosti. A mi to nismo u stanju nadići pa se zadovoljavamo nečim što zapravo nije ljubav. Jer, «pravu» nam ljubav može definirati samo gospodin Makaja.

Sve u svemu, od tih silnih «liberalnosti» i «otvorenosti», uz i dalje moju enigmu Vlahovove «slobode», ja se opredjeljujem za nešto jako nemoderno, sputano, neliberalno, konzervativno – za ZATVORENI brak.

- 22:03 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (22) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

22.03.2005., utorak

Terri Schiavo

Upravo sam gledala vijesti. I čula da će Terri Schiavo, nakon 15 godina kome, naočigled sviju biti puštena da umre. Kao čovjek, vjernik i kršćanin, kojemu je život nešto najvrijednije, teško mi je pomiriti se s tom činjenicom. Moram priznati da neke stvari koliko god se trudila biti razumna, nikada neću moći razumjeti.

Prvo što ne razumijem, očigledno ne poznavajući zakone, kakvi god oni bili, jest činjenica da George Bush MOŽE davati naredbe za napad na Irak, MOŽE davati naredbe za napad na Afganistan, MOŽE davati naredbe koje njegove mlade vojnike šalje u smrt radi političkih interesa, radi nafte, radi ko zna čega. Ali NE MOŽE dati naredbu koja će imati utjecaja na spašavanje jednog bespomoćnog života. Jer u tom slučaju Kongres je jači.

15 godina je jako dugi period. Jako dugi period za njezinog muža. Stoga, jasno mi je da mu je to postalo naporno i da želi izlaz iz te situacije. No, brakovi se poništavaju i za puno manje razloge pa ne vidim što bi tu trebao biti problem. Ako pak problem i postoji, mislim da se on treba rješavati na druge načine, a ne puštanjem nekog bespomoćnog da umre.

S druge strane, tu su njezini roditelji i brat koji su uvjereni da ona nije umrla i duhom, ako već tijelom gotovo da i je. Uvjereni su da stisak njezine ruke ipak znači da ona osjeća, da je živa u onom ljudskom smislu.

Medicina je po tom pitanju rekla svoje, a to je da je ona u vegetativnom stanju i da u tom stanju ljudi ponekad imaju cikluse budnosti i sna. Da gledaju, kao da stvarno vide. I da su im pokreti ruku i nogu refleksni. No ono što medicina ne može reći je ono što NE ZNA. A to je ono što baš nitko na kugli zemljskoj ne može znati – činjenicu da li ona osjeća ili ne. Jer ona sama to ne može reći. Onda, u slučaju da ona JE svjesna barem nečega oko sebe, treba se upitati – što da ona napravi kad spozna da su neki ljudi odlučili iskopčati cjevčicu koja ju hrani? Što ona može učiniti? NIŠTA. Može gledati kako drugi gledaju u nju dok umire od dehidracije ili gladi.

Možda stvarno to izgleda milosrdno – pustiti kako kažu neki «da u miru umre», no ja to ne mogu prihvatiti. Jer opet mi se nameću pitanja – koga ćemo sutra pustiti da umre? Ko će nam sutra biti «pretežak»? Ako se spašavaju životi i oživljavaju samo naizgled mrtvi ljudi, onda u ovom slučaju nikako ne možemo uzeti u obzir argument da «treba pustiti da sve ide svojim tokom». U tom nam slučaju liječnici i ne trebaju, zašto da onda baš sve ne ide svojim tokom? Jer, tako je jeftinije. Pa će svijet biti samo za «jake». A slabiji ionako ne mogu opstati. Ako i da, ipak je to preveliki trošak za društvo.

Mislim da se humanost čovjeka ogleda, između ostaloga, u njegovoj brizi za slabije i nemoćne. I da to ne smijemo nikada zaboraviti. Jer, ako smo danas «jaki i moćni» ne znači da ćemo to biti i sutra. Treba se samo staviti u ulogu Terri koja osjeća. I koja želi živjeti. Tko joj to smije oduzeti?

- 23:34 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (18) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

21.03.2005., ponedjeljak

Kvarceraj

Pretpostavljam da vam ja ne javljam ekskluzivnu vijest kad vam kažem informaciju da je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) upozorila na mogućnost povezanosti kvarcanja i raka kože, koja se pojavila u medijima prije nekoliko dana. Ekskluzivno je samo moje skromno mišljenje o tome, kao i vaše cijenjeno kojeg ću rado čuti.

Prvo vas moram podsjetiti na svoj lik u desnom gornjem uglu. :)) Što znači da, ako se baš dobro na slici ne vidi :)), imam osjetljivu kožu. Znate i sami da mi pjegavi baš i nismo nekog preplanulog izgleda. Osim kad nam se lice, a i ne samo lice, ospe sa milion pjegi i pjegica. :) To je jedan dio moje stvarnosti, drugi je da tamo i gdje pjega nema, koža baš i ne tamni. Posebno ne tamo gdje bi ja najviše htjela – na nogama. No, s obzirom da sam svjesna da sunce nije baš ljekovitog učinka u ono kritično vrijeme u popodnevnim satima, mažem se faktorom 30, posebno po licu. Što vam treba značiti da sam ja i usred ljeta bijela. Dijelom zato što i sama to želim.

Iskreno rečeno, meni je lijepo vidjeti laganu preplanulost koja se dobije prirodnim, postepenim i umjerenim tamnjenjem na suncu. I nemam baš ništa protiv toga. Naprotiv, bila bih sretna da imam takvu kožu. Ali ono što primjetim je da se ljudi, a posebno ženska populacija, vrlo često MAHNITO izlaže sunčevim zrakama, u najopasnije doba dana imajući u vidu samo jedno – ekspresno tamnjenje. Poseban primjerak toga su mi, moram reći, Njemci koji kad ih vidim onako spečene i pregorene izgledaju kao da im je koža pred stanjem raspadanja. I često se pitam, kako ljudi sa tim opeklinama spavaju. Nemam pojma kako, a još manje imam pojma kako imaju volje drugi dan tako prepečeni opet cijeli dan provesti pržeći se.

Posebna je priča KVARCERAJ. Jer ja drugačije ne mogu nazvati te radnje koje se bave tim, ničim drugim do pomodarstvom. Kojega koriste za vlastitu dobit, ne vodeći računa o ljudskom zdravlju. Ne mogu reći da 100% takvih radnji nema pojma o tome što zapravo rade, ali bit ću toliko slobodna da kažem da sam sigurna da ih je barem 90% koji blage veze nemaju.

Prvo, trebate se zapitati kakvo zračenje mora biti u solariju, kad ono što inače prirodnim putem postignete za primjerice tjedan dana umjerenog (ovdje mislim pametnog) sunčanja, u solariju dobijete za nekoliko minuta.

Drugo, ljudi koji se time bave vrlo često nabavljaju aparate po ko zna kojim kanalima. Drugim riječima, da bi se postigla bolja isplativost, često se nabavljaju «polovni» koji više i nemaju one karakteristike koje bi imali da su novi, moderni i bolje ispitani.

Treće, u tim solarijima vrlo često rade ljudi koji nikakve veze sa dermatologijom NEMAJU. Što bi reć, oni uopće ne znaju ništa o koži, o posljedicama koje možete imati, o načinu djelovanja na vašu kožu. To su vrlo često ljudi koji danas imaju pekaru, sutra prodavaonu cipela, preksutra autopraonu, a jednog dana na red dođe i solarij.

Mislite li stvarno da ičija koža to zaslužuje? Da neki neznalica pritiskom na «puc» određuje koliku dozu treba dobiti da bi «prekrasno» izgledala?
Zašto je tako bitno danas biti «in»? Zar nije bitnije i ne samo danas biti zdrav?

p.s Danas se prisjećam da je jedna moja poznanica otvorila takav kvarceraj i da je davala prvih tjedan dana gratis-kvarc poznanicima, bližim i daljim. I svekoliki puk navalio, jer znate kako je to u našeg naroda, čim je badava, totalna pomama. Uglavnom, trebalo se «pržit» recimo 3 minute, a jedna Gratis-poznanica, rekla sebi, ma ajde kad je gratis nek bude 5. I bi tako. Nakon toga, imala je 10-tak dana reš-pečenu facu. Druge djelove nismo vidjeli, jer je bilo zimko razdoblje. ali možete si zamislit. Ja to zovem ljudska glupost.
- 19:50 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (16) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

19.03.2005., subota

Hrvatski novinarski (ne)profesionalizam

Jedna od ljudski karakteristika koja se ponekad i ponegdje javlja je narcisoidnost. Ima ih raznih vrsta, manifestacija i podtipova, no ja ovom prilikom želim govoriti o onoj – profesionalnoj. Vjerovatno ste primjetili da liječnici misle da su najvažniji. Jer ko bi liječio bolesne? Onda tu su suci i pravnici. Što bi bilo bez onih koje osiguravaju pravdu? Imamo i profesore. Tko bi svih skupa učio? Tu su policajci, vatrogasci, vojnici, prodavačice, pekari ... i svi misle da su najvažniji. Ja mislim da su svi važni. I da svi zaslužuju da budu adekvatno nagrađeni za svoj rad, znanje i stručnost. Jednako kao što mislim da trebaju biti kažnjeni ako rade u suprotnosti s tim. Isto to mislim i za posebnu kategoriju društva – NOVINARE.

Prije svega želim spomenuti kvalitetne novinare kojih se sjećam dok sam ja još bila curica. Tu je lijepa, načitana, obrazovana Helga Vlahović, koja osim šarma ima sve one kvalitete koje profesionalni novinar treba imati. Zna se pripremiti za temu (ma o čemu bila riječ), zna govoriti (i to ne samo hrvatski jezik), zna biti ljupka i srdačna, i prema gostima, i prema gledateljima. Tu je i Oliver Mlakar. Ako ste dovoljno stari da se sjećate legendarne «Kviskoteke» sve vam je jasno. Ako pak niste, gledali ste neki od festivala pa vam je opet jasno. Ima i puno mladih novinara koji obećavaju. Meni se osobno sviđaju Barbara Kolar, Đurica Drobac (dobro, on mi je i zgodan pa ima ekstra «+» :)), Nensi Brlek, Saša Kopljar ...

Također mi se sviđaju tipovi emisija koje vodi npr. Aleksandar Stanković (koji ima drskost koja nadilazi ono konstantno podilaženje kad se novinar nađe pred nekim «moćnikom» bilo koje vrste) ili Petar Vlahov (koji je ironičan, ali toliko da emisija dobije humorističan ton, a ne neugodno-provokativan).

No, što kad novinari pređu granicu?

Inače nisam ljubitelj politike koju vodi naš predsjednik i kad sam u naslovu jednih novina pročitala da je izjavio da je «Gotovina hrvatski Bin Laden», bolje da vam ne kažem što sam pomislila o njemu. No kad sam pročitala cijeli članak, pokazalo se da naš predsjednik uopće nije to izjavio. Niti je u tom smislu rekao išta što ne stoji. Stoga, ne bi li trebalo kazniti onoga tko je to napisao stvarajući NEREALNU sliku, kako u predsjedniku Mesiću, tako i o generalu Gotovini?

Nije to jedini primjer novinarske neprofesionalnosti. Ona je toliko uzela maha da ja stvarno ne znam odakle bih krenula. Novinske kolumne danas gotovo da i nema tko nema. Ja si laskam da ju imam čak i ja pišući upravo ovo što pišem. :)) Tu su pjevači, voditelji, missice, hostese, sveučilišni profesori, političari ... Na TV-u su novinari također pjevačice, missice, lutkice, slatkice, i razne druge ICE ... Trebam li vam spominjati Marina Tironija, Predraga Šuku, Ivonu Pandžu i sva ona novinarska «čuda» izniknula iz StorySuperNova ili KakoVeć showa? Moram priznati – meni ZASTRAŠUJUĆE loše. Možda gore može biti jedino kad gledam lokalnu riječku televiziju RITV. No većina vas ima sreće pa ne vidi tu tragediju.

Posebna je priča da tako kažem meteo-novinarstvo. Sjećate li se kad nam je prognozu vremena govorila poznata psihologinja Aleksandra Mindoljević? Ne znam koliko ste joj vjerovali, ali kad vam netko pokazuje "zapad", a govori "istok", kompetentnost je zagarantirana. :))) Možda je muškim blogerima jako drago pogledati Renatu Sopek, ali ja se ipak držim Vakule. :)))

I zato me STRAŠNO smeta kad se na svaku kritiku neprofesionalnosti novinara SKAČE riječima «ugroženosti demokracije ili slobode misli i govora», jer sloboda govora meni ne podrazumijeva laprdati sve i svašta, ne mareći uopće za čovjeka o kojemu se piše ili govori. Smeta me da su novinari postali zaštićena vrsta, koja može pisati baš sve što hoće. Može pisati neistine, može izvlačiti riječi iz konteksta, a da za to ne odgovara. Najviše što se napravi je malo minijaturno demantiranje jedva vidljivo golim okom koje ionako nitko ne pročita.

Stoga mi je drago da se i imenu kao što je Aleksandar Stanković uzme od plaće 30% ako je u svojoj emisiji neprofesionalno bezobrazan. Jednako kao što mi je to drago za bilo kojega novinara koji ne postupi onako kako bi to naložio kako novinarski tako i etički kodeks ponašanja. Žao mi je jedino da se pojedinim novinarima radi političkih nepodobnosti uskraćuje da budu ono što stvarno jesu – kvalitetni.

- 21:05 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (32) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

17.03.2005., četvrtak

TU-TU-TU

Svakodnevno smo svjedoci pregršta reklama koje nas zasipaju ne samo prije i poslije nečega što zacrtamo pogledati, nego i usred same radnje. Tako nas tijekom filma prekinu nekoliko puta, a isto toliko i u onim minijaturnim serijicama koje traju 20-tak minuta ili malo više. Dobro, barem obavimo wc i odemo po nešto za grickanje. :))

No, gledam jednu reklamu koja se pojavila ovih dana. Riječ je o HT-ovoj reklami «TU-TU-TU». Nadam se da znate na koju mislim. Stvarno me zaprepašćuje koliko daleko može otići želja za ostvarivanjem profita. I kakvi se sve načini pri tome koriste. Jer koristiti nevjeru za tako nešto je stvarno licemjerno. Da se razumijemo, nisam ja utopist, sasvim sam realna i znam da je ona prisutna. I da će uvijek biti prisutna. Srećom, ne baš svugdje. Ali ovdje, ne samo da je prikazana nevjera, nego štoviše, ona se želi prikazati kao nešto sasvim normalno, općeprihvatljivo pa čak i pozitivno. S jedne strane imamo Ženu, koja je prikazana kao jedna ugrubo rečeno sasvim prosječna žena (podrazumijeva se da je dosadna, nezanimljiva i nakon x godina braka krajnje neatraktivna svome mužu). A s druge pak strane tu je Mlada Pretty Woman, koja je «glavna», koja je privlačna i koja si može dozvoliti sprdanje sa onom prvom. Krajnje neukusno.

Iskreno rečeno, najviše me brine dojam koje jedna takva reklama ostavlja na mlade, ljude koji tek razvijaju svoj stav. Jer na mene sigurno neće utjecati ni HT, niti bilo koja druga reklama koja nudi nešto što je meni etički neprihvatljivo. Kao što pretpostavljam neće ni na vas. Ali što je sa onim mladim ljudima koji su vrlo brojni HT-ovi korisnici i koji «gutaju» sve što im se servira, posebno na ovaj fino ušminkani način? Da li je to liberalnost koja je tako omiljena i slatka riječ koja izlazi iz mnogih ustiju? Ako je, ja sam jako neliberalna osoba. Jer, u slobodi apsolutno svega, bojim se da se polako, ali sigurno gubi ona granica dobroga i lošega, moralnog i nemoralnog, poštenog i nepoštenog.

Hoćemo li pored svih tih reklama koje nam nude ukusnu hranu, lijepu odjeću i šminku od koje sve postajemo «super-žene», pridodati i one u kojima je sasvim prirodna stvar zadovoljiti ne samo prehrambene potrebe, već i potrebe koje pri tome uništavaju nečiju obitelj? Ne vodeći računa o nikome drugome do li o sebi samome? Čak ni o onim potpuno nedužnima koji u tom slučaju stradaju – djeci.

- 23:08 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (27) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

16.03.2005., srijeda

Tragikomedija

Ne znam jeste li gledali film „Gle, tko to govori“ s Johnom Travoltom i Kirstie Alley. I onim slatkim dečkićem. Sjećate li se onog prizora kad su bebe u kolicima u šetnji u pratnji roditelja i kad se sreću ženska i muška beba? I guguću beba-jezikom „Joj, kako je zgodna“ ili „On danas ima dobru frizuru“. Možda je bilo i obrnuto. No, otprilike tako nekako. Što me podsjeti na činjenicu da se od malih nogu stvara posebna ljubav između suprotnih spolova.

Činjenica je da se curice nastoje svidjeti dečkićima i obrnuto, dečkići curicama. Pri tome se nose kečkice, mašnice, pa i gel na kosi. :)) I sve to uz slatko smješkanje.

U zrelijim godinama stvar se baš previše ne mijenja. Istina, stil možda nije baš isti, jer ne nosimo mašnice u kosi, ali opet je smješkanje i gledanje sa simpatijama na suprotni spol nešto sasvim prirodno. I nije tako neobično da će žena uz malo šarma lakše objasniti vozaču da je zaboravila kartu, ili će možda učenik ili student (tu mislim na muškarce) imati barem mrvicu privilegija kod profesorica.

No, na što to sve skupa sliči kad stvar nije umjerenog karaktera nego je netko opsjednut suprotnim spolom? :))

Imala sam jednu prijateljicu, zapravo prije bih rekla da „smo bile dobre“. S njom sam se znala dobro našaliti, a znale smo pričati i ozbiljno, no stvar je bila takva u ženskom društvu. U muškom pak koncepcija bi se totalno mijenjala. Jer, u tom slučaju u njezinom svijetu postojala je samo Ona i Oni. One (a bome i ja u toj ekipi) izblijedile bi brzinom kojom teško možete zamisliti. Ipak probajte. Ako ste Žensko, zamisite kako stojite pored nekoga i postajete nevidljivi. Doslovno :)) Ako ste Muško, njezin ste fokus. Ako ste Muško Po Nezinoj Mjeri, nemate šanse da izbjegnete zagrljaje, dodire, hihotanje i cijelu lavinu pitanja. :)) Gotovo je nužno da će vas zvati na kavu, iako, očekuje se da vi platite. :))) Posebna je priča kada se nedaj Bože netko zainteresira za neku drugu koja nije Ona Osobno. Ajmeeeee. Tu počinje prava akcija preotimanja. Za ne vjerovati. Jednostavno ne podnosi da ijedan bude ičiji do li Njezin.

No, s godinama se stvar po tom pitanju ne mijenja. Jer onaj ko je takav u mlađim danima, nije bolji ni u klimakteriju. :)) Iako se u prvom slučaju još nešto može pripisati i hormonima, ali kasnije? :)) Imam jednu kolegicu, sredina 50-tih godina s gravitacijom prema 60. :)) Došao neki dan jedan da tako kažem «poslovni partner» na kavu. Stavljam navodnike, jer je po nekom hijarhijskom rangu znatno iznad nje. Da, da, Ova se pak pali na titule, jer u ovom slučaju On je onako fini okrugli Zagorac (Zagorci, dajte ne zamjerite :) znam ja da je blog-zagorska populacija jako zgodna:)). Dakle, ljudi moji, to je takav blaženo-teleći smiješak kakav svijet još nije vidio. S lagano nakrivljenom glavom, onako ponizno. I komentarom s onako kreštećim glasom «Uf, kako je hladno, trebali bi se grijati». :))) Pa onda popravljanje kravate i natezanje tijesnog sakoa preko onako okruglog ne baš «trbuščića». :)) Uz hihotanje, naravno. Majko mila, pokušavam zamisliti mamu da tako šlata nekog nepoznatog (i OŽENJENOG) muškarca. Joooooj. Groooozno.

I kako sam već rekla, svi vi (dobro – i ja :)) volite razmijeniti pokoji lijepi osmijeh, malo «zatreptati» okicama, čuti kakav lijepi komentar na račun izgleda i slične male stvari koje vam mogu popraviti raspoloženje, a ako je od neke određene osobe, možda i uljepšati dan.
Ali, nije li ovo ipak previše? Nasmijem se koji put oko takvih situacija. Ali u suštini, zapravo je tragično koliko su neki ljudi spremni ponižavati sami sebe.

- 23:02 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (13) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

15.03.2005., utorak

Djeca (ili Cvjetići, ili Točkice, ili Mišići, ili ...)

Bila sam još dok sam gledala današnju «Sanju» odredila da ću pisati o ovoj temi. Jer djeca su za mene uvijek draga tema. No zbog nekih me stvari, koliko god lijepa bila, čini i pomalo nesretnom. Još kad sam pročitala neke tužne stvari danas od dragih mi blogera, moglo bi se desit da mi post bude konfuzan. No, bit će kakav bude.

Za one koji nisu gledali danas «Sanju», tema je bila «Kada je pravo vrijeme za djecu?». Da li je to bolje «obaviti» mlađi, čak i sa 17-18, ili pak dobro «iskoristiti» mladost pa krenuti sa 35-40, a možda i kasnije? Realno govoreći, teško da ja mogu govoriti što je, a što nije bolje. Naime, teško da bi to itko mogao, jer nitko nije živio dva paralelna života da bi ih mogao usporediti. Ja ponajmanje mogu, jer uopće nemam djece. No to me ne spriječava da ipak kažem svoje mišljenje. I životno uvjerenje.

Da mi se desilo dijete kad sam bila jako mlada (ovo «jako» znači da sam sad jednostavno «mlada» :)), ne bih uopće dvojila. Mislim da se i teške situacije daju izdržati ako čovjek nije baš potpuno sam i ako ima potporu bližih. Ako se i čini da nema, onda uvijek postoji Ona potpora koju imaš ako vjeruješ u Nju. I s Kojom nikad nisi sam.

Priču o odabiru karijere prije obitelji je nešto što mogu prihvatiti samo kod drugih. Kod sebe ne. Nikad ne bih mogla cijeli život posvetiti radu ako bi to zahtjevalo odricanje za mene nečeg puno vrijednijega. I rad naravno može pružati svojevrsnu ljubav, no nikad toliku da ti može nadomjestiti onu ipak – pravu.

Također podupirem i sve žene koje radi okoline dolaze u dvojbe roditi ili ne roditi dijete u 40-toj, ili pak roditi ili ne roditi 3. ili 4. dijete. Naime, svi se mi volimo držati jaki, čvrsti i stabilni i pričati da nas nije briga što drugi misle. No barem sebi komotno možete priznati da vam JE bitno što okolina misli o vama. I da vas - u prijevodu NAS) ta ista okolina ponekad može činiti i sretnima i nesretnima. Jer čovjek je društveno biće i uvijek više ili manje na njega utječu drugi ljudi. Bliži i/ili dalji. I od toga baš nitko ne može pobjeći.

Mislim da je izbor imati ili neimati djecu stvar pojedinca, tj. dvoje pojedinaca. No ono što također mislim je da je u prirodi žene potreba da ima djecu. Fizička potreba, kao što je potreba za disanjem ili hranom. Ali i duhovna potreba za djeljenjem te vrste ljubavi. I zato ponekad jesam nesretna. Jer toga nemam. I ne znam da li ću imati.

Volim gledati djecu, volim vidjeti sve te sretne obitelji (barem se meni čine sretne), volim vidjeti trudnice, volim čitati priče o vašoj djeci. Sve ja to jako volim. A ponekad čak toliko da se pitam – smijem li vam pozavidjeti na tome?

- 21:55 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (16) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

14.03.2005., ponedjeljak

Crno-bijeli svijet

Danas sam vidjela jedan jako dobar auto. JAKO dobar. Ne razumijem se baš u aute, ali rekla bih BMW ili Audi ili Opel. Ne znam. Uglavnom veliko i skupo. Uživala sam gledajući «pauka» kako se sprema odnijeti ga sa MJESTA OZNAČENOG ZA INVALIDE. Pa zar netko može biti toliko bezobrazno bahat i nehuman??? ... I onda mi se izvrtila u glavi današnja priča. Priča koja nije cijela autobiografska, jer premlada sam. Ali u nekim segmentićima nekih dijelova ipak je. Drugim dijelom je biografska.

Crno-bijeli svijet

Kad si bogat, onda ti mama i tata imaju novaca za lijepe male stvari koje stavljaš u pernicu, onda imaš roza torbu iz Trsta. I lijepu trenerku. I tenisice Nike. Treniraš tenis. I svi u razredu te vole.
Kad si siromašan, onda ti mama i tata nemaju novaca za te slatke stvari. Imaš pernicu od rođaka, torbu od NemamPojmaKoga. Trenerka baš i nije neke boje, ali druge nema. A tenisice je mama kupila na placi i na njima piše Made in China. Ideš na zbor. Čini ti se da uvijek drugi imaju prijatelje. I što je to Najk?

Kad si bogat, onda ideš stalno van. Imaš para za cuge, imaš para za izlaske, i za upade svakamo. Imaš para i da ideš na vozački sa nepunih 18. I baš se osjećaš cool. Još koji mjesec i skroz si samostalan. U tatinom «Audiju». U kojem će se svi tvoji frendovi i frendice obožavati voziti. Baš danas je mama rekla da ima nekoga na Onom faksu ko bi moga biti veza za upis. Suuuuper.
Kad si siromašan, samo ponekad imaš za marendu. Mama kaže da uzmeš kruha i pekmeza od kuće. Bio si jednom ili dvaput na cugi. Baš nitko i ne zove nekoga ko nema vozački, a ni auto. A i ko nema uvijek nešto love kod sebe. Čini ti se da si ti jedini na planeti koji je vikendom doma. No, ajde, barem ćeš učiti za razredbeni ispit.

Kad si bogat, poslije faksa stigneš kod frizerke. A i na fitness. Na skijanju je ove godine bilo super, a ako se ovo ljeto ode na Brač s ekipom, moglo bi biti jednako dobro. Ni lani u Dubrovniku nije bilo loše.
Kad si siromašan, poslije faksa ideš na posao. Nemaš pojma kad ćeš učiti, možda malo na plaži koju vidiš s balkona, a tu je i taj 9. mjesec. Dobro, ovaj vikend možda se i ode van. Kapnula je dodatno neka lova od instrukcija. Joj, mama i tata stalno pitaju - koliko još ispita?

Kad si bogat, tata ti poznaje NekogaKoPoznajeNekoga. A taj će te uvaliti u onu firmu za koju je pisalo u novinama da je među prvih 100. Super, skočit ćeš u shoping još ovaj vikend. Moraš si kupiti nekoliko zgodnih kostima, cipelica i torbica. Ipak si sad poslovna žena. Možda brzo budeš i u svom uredu.
Kad si siromašan, svaki mjesec ideš u onaj odvratni Zavod za zapošljavanje. Čitaš one natječaje, javljaš se i redovito ti NE odgovaraju. Kad samo kreneš pitati OnuKojaBezbrižnoPijuckaKavicu «Ima li što?» sramežljivo virkajući kroz poluotvorena vrata, ona viče «NIŠTA, NIŠTA» prije nego si završila rečenicu.

Kad si bogat, i uđeš u prestižnu trgovinu, prodavačice samo što ne plaze po tebi. Nešto poput onoga u filmu «Zgodna žena» kada se Juliji ulizuju nakon Richijevog interveniranja s riječima «Želim da joj se ulizujete».
Kad si siromašan, i ne gledajući uletiš u prestižnu trgovinu, još na vratima ti govore «Nemamo ništa za vas». Inače, te prodavačice su prave «dame». One za čuvanje ovaca.

Kad si bogat, vjenčanje ti je sa jako puno uzvanika. Tata je imao dosta poslovnih partnera. A i Njegovi isto tako. Jedva čekam da se uselimo u kuću. Tata je stvarno bio darežljiv. Moraš sve pokazati prijateljicama. Onaj šank je tako super.
Kad si siromašan, skupit ćeš valjda za neku pristojnu večeru. Deset ljudi baš i ne bi trebao biti problem. Kad svi skupimo što imamo. Ako uspiješ zadržati onaj posao na određeno, bit će nam jedva za podstanarstvo. Valjda se neće desiti dijete. Joooj, a tako bi rado bebu.

Kad si bogat, djeca su ti kao bogata djeca s početka priče.
Kad si siromašan, djeca su ti kao siromašna djeca s početka priče.

Kad si bogat, muž i ti idete ove godine u Grčku. Kažu da je dosta prljavo, ali bit ćete ionako na nekom egzotičnom otočiću. Pravi raj.
Kad si siromašan, bit će nepodnošljivo izdržati ovo ljeto bez klime. Ali tko može stići do mora? Pranje, kuhanje, čišćenje. A i godišnji odmor dobiti u ovaj dio godine je utopija.

Kad si bogat, dat ćeš onome doktoru kuvertu. A rekao je da voli i Dalmatinski pršut. To ćeš nabaviti od JednogSvog. Uzet ćeš i sebi jedan. Dat ćeš mu ću dovoljno da mi sredi i za toplice. Navodno se čeka i po godinu dana. Ti sigurno nisi taj.
Kad si siromašan, sjediš u zagušljivim čekaonicama gledajući sve te bolesne ljude, svjestan da si bolestan ko i oni. Sestra viče sa šaltera, a ti jedva čuješ svoje prezime. Prođe trenutak, a ti si već izvan ordinacije. S puno recepata za lijekove. A da doktoru nisi stigao ništa reći. Izgleda da mu se strašno žurilo. Dobro, u penziji si pa bar imaš vremena doći opet za koji dan.


***************

Znam da svijet nije crno-bijeli. I da se sve to da gledati i na drugi način. Na način da i ono crno može biti bijelo, i ono bijelo može biti crno. I hvala Bogu da je tako. Jer nekad je tako bogato biti siromašan i tako siromašno biti bogat.

p.s. Da mi je bilo vidjet mu facu kad svoju «mrcinu» od ko zna koliko konja nije našao na «svome invalidnom" mjestu. :)))

- 20:48 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (21) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

12.03.2005., subota

"Benetton" - svijet za mučenje ljudi

Upravo čitam članak «Novog Lista» "Benetton" - svijet za mučenje životinja i ne mogu nikako ostati ravnodušna. Jer deranje kože bez anestetika nešto je strašno radilo se o ovci ili bilo kojoj drugoj životinji. Ljudi koji tako mučki postupaju sa životinjama, nisu ništa bolji ni prema ljudima.

Nikad nisam bila pobornik markica. Lagala bih kad bih rekla da nikad nisam kupila nešto od odjeće poznatih marki. No uvijek bih to kupila, ili radi modela, ili radi kvalitete. I baš NIKAD nisam kupila nešto što bi me označilo kao da sam kakva stvar (padaju mi na pamet one CK torbe), jer ako kupim nešto s markom, kupim radi sebe, a ne da bi «cijeli svijet» vidio da imam «Benetton» majicu koja je ista kao ona s place, samo na njoj piše BENETTON. Ispravak, one s place s bolje. Evo i zašto tako mislim.

U riječkoj industrijskoj zoni na Kukuljanovu postoji poduzeće, rekla bih «Benettonova» ekspozitura u kojoj se prepravljaju odjevni predmeti. Naime, ako ste mislili da je kvaliteta «Benetton»-odjeće u Italiji i ova u Hrvatskoj jednaka, bili ste naivni. Jer, to je jedna sasvim druga priča. Ova odjeća koju mi imamo na tržištu trećerazredne je kvalitete i k tome često dolazi s greškama, u što sam se i sama uvjerila. Končići koji vise, puci (za one koji ne znaju – dugmad) koji ispadaju, potrgani patenti i da dalje ne nabrajam. Cijene su doduše prave evropske. I tu se razlike ne prave.

No, posebna je priča odnos prema djelatnicama koje tamo rade, tj. popravljaju greške. Osim što im plaće nisu veće od 2.000 kuna (iskreno, ne znam ni da li dosegnu 1.500), tu je i poseban odnos koji podsjeća na one fašističke. Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da se glave sa šivaćih strojeva i stolova NE smiju dizati, da se BROJE odlasci na wc (tj. nije preporučljivo više od jednom, a i to se «štopa») i da postoji jedna, ne znam kako ju nazvat, Žena-Zmaj-Žandar koja hoda i nadgleda da se koja glava ne podigne ili možda ne izusti koja riječ??? Jasno vam je zašto žene tamo izdrže jedva koji mjesec.

Možete li zamislit što takve gigant-firme rade u zemljama Azije i Afrike? Gdje ono što u našem slučaju rade odrasli ljudi, rade djeca. Možda za koji dolar mjesečno. Probajete barem vi koji imate dječicu od 6,7 ili 8 godina zamisliti ih u u takvim nehumanim uvjetima.

I opet se dovodimo u situaciju u kojoj se možemo ponašati indiferentno i reći kako se sve to skupa nas ne tiče, jer ionako nije naša koža u pitanju. No, osjećamo li se stvarno bolje kao pasivni promatrači? Ne znam za vas, ali znam za sebe. Ja nemam namjeru biti pasivna. Aktivirat ću se toliko da niti jedna moja kuna više neće završiti u «Benettonovoj» kasi.
- 13:30 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (26) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

10.03.2005., četvrtak

S Predsjednikom na kavi

Opet sam isprovocirana. Nečim, čime bar neki od vas nisu. :)) Jer od otprilike milijun birača našeg Predsjednika, sigurna sam da među mojim dragim blogerima ima barem jedan. :)) Još sam više sigurna da ima barem jedan koji je njegov obožavatelj, a koji mu nije dao glas. :))) No, usprkos tome, ja moram reagirati na one današnje biser-izjave. Doduše, bilo ih je i prije, ali ipak ne otkad sam blogerica.

Ono što moram konstatirati je da je naš predsjednik jedan NEEUROfobičar. Naime, njegov patološki strah od neulaska Hrvatske u EU je toliko velik da onda rezultira ovakvim obraćanjima Naciji, ili Građankama i Građanima.

Jedna od onih rečenica s kojima se slažem je «Ako pregovori između Zagreba i Bruxellesa ne započnu 17. ožujka "bit će to malo kasnije i ništa se osobitoga zbog toga neće dogoditi». Da je ostao samo na njoj, pomislila bih da je njegova savjetnička ekipa dobro napravila posao, a on je to uspješno pročitao s blesimetra i ostavio koliko-toliko pametan dojam. No, nije stao. Što mi govori da ili su savjetnici okinuli, ili je on po ne znam koji put odlučio upustiti se u govorničku avanturu. Koja gotovo uvijek završi rekla bih na uobičajenom StipeMesić-nivou.

Imamo rečenicu «Dilema "ili Gotovina ili EU" je lažna ... Prava je dilema: ili Europska unija ili povratak u izolaciju koji bi bio poguban", koja u prvom dijelu i može proći, ali ovaj drugi dio??? Predsjednik, prije nego se u Hrvatskoj raspravi na raznim nivoima o tome «EU – da ili ne», ili «EU – za i protiv», već njemu ustaljenim načinom govori, ne u ime milijun njegovih birača, nego i u ime preostalih tri milijuna. Odakle pravo jednome čovjeku, bio on i predsjednik Hrvatske da iznosi svoj stav kao općeprihvatljivu i neospornu činjenicu??? Čime svrstava neistomišljenike u potencijalne «neprijatelje» države ili u najmanju ruku eurofobičare.

Nadalje kaže: «Dio hrvatske javnosti osporava djelovanje Haškog suda, jer neki ne žele prihvatiti istinu da je u Domovinskom ratu bilo zločina i na hrvatskoj strani ... individualiziranje krivnje i odgovornosti skinuti s goleme većine poštenih i časnih boraca Domovinskog rata ljagu zločina koji su, na žalost, nesumnjivo počinjeni". Slažem se sa tvrdnjom da je i s hrvatske strane počinjeno zločina koji se nisu smijeli desiti, no analizirajući navedene riječi ispada da su svi branitelji ujedno i potencijalno krivi i trebaju dokazivati svoju nevniost. Koliko ja znam pravo, a ne znam puno, ali mislim u ovom slučaju sasvim dovoljno, nije li svaki čovjek nevin dok mu se ne dokaže krivnja? Osim toga, misli li naš predsjednik da je Haški sud Bogom dana institucija koja je savršena, koja ne donosi političke odluke i koja je apsolutno pravedna? Znači li to da mi koji ju ne vidimo tako «savršenom» kao on, zagovaramo zločin? Rekla bih, ili su mu tvrdnje s ogromnim predrasudama, ili je to totalna opsesija Evropom koja je u njegovoj glavi «savršenstvo».

"Da bude sve do kraja jasno: nema nikakve zavjere protiv Hrvatske! Mi smo u EU dobrodošli i tamo nas očekuju. Ali, oni očekuju Hrvatsku koja će biti pouzdan partner i kojoj se može vjerovati." Ovdje nas predsjednik uvjerava kako nas nitko ne mrzi i kako nema zavjere. Pa normalno da nema zavjere, ne znam odakle mu ta smiješna ideja. Kako može biti zavjere prema za njih tako beznačajnoj i minornoj zemljici? Nismo mi SAD, Njemačka, Engleska, Francuska, Japan da bi bili meta zavjere. Oni samo žele da budemo poslušni. Zato, mislim da nam je predsjednik skroz neopravdano dodjelio karakteristike paranoidnog naroda. Moram se složiti s njim u ovom djelu da oni hoće «pouzdanog» partnera. Uopće ne dvojim da to žele.

I na kraju kaže "Ako nam je stalo do naše budućnosti, do budućnosti naše djece i unučadi, mi od te sudbine ne smijemo bježati ... Hrvatska ne smije ostati izolirani otok usred Europe koja se ujedinjuje.» Upada mi u oči ovo NE SMIJE. To izgleda kao da alternative nema. I kao da će na referendumskom listiću uz pitanje «Jeste li za ulazak Hrvatske u EU?» postojati jedino «DA»-opcija. Znači li to da oni koji samo sa dozom opreza gledaju i na «ne»-varijantu ne žele dobro našoj djeci i općenito budućnosti Hrvatske? To me podsjeća na ona vremena kad su bili izbori gdje je postojala JEDNA opcija – komunistička. :) Stvarno impresivan parlamentarizam. :)

Niti sam EUROskeptik, niti sam EUROeuforičar. Samo nastojim razumno razmišljati o toj bitnoj stvari hrvatske budućnosti. Stoga mislim da je vrijeme da Hrvati i svi ostali narodi ove države konačnu počnu misliti svojim glavama, jer glave naime tome i služe. Barem bi trebale. Stoga, da ne ponavljam, jer već sam pisala o tome, treba razmisliti i izvagati koje su prednosti, a koji nedostaci te integracije. Prije toga nužno je da konačno shvatimo da treba zasukati rukave i početi nešto i raditi. Jer, u EU kojoj težimo temelj uspjeha je rad. U Hrvatskoj je veza «rad-uspjeh» često neproporcionalnog karaktera. Do god se po tom pitanju ne osvjestimo i k tome još ne budemo imali čvrste stavove po nekim bitnim nacionalnim pitanjima, za Evropu ćemo biti samo jedna od «Tamo Nekih Zemljica» od koje se očekuje isključivo slijepa poslušnost, ili govoreći predsjedničkim «rječnikom» - pouzdanost.

Da pijem kavu s Predsjednikom, definitivno mu ne bih samo poslušno klimala glavom. :)) To bi značilo da nisam pouzdana? :)) Ili bi značilo da netko od vas meni nije pouzdan ako se ne slaže sa mnom? :))

- 21:25 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (21) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

08.03.2005., utorak

Nobl u Hrvata

Idem danas ulicom i ugledam pred sobom jednog psa i njegovog gazdu. Inače to baš i nije rijedak prizor, no siroto blago odmah mi je upalo u oči. Jer, iako je čini mi se riječ bila o dugodlakom hrtu (nisam stručnjak, ispravite me ako treba) pa se podrazumijeva pseća mršavost, ovo je, barem za moj pojam, bilo zastrašujuće. Siroti pas je toliko dug i velik, i toliko uzak da su mu se i kroz onu dlaku vidjele košćice. Baš sam pomislila da bih mu kupila pancete da se pošteno najede. Jer, od onih bobica kojim ga vjerovatno hrane, teško da zna što je dobro.
No, taj me «psić» inspirirao za današnji post.

Prvo, da bi bili moderni, ako već niste obavezno si nabavite psa. Jer to je danas definitivno «in». Nemojte slučajno uzet nekog slatkog malog štenca mješanca čiuvauve i vučjaka ili pudle i dobermana, ili nekog trećeg s klempavim ušima. Morate uzeti nekog s papirima koji košta najmanje 1000 eura (znate da smo već praktički u EU pa sam počela govorit njihovim jezikom :)). Ipak je bitno «ime». Ono, znate, mama Afrodita, tata Astor, djed Hercules, baka Venera ...

Drugo, da bi pratili trendove, morali ste ove zime biti na skijanju. No, nemojte misliti da je to dovoljno. Neeeee. Jer unutar ovog područja bitno je zadovoljiti neke kriterije. Znači, tu ne spadaju oni koji oduvijek skijaju, nego ovi novopečeni skijaši. Onda, obavezno to moraju biti skijališta zvučnih imena Val Thorens, Val D'Isere, Alta Badia, Cortina d'Ampezzo ... Vi koji ste bili na Platku, Sljemenu, Bjelolasici - zaboravite. I ono što je nužno je da ste to platili obročno. Znači, otplaćivat ćete to do ljeta minimalno.

Onda, obavezno morate ići na fitness ili neki sličan oblik rekreacije. Samo da bi bili moderni, morate to raditi 6 dana u tjednu, i morate tamo provoditi dosta vremena. Obavezno gledajući se konstantno u onim zrcalima i prateći kako vam iz sekunde u sekundu tijelo postaje sve savršenije. I tako do ljeta, kada će sve oči na plaži biti usmjerene samo u jedno - vaše predivno tijelo. Jedna grupa očiju će vas željeti, druga će vam zavidjeti.

Nezaobilazno je posjetiti jedan od mnogobrojnih kozmetičkih salona-kvarceraja. Naime, blijedoliki su odavno prestali biti moderni i odraz statusa bogatih. Zato morate biti preplanuli. I ako vam ona priučena «stručnjakinja» savjetuje da budete u sanduku 2 minute, vi ostanite 4. Za svaki slučaj. Usput obavezno napravite depilaciju svega. Osim glave. :))) Tu se ne prave razlike muško-žensko. Isto vrijedi za svih. Po ključu «ravnopravnosti» spolova. :))

Nadalje, nužno je svakako da imate novi auto. Ne pitajte zašto. Zato, jer mora biti novi. Bolje i novi BiloKojiIngo, nego nešto polovno. Ko je danas vidio biti moderan i voziti polovni auto? To je skoro sramotno i takvu opciju zaboravite ako želite biti faca. I nikako ne smije biti kupljen gotovinom. Mora biti na kredit. Što je to uopće gotovina?

E, sad, još vam samo trebaju jedne «prave» naočale za sunce. Znate one za koje se odmah vidi gdje su kupljene. I jedan mali dodatak, ako ste žensko: obavezne su štikle-špićoke. Znam da se mučite dok u njima hodate, jer to je nemoguće ne primjetiti, ali to je cijena koju morate platiti.

Tako, sad kad ste fino uređeni od glave do pete, možete uzeti psića, staviti na sebe svu (ne)navedenu opremu, posjesti se u opisani auto i otići do grada. Našli ste se sa nekim i pravi je trenutak da razmijenite iskustva sa skijanja. Jedino što još morate napraviti jest sjesti na terasu. To što je vani 7-8 stupnjeva i što vam zubi cvokoću nema veze.

Jedino je bitno biti nobl.

- 20:40 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (16) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

07.03.2005., ponedjeljak

Plemenitost ili sebičnost

Koliko smo puta u životu bili prehlađeni? Koliko smo puta imali virozu? Oni koji gripu nisu imali nikad pravi su sretnici. Slične prolazne boljke pratile su nas još u ono vrijeme kad nismo ni znali da postojimo, pa onda u školi, pa kasnije na faksu, poslu. I znam da sam jako puno puta išla na mjesta na koja se «mora» ići, jer obaveze zovu i jer bolest «nije» dovoljno ozbiljna. A ipak nisam morala.

No, danas sam odlučila pisati o jednoj drugoj dimeziji tih infektivnih bolesti. Uzimajući u obzir da u dolje spomenutu priču neću ubrojiti lakše prehladice i viroze koje nas zahvate i više puta u godini. I s kojima nažalost moramo i raditi, ići na faks ili u školu. Danas ću pričati o gripi.

Vjerovatno mnoge od vas ne moram podsjećati na taj UŽAS koji se čovjeku desi i koja se čini kao da je «sudnji dan» za napadnuti organizam. Jako visoka temperatura, bolovi cijeloga tijela uz popratne pojave grlobolje, glavobolje, kašlja, šmrkanja, kihanja, koje su ovisno o tipu više ili manje izražene. No, ono što je posebno karakteristično jest STRAŠNO velika zaraznost, tj, prijenos virusa. Pa ako obolite vi, ogromna je vjerojatnost da će oboljeti cijela vaša obitelj. Majka, otac, brat, sestra, muž, žena, djeca. Pa onda prijatelji, poznanici i oni koji vas možda samo jednom u životu susretnu. Nemojte da vas moram podsjećati što se događa sa onom «žrtvom» koju ljubite. :)))

Činjenica je da se neke stvari ne mogu spriječiti, ali postoji ALI. Koje mi nameće pitanje: ZAŠTO neki ljudi koji obole od gripe imaju tako veliku potrebu širiti taj virus gdje god stignu???

Naime na poslu nam se pojavila gripa. Što nije neka novost. Ali kad vidim da ljudi dolaze raditi u njezinom punom intenzitetu pitam se nije li to SEBIČNO? Znam da ima važnih poslova i da ljudi žele raditi posao, ali ljudi moji, postoje TELEFONI pa se neke stvari ipak daju riješiti. Ovako će od 3 oboljela čovjeka za tjedan dana biti barem 10 bolesnih, samo na poslu. A da ne spominjem sva ostala mjesta na kojima je virus «posijan». Čitala sam da kad se kihne, kapljice mogu «odletjeti» i 3-4 metra. A još kad uzmemo u obzir da su suhe, neprozračene i od centralnog grijanja ugrijane prostorije idealne za razmnožavanje virusa, moram li još što reći? Uvjerena sam da je puno veća korist i za firme i za škole da se ostane doma, izlječi bolest kako treba i onda ode na posao ili na nastavu. A ne polubolestan naštetiti i sebi (kao što je jedna moja kolegica koja je zato «zaradila» upalu pluća i sad će umjesto jednog tjedna doma, biti tri), drugome kojega se zarazi nepotrebno, a i firmi iz gore navedenih razloga.

Pegy vas pozdravlja u nadi se ipak nećete razboljeti ni vi, a bome ni ja. :)) Ako se pak razbolite, razmislite što je plemenito, a što sebično.

p.s. Idem pojest kivi. :))

- 22:42 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (17) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

06.03.2005., nedjelja

Sasvim obična priča

Već sam milion puta zaključila da ljudi vole da ih se sasluša. I to, ili jer sam jako puno puta jedna od tih ljudi bila JA, ili jer sam ja bila svjedok da netko želi biti slušan. Iako toga možda i nije uvijek svjestan.

Danas mi se desilo ovo drugo. Jedna sasvim obična pričica koja možda i ne bi bila toliko bitna da na mene nije ostavila toliki dojam.

Našla sam se na autobusnoj stanici i nedugo nakon što sam došla primjetila sam jednu staricu, koja je razgovarala sa prodavačem u kiosku i čiji mi se razgovor činio kao da se poznaju. Nazvat ću ju Starica, jer ipak ona ima svoje ime, koje ja ne znam. Ovako, pisano velikim slovom, postaje konkretna osoba, a ne samo Jedna Od Milion (Penzionera). Dolazi za koju minutu autobus, i tako ulazeći, ona stoji iza mene i govori mi da bolje zatvorim torbu, jer ima lopova. Imala je dobre namjere, no moja je torba takva da ima 3 pretinca, od kojih su 2 sa patentom i jedan, srednji, sa magnetom. Ona je mislila da mi je torba otvorena, iako u tom srednjem držim nebitne stvari – kišobaran, papirnate maramice i sl. Mislila sam da je naša priča time gotova. No, nije bila.

Sjela je ne pored mene, nego ispred mene.
Onda se okrenula. I počela mi pričati:

Kako ima torbu (onu crnu od 10 kuna za placu) i u njoj drži drugu (pravu) torbu, jer su joj više puta ukrali novčanik.
Kako je kad je dizala svoju i muževu plaću smotavala novčanice, stavljala ih u nailončić, a onda smotuljak stavila u prsluk. S napomenom da je kanotjerica morala biti u gaćicama, jer ako ispadne iz prsluka ima još jedno sigurno mjesto prije ispadanja na pod. :). Isto je radila i kad bi išla na putovanja, jer i u vlakovima se krade.
Kako su joj na policiji rekli – zašto stalno radi nove legitimacije i što radi s njima? Na što je ona njima – a što ne love lopove koji joj kradu novčanike?
Kako će joj možda ušteđevina biti dosta. Jer ionako će (živjeti) još samo koju godinu.
Kako ima punih 77. i kako je u 78. godini.
Kako je u 45. godini bila jako bolesna i kako su liječnici kada su ju «otvorili» rekli «Kako ste živa?».
Kako je tada dobivala infuziju.
Kako je tada njezin sin krenuo u školu.
Kako ga je rodila sa 38. godina.
Kako sada ima unuke. (Mislim da je rekla 2).
I
Kako doma ima Onoga Svoga Koji Samo Šuti pa mi se malo ispričala.

I sve to mi je rekla u razmaku 3 autobusne stanice. Ili vremenski najviše 5 minuta.

A što sam za to vrijeme radila ja?
Prvo sam pomislila da želim što prije izaći iz busa, jer mi se ne da slušati neke bla-bla priče neke starice.
Onda sam ju počela površno slušati. I klimati glavom. I padala mi ja napamet Georgova priča od jutros.
Onda sam ju stvarno počela slušati. I na njezinu «da će možda poživjeti još koju godinu» rekla da to može biti i još 20. I više.
U međuvremenu sam rekla «čak» nekoliko «Da».

Kad sam izašla iz autobusa, bilo mi je krivo: prvo, što se nisam vozila malo duže i čula još ko zna koliko priče o jednom životu, i drugo, što nisam skinula naočale za sunce da me može vidjeti kako spada.

Mislila sam tada da je sigurno više nikada neću vidjeti.

No, izgleda da je onaj Onaj Gore imao neki drugi plan. Naime, na povratku, opet je ugledam u autobusu sa pletenom kapicom na glavi. Kako opet okrenuta priča s nekom starijom gospođom koja sjedi iza nje. Koju, kasnije sam vidjela, vjerovatno ne poznaje, samo traži nekoga da ju sluša. Opet.

Pomislila sam: ova je do grada i natrag ko zna koliko ljudi ulovila i pričala, pričala, pričala, i nema pojma kome, i nema pojma što. No, krivo sam mislila, jer pri izlasku iz autobusa ta nesenilna Starica me vidjela i osmjehnula mi se.

I onda sam po ko zna koji put u životu ponovo spoznala da slušanjem nekoga ne usrećujete samo tu osobu, nego i sebe. Onaj ko je probao, zna o čemu pričam. Onaj ko nije, neka proba. No, vjerojatnost da mi kaže kako nisam u pravu je ravna nuli. :) I, ne čini li vam se da ponekad ne samo da ne slušamo ljude koji su nam stranci, nego i one koji su nam bliski? Čak i one koji nam bliskiji ne mogu biti? Meni se dogodi.

- 22:18 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (20) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

05.03.2005., subota

Kako ja to vidim

Imam gotovo uvijek nekoliko tema koje mi se vrte po glavi, ali ponekad te uvijek odu u drugi plan, jer se pojavi neka koja je u tom trenutku aktualna. ili, bolje – koja me više motivira. Ponekad je to nešto iz mog života, ponekad iz javnog života, ponekad iz žutila (koliko god se trudila da me to mimoiđe), a ponekad me inspirira netko od vas. Zapravo, ovo zadnje bude i češće, ali uglavnom se zadovoljim ili kratkim, ili pak malo dužim komentarom. Ovaj put nisam.

Naime, pročitala sam post od Zrinske, kojega moram pohvaliti i ovdje, iako sam i tamo. Nisam dosad redovito čitala njene postove, ali rekla bih, osim što prepoznajem kvalitetu, da je duže vrijeme ovdje i da ima svojevrsan dobrostojeći status ovdje na blogu. Pretpostavljam opravdan. No, smisao ovog mog posta nije pisanje hvalospjeva Zrinskoj, nego nešto sasvim drugo. A to je MOJE viđenje blogosvijeta nakon tri tjedna života u njemu.

Prije svega, moje je mišljenje da se ovaj «virtualni» svijet i realni svijet ne razlikuju. Ovdje mislim na razlike u smislu karaktera ljudi, načina izražavanja, pogleda na svijet, sposobnosti komunikacije i uvažavanja mišljenja. Kao i spremnosti prihvaćanja kritike. Jer, onakvi kakvi smo u onom drugom neblog životu, takvi smo i ovdje. Htjeli mi to priznati ili ne.

Ono što sam ja vidjela, nakon onog prvog dojma da svi cool-blogovi baš i nisu cool, kao i da oni koji su mogli pod nekim drugim okolnostima postati cool, u svojim kvalitetnim postovima dobiju tek nekoliko komentara, je da je ovo jedna gotovo identična preslika društva. Uostalom, može li biti veći dokaz od onoga da čak i ovdje postoje administratori koji određuju da je nešto cool, kao što to u realnom svijetu rade – moćnici, vlasnici, šefovi? Ne vodeći baš uvijek računa o kvaliteti.

Kao prvo, blogeri pišu prema određenim područjima interesa. Tako imamo one koji su više romantičari, kod kojih se dosta često pojavljuju i pjesme. Imamo one koji zapravo pišu klasičan dnevnik opisujući što su radili određenog dana. Zatim imamo one koje prate događanja na političkoj sceni. Tu su oni koji nisu u Hrvatskoj, a osjećaju potrebu da kao dio nje, sudjeluju u njenom barem virtualnom životu. Imamo i roditelje koji se možda odmaraju od napornog, ali lijepog roditeljskog života. Ima onih kojima je to tek mjesto za pisanje gluposti. Ima i onih koji se mogu naći i na više mjesta. Kao što ima i onih koji se nisu našli ni u jednom od nabrojenih. I to samo zato jer sam ja takve zaboravila navesti.

Također se može primjetiti da postoje grupe ljudi istomišljenika ili sličnomišljenika. Što nije loše do onoga trenutka kada se ne složite sa nekim pojedincem iz te grupe kojoj ne pripadate, a onda imate «neslaganje» sa gotovo cijelom blog-družinom. Koje se manifestira ili napadima (ovdje mislim isključivo na one netolerantne, jer ostale «napade» smatram pozitivnim), ili ignoriranjem, jer to «narušava» neko blog, a možda i neblog prijateljstvo.

Posebna je priča na koji NAČIN pišemo to što pišemo. To je ono područje u kojem nam do izražaja dolazi jedan drugi dio karaktera. Ne samo područje interesa, već i kakvi smo u smislu izražavanja stavova, uvažavanja tuđeg mišljenja, ili pak sposobnosti da zainteresiramo druge na svoju priču. Na kraju krajeva, jesmo li od onih koji više volimo «mirne» priče u rukavicama, ili smo skloniji malo «žešćim» raspravama sa većom ili manjom dozom bockavosti. U oba se slučaja podrazumijeva držanje razgovora na nivou, u što spada nevrijeđanje, tolerancija i prihaćanje da nismo uvijek u pravu. A tu je potpuno nebitno raspravlja li se o vjerskim ili etičkim pitanjima, je li rasprava na nivou lijevi-desni, je li tema pobačaj, ili pak koju tematiku filmova volimo gledati ili što volimo jesti.

Individualost naših postova, a tako i nas kao osoba, realizira s među ostalim i u stilu pisanja, izražavanja, pa i samome izgledu bloga. Od malih sličica, do onih većih pa čak i pozadina. Mislim da i boje mogu ponešto o nama reći. Što meni samo govori da smo toliko različiti i drugačiji. I baš tako i treba biti.

Sadržaj postova pak, kao i komentari na svojim ili tuđim postovima, slike su nas samih. Oni govore o našem (ne)karakteru, (ne)narcisoidnosti, (ne)prilagođenosti, (ne)direktonosti, (ne)popustljivosti, (ne)iskrenosti, (ne)(samo)kritičnosti, (ne)pismenosti, (ne)načitanosti... I to je nešto što je teško osporiti. Jedino se razlikujemo po ovome koliko ovih «ne» imamo ili nemamo u opisu vlastitog karaktera. I koliko smo to spremni priznati.

Pitanje je također koliko smo spremni prihvatiti kvalitetan post (ili više njih) pojedinoga blogera. Znam da sam ja spremna, kao što vjerujem da većina vas dijeli moje mišljenje. No, nažalost ima i onih koji pretpostavljam u vlastitom strahu od «konkurencije» dobar post ili komentar karakteriziraju kao «zavist».

Mislim da za kraj jedino mogu reći da svi mi volimo biti čitani, bez obzira na one priče «nije me briga». Jer svih nas je briga. Svi volimo da barem netko čuje ono što govorimo. I samo se borimo da u tome i uspijemo. Svako na svoj način.

- 14:43 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (18) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

03.03.2005., četvrtak

Eurodora

Danas je prva polufinalana večer «Dore». S obzirom na izvođače čini mi se da bi moglo biti prilično jezovito. No, iskreno rečeno, ni dosadašnje na mene nisu ostavile poseban dojam.

I to me sjeti na sada već davne početke 90-tih kada smo počeli obilaziti evropske pozornice. Prvi su bili «Put», komadić riječkog zbora «Putokazi». Iako dobri vokali, pjesma je bila pomalo monotona za prvo probijanje na evropskoj sceni. Ne znam točno daljnju kronologiju, no sjećam se Tonija Cetinskog, pa ENI-ca, onda su tu bili Danijela i Magazin sa potpomognutim glasom operne pjevačice. Bio je tu Goran Karan, Maja Blagdan, a i Vanna u onoj smješnoj njok-haljini u poodmakloj trudnoći.

U nekoliko mi se navrata činilo da možda imamo pjesmu koja bi mogla ostati zapažena. Ne da su pjesme bile posebno kvalitetne, već je cjelokupni dojam bio takav da je obećavao. Doris Dragović s «Mariom Magdalenom» mislim da je napravila solidan nastup. Dobar glas i stas, zvučna pjesmica i energičan nastup. I ništa. Još bolje varijanta bila mi je s Danijelom i «Neka mi ne svane». Scenski nastup, ako se sjećate crnog ogrtača s kapuljačom, a ispod bijela haljina na njezinom krhkom tijelu, djelovao je stvarno posebno, a i pjesma nije bila loša. I opet ništa. Čak nisu djelovale ni obline Vesne Pisarović kojih je bilo posvukuda. Kao ni jednaka količina oblina tada gotovo djevojčice Claudie. :))

Izgleda da nikako da pronađemo čarobnu formulu kako zadovoljiti evropski ukus. S obzirom da se taj često može nazvati i NEukus, možda bi trebali poslati neki teški KIČ (jer kao dosad nismo :)), jer ne vidim baš neki drugi način. Kad pošaljemo lijepu laganu pjesmu «u modi» su živahne. Kad pošaljemo one koji skakuću, «in» je nešto s violinama. Zaključak je da smo mi uvijek «out». Da li glazbeno, da li politički, ili pak financijski. Jer, činjenica je da se bodove dijele po ključevima dobrosusjedskih odnosa – «ti meni, ja tebi». A tu je i ono klasično neslaganje u ukusima npr. južnijih i sjevernijih zemalja.

Mislm da su najpametnije napravili Talijani. Svojevremeno su i oni imali predstavnike, no dojadilo im da šalju dobre pjesme i da nikad ne dobiju ništa pa su fino ODUSTALI. Doduše, oni imaju svojih zabava toliko da im još jedna takva nije ni potrebna. Hrvatska jedva dočeka da ima nešto što daje materijala za «žuti tisak».

Sve u svemu, meni to ne spada u natjecanje. Jer u hrvatskim sferama, čini mi se da tu ima svega više nego izbora najboljega. Plave su kuverte vjerovatno samo moja utvara. U evropskim pak sferama, što očekivati od natjecanja kad imena poput Njemačke, Engleske, Francuske imaju direktan ulaz u završnicu na kojem god mjestu bile na prošlom natjecanju? Dok se «obični» smrtnici moraju nadigravati u raznim «drugoligaškim» utakmicama.

p.s. Bacila sam pogled na «spektakl» i među iskvarcanim pjevači(ca)ma svjetlećih očiju (uvijek se pitam što im to nakapaju da izgledaju tako neprirodno :)), jedino što me impresioniralo jest irska plesna skupina, čiji je vrhunski ples, uz meni tako ugodnu irsku glazbu, pravi užitak gledati.


- 20:57 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (24) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

02.03.2005., srijeda

Clint Eastwood

Za nama je još jedna dodjela Oscara, koju ja nisam gledala. Ali sam, kao i većina vas čula glavna zbivanja. Jedno je svakako priznanje velikom glumcu i režiseru kojemu sam i posvetila ovaj post. Za «Djevojku od milijun dolara» dobio je Oscara za režiju i film godine. No, kako je taj film tek pred nama, odlučila sam spomenuti tek nekoliko starijih, meni impresivnih filmova iz njegove plodne karijere.

«Orlovo gnijezdo» ,1968.
Ratni film, s tada vrlo mladim Clintom u jednoj od glavnih uloga. Predivni snježni pejzaži, izvrsna glumačka ekipa te vrlo dobar i napet scenarij vezan za razdoblje II. svjetskog rata nešto je što vrijedi pogledati iako je prošlo gotovo 40 godina od kada je snimljen.

«Prljavi Harry», 1971.
Za mene je to uistinu kultni film. Clint igra šutljivog, ne baš omiljenog inspektora koji je sklon ponekad zaobići zakon da bi društvo oslobodio od najgoreg ološa (poput hladnokrvnih serijskih ubojica, silovatelja). Čime nas zapravo navodi na dilemu – treba li zakon baš uvijek poštivati? Čak i onda kad on više štiti kriminalca nego njegovu žrtvu.

«Bijeg iz Alcatraza», 1979.
Film koji je snimljen po istinitoj priči. Clint je ovdje robijaš koji je osuđen na robiju u zloglasnom zatvoru. Iz kojega nitko nije uspio pobjeći. Ne sjećam se što je napravio da je tamo dospio (mislim pljačka), ali se sjećam da gledajući film zapravo želite da on u bijegu uspije.

«Savršeni svijet» , 1993.
Mislim da malo koja žena na ovaj film neće proplakati. Ja jesam. Ovdje je Clint režiser i jedan od glavnih glumaca uz Kevina Costnera i malog dječačića. Posebno sentimantalan film baziran na ljubavi koja se razvija između malog slaaaatakog dječačića Phillipa i njegovog otmičara kojega glumi Kevin. Nevjerojatno emotivan film koji, ako niste, svakako trebate pogledati.

«Mostovi okruga Madison», 1995.
Ako kažem da i na ovoga plačem, mislit ćete da ja ništa drugo i ne znam raditi. :)) Izvrsna ljubavna drama u kojoj je Clint i režiser i glavni glumac. Uz jednako kvalitetnu Meryl Streep. Uloga nježnog muškarca i ljubavnika je nešto što baš i nismo imali priliku prečesto vidjeti. Ljubav je to između zapravo seoske kućanice i majke koja živi pomalo dosadan jednoličan život i fotografa poznatog časopisa. Kratka, ali ipak trajna ljubav od samo nekoliko dana navodi nas na razmišljanje o preljubu i svim njegovim posljedicama. Pa čak i mogućim opravdanjima.

«Neograničena moć», 1997.
Ovdje je Clint ponovno i režiser i jedan od glavnih glumaca uz također velike Genea Hackmana i Eda Harrisa. Politički je to triler u kojemu je Clint pljačkaš koji u vrijeme pljačke vidi nešto što nije smio vidjeti. Ubojstvo mlade žene koje je izvršio sam predsjednik SAD-a. Inteligencija, ali i dobrodušnost koju ovdje predstavlja nas opet navode da budemo na njegovoj strani, pa makar tada bili i na strani lopova.

Sve u svemu, izvrstan glumac i režiser, koji je, ma koga glumio, uvijek znao pridobiti gledatelje, ne samo u onom filmaškom smislu, već i u emotivnom. Ne pratim «žutu štampu», ali znam da je u poodmaklim godinama postao otac. :)) Ne znam kakav je u privatnom životu, ali sigurna sam da «stari vrag» još uvijek zna što je ljubav i što su žene. :))

- 19:23 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (20) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se