Najprije želim iznijeti svoj stav o pozitivni stranama estetskih zahvata. Zagovornik sam upletanja kirurgije u čovjekov izgled kad je riječ primjerice o jako ružnom, kvrgavom ili kukastom nosu koji je nesrazmjeran s licem, ili pak klempavim ušima, ako čovjek uistinu pati radi toga i ako mu je kvaliteta života baš radi toga smanjena. Ja nisam radila takve korekcije, ali mogu zamisliti koliko to ljudima mora značiti, kad je meni samo malo uređivanje zubi djelovalo toliko pozitivno.
Ali ono što ne mogu shvatiti je da neki ljudi imaju potrebu mijenjati nešto što je dobro, što valja i što po ničemu ne spada u ružno. Posebno mi nije jasno odakle pak tolika potreba da im sve izgleda poput balona koji svaki čas namjeravaju puknuti. Jer kako drugačije objasniti ona prsa Pamele Andreson ili pak onih silnih ljepotica na talijanskim televizijama.
Mislim da malo tko od vas nije čuo za Nevena Ciganovića. Neki od vas su već i pisali o njemu. No, gledajući ga danas jednostavno nisam izdržala ne pisati i o njemu. Dakle, ako je ono prototip muškog izgleda, onda sam ja fakat počela gledati neke čudne muškarce. :))) Ona usta ne da su napuhana, nego ima problema i sa pričanjem, koje mu usput budi rečeno ne ide ni ako gledamo sadržajnu komponentu. Ne znam što ti silikoni rade i kakvo im je djelovanje, samo vidim da se stalno oblizuje. A nije lako ni oblizat onoliku površinu. Ja sada po njegovim riječima ispadam jako zločesta. Naime, njegova je teorija da su ljudi koji govore protiv nečega što im se ne sviđa (konkretno u njegovu slučaju – silikon) – zločesti. Onda je valjda i on zločest kad kritički kao modni stilist komentira izgled neke od javnih osoba, koja nije u odjeći po njegovu ukusu. Ili koja ima, prema njegovim riječima – demode frizuru.
Posebna je priča Jasmin-Milo Stavros koji u uvodu Sanjine emisije stalno naglašavao kako ga nije strah starosti, ponosan je na godine i ne smetaju ga bore. Dobro ajde, to se može opravdati ovime što je nadalje rekao. Dakle, ljudi moji, što sve ljudi ne rade radi reklame ... gospodin Milo dao je da mu ubrizgaju botox samo da bi napravio reklamu za svoj novi CD. Usput, jel netko čuo taj umjetnički proizvod? :)) Navodno je prodaja krenula. Par tisuća primjeraka nije mala stvar. :))) Bože, što sve ljudi ne rade za lovu.
No, naše estradne Nazovi Zvijezde su zapravo nešto sasvim benigno i neuočljivo u odnosu na ono što se može vidjeti u Hollywoodu. Tamo ne znaš da li ima netko ko nema baš ništa umjetno. Usta, obrazi, prsa, dupe, a i muški su im postali strašno iskompleksirani glede ... veličine. :)) No, vrhunac ne samo hollywoodskog, nego i svjetskog oličenja čovjekolike plastike je Michael Jackson. Prije nekih 20-tak godina bio je sasvim normalan, čak i ne jako taman crnac. Normalnog izgleda. U ova 2 desetljeća napravio je od sebe čovjeka koji se doslovno raspada. A koža mu je bijela da bijelija ne može biti. Što je moram priznati ironija s obzirom da je govorio da se crnci ne smiju sramiti svoje kože. Stvarno je pravi uzor borbe za ostvarivanje prava. Da ne govorimo o tome što radi s djecom, a i to je posljedica teških psihičkih poremećaja uzrokovanih vjerovatno tim strašnim bolovima koje zacjelo trpi i onim što vidi kad se pogleda u ogledalu.
Zato, mislim da svaki dan kada se dignemo iz kreveta i kad se pogledamo u ogledalu trebamo biti sretni da je sve na svome mjestu, da sve radi kako treba i da smo lijepi baš onoliko koliko treba. I da će nas ljudi oko nas prihvatiti takvi kakvi jesmo. Sa prištićem ili bez njega, sa boricom ili bez nje, sa sijedom ili bez nje, sa celulitom ili bez njega... Jedini uvjet je da prije toga prihvatimo i sami sebe. I da se razvijamo kao ljudi. A ne da težimo biti lutke od plastike.
Post je objavljen 29.03.2005. u 20:29 sati.