Pogledala sam sinoć film «Na prvi pogled» sa Mirom Sorvino i Valom Kilmerom u glavnim ulogama. Ako niste gledali, riječ je o ljubavi među dvoje ljudi koja je po nečemu posebna. A ta je da je on slijep. Film me je naveo na razmišljanje o dvije stvari. O ljubavi na prvi pogled (onoj o kojoj često volimo pričati :)), ali i o posebnoj problematici koja je specifična za ono o čemu film govori, a nije vezana samo za ovo prije spomenuto.
U ovom filmu, naravno, nije moglo biti riječi o onoj klasičnoj «na prvi pogled» ljubavi. Možda prije «na prvi glas» ili «na prvi dodir». No, naslov je takav da sam i o tome razmišljala. Zapravo sam i puno puta prije. I uvijek sam dolazila do jednog jedinog zaključka – da ja u takvu ljubav ne vjerujem. Tu naravno ne želim reći da takva vrsta ljubavi nije moguća. Naprotiv, vjerujem da ima ljudi koji su doživjeli upravo takvu, i kao posljedicu imali trajnu i sretnu ljubav. No, mislim da za ljubav nije nužno svidjeti se na prvi pogled. Mislim da je najbitnije da nam netko nije baš odbojan ili nekompatibilan u fizičkom smislu, a sve drugo je stvar kompatibilnosti neke druge prirode. Ako te kompatibilnosti ima na nama bitnim područjima (a tu opet nismo svi jednaki), onda se ljubav razvija i nije nešto što nastane u jednom trenutku. To je nešto što nastaje u nekom vremenu. Dobro, mislim da je ipak bitno da barem u nečemu prvi dojam bude barem u kategoriji «dobar», ali to je puno šireg područja od samoga pogleda, tj. izgleda. Može to biti stas, ali i glas, komunikacija, stavovi, način razmišljanja, ili pak neki detalj u ponašanju, kretanju itd.
Drugo po čemu me film naveo na razmišljanje jest nešto što primjetim da se često javlja u ljudskoj prirodi, a to je potreba da mijenjamo onoga drugoga da bi bio onakav kakav bi nama odgovarao. Konkretno, za one koji nisu gledali, Amy je arhitektica koja na odmoru upoznaje masera Virgila, potpuno slijepog od svoje 3. godine. Preko neta nalazi liječnika koji bi mu mogao pomoći. Operacija uspije, no problem je u prilagodbi mozga na nešto što nije navikao, a to je vid. No, s vremenom se vid ponovo gubi i to trajno. I tu dolazi do dileme – da li ona želi Virgila koji vidi, ne samo radi njega samog, nego iz poznatih nam sebičnih razloga koje svi ponekad imamo. Ili ga pak želi prihvatiti takvoga kakav jest i odustati od mučenja i davanja mu lažne nade do iznemoglosti.
Ovo je klasičan ljubavni film pa se podrazumijeva «happy end», no u našim životima nije sve baš uvijek tako, tj. ne dolazi sve baš tako lako. I stoga sam i vas, ali i sebe, htjela navesti na razmišljanje – zašto tako često imamo potrebu da mijenjamo drugoga? Tu ne mislim samo na bolest (iako ni nju ne treba izuzeti), već i na neke stvari kojima želimo mijenjati tuđi karakter samo da bi bio onakav kakav bi se nama svidio. Zašto jednostavno ne prihvatiti čovjeka onakvim kakav je? I kada je riječ o ljubavi između muškarca i žene. Ali i u bilo kojem drugome odnosu među ljudima.
Za mene - ljubav je kad smo spremni prihvatiti ne samo vrline, nego i mane onoga drugoga. Stoga, za mene ljubav NIJE na prvi pogled. Jer mane sigurno ne vidimo na prvi pogled.
Post je objavljen 27.03.2005. u 22:03 sati.