utorak, 06.12.2016.

Ne želim mrvice

Dosta se prašine skupilo na ovom blogu, a kraj jeseni donio mi je hrabrost koja mi je dugo nedostajala.
Strašno dugo sam nedostajala sama sebi, tražila se danima i noćima, kroz proljetna cvjetanja, ljetne žege, pa do mojih omiljenih jesenjih boja i ogoljenja.
Nisam se dugo mogla naći. I čeznula sam za onom sobom, hrabrom i odlučnom, s vjetrom i prkosom u kosi i pogledu, čeznula do iznemoglosti.

Posao nam svima treba, u ova današnja vremena kada si sretan kada ga imaš, kada primaš bilo kakvu plaću, ne razmišljaš tada puno i pristaješ na sve.
Na sve manipulacije, na sva poniženja, na sve ružne riječi i postupke pred tobom i iza tvojih leđa, pristaješ i ne razmišljaš mnogo, jer znaš da bi razmišljanjem mogao otvoriti kutiju, koju bolje da ne otvaraš.

Ali kada stvari dođu do točke umiranja, više nema nazad. I osjećala sam da sa umiranjem jeseni umire i moj strah, a da hrabrost polako ulazi kroz moja pluća.
Pa sam je napokon udahnula, umorna od nedostatka bunta i neimanja sebe.

Želim sebe, želim se ponovo osjećati živom, govorilo mi je moje tijelo kroz muke ponovnog rađanja. I žalila sam to svoje tijelo koje sam nakon dugo vremena počela osjećati.
Jer je bilo izgorilo, jer se osušilo i nestalo u požaru preoterećenosti.
Osjećala sam svoje kosti prstima dodirujući rebra, osjećala sam svoju utrobu vraćajući čitave dane njen sadržaj, osjećala sam svoje oči i svoj oslabljeni vid, kroz maglovite sjene koje sam počela gledati, osjećala sam svoj umorni hod kroz stravičnu bol u nogama.

Želim sebe, želim vidjeti svoj odraz u ogledalu, ne želim ga više izbjegavati od srama što postadoh netko drugi.
Ne želim nečije mrvice od kojih osjećam samo mučninu i strašnu bol.

Neke odluke dugo zriju u nama. Dok ne postanu toliko opipljive, poput slova na papiru.
Moja je dugo tinjajući, tražeći molitvom moju hrabrsot i trenutak odluke došla do časa svog utjelovljenja.
I postala je moj otkaz. Odlazak s radnog mjesta gdje sam izgubila sebe.
Svoje misli, hrabrost, svoje snove i osmijeh.

Od mnogih stvari potrebna je rehabilitacija.
Od propalih veza, bolesti tijela i duše, neuspjelih ljubavi, loših i ponižavajućih poslova i odnosa koji nam brišu osmijeh s lica.
Predugo sam se bojala. Strah je najgori oblik življenja.
Smrt duše i snova.

Vjerujem i dalje da mogu bolje. Želim bolje i zaslužujem bolje.
Ne želim mrvice.Previše puta sam se njima zadovoljavala.

I iako mi je jako teško pustiti neke stvari, znam da ih moram odaslati u hladnu zimsku noć i krenuti dalje.

Znam da moram vratiti svoje riječi. Teško ih pronalazim. Čak i svoja slova.
Ne želim vaše mrvice, želim svoja slova i zaboravljeni prkos u kosi.


- 17:51 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos