ZELENI ŠEŠIR
Nedavno sam u tramvaju br.3 srela patuljka. Dobro, nije baš bio patuljak, no nakon susreta s njim prekopala sam vlastito pamćenje i net kako bih našla lik na koji me podsjetio. Mjesto radnje – početna stanica tramvaja na Ljubljanici, popularno zvanoj Remiza. Vrijeme radnje – jutarnja špica, malo prije 7.30h. Dok sam izlazila iz Puljske na Ozaljsku ulicu, na stanici sam vidjela dvanaesticu koja bi me bez presjedanja odvezla do cilja. No znala sam da toga jutra nije moja. I naravno, krenula je kad sam bila desetak metara udaljena od prednjih vrata. Iza nje su bila još dva mala tramvaja – devetka je odmah otišla za dvanaesticom, a trojka – znala sam da bi se trebala zaustaviti budući da su na tom mjestu samo dva stajališta, ona je dakle iza prethodnih tramvaja čekala da uđe u stajalište i zaustavit će se makar i na tren da otvori vrata i pokupi nas zaostale nakon što se većina odvezla prethodnim kolima. Veselo sam uskočila u poluprazni tramvaj i uputila se prema njegovom stražnjem dijelu, birajući jedno od slobodnih sjedala kojih je u tom trenutku bilo na bacanje.
U tom trenutku sam ga ugledala. Sjedio je, ako se to tako može nazvati, u vrlo neobičnom i zapetljanom položaju. Lijeva noga bila je na podu, tijelo lagano zabačeno unatrag, ali je glava bila nagnuta naprijed kako se očito potrudio da zauzme samo jedno sjedište i nekako je već taj položaj izgledao neprirodno. No najneobičniji je bio položaj desne noge koju je uz štangu podigao potpuno okomito u vis. Nije se micao. Sjela sam preko puta, malo iza njega kako bih ga ipak držala na oku - ljudi koji se ovako voze tramvajima ponekad su malo nezgodni, osobito ako se probude usred gužve između dvije stanice. Tramvaj je još neko vrijeme bio poluprazan. Provjerila sam diše li, iako se po zarumenjelim obrazima vidjelo da je živ i da spava kao beba, a tako je i izgledao. Autobusi su na nedalekom okretištu iskrcali svoj živi teret i tramvaj se počeo puniti. Bez imalo zlobe zabavljala sam se promatrajući iz prikrajka reakcije ljudi koji su ulazili u tramvaj. Trojica mladića naglo su skrenuli na moju stranu kad su ga ugledali i stali se došaptavati i smijuljiti. Ljudi koji poput mene žure na posao, poneki umirovljenik koji hita na tržnicu prije nego što počne gužva, bakice za koje nikad ne znam zašto ulaze u tramvaj kad je promet najgušći, u crnim kaputima, s ortopedskim cipelama na nogama, pažljivo prebačenih torbi preko ramena, možda idu liječniku ili negdje čuvaju unuke, tko bi znao, a možda se vole lijepo obući kad idu na plac, žalim ih kad ih nervozni zaposleni i školska omladina sabiju u neki kut ali sam ipak sretna kad nijedna ne stane pored mog sjedala, jer onda ne moram ustati - i žene srednjih godina koje nisu ni trudne ni jako stare mogu biti umorne ovako rano ujutro, osobito ako su kasno išle spavati i digle se prije šest kako bi skuhale jednostavan ručak, osobito u dane kad ih muči neodređena viroza ili imaju pms ili se sve to poklopi, a ja sam često ta i takva i volim sjediti dok tramvaj ne krene i imati svoje mjestašce barem dok ne prođe mukotrpni dio prije Trešnjevačkog trga gdje tramvaji u špici gmižu u ritmu semafora i pješačko-vozačke gužve oko placa, dakle svi ti uobičajeni putnici kretali su se prema naprijed nastojeći se odmaknuti od neželjenog suputnika koji je nesvjestan svega što se oko njega događalo snivao dubokim snom smirenog čovjeka. Jedna lijepo odjevena gospođa mojih godina ili malo starija, ali puno ozbiljnijeg izgleda i ponašanja, uz pokrete oklijevanja sjela je iza uspavanog mladića. Promatrala sam kako ga gleda, odlučno kima glavom, opet ga gleda, a zatim se iznenada diže i izlazi iz tramvaja. Na trenutak sam pomislila da joj je zasmetao možebitni miris našeg slijepog putnika i da se odlučila premjestiti u dvanaesticu koja se upravo bila zaustavila na stajalištu iza nas. No gospođa je očito bila od onih rijetkih koji uistinu putuju od Remize prema Žitnjaku i vidjela sam kroz prozor kako je odlučnim koracima ušla u kabinu šefa okretišta u kojoj se u tom trenutku nalazio i mlađahni vozač našega tramvaja kojega već poznajem iz viđenja. Očito se požalila na smetnju jer je vozač ušao na stražnja vrata, prišao pospancu i malo ga prodrmao. „Ustani dečec, idemo, idemo van!“ Ponovio je dva ili tri puta prilično glasno, ali bez imalo srdžbe u glasu. „Evo, evo, idem, pa idem…“ pospano je mrmljao probuđeni čovječuljak. Pokupio je s poda mali ružičasti ruksak, sasvim plosnat i naizgled prazan, a netko mu je još rekao neka uzme i šešir koji nisam bila primijetila. Bio je to pravi zeleni lovački šešir koji je upotpunio neobičan lik. Sad sam bila sigurna da sam ga već negdje vidjela. Vozač je zajedno s njim izašao iz tramvaja vjerojatno pazeći da se još pospani čovjek ne razbije na stepenicama. Ne, nije bio patuljak, ali prilično niska rasta, možda nešto viši od metar i pol, ali ne puno, odjeven u kariranu košulju živih boja koja je virila ispod sivkaste kratke jakne, kratke i potpuno crne brade s brkovima koja je uokvirivala blago zarumenjelo glatko lice poput dječjega, a povrh toga još i šešir, zelen kao trava, lijep i nov, tko zna tko mu ga je bio poklonio, stajao mu je kao saliven dok se snena pogleda razbuđivao na sivom asfaltu pred sivom upravnom zgradom zagrebačkog ZET-a, sad holdinga u nazivu - kako to dobro zvuči ne značeći ništa nama običnim smrtnicima – ružičasta boja dječjeg ruksaka koji je prebacio preko ramena i zelenilo šešira tako su lijepo ublažili okolno sivilo, a on je nešto zagunđao i počeo se protezati, ali ne samo izvana nego kao da se protezao iznutra, popeo se visoko, visoko, na same vrškove nožnih prstiju, a ruke je rastegnuo dalje nego što bi mogle doseći da je nešto trebalo dohvatiti, osjećalo se to rastezanje kao neka sila koja je iznenada dotaknula moja zgurena ramena, pokazala mi sve čvorove koje sam u sebi zavezala i nisam ih htjela ni mogla razvezati, od grčeva u ramenima do stopala na koje već tjednima nisam stala punom težinom, učinilo je to rastezanje da sam u jednom trenutku postala svjesna vlastitih zgužvanih pluća koja već davno nisam napunila do kraja, odrvenjelog ošita koji kao da odumire u svojoj nepomičnosti, neprestano ukočenog vrata maltretiranog zajedno s ramenima u svakodnevnom višesatnom sjedenju za pisaćim stolom. Taj toliko stvaran i živopisan lik u jednom kratkom trenutku u meni je probudio čežnju za stvarnim, opipljivim životom, ma što to značilo, za nečim neodređenim, lijepim, dobrim, što kao da mi nije u ovom trenutku namijenjeno, ali daje do znanja da je stalno prisutno ovdje negdje, na dohvat ruke, sasvim blizu, ali i nedokučivo daleko, s one strane ponora premostivog dubokim udahom koji se zauvijek širi kroz titravu zavjesu svjetla i sjene kojom smo se omrežili kako bismo odsanjali svoj san. Vrata su se zatvorila i tramvaj je krenuo, ostavljajući malog čovjeka da se razbudi i polako odšeta do slijedeće stanice na Selskoj gdje ga nitko neće stići otjerati kad bude ulazio. Osjetila sam na trenutak samosažaljenje i sažaljenje za gospođu koja je samo naizgled smireno sjedila na svom sjedištu, nakon što je izvršila ono što je smatrala svojom građanskom dužnošću, jer tko je vidio da se usnuli patuljci bez karte voze u tramvajima namijenjenima pristojnim ljudima koji plaćaju porez i u lisnici imaju pokaz ili barem kartu, dnevnu ili onu za jednu vožnju, svejedno, karta je karta i kad ne postoji osim kao sačuvana SMS poruka u memoriji mobitela, a gospođa će još dugo osjećati nelagodu i možda pretresati doživljaj s kolegicama na poslu ili s ukućanima kad se vrati nakon pošteno odrađenog radnog dana, jer okomito podignuta noga uistinu je bila kap koja je prelila čašu, to nema smisla, reda mora biti, da, reda, posvuda, u državi, u svijetu, u našim životima, u našim glavama, a u našim glavama reda nema, nema ga ni nakon što uredno iskrcamo slijepog putnika i tako se riješimo potencijalne neugode i stvarne nelagode koju osjećamo kad smo prisiljeni gledati nekoga tko spava, pa to je gotovo kao da hoda gol ili vodi ljubav na javnome mjestu, nije isto, naravno, ali nije ni daleko, reda mora biti unatoč ukočenim ramenima, glavobolji i prikrivenim razdirućim željama i potrebama, gospođa i ja i trojica mladića i vozač tramvaja i stariji gospodin koji je podigao s poda kao trava zeleni šešir i pružio ga još uspavanom malom čovjeku, putnici koji su sjedili i stajali u trojci tog jutra, svi smo bili sudionici događaja koji nas je uznemirio htjeli mi to priznati ili ne, jer teško je biti razapet između onoga što se treba učiniti i onoga što se osjeća da bi se trebalo, neobično teško ali i zahvalno, jer ništa se ne događa slučajno, a darovi ne padaju na tlo gdje ih nema tko primiti. Samo je jedan lik cijele ove priče izašao iz nje neokrnjen i isti kakav je bio. Srela sam ga nešto kasnije u sedamnaestici kojom sam se vraćala kući, ušao je negdje na Savskoj kod Učiteljskog fakulteta, polako prolazeći kroz poluprazni tramvaj, sa zelenim šeširom ispod pazuha, ceduljom u jednoj ruci dok je drugu ispružio dlanom nagore čekajući da se netko od nas smiluje i dade mu novčić. Dok se približavao prisjetila sam se da sam ga vidjela već mnogo puta na ovoj relaciji, no prije je bio bez brade i izgledao je kao malo starije dijete, gegao se prema meni sitnim koracima i po prvi put sam pročitala riječi napisane na cedulji – Zovem se Ivan, imam 20 godina, nemam mamu i tatu, živim u kući bez struje i vode, molim pomozite mi…- pročitala sam dok sam kopala po džepovima, prvi put sam pročitala ali nisam prvi puta spustila novčiće na omanji dlan, ovaj put sa sasvim drugačijim osjećajem jer dijelili smo sjećanje za koje on nije znao da ga imam, ali sam ja znala i bila sam zahvalna na njemu, na sjećanju. Kasnije kad je sišao kod Jadranskog mosta gledala sam kako se polako udaljava, njišući se na kratkim nogama, s rukama u džepovima, bez ružičastog ruksaka, tko zna gdje ga je ostavio ili ga je možda nosio ispod zakopčane blijedosive jakne, sigurno ga je sačuvao kao što je pazio na svijetlozeleni šešir, pokrivalo koje glavu čuva ali daje i svojevrsno dostojanstvo čovjeku ako ga ponosno nosi, ma kako neobičan i neprimjeren bio, uostalom, što je primjereno a što neprimjereno, a pitam se i gdje je ona kuća bez struje i vode, je li to jedna od potleušica koje su se što vidljive što skrivene nagurale oko Savske ceste, ili je možda kuća bez struje i vode onaj prostor ispod mosta u koji se može ući uz malo sreće i spretnosti i zaštititi se od najgore hladnoće, a možda ipak ima mamu i tatu ili neku drugu blisku dušu s kojom živi na nekom malo boljem mjestu, željela bih da je tako zbog njega i zbog sebe i zbog svega, zapravo, zbog priče koja nema kraja i kojoj je svaki i najmanji dio savršen sam po sebi i koju bih željela ispričati a ne mogu, ne znam, samo ovako pomalo, nepotpuno, da shvati tko shvati i ode dalje i odem ja dalje do neke nove priče u nekom novom postu…
Još jednom Remiza, poprište nezabilježenog događanja
Tražila sam i tražila lik sa zelenim pokrivalom kojemu crna brada uokviruje mladoliko lice i nisam našla sve dok nisam odustala od naziva patuljak na jezicima na kojima sam tražila i upisala vilenjak i preko neke slike sjetila se da se radi o priči iz irske mitologije u kojoj takav čovječuljak živi na mjestu gdje završava duga i čuva kotlić pun zlatnika i kad sam upisala naziv irish elf konačno sam dobila sliku koja je podsjetila na ono što sam tražila. Nakon toga mi je jedna prijateljica rekla da se taj stvor naziva lepricorn i tako sam na kraju došla do naziva leprichaun na koji mi je izašlo mnoštvo slika i eto jedne koja nije crtana ali sam je odabrala zbog mladosti lika, jer čovječuljak u mojoj priči također je mlad, poznajem ga otkako je bio dječak.
I za kraj, ako se nekome da čitati, pjesma o zelenom na koju me podsjetila boja šešira, zeleno, volim zeleno kao Lorca u pjesmi Romanca mjesečarka:
Zeleno, što volim zeleno.
Zelen vjetar, zelen grane.
Lađu pustu na pučini,
a i konja u planini.
Sa sjenom oko pasa
ona sanja na balkonu,
put zelena, zelen-kosa,
s očima od hladna srebra.
Zeleno, što volim zeleno.
Pod ciganskom mjesečinom
sve je stvari promatraju,
ali ona njih ne može.
*
Zeleno, što volim zeleno.
Velike ledene zvijezde
nadolaze s ribom sjene,
što otvara cestu zori.
Smokva tare povjetarac
čvorovima svojih grana,
a planina, lupež mačak,
ježi svaki ljuti aloj.
Ali tko će doći? Otkud?
Ona vazda na balkonu
put zelena, zelen-kosa,
sanjari o gorku moru.
*
- Kume, želim mijenjati
svog konja za vašu kuću,
svoje sedlo za zrcalo,
svoj nož za vaš pokrivač.
Kume, vučem se sav krvav
od dalekog klanca Cabre.
- Kad bih mogao, moj momče,
mi bismo se pogodili.
Al već nisam više svoj,
moja kuća moja nije
- Kume, hoću umrijeti
pristojno u svom krevetu,
čeličnome, želio bih,
na mekanim ponjavama.
Zar ne vidiš mojih rana
od njedara pa do grla?
- Tri stotine tamnih ruža
košuljom ti bijelom cvjeta,
krv probija i miriše
uokolo tvoga pasa.
Al već nisam više svoj,
moja kuća moja nije.
- Dajte barem da se popnem
do visokih balustrada.
Balustrada mjesečine
otkle teku glasi vode.
*
Kum uz kuma već se penje
put visokih balustrada.
Ostavljajuć trag od krvi.
Ostavljajuć trag od suza.
Drhtale na krovovima
svjetiljke od bijeloh lima.
Tisuć bubnjića kristalnih
ranjavahu praskozorje.
*
Zeleno, što volim zeleno,
zelen-vjetar zelen-grane.
Popeše se, kum uz kuma.
Širok vjetar ostavljaše
u ustima čudan okus
žuči, metve i bosiljka.
- Kume! Gdje je ona, reci,
gdje je tvoja gorka mala?
- O, koliko te čekala!
Koliko se načekala,
svježeg lica, crnokosa,
na zelenoj balustradi!
*
Na obrazu nakapnice
ljuljala se cigančica.
Put zelena, zelen-kosa,
s očima od hladna srebra.
Ledenica mjesečine
podržava je na vodi.
I noć posta posve bliska
poput prisne poljanice.
Žandari u vrata, pjani,
udarahu nemilice.
Zeleno, što volim zeleno.
Zelen-vjetar. Zelen-grane.
Lađu pustu na pučini,
a i konja u planini.
11.04.2008. u 21:32 | K | 48 | P | # | ^
