MALENI ISPOD ZVIJEZDA
Jedne vedre i hladne zimske večeri vraćala sam se kući s mlađim sinom. Nad nama se na tamnom zimskom nebu rasprostirao Orion, jedino zviježđe koje sam u stanju odmah i bez dvoumljenja prepoznati. Pokazala sam lik malome i počela objašnjavati kako tri zvijezde predstavljaju pojas, a on me neočekivano prekinuo. Rekao je da se toga boji i da ne voli razmišljati o onome na nebu. Nisam nastavila, naravno, ali sam se sama zagledala u male blistave dragulje koji u meni nikad nisu pobuđivali strah, nisam se čak ni sjetila da bi se netko mogao bojati onoga što vidimo na normalnom noćnom nebu. Mnoge sam ljetne večeri slušala tatu kako opisuje zvjezdano nebo nad nama i pokazuje nam razne točke i način orijentacije u tom svjetlucavom bespuću. Nažalost, moj vrlo loš smisao za orijentaciju nije mi dopustio da to upamtim. Ili je možda bio ipak u pitanju nedostatak interesa, jer kad sam gledala u te sjajne točkice zapravo mi i nije bilo bitno kako se koja zove i gdje se nalazi u odnosu na neku drugu. Moram priznati da pomalo žalim zbog svog neznanja o toj temi, no ono me nikad nije sprečavalo da maštam o udaljenim svjetovima, zamišljam kako izgledaju, putujem na krilima mašte čitajući SF priče ili gledajući filmove i serije. Svjesna sam mikrokozmosa i makrokozmosa koji me okružuje premda se nisam u stanju snaći u njihovim prostranstvima. No kako se ponekad gubim i u ovom svijetu u kojem živim, navikla sam se i ne vidim u tome ništa uznemirujuće dok god se znam vratiti kući.
Jasno mi je da se netko može bojati noćnog neba. Uljuljkani u sigurnost svakodnevice obično nismo svjesni kako je neizmjeran i nepoznat prostor koji nas okružuje. A čovjek se obično boji nepoznatoga. Kako u ovom slučaju nepoznato zasad teško može postati uistinu dobro poznato, možda je najbolje prihvatiti ga takvim kakvo jest i uživati u ljepotama kojima nas obasipa. Jesam li lakoumna? Možda, ali nije mi na kraj pameti bojati se neba ispod kojeg živim. Kad bi se na njemu pojavilo nešto zastrašujuće, sigurno bih promijenila ploču. No i tada bih se bojala samo onog strašnog, nadam se. I pitam se koliko priče, filmovi, igrice, stripovi i ostali mediji puni zastrašujućih čudovišta koja dolaze iz svemira ili iz podzemlja utječu na strahove novih generacija. Odrasla sam uz ljubaznu priču o Heidi koja se navečer uspavljivala gledajući zvijezde koje prijateljski žmirkaju na nebu i ne želim prihvatiti nijedan drugi koncept. Zato me razveselilo kad me nedavno, dvije godine nakon priče s početka posta, mali pitao gdje je već ono na nebu što sam mu jednom davno pokazivala. Orion još nije bio izašao, no kad se kasnije pojavio, pokazala sam mu tu ljepotu s prozora, zadovoljna što straha očito više nema.
Prije nekoliko dana zaboravila sam oprano rublje u perilici. Bilo je prošlo 11 sati navečer kad sam ga počela vješati. Zgrade su tiho spavale, a zvijezde žmirkale u noćnoj vedrini. Zastala sam i miris svježe oprane tkanine pomiješao se sa slikom bezbrojnih svjetala, prastarih tragova sunaca nezamislivo velikih i neizmjerno dalekih. Na trenutak sam poželjela da taj osjećaj traje zauvijek. Kao i mnogi drugi koje sam doživjela svjesna neba iznad sebe. Sićušna u beskonačnosti ipak ne idem malena ispod zvijezda. Pazim. I znam.
01.03.2008. u 08:54 | K | 31 | P | # | ^
