Pogled u...

četvrtak, 30.03.2017.

Tišina



Dan je na izmaku. Svi oni zvukovi koji su ispunjavali dan, polako se gase, udaljavaju, smanjuju. Ulice postaju puste. Ljudi u svojim domovima, na razne načine, pozdravljaju proživljeni dan. Uskoro, jedino što će se moći čuti, bit će tišina. Tišina koja prirodno dolazi u smiraj dana i daje čovjeku toliko potreban mir kako bi se sabrao, rezonirao situacije, pokupio dijelove sebe, dijelove onih odnosa koji se odvijaju ispod krova gdje obitava. Naša osobna rutina je poprilično dosljedna i koliko uočavam, teško ljudi odustaju od takve dosljednosti.
Naše osobne rutine gase i našu individualnost, našu potrebu da se odvojimo od svih onih za koje mi mislimo da nas tako silno trebaju. Iznenadit ćete se, ali snaći će se nekoliko sati i bez nas. Naime, svakome od nas povremeno se događa osobna tišina. Ovdje govorim o onoj unutarnjoj tišini koja se, ne znam ni kako, samo ušulja u čovjeka, nastani, i ostane tako jedno vrijeme. Moja se nedavno nastanila u meni i sada me poprilično drma. Iako je tišina, ima svoj zvuk. Zvuk koji se probija kroz moje stanice, kroz moj um. Zvuk muka. Zvuk koji od silne tišine zna i šumjeti. Nevjerojatan zvuk. I došla je kao godišnje doba, nakon određenog razdoblja zvukova, kreativnosti, volje za novim i nepoznatim. Došla je nakon prvih plodova. Došla kako bi me podsjetila da je potrebno i vrijeme da se sve u meni odmori. No, što s tom tišinom? U početku, kada mi se ušulja i kada me tako iznenadi svojom pojavom, nisam joj baš sklona. Nisam njezin obožavatelj. Više priželjkujem da samu sebe utiša i ostavi prostora svim onim kreacijama u mom umu koje su taman započele plesati svoj ples. Ali, tišina, sama po sebi, vrlo je uporna. I tišina želi zaštiti nutrinu svakog koga posjećuje. Podsjeća nas da je vrijeme da odvojimo vrijeme. Za sebe. Da sjednemo, legnemo ili hodamo i poslušamo što nam naš unutarnji muk želi poručiti. Svjesna sam svoje tišine. Svjesna da uporaba „sile“ u bilo kojim situacijama sada nije poželjna i da moja tišina želi da se udaljim kako bi od drveća vidjela prekrasna stabla koja me okružuju. Moja tišina želi da progledam, da mi srce zatitra nad novim spoznajama koje bi trebale obogatiti moj odnos sa samom sobom i s ljudima s kojima sam bliska. Tišina me potiče da komuniciram sa sobom, s Bogom. Želi da moje uši i moje srce bude prohodno, toplo i spremno za nova primanja. Želi da se smirim ondje gdje još uvijek nemiri vladaju. Želi da budem nježna prema sebi. Želi mi pokazati da riječi ne treba suludo trošiti i bacati biserje pred svinje. Želi da više duboko dišem. Ako nedostajem sama sebi, da shvatim da je u redu staviti se na prvo mjesto. Jedino tako bit ću produktivna i iskreno prisutna u svim svojim odnosima. Ako se nanijelo ikakvog otpada, da ga se konačno riješim i pustim da ono ode, što dalje, daleko, i od očiju i od srca. Tišina želi proljetno pospremiti moju nutrinu i okititi ju veselim bojama, kako bih radosno primila sve ono dobro što je na putu, ono što tek dolazi. A nakon tišine, uvijek nešto dolazi. Pitanje je samo što smo odlučili pustiti u naše unutarnje odaje.
Iako će mnogi reći kako nemaju vremena i kako obveze, stil života i stres obuzimaju njihovu svakodnevicu, to nije istina. Vjerujem da to obuzima svakodnevicu, jer mi to dozvoljavamo. Mi smo ti koji mislimo da moramo imati sposobnost bilokacije i biti na nekoliko mjesta u isto vrijeme, mi smo ti koji smo preuzeli većinu kućanskih obveza na sebe (većinom su to žene). Mi smo ti koji sami sebe uvjeravamo kako uzeti vrijeme za sebe je ekvivalent sebičnosti, egocentrizmu… Ponavljam, to nije istina. Svaki supružnik ipak voli vidjeti sretnog supružnika, svako dijete želi i voli vidjeti sretne roditelje, svaki prijatelj želi i voli vidjeti sretnog prijatelja, a kolege će rado provesti svoju stanku s kolegama koji nisu zajedljivi i frustrirani. Na žalost, u našoj je kulturi prisutan osjećaj krivnje ako činimo nešto za sebe. To je tako krivo. Ne osluhnuti vlastitu tišinu, ne zagrliti ranjenog sebe, dovodimo se do izgubljenosti u buci u kojoj smo odlučili ostati i time pokazati kako smo požrtvovni kolege, roditelji, supružnici, prijatelji. Tišina će se uvijek pokušavati probijati kroz zvukove, pokušavati utišati zvukove tako nepotrebno izgovorenih riječi, utišavati neugodne zvukove koji tako zabole i ostave unutarnje ožiljke. Sve će to tišina pokušavati, bit će uporna. Njezina moć je velika, iako mislimo da ju ne čujemo. Tišina se još i najviše čuje. Odluka je na nama, želimo li ju čuti ili pustiti da prođe kroz još jedan ciklus, dok ponovno ne dođe.
Moja tišina, koliko god zna biti bolna, toliko me i sve to raduje, jer znam da nakon nje dolazi melodija kojoj se veselim. Barem ja tako odlučih. Stoga, puštam svojoj tišini da mi govori u kojem smjeru da upravim svoj pogled, jer tamo trebam hoditi. Bez obzira na unutarnje oscilacije tijekom tihog razdoblja, pokušavam uživati i spremno usvojiti nova znanja, nove spoznaje. Njegovati one odnose koji me obogaćuju. Poći na duge šetnje pored Save sa svojom prijateljicom. Uživati u čitanju knjiga, glazbi. Učiti od učenika kojima sam učitelj. Produbiti odnos s majkom. Pisati. Pjevati. Ići na dvorišne partije (ovo se odnosi na druženje s curkama i značajnim ispijanjem kava). Uživati sa svojom Amelie. Biti osamljena, jer tako ja želim. Prijateljevati s tišinom kako bih uživala u novim plodovima koji tek trebaju uroditi.
Reci, tišino. Slušam te!


„Tko uspije da pronikne tišinu i dozove je njenim pravim imenom, taj je postigao najviše što smrtan čovjek može postići.
Ona nije više za njega ni hladna ni nijema, ni pusta ni strašna, nego mu služi i nalazi mu se u svakoj nevolji, kao onom junaku iz narodne pjesme vila, koju on uhvati za kose i posestrimi i obveže zauvijek. Tko uspije da zagrije i oživi samoću, taj je osvojio svijet“.

Ivo Andrić

Oznake: tišina, žbuka, šuti, spoznaja, promjene

30.03.2017. u 00:36 • 1 KomentaraPrint#

subota, 25.03.2017.

Naučila je reći NE!

photo by Daniel Živatović

Govore nam da smo slobodna bića. Bića koja imaju slobodu misliti, govoriti, osjećati, živjeti. Uče nas kako konačno živimo u demokraciji i da svaka naša izgovorena riječ ima svoju važnost, svoju bitnost. Govore nam o slobodi govora, slobodi izbora, govore nam o pravima, pravdi, zakonima. Razbacuju se elokvencijom kako bi priprosti ljudi i oni koji se tek izgrađuju mislili da pametno zbore. Hipnotiziraju mnoge svojom slatkorječivošću. Djeluju tako da sami sebe uvjeriše da su mudri. I opet, mnogi povjerovaše da jesu mudri. Da tzv. pronicljivošću mogu doprijeti do istine. One istine za koju mnogi misle da nemaju sposobnosti do nje doprijeti. Svoju moć, moć koju posjeduju od svog samog početka, dadoše tim nekima, koji se nahraniše tom moći, proždirući ju, neumjereno i hlapljivo, upotrijebivši ju ne mudro, nego lukavo, u svoje svrhe. Pri tome skrivajući svoje slabosti i nesposobnost korištenja svoje osobne moći. Pripojiše se na sve one koji su se tako lako odrekli sebe, svog unutarnjeg svijeta, onog glasa koji im cijelo vrijeme govori da je vrijeme za promjene, osobne promjene.
Kao da se ne možemo riješiti duhova prošlosti. Kao da još uvijek stoje nad nama, uzdignutih ruku, ispruženih kažiprsta, uprtih u nas, govoreći da i dalje trebamo biti vrlo oprezni. Neka davna vremena, tako davna, a još uvijek se provlače, iz generacije u generaciju i kao paraziti održavaju svoje nametništvo na životu. Pa do kada više tako? Do kada ćemo davati moć onima koji jedno obećavaju, a drugo stave na trpezu? Jedemo njihov izmet. Takva uprljanost i smrdljivost ispunjava sve pore društva. I što? Dozvolit ćemo da naši jedinstveni i neponovljivi životi budu nesnosni, teški, nasilni, animalni? Nastavljamo šutjeti, a slobodu govora nažalost koriste budale, koje samo krivo prezentiraju što sloboda govora uistinu jest. A kada i progovorimo, kada želimo zaista učiniti promjenu, kako u osobnom životu, tako i društvu, onda nam te budale oduzimaju pravo o kojem nam cijelo vrijeme govore kako ga imamo. Da, imamo kada idemo ruku pod ruku s njihovim budalaštinama, kada smo njihovi istomišljenici, kada smo beskičmenjaci. Opet ću ovdje spomenuti naučenu bespomoćnost, koja mi se često vrti po mislima. I želja mi je da shvatim da mogu drukčije, i želja mi je da shvatimo da možemo drukčije. I onda kada to shvatimo, krenimo u osobne i društvene „ratove“. S entuzijazmom i bez agresivnosti. S dijalogom, bez diskriminacije. S empatijom, a ne s bešćutnošću. Mudro definirajući što je sloboda, što je slobodni izbor, a što je sloboda govora. Definirati prava, ali i naše dužnosti. Sloboda govora i izbora ne smije ići na štetu pojedinca, ni na štetu društva. Ne možemo se skrivati iza riječi - to je moje pravo, a da uopće ne znamo koje je to naše pravo i koju težinu ono ima. Uzroci imaju i posljedice, a krivim korištenjem slobode nismo ni svjesni koje posljedice se mogu strovaliti na ionako zbunjenog pojedinca. Zbunjenost, a k tome i velika ignorancija dovode do subverzivnog društva. Time se razaraju obitelji, odgajaju roboti, a ne djeca. Ismijava se zdrava čovjekova religioznost. Drugi odlučuju o našoj seksualnosti, onom intimnom svijetu koju i mi sami svakodnevno upoznajemo.
Očuvajmo svoje živote. Zaštitimo se od svih onih koji žele biti bogovi, kako našeg uma, tako i našeg tijela. Svaki dan je dar, prilika kada možemo reći da je car gol. Pa što ako nas i ne podrže, ako nas ismiju. Neka. To čine iz vlastitog straha, iz vlastitog neznanja ili zato što njihovu moć posjeduje netko drugi. To čine jer su vojnici i kreću se prema zapovijedi. Ja pak velim, pratite zapovijed svojeg srca, svoje nutrine, onog istinskog i božanskog u vama. Može li se? Naravno. Uvijek se može. Nedavno, jedno biće, jedno mlado biće, odlučilo je reći NE boli i zaštiti sebe, hrabro se boriti kao vučica. Taj život koji je tek na početku meni je pokazao koliko hrabri možemo biti i da snagu možemo upotrijebiti i u najbolnijim trenutcima, u trenutcima kada nas mnogi ušutkuju kako bi zaštitili svoje ionako ušutkane živote. Ona je naučila reći NE.
A što je s nama? Hoćemo to ostaviti za neka buduća vremena koja nam nitko ne potvrđuje da nas čekaju ili ćemo krenuti ovdje i sada?

„To je sloboda: osjećati što srce želi, bez obzira na mišljenja drugih“.
Paulo Coelho


Oznake: društvo, pojedinac, Dijalog, empatija, hrabrost, očuvanje života

25.03.2017. u 21:31 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.03.2017.

Grijesi očeva

photo by Daniel Živatović

Prošlo je već nekoliko godina otkako ga nema. Otkako je nestao, otkako se ugasio. Ni posljednji dah mu nije bio smislen. Toliko prilika da učini drukčije, a on je uvijek birao onaj način koji je njemu bio lakši. Tako je barem on mislio. No, svi njegovi izbori dočekali su ga i naplatili mu sve njegove potraćene godine. Naplatili mu njegov potraćeni život, život pun laži i nevjerojatne sebičnosti. Život koji je prošao u velikom nedostatku ljubavi.
On je bio čovjek koji nije volio sebe, već je grabio, uzimao od drugih i time se održavao na životu. Ne poznajući ljubav, nije ju mogao ni dati. Nije ju mogao dati ni u jednoj svojoj ulozi. Imao ih je mnogo. Imao je ulogu sina, brata, supruga, oca, prijatelja. Sve ih je krivo odigrao. U nekima je bio marioneta, a u drugima je on držao konce života onih drugih. Upravljao njima. Laži bi zamatao u celofan, stavio najfiniju mašnicu i poklonio ju sa smiješkom. Mnogi bijahu očarani njegovom finoćom, ali ne zadugo. Barem što se supruge tiče. Kako nije ljubav ta koja ih je spajala, nije joj bio problem otići. U svom kratkom braku, dobili su kći. Iako brak im nije uspio, nitko ga nije priječio da se iskaže u ulozi oca. No, u toj ulozi se spriječio sam. A kako bi ju i ispunio, kako bi ju i izvršio, kad sam bijaše tako neostvaren, nedovršen. Vukao se u svom životu, ponovno grabio, ostajao neodvojen od svoje majke, pristajući na ulogu sina koji nema hrabrosti prirodno se odvojiti od one koja ga je rodila. I kako sada da „poslušni i odani sin“, bude dobar otac djevojčici koja je žarko trebala očinsku figuru? Što joj ima ponuditi? Ništa. A u ono malo situacija kada bi i došao kako bi dokazao da valjda postoji, došao bi polovičan. Donio bi polovičnog sebe, polovične riječi i polovične stvari. Kći nikada nije imala priliku vidjeti njegovu nutrinu, ijednu njegovu toplu i pozitivnu emociju. Njezina majka nije priječila njegove dolaske, mogućnost da bude uključen u život malog djeteta. On je taj koji je to spriječio. Izgovori su bili ti koji bi popratili njegovu odsutnost u životu njegovog djeteta. Ne znam, možda bi bilo drukčije da je kći bila sin, pa bi kao u stara vremena takvo dijete imalo prednost nad očevom naklonošću. No, kći nije bila sin, bila je djevojčica koja je odrastala sa stigmom da nema kompletnu obitelj, bila je djevojčica kojoj je nedostajao čvrsti lik koji bi zaštitio ju od onih koji su je znali šikanirati. Nedostajao joj je netko tko bi na zdravi način naučio ju što je to i muški svijet. Netko tko bi joj pokazao kako se odvijaju muško-ženski odnosi. Netko tko bi joj pokazao kako voli muškarac. Danas, nakon mnogo godina, ona vidi da on nije imao toga znanja, i da joj nikako ne bi prenio čistu i iskrenu sliku onoga što ljubav jest. Stoga, na taj put krenula je sama. Otvorila je vrata i zakoračila u svijet u kojem žive mnogi koji su ranjeni svojim životima, svojim početcima, grijesima svojih roditelja. I ranjeni ranjenog prepoznaje, a da toga u početku nije ni svjestan. Ranjeni ranjenog ne zaliječi, barem ne u njezinom slučaju. Ostaviše ju ranjeniju nego su je zatekli. Tijekom prijateljevanja s ranjenim muškim svijetom, otac odluči da joj nekako ponovno ušeta u život. Ne znam, možda je mislio da oblikovanoj osobi ne mora puno pojašnjavati zašto ga nije bilo, zašto je iza sebe ostavio tužna lica. Naime, ponovno se oženio. Ali, ovoga puta, odvojio se od majke i izabrao onu koja mu može ponuditi sigurnost, kako financijsku, tako i emotivnu. Način na koji je to odigrano bilo je poprilično jadno. No, bio je takav, čovjek bez hrabrosti učiniti drukčije. I tako, javivši se svojoj kćeri, ona, ranjena, u to vrijeme poprilično emotivno izgubljena, odluči mi dati priliku. I nakon dugih osamnaest godina stane pred njega, pred čovjeka koji je ostario, koji ima dugu priču za ispričati. Ali, ju nije ispričao. Pribjegao je ponovno lažima, jer kukavičluk je bio jači od hrabrosti. Kći ga je saslušala, održavala odnos jedno vrijeme, dok njezin osobni vulkan nije eruptirao, a lava svih onih nakupljenih emocija spalila joj je kožu. Vrištala je, ispljunila sve riječi, sve ono što joj je dugo sjedilo na prsima, pritiskalo ju velikom težinom. Nakon svega što je konačno izrekla, što je mogao drugo, nego pribjeći svom starom obrascu ponašanja. Povukao se.
Tako povučen, živio je dvije godine, kada je ponovno odlučio javiti joj se. Sastali su se. On u društvu svoje supruge, a kći je došla sama. Ni na taj razgovor nije mogao sam. Vječito je bio u nečijoj pratnji. Ili pratnji laži ili u pratnji onih koje su nad njim dominirale. Ono što kći nije znala je da se on također vratio jednom starom poroku. Poroku koji ga je prije mnogo godina skoro koštao života. Vratio se alkoholu. Tekućini za koju mnogi misle da može otupiti emocije, ali bol postaje samo još više nepodnošljiva. Tog dana, kći, nakon što je ponovno spoznala kako ona tom muškarcu uvijek biva stavljana na zadnje mjesto, odluči otići i zatvoriti vrata cijeloj toj priči. Ne davati priliku izgovorima, ostatcima, prividu, nekome tko je u cijelom njezinom životu bio samo čista biologija. Mjesec dana poslije, on je umro. Toliko ponuđenih prilika, toliko situacija u kojima je samo trebao reći nekoliko toplih riječi i time započeti kakav-takav odnos koji bi možda obećavao. No, on to nije mogao. Bio je slab, nemoćan, ranjen, u patnji, velikoj agoniji koja ga je pred kraj odvela u još mračniji svijet zaliven alkoholom.
Kći…, odradila je svoj dio. Otišla na pogreb, bila uz njegovu suprugu, bacila ružu na lijes kojeg su netom položili u zemlju i zamolila ga da barem sada pazi na nju, na svoju kći. Bila je mišljenja da mu je čak i oprostila za sve, jer lakše je oprostiti mrtvom čovjeku. Sa živim uvijek mislimo da imamo vremena. Međutim, oprost nije bio potpun. Njezina druga emotivna erupcija se dogodila i na površinu su počele izlaziti mnoge druge boli. Boli koje si pokušava priznati i koje pokušava ili prihvatiti ili otpustiti. Još uvijek želi ljubav, traži iskrenu pažnju, ali i uči kako voljeti sebe.
Ono što njemu nikako nije uspjelo.

Oznake: otac, kći, sebičnost, smrt

20.03.2017. u 20:37 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 14.03.2017.

U početku bijaše...


Prošli tjedan bila sam okupirana temom o primjećivanju, osluškivanju i razvoju učenika tijekom odgojno-obrazovnog razdoblja. Temom sam se intenzivno bavila, jer imala sam zadatak predstaviti ju pred određenom grupom profesora. Unutar te teme, našao se pojam naučena bespomoćnost. I dok sam prikupljala potrebne informacije o naučenoj bespomoćnosti učenika i uviđati u kojim sve situacijama ju učenik, nažalost upotrebljava, shvatila sam da ta bespomoćnost leži u mnogima. U onima koji su vrijeme školovanja ostavili daleko iza sebe i koji su debelo zagazili u život.
Naučena bespomoćnost je pomanjkanje motivacije, bespomoćnost u susretu s normalnim i svakodnevnim problemima i izazovima. To je onaj osjećaj kada mislimo da štogod činili i koliko god se trudili, uspjeh će izostati. Taj osjećaj postaje vrlo snažan i zna u potpunosti obuzeti čovjeka. Čovjek u teškoj obuzetosti bespomoćnošću, postaje izrazito pasivan i povlači se u sebe. Takvo stanje se počinje protezati skoro kroz sve slojeve njegove svakodnevice i njegovog života. Nekoć se za ovakve učenike govorilo da su lijeni, jer se ne miču s mrtve točke u kojoj ukopani stoje. No, što je s onim zrelim ljudima koji su se predali takvoj pasivnosti, koji su se povukli u svoje privatne umne špilje i koji nažalost žive s iskrivljenom slikom stvarnosti?
Takvo ponašanje ljudi vjerno vuku od samog početka. U početku bijaše maleno biće. Doneseno na svijet, poklonjeno svojim roditeljima. To dijete nije njihovo, oni nemaju pravo na njegove misli, na njegov unutarnji svijet, koji mu je isto tako darovan i koji je samo njegov. No, čovjek, iako vrhunac svega stvorenoga, nije savršen. Došavši na ovaj svijet, odmah upoznaje da živjeti znači boriti se. U početku se „bori“ da dohvati majčinu dojku i nahrani se, uči kako osjetiti prisutnost svojih roditelja, njuhom dobiti potvrdu da su oni ti koji su kraj njega. Ono raste, bori se kako usvojiti obavljanje fizioloških potreba, kako prohodati, kako ustati kada padne, kako izgovoriti riječi, kako dohvatiti predmete koje se nalaze oko njega, kako biti nježan prema svijetu koji ga okružuje, nikoga ne ozlijediti. Uči istraživati, bori se sa zakonima prirode, jer još uvijek ne zna sve one silne znanstvene definicije koje će ga obrazovni sustav naučiti. Bori se kako biti dio grupe, član čopora, a opet biti svoj i njegovati svoju još uvijek infantilnu osobnost. Bori se kako bi stasao i zakoračio u veće društvo, u društvo u kojem će se još više morati nadmetati kako bi opstao.
Dakle, vrlo su poznati svi ti početci raznih životnih razdoblja. Poznate su te neminovne borbe, koje su jednostavno prirodni tijek svih naših odrastanja. No, nisu svi početci jednako obojani. Zajednička nam je „borba“ kojom smo se odmaknuli od prirodne bespomoćnosti, jer dok bijasmo maleni, ovisili smo o pomoći onih koji umiju. Pitanje je ipak, jesu li svi umjeli?
U početku bijaše naš život. Početak u obitelji, među ljudima koji su isto tako proživjeli prirodnu bespomoćnost. No, spomenuh kako postoji i začarani krug. U tom začaranom krugu, vrte se svi oni koji nikako nisu izašli iz bespomoćnog načina života. Mnogi brakovi nisu sastavljeni od osoba koje su u stanju poticati zdravi rast i razvoj onih čije živote namjeravaju donijeti na ovaj svijet. Bespomoćni su. I svojom, nažalost naučenom bespomoćnošću, koja se još vuče iz njihovih života prije stvaranja obitelji, bivaju preneseni i na one koji tek trebaju udahnuti zrak ovoga svijeta. Tako da njihova bespomoćnost i njihovi strahovi bivaju preneseni i na njihove potomke. Njihovi potomci, ako oko sebe ne naiđu na one koje znaju prepoznati takvo stanje bespomoćnosti, lako će prenijeti svoju bespomoćnost na svoje potomke.
Istražujući o bespomoćnosti učenika, naišla sam na neke od tipičnih rečenica koje učenici izgovaraju. Tijekom čitanja tih rečenica, zamijenila sam pojmove koje oni izgovaraju s pojmovima koje odrasli bespomoćni ljudi izgovaraju. Evo neke od tipičnih rečenica: „Ja jednostavno ne znam kuhati“., „Jednostavno nisam imao sreće“., „Ne slažem se sa šefom“., „Poslovi koje ja radim uvijek su preteški“., „Uvijek ima onih koji se uspiju snaći“., itd.
Jeste li se uspjeli pronaći u nekoj od rečenica? Ja jesam. E, to je naučena bespomoćnost. Kada mi već u početku imamo odgovor za situacije u kojima ćemo se tek naći. Na samom početku smo zaključili da ne možemo. Okarakterizirali smo sami sebe i stavili stigmu kako smo nesposobni, nekorisni, možda čak i glupi.
Ako roditelji dobro „odrade“ početak u kojem svoju djecu puštaju da se izraze, nježno ih usmjeravajući i upućujući što je dobro, a što nije dobro, ne škrtareći na riječima poput bravo, ponosan/ponosna sam na tebe, odlično, što ti misliš što bi trebao/la napraviti, i u konačnici riječi volim te, onda je to kvalitetni put kojeg su roditelji utabali i dijete ohrabrili da prirodno hodi tim putem. Naučili su dijete da može kontrolirati svoju malodušnost, poticali ga na aktivnost, domišljatost, kreativnost.
Naravno, nema savršenog odgoja i mnogo puta vidjeli smo da i oni roditelji (možda upravo i naši roditelji) koliko hrabri i snažni bili, slomili su se i prepustili bespomoćnosti. I hrabri nekada digoše ruke i izgovoriše one tipične rečenice koje ukazivaše na bespomoćnost. Ali, bit ovog govora o bespomoćnosti je naglasak na riječi naučena. Bespomoćnost je naučena, nije genetski uvjetovana i od nje se može odučiti. Kako? Kao i sve što zahtjeva trud, tako i ovo zahtjeva neizmjernu volju, brižnost i ljubav. Kako roditelja prema djeci, tako i nas samih prema nama samima. Dok smo još djeca, nismo krivi za bespomoćnost, no, kako vrijeme odmiče, moramo početi preuzimati odgovornost da je na nama kako ćemo posložiti vlastiti život i gdje ćemo ga usmjeriti. Život nam nije darovan kako bismo konstantno slagali izgovore kako pred sebe, tako i pred druge o tome zašto nam se događaju neuspjesi. Produbimo odnos sami sa sobom, produbimo odnos sa svojom djecom, učenicima, najbližima. Učimo se ljubiti, prvo sebe, da bi uopće mogli druge. Učimo se strpljenju, jer ono će nam dati snagu koja je prijeko potrebna kada nas obuzme već spomenuta malodušnost. Priznajmo kada pogriješimo, ne stavljajmo sebi teret da sve mora biti savršeno. S druge pak strane, prestanimo biti i razmaženi. Odrastimo i budimo primjer onima kojima je potrebna motivacija, riječ ohrabrenja, zagrljaj, utjeha, zaštita. Ne sijecimo im krila, već im dajmo vjetar u leđa da polete, te i sami postanu oni koji će druge odučiti od bespotrebne i nekorisne bespomoćnosti.






Oznake: naučena bespomoćnost, motivacija, ohrabrenje, volja

14.03.2017. u 21:34 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 07.03.2017.

Pismo ženama


Drage žene,
odlučih napisati ovaj blog u obliku pisma i prenijeti vam još neka svoja zapažanja koja se odnose na naš spol, na našu ulogu u društvu. Ovim pismom neću glorificirati žensku snagu. To sam učinila prošlim blogom i stojim iza svake riječi. No, prošlim blogom, nisam se dotaknula onoga što mene zna poprilično i mučiti, pa čak i razljutiti. Ljuti me, jer je žena prošla mukotrpnu i crnu povijest, a mi joj vraćamo na način da umanjujemo njezinu snagu i stišavamo njezin glas (nisu li to dovoljno drugi činili?). Umanjujemo vrijednost svih njezinih izgubljenih bitaka i dobivenih ratova, unazađujemo se i takvim ponašanjem se samo vraćamo pod onu već spomenutu, tešku i tamnu sjenu koja samo čeka da nas ponovno prekrije.
Prvenstveno govorim o Herinom kompleksu. Herin kompleks vuče svoje korijene iz grčke mitologije. Naime, Hera je bila Zeusova sestra i supruga, boginja braka. Kako Zeusu nije uspijevalo ostati vjeran samo Heri, Hera zbog toga bijaše vrlo ljubomorna. Saznavši za njegova ljubovanja s polubožanskim mladim djevojkama i božicama, Hera nije odlučila iskopati iz sebe žensku snagu i staviti sebe i svoje dostojanstvo na prvo mjesto. Ne. Ona se odlučila za osvetu svim Zeusovim ljubavnicama. Iako se ovdje radi o mitologiji, Hera je itekako danas vrlo živuća. I to u mnogim ženama, djevojkama, suprugama. Here su sve one žene koje u drugim ženama vide konstantnu prijetnju za njihove odnose, koje su one ionako izgradile dugogodišnjim odricanjem, submisivnošću, zatvaranjem očiju pred evidentnim preljubima svojih partnera, supruga. Uloživši sve svoje vrijeme, ostavljajući sebe po strani, ne pitajući se što njihova duša žarko želi, usmjerile su se na njega, na onoga koji, vjerojatno iz neke svoje patnje (jer ne zna drukčije), svoju potvrdu muškosti traži u nebrojenim ljubavnicama. Ili pak u toj, jednoj, neprežaljenoj ženi, koju je odlučio, uz njezin blagoslov, učiniti svojom ljubavnicom i time voditi dvostruki život. Današnje Here pristaju na živote tkane tom javnom tajnom, jer bi raspadanje njihovog brak-projekta značilo da nisu uspjele. Da se nisu ostvarile kao žene, majke, supruge. Je li vam itko rekao da ostajanje u takvom braku znači hranjenje privida, jačanje jadne uloge partnera, koji očito kukavički i egoistički želi sjediti na dvije, ako ne i na više stolica?
I onda, drage moje Here, vi njegove ljubavnice, nazivate pogrdnim imenima, ogovarajući ih svojim prijateljicama, kopneći u svom brak-projektu, te nastavljate lijegati u krevet, dajući svoje tijelo onome kojeg bi uistinu trebali nazivati pogrdnim imenom. Uz izgovor kako ostajete zbog djece (čime svoju djecu učite bespomoćnosti i nemogućnosti izlasku iz takvih situacija). Dogodi se da u tim svojim prividnim brakovima, odlučite na svijet donijeti još jedno dijete u nadi kako će ta nevina osoba spasiti vaš odnos. Krivog li razloga kojim odlučiste donijeti maleno biće u obitelj u kojoj se ne znate istinski susresti sa svojom drugom polovicom (tako ih barem zovete).
Nemojte si govoriti da je to ljubav, jer ljubav znači poštovanje prema samoj sebi i nedozvoljavanje da drugi prekine razvoj vas kao osoba. Ljubav prema sebi ne bi njegovu ljubavnicu nazivalo kurvom, a gledala u svome mužu nekakvog heroja.
S druge pak strane, Here nisu samo supruge, nečije djevojke, već i te ljubavnice koje u potrazi za komadićem ljubavi, „posuđuju“ njega od nje. Dobivajući mrvice, misleći kako su one te koje su voljene i kako su one te koje su stavljene na njegov pijedestal. On je sebi prvi, prvi i egoističan, u prijevodu, ni on ne zna voljeti. On zna potražiti, upotrijebiti i zadovoljiti se.
Znam, svi smo u potrazi za ljubavlju, želimo i voljeti i biti voljeni. Oblikovani vlastitim početcima, primjerima vlastitih obitelji, startali smo prema životu na različite načine. Otkrivši moć vlastite seksualnosti, znamo ju koristiti kao sredstvo kojim ćemo dobiti komadić ljubavi. Ljubavi koje smo očito toliko gladni, da pristajemo i dalje (kao i u onim vremenima za koje smo mi žene mislile da su nekako iza nas) biti udane za krive muškarce, pristajemo šutjeti za preveliku cijenu koja nikako ne donosi životnu radost, a razvoju da ni ne govorim.
Postajemo jedna drugoj neprijateljice. I to je nešto što me uz moju ljutnju, vrlo i rastužuje. Postajemo rivalke, ne samo u privatnim životima, već i u poslovnim. Grabimo, uzimamo, ne cijenimo, u konačnici, strašno patimo. Izgubljene u tihim brakovima, nezdravim partnerskim odnosima, udaljavamo se od naših bliskih žena uz još jedan izgovor kako one ne razumiju kroz što prolazimo. Zaboravljamo da smo kao nježniji spol, prošle svoju povijesnu kalvariju i da mnoge žene su podigle svoj glas, ugrozile vlastitu slobodu i slobodu svojih najbližih, kako bismo mi danas mogle uživati biti žena, biti prihvaćene kao osobe koja ravnopravno stoje uz muškarca. Imamo priliku ne navezivati se na stare obrasce i ne stvarati bolesnu ovisnost, misleći da je to jedino čime ćemo opstati. Za sve one žene i mene, koje konačno imaju priliku iskusiti pravu slobodu za koju su se mnoge prije nas borile, pitam nas, čemu korak unatrag? Čemu pravljenje takvog lošeg poteza? Zato što mislimo da ne možemo same? Mislimo da nam je potreban netko kako bismo bili u statusu veze i time pokazali da vrijedimo, jer nas netko kao voli? Ajmeeeeeeeeeee, neeeeeeeee.
Imamo mogućnost odrastati u društvu koje se rješava mizoginije, imamo mogućnost obrazovanja, mogućnost biti i na vrhu poslovnog svijeta ili na vrhu svog kreativnog života. Imamo mogućnost progovoriti da nas ne ušutkavaju. Imamo mogućnost izaći i na ulice i reći svoje mišljenje ako osjetimo da ženomrsci ponovno kreću u svoje bolesne pohode. Imamo mogućnost biti i majke i uspješne žene. Imamo mogućnost biti i na čelu države. Možemo što god poželimo. Stoga, hajdemo se riješiti Here, vidjeti u drugim ženama bića koja isto tako pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem i iskoristiti ove lijepe mogućnosti koje mogu nam donijeti prosperitet.
Sjetimo se Florence Nightingale, Marie Curie, Majke Tereze, Rose Parks, Marije Jurić Zagorke, naših hrabrih majki, naše hrabre susjede, onih žena koje se bore s raznim bolestima i uspijevaju biti odličan primjer snage i izdržljivost… A za kraj ne zaboravimo ni sebe, te se stavimo na vrh ove liste, jer ispravnim odnosom i prihvaćanjem sebe, bit ćemo žene koje rado staju uz druge žene i na taj način hrabrimo jedna drugu, stvaramo sestrinski odnos, rušimo granice i osiguravamo slobodu svim onim ženama čije vrijeme tek počinje.
Mi to možemo!!!
Vaša T.

Oznake: Herin kompleks, žene, heroine

07.03.2017. u 21:36 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.03.2017.

Snaga žene


Povijest čovječanstva nije baš bila sklona ženama. Uglavnom je pisana muškom rukom. Iako je u starom vijeku žena smatrana božansko, a ne ljudsko biće, otkrilo se načelo razmnožavanja. Njezina uloga u društvu tada se gubi, osim one uloge u kojoj ona rađa djecu. Na samom početku može se vidjeti koliku snagu izdržljivosti žena posjeduje. Naime, nazivali su ju i doživljavali ropkinjom, prostitutkom, preljubnicom, vješticom… Upozoravali ju da bude tiha, jer jedina dobra žena je tiha žena. Bacili su na nju kamenje, stavili joj brnjicu, skrili joj lice ispod vela, uskratili joj obrazovanje, spalili ju na lomači, prodali ju u roblje, silovali ju, odnosili se prema njoj kao prema objektu, udali ju za nevoljenog čovjeka, gledali ju kao inferiornije biće. I koliko god ju pljuvali, mučili, nazivali pogrdnim imenima, ona je stoički podnijela sav teret tih povijesnih razdoblja i nekako uspjela dočekati trenutak kojim je istupila iz sjene koja je stoljećima stajala nadvijena nad njom.
Istupila jest, ali tamna sjena ju i dalje vjerno prati kako bi ju potsjetila na sve nedaće koje ju, nažalost, opet mogu zadesiti. No, ono što bih sada htjela napisati i poručiti svim osobama ženskog spola, bilo da se radi o djevojčicama, tinejdžericama, mladim ženama, majkama, zrelim ženama, obrazovanim, neobrazovanim, zaposlenim, uspješnim, tihim, glasnim… je da se može i protiv proklete statistike. Svjesna sam da se mnoge žene, upravo sada, koriste mnogim tehnikama kako bi preživjele, očuvale vlastite živote i živote svojih obitelji. Ne želim pisati ništa romantično i uvjeravati ni sebe ni druge da submisivnost žena više nije prisutna. Prisutna je, itekako, i takve statistike se ruše tek mukotrpnim zalaganjem onih koji ugrožavanjem vlastite slobode žele učiniti nevjerojatne stvari za opće dobro. Ili pak zalaganjem onih koji dolaze iz „slobodnog“ svijeta i pozivaju druge da tu slobodu osiguraju onima koji koncept slobode samo sanjaju. Svjesna sam da upravo sada, malenoj djevojčici netko krade djetinjstvo i silovito ju gura u ralje onih koji žele zadovoljiti svoju izvrnutu seksualnost. Svjesna sam da upravo sada, tinejdžerice, mlade djevojke, koriste onaj prekrasan dar ženske seksualnosti, kako bi „kupile“ još jedan dan u surovom, prljavom, diskriminatornom i siromašnom svijetu. Svjesna sam da je ovo nažalost svakodnevica onih žena koje kao napuštene životinje lutaju i pokušavaju naći skrovište, nanjušiti hranu koju je netko tako olako bacio iz svojih imućnih ruku. Bit će onih koji će ovakve žene osuditi, lako ju staviti u sve one kalupe u kojima se stoljećima nalazila. No, ove žene za mene su heroine, koje nisu životu rekle NE, već i dalje, raznim načinima, a i trpljenjem se bore za gole živote. I upravo za one koji će suditi ovakve žene i ponovno ih nazivati pogrdnim i degutantnim imenima, molim vas da obratite pozornost kako ovaj tekst čitate iz topline svoga doma, zaštićeni, nahranjeni, sigurni.
Ono što mene osobno zabrinjava je ovaj svijet, ovaj moj svijet, svijet u kojem smo konačno uspjeli barem deklarativno uvesti da su i žena i muškarac i dijete jednako vrijedni i imaju jednako dostojanstvo. Zabrinjava me taj svijet, jer bojim se da su te deklarativne rečenice nerijetko mrtvo slovo na papiru. I kada sam napisala da se može protiv proklete statistike, mislila sam upravo na tu našu statistiku. Imamo tolika sredstva kojima možemo zaštititi naše kćeri, naše učenice, studentice, žene, majke. Imamo sredstva, a podatci su poražavajući. Kao da smo mi zemlja trećeg svijeta, pa dozvoljavamo ovakvu patnju, jer ne znamo drukčije. Svakih dvadeset i osam dana u Republici Hrvatskoj jednu ženu ubije ili bivši ili sadašnji partner. Više od trideset žena svaki dan trpi fizičko nasilje od strane svojih partnera, a svakih jedanaest dana jedna žena prijavi silovanje koje je počinio njezin suprug ili partner. Kazne za počinitelje su vrlo male, a često se zna dogoditi da žene odustanu od sudskog procesa, jer ju njezino okruženje uvjeri kako je bolje odustati odmah na početku. Takve žene se bude i liježu sa strahom, ugašenih instinkata, zarobljene od strane nasilnika koji svoju neostvarenost i oštećenost manifestira snažnim udarcima po krhkim tijelima žena i djece. To je njihova svakodnevica, drukčija od one koju sam opisala na početku teksta, ali isto tako bolna i tužna.
Ono što me isto tako zabrinjava je naše pasivno promatranje nasilja, seksizma, mržnje i diskriminacije koja se događa nad ženama, našim prijateljicama, našim majkama, bakama, našim kolegicama, našim učenicama. Vječito praveći izgovore kako nije naše da se umiješamo i išta činimo. I ja sada ovdje vičem i govorim da je na nama da reagiramo, da je na nama da istupimo iz naše pasivnosti. Budemo primjer svim onim djevojčicama koje svojim očima promatraju što to velike žene čine. Ne-činjenje je to koje MORA prestati. Muškarac i žena, otac i majka MORAJU svoje sinove i kćeri doživljavati jednako, naučiti ih kako cijeniti ljudsko biće bez obzira na različitosti. Učiti ih kako zdravo shvaćati svoju seksualnost i ne poigravati se njome kako bi se nešto postiglo. Cijeniti svoja i tuđa tijela. Ne ranjavati ni svoja ni tuđa tijela. Naučiti svoju djecu važnosti i veličini majke, ljepoti njezinog tijela koje ih je čuvalo u svojoj utrobi i pripremalo ih za ovaj svijet u kojem itekako mogu izgraditi zdravo društvo.
Učitelji, nastavnici, profesori također su krucijalni dio u životima tih dječjih umova. Oni trebaju biti oni koji će svojim učenicima prvenstveno objasniti i pokazati kako je svatko jedinstven, neponovljiv i time vrlo dragocjen. I koliko god put bio dug, mukotrpan, odustati se ne smije. Najlakše je uvijek bilo zatvoriti oči, okrenuti pogled, fićukati dok netko plače i moli za pomoć. Najlakše je to učiniti, ali život s posljedicama takvih čina donosi nemirno, destruktivno i vrlo primitivno društvo.
Stoga, slaviti ekonomsko, političko i društveno dostignuće žena ne bi trebalo biti nešto čega ćemo se prisjetiti jednom u godini. Svaki dan bi trebao biti u službi čovjeka, kako djeteta, tako i odrasle osobe, kako djevojčice i dječaka, tako i žene i muškarca. Svjetovi će postati ljepši, društvo zdravije, odnosi kvalitetniji onog dana kada nam čovjek, u svim svojim oblicima, uistinu postane biće koje žarko želimo zaštiti, a ne ga koristiti u svrhu ostvarivanja svojih nezdravih ciljeva.

„Zdravi vukovi i zdrave žene dijele određene psihičke značajke: istančana osjetila, zaigran duh i pojačanu sposobnost za odanost. Vukovi i žene po prirodi su skloni povezivanju, ljubopitljivi i posjeduju veliku izdržljivost i snagu. Duboko su intuitivni, pokazuju iznimno zanimanje za svoje mlade, svojega druga i svoj čopor. Iskusni su u prilagođivanju stalno promjenjivim okolnostima; žestoko su nepokolebljivi i vrlo hrabri“.
Clarissa Pinkola Estes „Žene koje trče s vukovima“

Oznake: žena, borba, heroine, dostojanstvo svakog bića

05.03.2017. u 21:43 • 10 KomentaraPrint#

utorak, 28.02.2017.

I...što smo odlučili?


Čovjek, homo sapiens, umno biće koje ima nevjerojatne sposobnosti predane mu u ruke života kojim je pozvan živjeti i obogatiti ovaj planet. Sva ta umna bića stigoše ovdje s razlogom, stigoše sa svrhom, koliko god se nekada činilo da odgovora na svrhovitost života nema. Izmigoljivši se iz majčine utrobe, nježno nas priviše na majčine grudi. Već tada osjetili smo sigurnost, iako nas odvojiše od našeg devetomjesečnog balona. Početci naših života bijahu zaštićeni.
Život nam je tekao, prilagođavali smo se različitim uvjetima, učili iz šarolikog iskustva, jer misaona smo bića. Promatrali smo svijet oko sebe. Istraživali ga na sigurne, a i na ne tako sigurne načine. Apstraktno postalo nam je poznato i skupljanjem znanja mislili smo da smo si i da ćemo si uvelike olakšati živote. U našim susretima, prvo s roditeljima, a onda i s ostatkom svijeta, spoznali smo novi sloj koji nam je nesebično darovan. Shvatili smo da imamo osjećaje i da nismo otoci, već da žarko želimo pripadati. Kako u obitelj, tako i u širi krug onih koji su na istom životnom putu kao i mi sami. U tim susretima, naučili smo da uz radost, postoji i tuga, postoji i bol. Naučili smo da stvari nisu vječne i da ovozemaljsko nije apsolutno. Naučili smo da smo smrtni. Počeli smo doživljavati gubitke, dragi ljudi počeli su nestajati, gasila se njihova opstojnost. To je samo djelić onoga kroz što čovjek, društveno, misaono, emotivno i tjelesno biće prolazi.
No, što je s našim osobnim djelovanjem? Što je s onim što čovjeka održava na životu kao biće koje je sposobno razlikovati dobro od lošega i da pri tome donese ispravnu odluku? Što je s čovjekom koji svjestan da je društveno biće, odluči ipak sebe gledati kao jedinku koja je najbitnija i koja će učiniti sve kako bi nahranila svoju sebičnost? Što kada očima kojima gledamo i promatramo svijet, odlučimo glumiti sljepoću? Odglumimo kako naše oči nisu uočile tako evidentnu i bolnu situaciju koja se odvija tik uz nas?
Razmišljajući o čovjeku i svoj njegovoj kompleksnosti, jedini odgovor koji mi se u vezi svih ovih pitanje daje jest postojanje straha. Strah je nešto o čemu pišem već neko vrijeme. Vjerojatno kako bih svom pisanju dala iscjeljujuću moć i kako bi mi taj prokleti strah počeo bivati jasniji, a samim time udaljeniji. Shvaćam da je strah obuzeo naše živote, upravlja našom golom egzistencijom, postavio se za robovlasnika. No, imam osjećaj da mali postotak je onih koji bi priznali da smo mi ti koji smo strahu dozvolili da tako djeluje, mi smo dozvolili da on postane glavni kirurg koji će operirati nad našim bolesnim dijelovima. Dozvolili smo da postane glavni pokretač naših prijateljskih, ljubavnih, poslovnih odnosa. I sve uz izgovor kako se drukčije ne može i kako treba šutjeti da se ne bi još veća nedaća spustila nad ove ionako preplašene živote.
I onda su se stvorile struje ljudi kojima se kreću oni koji drugima upravljaju, i oni koji daju da se njima upravlja. Time smo se kao društvo našli u sadomazohističkom ambijentu. Društvu u kojem ćemo gorljivo podizati glasove tamo gdje bismo ih trebali stišavati, ili potpuno utihnuti tamo gdje je očito da bi trebali ustati, zaštiti sebe, bližnjega, društvo. Žustro ćemo reagirati ako netko glasno sluša glazbu kojom si možda uljepšava ionako stresan dan, a stavit ćemo čepiće u uši kako ne bi čuli obiteljsko nasilje. Razumjet ćemo nasilnika tako što ćemo pokušati doznati njegovu životnu priču, njegov teški uzrok koji je oblikovao njegovo ponašanje, a za žrtvu ćemo olako reći da je glupa što si je takvo što dozvolila. Prolazit ćemo pored vršnjačkog nasilja, vješto pognutih glava ili zapiljenih pogleda u suprotnu stranu, pod izgovorom da ionako imamo svoje teške živote i da nemamo vremena baviti se još i tuđim nasilnim odnosima.
Ali, ti životi kojima živimo, promatraju naša djeca, naši partneri, naše kolege. I takvim, letargičnim ponašanjem, nažalost učimo naše promatrače kako se prepustiti strahu, a ne kako shvatiti da voljeti i biti voljen je primarna zadaća svakog od nas. Erich Fromm je to jako lijepo rekao u svojoj knjizi Zdravo društvo –u doživljavanju ljubavi leži jedini odgovor na pitanje kako se postaje čovjek, kako se postiže zdravlje“. Napominje da produktivna ljubav uključuje brigu, odgovornost, poštovanje i poznavanje. Drugim riječima, ako volimo, sebe i druge, onda se i brinemo. Nismo samo promatrači. Ono što mene osobno tješi, bez obzira na strah koji isto tako zna biti moj gospodar (jer mu ja to dozvolim), jest da postoji još jedna struja ljudi. Ona koja djeluje, ona koja ne samo da govori o ljubavi, ona ljubav i živi. Povijest čovječanstva nam je podarila mnoge koji su se usudili progovoriti, napraviti promjene, mijenjati trule zakone, potaknuti druge na djelovanje. No, ne moramo ih samo tražiti u nekoj dalekoj ili bližoj prošlosti. Vjerujem da svatko od nas ima svoje osobne heroje. Heroje koji svakodnevno, svojim primjerom, pokazuju da ljubav ne samo da pobjeđuje mržnju, već pobjeđuje sebičnost. Pokazuju kako ima smisla boriti se, bez obzira na dugotrajnost bitke ili rata. Volim takve heroje, koji svojim primjerom svjedoče da je moguće reći da je car gol i time vratiti vid slijepima, otvoriti usta nijemima, osnažiti duh onima koji su se kao ranjene životinje povukli u osamu i čekaju kosca da ih povede u smrt.
Bit će trenutaka za odustajanje, ali ako odustanemo, tko će se onda pobrinuti za sav onaj ljudski sadizam koji zbog svojih osobnih demona ne zna drukčije. Tko drugi će se za to pobrinuti, nego mi. Počnimo od onog pored nas. Ne treba krenuti na kraj svijeta kako bismo počeli s ljubavlju prema sebi i bližnjemu. Naša obitelj, prijatelji, susjedi…trebaju nas, vas, da budemo njihovi osobni heroji, da im rasplinimo njihovu usamljenost, osamljenost, bol i oživimo zamrlu nadu. Ne odustajati, ma što god drugi o tome mislili, ili odmahivali rukom i nazivali nas budalama. Toga je uvijek bilo i toga će uvijek biti.
A mi, što ćemo mi odlučiti?

Oznake: ljubav, strah, letargija, djelovanje, osobni heroji

28.02.2017. u 16:15 • 6 KomentaraPrint#

petak, 24.02.2017.

Depresija, II. dio (Njezina Priča)


Njezin dolazak na svijet dugo se čekao. Nakon dugi niz godina i nekoliko neuspjelih trudnoća kroz koje je njezina majka prošla, konačno se rodila ona. Došla je kao prvo dijete, a život je htio da i ostane jedino dijete svojim roditeljima. Na početku svog životnog puta, ta djevojčica već je upoznala velikog ljudskog neprijatelja. Upoznala je bolest. Nije to bila njezina bolest. Bila je to bolest njezine majke. Bolje rečeno bile su to bolesti. Majka joj je bila osjetljivog zdravlja od svoje dvadeset i prve godine života. Bolest je bila sastavni dio njezine svakodnevice.
A ona, njezina djevojčica, kojoj je uistinu darovano sretno djetinjstvo, nije tek tako mogla ostati zaštićena od onoga što je tako vjerno pratilo njezinu majku. Nije mogla biti zaštićena od bolesti, od straha koje maleno dijete nije u mogućnosti procesuirati. U razgovoru s njom, govori mi da se ne sjeća vremena kada njezina majka nije bila bolesna. Njezino djetinjstvo su uvelike obilježili liječnici i bolnica. Kao jedino dijete, koje je imalo ljubav svojih roditelja, nije se mogla othrvati strahu koji je paralelno hodao s roditeljskom ljubavi. Za maleno dijete to je ipak previše, no djeca imaju nevjerojatnu snagu izdrživosti. I ona je kroz sve to prolazila. Da, bilo je trenutaka kada se osjećala usamljena kao jedino dijete bez sestre i brata. Bila je ona i osoba koja se nerijetko znala skrivati iza humora kako bi prikrila svoje slabosti. Rekla bih, iz neke svoje perspektive, da je ona bila osoba koja je našla neki svoj način kako rukovoditi svojom životnom situacijom.
No, bez obzira koliko dobro rukovodili i upravljali raznim životnim datotekama, dođe trenutak kada tijelo i um klonu. Kada se počnu urušavati naši obrasci ponašanja koji su nam tako dobro služili. Dođe trenutak za prekretnicu, koja nas uhvati nespremne, jer tko je još spreman za teški anksiozni napad. Njezin teški napad panike dogodio se kada je već zakoračila u sedamnaestu godinu života. Bilo je ljeto i spremala se na maturalac. Maturalac je nešto čemu se srednjoškolci itekako vesele i jedva ga čekaju. Mnogi će po prvi puta doživjeti čari slobode u odsutnosti roditelja. No, njezin susret s takvom slobodom donio je njezin prvi, snažni anksiozni napad. Odvojena od doma, od roditelja, našla se u Beču, u dvorcu Schönbrunn, zarobljena zidovima, kada su počeli snažni osjećaji gušenja, osjećaj ogromne knedle u grlu, slabost u nogama, mučnina, lupanje srca, te misao da umire, da odlazi. Panika se povećala onog trenutka kada je shvatila da obilazak dvorca znači isključivo ići naprijed po njegovim ogromnim hodnicima, bez mogućnosti vraćanja prema ulazu. A onaj tko je obišao taj dvorac, zna da njegov obilazak traje satima. Na svu sreću, imala je profesore koji su odmah reagirali i uspjeli ju izvesti iz dvorca. Od tog trenutka njezin maturalac nastavio se odvijati prema takvom scenariju. Dok su drugi tulumarili, njezin susret s europskih gradovima koji su bili na listi maturalnog putovanja, provedeni su unutar hotelskih soba u kojima je ostajala, jer ju je obuzimala misao da će joj se nešto loše dogoditi. U tom velikom strahu, boravak u sobi olakšavala joj je neprestana molitva.
Maturalno putovanje se završilo i vratila se kući. Njezini roditelji nisu u početku imali sluha za takve napade, misleći da je to nešto što je prolazno. Ovakva reakcija često zna biti reakcija zbog neznanja o tome što uopće jest napad panike. Takav napad panike kao da ju je jedno vrijeme poštedio i nije ju „posjećivao“ takvim intenzitetom. Opisuje kako je više imala strah hoće li joj se takvo nešto ponovno dogoditi, imala je strah od straha. U međuvremenu, njezina majka ponovno se razbolijeva. No, ovog puta, bilo je puno ozbiljnije. Ovog puta bio je to rak. Majka ju je štedjela informacija o svom stanju. Već upoznata s mnogim majčinim bolestima, vjerovala je da će se i ova izliječiti. Ono čemu je ona usmjerila svoju pažnju bio je upis na željeni fakultet. I uspjela je. Iz manjeg slavonskog grada, odlazi studirati u jedan dalmatinski grad. Prva godina fakulteta lagano prolazi. Ali, anksioznost ponovno je provirila i odlučila krenuti u nova osvajanja. Simptomi su se ponovno vratili. Njezin svakodnevni život postaje uvelike otežan. Odlasci u kafiće, trgovinu, obavljanje bilo kakvih uobičajenih radnji, u njoj su stvarali osjećaj zarobljenosti. Jedino što je ona željela, bilo je pobjeći. Ljudi u njezinoj bližoj okolini govorili bi joj upravo ono što sam pisala u prethodnom blogu. Govorili bi joj da je sve to u njezinoj glavi i da treba razmišljati pozitivno.
Odlučila je proći kroz određene pretrage i saznati je li njezino stanje somatsko. No, kako to već biva, nalazi su bili uredni, savršeni. Ali, ona nije bila u savršenom stanju. Ona se raspadala. Iako je imala potporu cimerice koja je činila ono što je ona najbolje umjela i znala, ona i dalje nije bila dobro. Budila se sa strahom i odlazila lijegati sa strahom. Situacija je iz dana u dan postajala sve teža i teško izdrživa. Postala je otresita i prema prijateljici, jer nije znala kako biti dobra za sebe, a kamoli i za druge. Odlasci na polaganje ispita za nju su bili noćna mora. Sjeća se kako je pristupila jednom ispitu. Pitala je prijateljicu izgleda li blijedo. Nakon što joj je prijateljica potvrdno odgovorila, u njezinoj glavi se odmah iskonstruirala scena kako će joj se nešto loše dogoditi. Pogledala je zatvorene prozore i ponovno osjetila onaj teški anksiozni napad, onu zarobljenost. Ja ovo ne mogu, ja ovo ne mogu – bilo je kao mantra koju je neprestano izgovarala. Tijekom besanih noći razgovarala bi telefonski sa svojim roditeljima i po nekoliko sati. Iako su razgovori trajali satima, ona je postajala sebi sve udaljenija. Ništa joj više nije bilo bitno. Plakanje je postalo sastavni dio njezinog tadašnjeg života. Pomisao na drage ljude, slušanje omiljene glazbe, uređivanje same sebe, sve je postalo nebitno. Ona se osjećala kao ljuštura koja sebe više nije prepoznavala.
I onda, dogodila se ta noć. Noć, kada je nakon višesatnog razgovora sa svojim roditeljima mislila da je doživjela nervni slom popraćenim, kako ona kaže, nenormalnim plačem. Njezina jedina želja u tom trenutku bila je vratiti se kući. Vratiti se svojim roditeljima. Kako je imala nekakvih anksiolitika i drugih tableta, kroz glavu prošla joj je i ona najgora misao od svih. Prošla joj je misao kako bi jednim gutljajem tableta sve bilo gotovo. Ipak, prevagnula je želja za životom. Shvativši da je misao otišla predaleko i da je ovo alarmantno stanje, nazvala je svoga oca i rekla da želi kući. Njihovo jedino dijete koje su toliko dugo čekali, nazvalo ih je u teškoj boli. Nazvalo ih je u prijelomnom trenutku, trenutku pitanja života ili smrti. Njezin otac istog trena krenuo je iz Slavonije put Dalmacije.
Vrativši se kući, u Slavoniju, ponovno je prošla kroz mnoge pretrage, čiji su rezultati opet bili uredni. I konačno, na kraju, netko u onoj gomili ljudi predloži kako bi možda bilo dobro da posjeti psihijatra. Kako dolazi iz omanjeg slavonskog grada, prisutan je bio strah od stigmatizacije. Danas, kada je depresija toliko učestala i toliko se o njoj zna, nažalost, postoji mišljenje ljudi koji depresiju izjednačavaju s ludošću. Ignorancija u ovom slučaju može biti vrlo opasna, jer ovdje govorimo o krhkim ljudskim dušama koje prolaze svoju bolnu školu.
U razgovoru s psihijatrom njezino stanje konačno je dobilo ime, a dobilo je i antidepresive. Njezino stanje bila je anksioznost s depresijom. Razgovori koji je vodila s psihijatrom, polako su ju vraćali u život. Izlazak s prijateljicama, odlasci u kafić, više nisu predstavljali napor. Život je počeo ponovno dobivati boje. Polako je ulazila u prijateljski odnos sa životom. No, pri završetku faksa, njezina majka izgubila je bitku s teškom bolesti. Njezina smrt zadala joj je novi udarac, novu bol. Sjeća se kako su ona i njezini kolege položili zadnji ispit. Svi su zvali svoje roditelje kako bi im javili radosnu vijest. Njezin otac, tada je bio na poslovnom putu, izvan Hrvatske, a majka je preminula. Nije imala s nikim podijeliti taj uspjeh. Bio je to trenutak koji ju naučio da čovjek ipak može izdržati. Prošla je kroz tugovanje, ali ovog puta tugovanje nije bilo popraćeno anksioznim napadima. Uspijevala je živjeti život. Kod psihijatra nije više odlazila (iako i dalje ima želju otkriti uzrok raznih situacija) , jer se na pregled čekalo mjesecima. A za privatni posjet terapeutu potrebna je i izvjesna suma novca, koju si ne može svatko priuštiti.
Vrijeme je prolazilo, stabilnije i mirnije. Završila je fakultet, ubrzo našla i posao, a u život joj je ušetao i dečko. Nakon zasnivanja radnog odnosa, počeli su se ponovno javljati napadi panike, ali ovog puta, ona je bila spremna. Znala je kako ih dočekati i kako se s njima boriti. Njezino iskustvo naučilo ju je ispravno upravljati ovom životnom datotekom. Dečku s kojim je tada započela vezu, ispričala je svoju borbu s anksioznošću i depresijom. Tijekom veze, on joj postaje velika potpora. Osoba kraj koje može biti i jaka i slaba. Kraj koje se može slomiti u tri ujutro i koji će biti uz nju, bez obzira na nedostatak iskustva kroz koje je ona prošla. Osjeća se slobodno pored njega. Nisu se izgubili u međusobnim životnim pričama, već oboje, zasebno, njeguju i vlastiti duhovni svijet. I upravo zbog toga, ta osoba uskoro će postati njezin životni suputnik, njezin suprug.
A njezina priča, nije samo njezina. To je priča koju je ona hrabro predala meni u ruke da ju ispričam. Njezina priča svakodnevno se događa i svakodnevno akteri tih priča bivaju bombardirani komentarima onih koji kroz to uopće nisu prošli. Komentatori koji se prave da ju znaju, da znaju sve one koji se svakodnevno tjeraju da i ovog dana, upravo sada, pogledaju strahu u oči i kažu: „Danas, nećeš biti gospodar moga života“.
Hvala joj, hvala kruščiću koji nas je spojio (jer miješanje sastojaka za pečenje kruha je jedan od načina kako se boriti s depresijom) – ovo je nešto interno i naše, a opet slatki način da joj zahvalim što je ovu priču sa mnom podijelila. I ono najbitnije, što je ovu priču podijelila sa svima onima koji će ovo pročitati. A danas, njezina priča je zahvalnost i za iskustvo i za mogućnost da živi.

Oznake: strah, anksioznost, depresija, ljubav, zahvalnost, život

24.02.2017. u 23:24 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 22.02.2017.

Depresija, I. dio


Depresija nikako nije moderna bolest, ali će nažalost do 2020. godine postati vodeće mentalno stanje koje će još više i intenzivnije otežavati naš svakodnevni život. A kakvo je to stanje? To je stanje vrlo niskog raspoloženja, odbojnost prema uobičajenim aktivnostima. Sve to dovodi do negativnih emocija koje počinju obuzimati čovjeka i njime vladati. Tuga, tjeskoba (anksioznost), napadi panike, bezvoljnost, tupost, gubitak libida, poremećaj spavanja, otuđenost od svijeta, bezvrijednost, povrijeđenost, gubitak apetita ili prejedanje, razmišljanje o suicidu, izvršenje suicida… su samo neki od simptoma koje depresivna osoba može snažno osjetiti, poželjeti i učiniti.
Svi mi ponekad osjetimo i tugu i tjeskobu i bezvoljnost. No, kada govorimo o depresiji, ovakva stanja traju do dva tjedna i više. Vjerujem da u većini slučajeva, ovakva stanja traju puno duže dok osoba koja kroz njih prolazi ne potraži pomoć. Depresija je, bez obzira na svoju raširenost, još uvijek vrlo stigmatizirana. Razgovarajući s ljudima u svojoj okolini, primjećujem kako mnogi imaju poteškoća u razumijevanju ovakvog stanja. To je sve u glavi, imaš previše vremena za razmišljanje, pa što ti fali, imaš muža/ženu i djecu, imaš posao, imaš stan, imaš auto, zdrav/a si, lijep/a si, samo su neke od izjava koje ljudi u svom neznanju znaju izgovoriti osobi koja se nalazi u teškoj patnji.
I onda, nerazumijevanjem okoline, ne dobivanjem potpore od svojih najmilijih, depresija još više dobiva na svojoj veličini, duboko se ukopavajući u tijelo i u um. Kao nenajavljeni gost kojemu je toliko dobro da ne želi nikako otići. Za depresivnu osobu to su svakodnevne borbe. Dani, koji bi trebali biti ispunjeni nadom, željama, stvaranjem novoga, pretvaraju se u dane u kojima se odvija „druženje“ sa strahovima, napadima panike, anksioliticima, antidepresivima. Dugi su to dani (a još duže noći). Dani kada bi se najradije ostajalo ležati u krevetu i čekalo, čekalo zacjeljenje. No, vanjski svijet čeka. Čeka obitelj, posao, čeka život. Osobe su rastrgane. Pokušavaju balansirati svoje živote, dovesti sve u stanje privida, kako nitko ne bi uočio raspadanje kroz koje svakodnevno prolaze. Depresija pokušava u toj rastrganosti prenijeti poruku. Pokušava reći da je vrijeme za promjene, vrijeme kada se nešto ili napušta ili mu se drukčije treba pristupiti. No, te promjene koje bi se trebale dogoditi, često se znaju odgađati, jer vrlo je bolno priznati da se došlo do ruba. Bolno je priznati istinu koja bi unijela totalni preokret u život. Ta bol udaljava od jasnoće, jasnoće da je upravo ta istina uništavanje te iste boli.
Odgodu priznavanja boli i priznavanja da je pomoć potrebna vjerojatno mnogi čine, dok konačno ne dođu do samog dna. Kada nepodnošljivost života uzima tako potrebni nam kisik, borba za udahom i izdahom podsjeća na astmatični napad, kotrljanje suza iz očiju drže lice nabubrenim, teški željezni uteg kao da sjeda na želudac, a srce želi polomiti rebra, rastvoriti prsa i izletjeti van. Kada noći postanu još mračnije, a jutra tako daleka. Kada ni tableta za smirenje više ne pomaže. Kada životi u kojima se nalaze donose samo još više nasilja, udaraca, gubitaka, mržnje, smrti. Sve to postaje previše za čovjeka.
Konačno si neki priznaju da im je potreban oslonac, da im je potreban netko tko će imenovati sve ovo kroz što prolaze. Tu sada nastupa ogromna hrabrost, gdje osobe odluče iskoračiti iz boli i pronaći rješenje. Psiholozi, psihijatri, psihoterapeuti, duhovnici su oni koji pomažu u procesu zacjeljivanja. Oni su tu da zajedno s tom osobom pronađu uzrok takvog stanja. Oni su tu da usmjere osobu, pomognu joj da pokupi dijelove sebe, ponovno otkrije jakost u sebi. Samo, treba napomenuti da antidepresivi, anksiolitici i terapeuti nisu ti koji rješavaju problem. Problem, u konačnici, rješava osoba koja se u tom stanju nalazi. Naravno, uz ogromnu pomoć svega navedenog. Sve su to sredstva koja su u samom početku bila potrebna, ali ne i primijećena, a samim time i priznata. Nikada nije jednostavno priznati problem, priznati da bi se radije izabrala smrt nad životom. Sve su to signali koji govore da se treba okrenuti sebi, sebi malenom djetetu kojemu je potrebna zaštita od velikoga svijeta.
Život je patnja i patimo svaki dan. I bol je bol. Ona se ne mjeri s tuđom boli. Moja bol je moja. Tvoja bol je tvoja, vaša je vaša. No, tvoja ili vaša ne umanjuje moju, niti moja tvoju ili vašu. Jer kada bismo mjerili svoju bol s tuđom, onda naše boli nemaju šansu nad tolikim bolima ovoga svijeta, zar ne? Stoga, nemojmo mjeriti, već nađimo suosjećanja, čak i kada tuđu bol ne razumijemo. Naravno da možemo imati različite stavove i pristupe prema depresivnim stanjima. No, treba imati na umu da mi uistinu ne možemo znati nečiji unutarnji svijet, njihove borbe, njihova ropstva, njihove oštećenosti. Žao mi je svih onih koji još uvijek nemaju snage priznati da im je potrebna ogromna pomoć. Žao mi je onih koji nemaju razumijevanje okoline. Žao mi je onih koje ušutkuju, a oni vrište cijelim svojim bićem da im se pomogne. Žao mi je što tako lako stavljamo ljude u ladice. Žao mi je što tako lako bacamo kamenje na čovjeka kojeg je kamenje već odavno zatrpalo.
Ako već ne možemo razumjeti, za početak je dovoljno osobu barem saslušati. To je već mnogo. Koliko je sada onih, pored vas, pored mene, koji svojim očima, svojim pogledom, traže upravo nas, da ih saslušamo, zagrlimo, utješimo. Djeca, tinejdžeri, majke, očevi, prijatelji, bolesni, nemoćni, stariji koji nas trebaju. Mnogo ih je. Svatko ima svoju priču.
Meni je jedna takva priča ispričana, a iskustvo te osobe prenijet ću u sljedećem blogu.

„Ako ste vidjeli dno moje duše, onda ste u potpunosti razumjeli izvor moje čežnje i – sažaljenja. Iako je otvoreno svima, prozirno jezero ima nepoznate dubine koji ni ronioci ne poznaju.“
Hans Christian Andersen



Oznake: depresija, napadi panike, anksioznost, psihoterapija, suosječanje

22.02.2017. u 00:51 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.02.2017.

Pletex kreativci, II. čin


Odlučila sam Pletex kreativcima dati nastavak u svom blogerskom svijetu. Zapravo, oni sami pišu taj nastavak. Kako? Kao što sam napisala u prvom blogu o njima, u petak, 17. veljače, čekao nas je odlazak na Lidrano. Otišli smo s mišlju i željom kako želimo drugima prenijeti poruku kroz našu izvedbu. Nismo imali nikakvu šaljivu, već vrlo ozbiljnu temu s kojom smo predstavljali našu školu. Oni koji su čitali prvi dio o Pletex kreativcima, znaju da smo uzeli dio teksta Siniše Glavaševića u kojem on govori o svome gradu. Ne moram posebno ni naglašavati o kojem se gradu radi. No, to nije samo Vukovar, to su svi oni gradovi koji su pogođeni ratom, prolijevanjem krvi, nasiljem i smrću. Tom tekstu smo dali nešto drukčiji izgled, stavljajući ga u vrijeme prije nego što su nam životi postali ugroženi i vrijeme poslije za koje vjerujemo da je svjetlost ipak ta koja će pobijediti.
Bili smo drugi po redu u skupnim izvedbama. Na samom početku izvedbe, nastale su tehničke smetnje (čitaj – osoba zadužena za tehničke stvari malkoc je zabrljala, no tko radi taj i griješi). Taj početak popraćen smetnjama ujedno je bio i izvanredan način da učenice pokažu sposobnost improvizacije. I upravo su to i pokazale. Nesmetano su nastavile dalje sa svojom izvedbom. Do kraja izvedbe, sve je teklo onako kako je trebalo teći. Nakon cijelog programa i svih osnovnoškolskih i srednjoškolskih izvedbi, uslijedio je okrugli stol. To je onaj dio u kojem nam stručni žiri, sastavljen od redatelja, glumice i učiteljice (inače vrlo aktivne i u glumačkom stvaralaštvu) iznose svoja zapažanja, upute koju konstruktivnu kritiku i za kraj obznane koga predlažu dalje za državno natjecanje. Komentar na našu izvedbu bio je podugačak, s konstruktivnom kritikom koju sam automatski prihvatila i koju ću definitivno primijeniti.
Nakon izrečenih zapažanja od strane žirija, predsjedavajući je prozvao one koje predlaže za državno natjecanje. Kod Lidrana stvar je sljedeća, barem što se dramskog dijela tiče. U kategoriji monologa, ona osoba koja bude prozvana, odmah je upućena na državno natjecanje. Što se tiče skupnih izvedbi, one budu predložene, a zatim se čeka odluka iz Zagreba i poziv školi ako ta skupina prođe. I tako, došavši opušteno, bez nekakvog očekivanja, u želji da prenesemo poruku, da se zabavimo, da upoznamo nove ljude, steknemo nova iskustva, predsjedavajući je prozvao našu skupinu i predložio ih za državno. Napominjem još jednom da je nama ovo tek drugi Lidrano i da moje područje uopće nije ni hrvatski jezik, niti išta približno. Tako da nisam imala iskustva s Lidranom, sve do prošle godine. Nakon što su nas prozvali, meni je došlo da skočim i da ih sve zagrlim, ali žiri ekipa koja se nalazila na sceni, a mi u publici imala je ravno pogled na mene. Tako da sam svoje stanje sreće, a i pozitivnog šoka držala u sebi. Zagrlila sam ih sve na sceni kada su nam uručili priznanja. Učenice su tu odluku pak popratile s riječima Isuse, jeeeeeeeeeeee, ne mogu vjerovati, nas prozvali. A sjećate se učenice koja je imala zadatak prenijeti Glavaševićev tekst, onu duboku emociju što autentičnije izvesti i prenijeti bol kojim je obojan tekst Priča o gradu. Ta učenica se rasplakala od sreće. Kako je lijepo vidjeti te suze. Suze radosnice. Može li se itko više sjetiti kada je zadnji put od sreće plakao?
Još uvijek smo u stanju pozitivnog šoka, jer ovome nismo pristupili natjecateljski, već žarom, željom prenijeti emocije, potaknuti one koji su gledali na suosjećajnost, vjeru u bolje sutra. Došli smo s ogromnom kemijom koja vlada među nama, došli smo čistih srca i na kraju dobili i ovakvo priznanje. Sada čekamo. Čekamo što će Zagreb i ekipica odlučiti. Kakav god ishod bio, mi smo presretni. Iščekivanje nas ne zaustavlja u daljnjem radu. Ovih dana nas prijavljujem na još dvije manifestacije koje će se održati u travnju i svibnju. I ne zaboravite i snimanje spota koje sam spomenula. Mi idemo u nove radne pobjede, o kojima ću, sasvim sigurno, još pisati. Hvala svima koji su nam pružili potporu. Hvala svim onim bloggerima koji su nas bodrili prekrasnim komentarima. Moje curke zaslužuju puno više od ovih nekoliko redaka koje im ovdje posvećujem. Izrazito sam ponosna na njihovu volju i na njihov uspjeh, a ponajviše sam ponosna na ono što one jesu.
Za kraj ovog teksta, pozdravljaju vas Pletex kreativci i pozivaju one koji još nisu, da otkriju svoj stil kreativnosti i njime ukrase svoje i tuđe živote.

Oznake: Lidrano, kazalište, izvedba, učenici, kreativnost

19.02.2017. u 18:06 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pogled u...je blog kojim želim zabilježiti svoj doživljaj onoga što se oko mene odvija, događa, raste, pa i umire. Pogled u...moj svijet i šire...
Moje blogove i općenito ono što me inspirira, možete pročitati i na mojoj Facebook stranici - Pogled u-by Tajchee. Slobodno me možete i tamo pratiti. sretansretansretan

Linkovi

Tajana Tajchee

sretan

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se