hocemocenzuru

utorak, 31.01.2012.

Heroji, a ne rukometaši

Napokon je završilo evropsko rukometno prvenstvo, svi su odahnuli, zgražanje zbog incidenata i uvredljivog navijanja ne prestaje, najglasniji su kao i obično oni koji šute kada se navijačka divljanja dešavaju kod nas, a pjevaju pjesme koje vrijeđaju one „druge“. Može biti da ih grize savjest jer su prije šutjeli, pa sada to nadoknađuju. Završilo je sa „Proud to be Croat“ i šajkačama na dodjeli medalja, i uglavnom se to spominje, a ne zlato tamo nekih Danaca, uostalom ko im je kriv kad ih ne grije takav nacionalni naboj kao reprezentativce Srbije i Hrvatske.

Hrvatska je osvojila treće mjesto, što je još jedan dobar rezultat, i naravno na tome im treba čestitati. No nije isključeno da pokoji naš reprezentativac ima slična priviđenja kao Branko Đurić u jednom od poznatijih skečeva iz Top liste nadrealista, kada je zaprašujući polja u poljoprivrednom avionu naletio na NLO, koji je istovremeno bio i crvene i zelene i žute boje, šaren povremeno... Može biti da se i ponekom od naših rukometaša osvojena medalja čini čas brončana, čas zlatna, srebrna povremeno. Naime, nakon što smo već bezbroj puta čuli za (meni potpuno besmisleni) izraz „srebro zlatnog sjaja“, tako da se više i ne sjećamo kad smo osvojili srebro srebrnog sjaja, ovoga puta u opticaju imamo „broncu zlatnog sjaja“.

Srebro je dosada uvijek bilo zlatnog sjaja valjda ili zato što su nas suci pokrali, ili zbog toga što nismo imali sreće pa smo moralni pobjednici, ili su prvaci toliko jaki da je srebro maksimalan domet. Tu se valjda radi o izgovorima za neosvojeno zlato, nepotrebnim naravno, jer je i drugo ili treće mjesto sasvim dobar doseg. Teško je sad reći zašto je i ova bronca zlatnog sjaja, možda jer je izborena u našim igračima nenaklonjenom okruženju, „nasred zemlje Srbije“. E, tu se sad postavlja logično pitanje: ako je naša bronca zlatnog sjaja, da li to znači da je dansko zlato srebrnog sjaja, a srpsko srebro brončanog sjaja, ili je u pitanju neka sasvim druga kombinacija?

Kako smo krenuli, ne bi me čudilo da uskoro dobijemo fraze kao što je „četvrtfinale polufinalnog sjaja“, koja bi bila dobro upotrebljiva za našu košarkašku izabranu vrstu.

Sve je to začinio i izbornik hrvatske rukometne vrste Slavko Goluža, izjavivši da bi njegove igrače od sada trebalo zvati herojima, a ne kaubojima. Izgleda da je činjenica da je život naših igrača bio ugrožen na evropskom prvenstvu brižljivo skrivana od javnosti sve do sada, pa nije isljučeno da uskoro slušamo uzbudljive priče o tome kako su naši rukometaši uspjeli izvući iz Srbije i dokopati teritorija RH. Goluža je bio gost i Dnevnika HTV-a, kod Sandre Križanec, koja mu je pitanja postavljala u takvom domoljubnom zanosu, na kom bi joj pozavidjeli čak i Vanna, Miroslav Škoro, Branko Uvodić i Igor Štimac. Goluža je tom prilikom još jednom ponovio da su njegovi igrači heroji. Po istoj logici bi i ekipe i igrači koji su izloženi uvredljivim povicima hrvatskih navijača također trebalo proglasiti herojima, ali eto niti ih se Goluža sjetio, niti ga je voditeljica Dnevnika išta o tome priupitala.

Kao da osvojeno treće mjesto nije dovoljan razlog za zadovoljstvo, nego još moramo broncu pretvarati u zlato, a rukometaše u heroje.

31.01.2012. u 17:33 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.01.2012.

Džaba smo sedeli (Otvoreno na temu „trebaju li se prevoditi srpski filmovi“)

Već dugo vremena emisija „Otvoreno“ je klasičan primjer kako to izgleda kad nekompetentni voditelji (već „legendarna“ Hloverka i Mislav Togonal) biraju goste, jer uvijek se tu nađe jedan, a nekad i više gostiju, čija je jedina svrha da pričaju gluposti, nerviraju ostale goste i uklone mogućnost za suvislu raspravu. Način na koji Hlo i Togonal obrađuju teme svojih emisija, kao i usmjeravanje istih, nebrojeno puta me navelo da zažalim što plaćam HRT pretplatu.

Nakon što se poćeo emitirati „In medias res“, koga uglavnom vodi Petar Vlahov, činilo se da smo dobili jos gori uradak, sa još nekompetentnijim voditeljem. Tako smo u jednoj od emisija imali priliku saznati sadržaj zdravstvenog kartona Mirjane Pukanić, a u drugoj, kojoj je tema bilo Hrvatsko proljeće (MASPOK), gosti (uglavnom Ivan Zvonimir Čičak) su ispravljali Vlahova, jer je iznosio netočne podatke o kaznama na koje su osuđeni „proljećari“, kao i mjesta gdje su odslužili svoje kazne. Na sve te ispravke je Vlahov začuđeno odgovorio, da mu te pogreške nisu jasne, jer je podatke uzeo sa Wikipedie! Što reći o novinaru kome je glavni izvor informacija često nepouzdana Wikipedia, i još pri tome ne radi dodatnu provjeru.

No nakon izdanja emisije „Otvoreno“ u srijedu (25.01.) Hloverka je opet preuzela tron od Vlahova. Tema je bila „trebaju li se prevoditi srpski filmovi“. Uh, bilo je svega i svačega u toj emisiji, oko sat vremena je uzalud potrošeno na temu, koja to u stvari nije. Povod je svima poznat – upozorenje RTL-u od strane Vijeća za elektroničke medije da trebaju prevesti na hrvatski jedan film, koji je toliko loš, da mu ime ne treba ni spominjati. Zašto su srpski filmovi posebno istaknuti, a za bosansko-hercegovačke i crnogorske se nije našlo mjesta u naslovu teme, možemo samo nagađati. Kao da su dežurnim domoljubima jedino Srbi zanimljivi i jedini bitni, i da svoj identitet mogu potvrđivati jedino u odnosu prema njima, dok su ostali premaleni i nebitni, ili se tu radi o meni nejasnom kompleksu prema srpskim filmovima i srpskom jeziku.

Imali smo priliku čuti zaista nevjerojatno veliki broj izgovora, koji opravdavaju eventualno uvođenje titlova sa prijevodom na hrvatski, teško ih se svih i sjetiti. Naravno, najčešći su bili oni da je to ipak strani jezik (a kad prevodimo sa drugih, zašto ne bi i sa srpskog), da dio gledatelja ne razumije baš sve što se kaže u filmu (kao da dio ne razumije i sve što čuje u hrvatskim filmovima), da je nekad ton loš pa bi titl olakšao razumijevanje filma, da zakon to propisuje, i tako redom. Ne znam kako je sa drugima, ali kad sam u ranim godinama gledao serije kao što su „Naše malo misto“, „Velo misto“, „Mejaši“ i „Gruntovčani“, ispočetka sam imao problema (ne velikih) sa razumijevanjem, ali su brzo nestali. Zaista nije potrebno uložiti preveliki trud da bi se razumjelo, samo treba to htjeti, i naravno pokušati.

Osim što je nacionalističko treniranje strogoće, uvođenje titlova bi bilo i potcjenjivanje gledatelja, ili u blažem slučaju nasmijavanje istih. Uostalom titlovi filma „Rane“ u hrvatskim kinima (u drugoj polovici devedesetih) su izazvali salve smijeha u kinima, što bi pametnom bilo dosta da odustane od te ideje. No vratimo se na samu emisiju i ono što smo mogli čuti u njoj. Ranko Matasović (sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta) je izjavio da ako već na mobitelima možemo odabrati postavke hrvatskog, srpskog i ostalih jezika, zašto to be bilo omogućeno i za filmove. Zaista „sjajan“ prijedlog, još nam samo treba da se neko sjeti da bi se prije prikazivanja filmova gledatelji mogli pozvati da glasaju da li film žele gledati sa titlom ili ne, pa bi naravno volja većine odlučila. Naravno „prijevod“ bi već trebao biti spreman (i plaćen, čak i ako ne bude potrebe za njim).

Nekoliko dana prije gostovanja u „Otvorenom“, Matasović je u emisiji „Drugi format“ izjavio da nema ništa protiv jezičnog purizma. Ne bi ni ja imao ništa protiv kad bi njegovi zagovaratelji to primijenili samo na sebe i svoje istomišljenike, a ne nametali ga drugima. Kao rezultat smo dobili to da imamo da za jezik imamo više eksperata (i to raznih profesija) nego za nogomet i automobile. Čak i imamo i takve apsurde da ljudi koji sami nisu sigurni da govore „ispravno“ i paze da im ne uleti kakva „nepodobna“ riječ, sa takvom strašću ispravljaju sugovornike zbog riječi, za koje misle da nisu hrvatske, iako ih pri tome savršeno dobro razumiju.

Svašta smo imali priliku čuti u emisiji, tako sam otkrio do sada meni nepoznate pojmove: „bosansko-hercegovački jezik“ (Hlo) i „bošnjački film“ (Josip Pavičić). Trebao bi neko upozoriti, recimo Jasmilu Žbanić, da ako misli da je bosansko-hercegovačka (ili bosanska) redateljica, u čijim se filmovima uglavnom govori bosanski, da se grdno vara. U emisiji je gostovao i Hrvoje Hribar, i bio je vidno iznerviran (u potpunosti ga razumijem zbog toga) istupima Zdenka Ljevaka (predsjednika Vijeća za elektroničke medije) i Josipa Pavičića. Tako iznerviran da je dao najefektniji komentar o razlozima otvaranja ove teme: Besposlen pop i jariće krsti.

No, i voditeljica i njeni gosti, su raspravljali u okviru nametnutuh ograničenja, iz kojih nije poželjno izlaziti - naime nije postavljeno ključno pitanje, koje se u ovom društvu smatra blasfemičnim, iako je logično, da logičnije ne može biti. Pitanje glasi: da li su hrvatski i srpski različiti jezici ili se tu radi o dvije standardizirane varijante jednog jezika? Ovako je tih sat vremena televizijskog programa uzalud potrošeno, na temu do koje nije ni trebalo doći.

Novosadska punk grupa Atheist Rap je na svom albumu „Druga liga zapad“ ubacila kratke „skečeve“ između pjesama. Na jednom od njih radijski reporter se javlja u eter da bih dao izvještaj sa neke, tek završene, dosadne nogometne utakmice. Izvještaj završava riječima, koje najbolje opisuju kako sam se osjećao nakon gledanja „Otvorenog“: Džaba smo sedeli.

26.01.2012. u 23:00 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.01.2012.

Kako je Šeks spasio referendum

Na Ilidži je održan simpozij „Sportski uspjesi u funkciji promocije države“. Na simpoziju je jedan od učesnika bio i Mirko Novosel. U svom izlaganju je rekao i ovo: „Sport je taj koji odvlači od droge, alkohola i kriminala, a ne kultura. Pod kulturu spada i muzika, a tamo su često oni koji se "fiksaju". Hrvatsko narodno kazalište ima mnogo veći budžet od Olimpijskog komiteta, a pogledajte koliko ljudi dolazi gledati hokejaše Medveščaka, po 16.000 svaku utakmicu. HNK toliko ne može sakupiti za dvije godine.”

Ovakvu, nevjerojatno glupu izjavu, mogli su potpisati recimo Ljubo Ćesić-Rojs ili Željko Kerum, i to nas ne bi previše iznenadilo, ali eto čuli smo je od Mirka Novosela. To da jako uspješni treneri, i to u svjetskim razmjerama povremeno lupaju gluposti i nije baš nešto novo kod nas. Znalo se to desiti i Anti Kosteliću, Jošku Vlašiću, Lini Červaru, da spomenemo samo one najuspješnije trenere. Uspješnost na sportskom polju očito nije i garant kompetencije u ostalim oblastima.

Naravno da HNK u dvije godine ima nekoliko puta više posjetitelja nego što je to spomenuo Novosel (izjava zvuči bombastično, ali ne bi bilo loše malo razmisliti prije nego se izvali ovakvo nešto). No ostavimo to na stranu, kao i kvalitetu repertoara HNK, poređenja gledanosti uspješnog komercijalnog sportskog projekta kao što je Medveščak i jednog kazališta je isto smisleno kao i poređenje broja gledatelja na svim euroligaškim utakmicama KK Zagreba ili Cibone i broja posjetitelja na jarunskom IN Music festivalu. Valjda su došli u tolikom broju jer su nafiksani.

Izjaviti da sport odvlači od alkohola i kriminala je više nego smiješno. Samo da spomenem zadnje nogometne afere i velike dugove nogometnih i košarkaških klubova. Uostalom na dosta sportskih priredbi se može čuti „za dom spremni“ i ostali uzvici iz fašističko-nacionalističkog arsenala. Na koncertima se to ne može čuti, osim naravno na koncertima notornog Marka Perkovića Thompsona, pa i nije čudo što su njegove pjesme česta muzička kulisa na utakmicama nogometne reprezentacije. A da se ne lažemo, prije i poslije tekme se zna i popiti.

Godinama se već uporno gura teza da su sportaši najbolji promotori države u svijetu (bolji od ambasadora po Novoselu - dobro, tu bi mogao biti i u pravu). Dokaza za to naravno nema, jer sportski uspjesi sa uvriježenim mišljenjem o nekoj državi u svijetu baš i nemaju veze. Ne bih da me se pogrešno shvati, ali Srbija je evropski odbojkaški prvak, pa to sad povežite sa njenim trenutnim ugledom i pozicijom. A i poprilično sam siguran da su više interesovanja za Tursku pobudile knjige Orhana Pamuka, nego treće mjesto na svjetskom prvenstvu u nogometu 2002.

Ne bi me začudilo da se i za skorašnji ulazak Hrvatske u EU kao oni koji su najviše pridonijeli tome navedu naši uspješni sportaši, (ovime mi ne pada na pamet negirati i podcjenjivati sportske uspjehe, to je izvan teme ovoga teksta), što nas dovodi do nedeljnog referenduma i izglasanog ulaska u EU. Pozabavit ću se načinom na koji smo izglasali ulazak u EU, i kako su to prokomentirali Zoran Milanović i Vladimir Šeks.

Zoran Milanović je izjavio da je EU prva asocijacija u koju ulazimo svojom voljom, što je najblaže rečeno diskutabilno, i dalo bi se o tome nadugo i naširoko raspravljati, i to nije ništa drugo nego udvaranje desnici, koja u ulasku u EU vidi neku novu Jugoslaviju, a ništa od toga za nju ne može biti strašnije. Očito je da Milanović tu slijedi Račanovu nit nezamjeranja ekstremnoj desnici, i pokazao se kao dobar učenik svoga prethodnika na mjestu predsjednika SDP-a (a sačuvaj bože da ih još neko poveže sa SKH). Da budem iskren nemam pojma što nas čeka u EU, i živo mi se jebalo za ishod referenduma, ali ako uzmemo da je istinita ova Milanovićeva tvrdnja da prvi puta ulazimo svojom voljom u ovakvu asocijaciju, i još tome dodamo sklonost biranju loših opcija biračkog tijela u RH (HDZ je valjda dobio tri četvrtine dosadašnjih izbora), ova odluka baš i ne izgleda previše optimistično.

Kako šećer dolazi na kraju, završit ću tekst sa Šeksom. U slavljeničkom raspoloženju, sa čašom šampanjca u ruci, i pobjedničkim osmijehom, rekao je da bez promjene Ustava, da je za prolaz referenduma dovoljna većina izašlih, referendum ne bi prošao jer na njega nije izašlo više od polovice birača, i da je ostao stari ustav, Hrvatska ne bi bila u EU. A zna se ko ima zasluge za takav ustav. I zato taj pobjednički osmijeh, iskusnog HDZ-ovog lisca. Onima koji su protiv ulaska u EU kao da poručuje „baš sam vam ga zavukao“. Onima koji su za poručuje „bez mene bi vam sve bilo uzaludno“, barem ovaj prvi u nizu mogućih referenduma. I što je najgore, Šeks je u pravu. Kakvo smo društvo, tako smo i izglasali ulazak u EU. Za sada je je najveći pobjednik ovoga referenduma sam Vladimir Šeks.

23.01.2012. u 23:08 • 6 KomentaraPrint#

srijeda, 18.01.2012.

The Walkabouts - Tvornica, 17.01.2012.

Dugo ih nije bilo. 6, 7 godina otprilike. The Walkabouts, americana band iz Seattlea, koji puno više poštovatelja ima u Evropi negoli u Sjedinjenim državama. Bili su česti gosti zagrebačkih klubova (Aquarius, KSET,...) sve do 2005 i promocije albuma „Acetylene“, nakon kojega su napravili pauzu. Vijest da će nastupiti u Tvornici 17.01. me jako obradovala, što me navelo da nakon nekoliko godina izvadim iz ladica njihove albume koje imam i ponvno ih preslušam, kao pripremu za koncert. Pri tome sam sebi nisam mogao objasniti zašto ih toliko dugo nisam slušao, iako su mi jedan od omiljenih bandova, a njihovi albumi „Nighttown“ i „Devil's Road“ spadaju u meni najdraže albume ikada.

Povod za ponovnu koncertnu aktivnost je prošlogodišnji album „Travels in the Dustland“, koji sam uspio nabaviti par dana prije koncerta i preslušati ga par puta. Radi se o dobrom albumu, na nivou prethodnika („Acetylene“, „Ended up a stranger“ i „Trail of Stars“) i siguran sam da će svidjeti onima koji prate njihov rad u zadnjih nekoliko godina. Još jedan u nizu njihovih albuma koji vam se sa svakim novim slušanjem sve više uvlači pod kožu.

Ljudi s kojima obično idem po koncertima su se jako slabo odazvali na ovaj koncert. Oni koji vole the Walkabouts su valjda u godinama kad ih je malo teže pokrenuti i nagovoriti na takvu „avanturu“, kao što je koncert u Tvornici koji završava oko ponoći. One koji baš i ne poznaju njihov rad, nisam ni pokušao nagovoriti da probaju poslušati neke od njihovih albuma, jer The Walkabouts se najbolje upoznaju slušanjem albuma kao cjeline (bez obzira na visoku kvalitetu pojedinačnih pjesama), jer to naravno iziskuje vrijeme da se pojedini CD posluša više od jedanput. Danas ionako većina do informacija o bandovima dolazi na youtube-u, upiše se ime grupe, pretraži se youtube i posluša se (ili bolje reći pogleda) par video uradaka koji su dostupni. Nažalost, danas se sve rjeđe slušaju albumi, muzika se danas najviše sluša na youtube-u.

Iako je najavljen za Mali pogon, koncert je ipak održan u Velikom pogonu, koji je bio pregrađen napola, i bio je potpuno popunjen. Ne idu mi baš procjene, ali hajmo reći da je bilo najmanje 500 ljudi na koncertu. Prosjek godina posjetitelja je bio veći nego obično, što je rezulturalo tim da je već iza 21:30 Tvornica bila ispunjena. Kada sam ušao Terri Moeller (bubnjarica The Walkaboutsa) je već počela sa predstavljanjem svog solo albuma „Terri Tarantula“, koji se mogao i kupiti na koncertu. The Walkabouts su nastup počeli nešto iza 22 sata.

Koncert je otvoren sa dvije pjesme sa novog albuma „Every river will burn“ i „The Dustlands“, uslijedila je „Rebecca Wild“...
Kao i obično dobar dio koncerta je obilježilo predstavljanje stvari sa recentnog albuma, a od ranijih albuma najviše su bili zastupljeni (sa po 3 pjesme) „Nighttown“ i „Devil's Road“. The Walkabouts su nam opet podarili jako dobar, skoro dvosatni koncert. Nadam se da će nam Chris, Carla i društvo uskoro doći, i da ih nećemo morati čekati tako dugo. Zaista ih je bilo lijepo vidjeti opet.

Na samom koncertu su se mogli nabaviti i pojedini albumi iz ne baš male the Walkabouts diskografije, uključujući naravno i aktualni „Travels in the Dustland“. Tako sam došao do, do sada meni nepoznatog, koncertnog CD-a „The Walkabouts – Prague“, kojeg upravo slušam dok ovo pišem. Praški koncert je snimljen 2005., na predstavljanju albuma „Acetylene“, s kojega dolazi pola materijala objavljenog na ovom CD-u. Uz „To Hell and back – Live in Europe 1994“ i „The Walkabouts with the Nighttown Orchestra – Bruxelles“ još jedan njihov live CD koji vrijedi poslušati.

I na kraju pokušat ću „rekonstruirati“ set listu sa koncerta u Tvornici. Unaprijed se ispričavam, jer to radim po sjećanju, pa je moguće da sam koju pjesmu ispustio (jednu ili dvije), a i redoslijed pjesama vjerojatno nije previše precizan.

Every river will burn *
The Dustlands *
Rebecca Wild
They are not like us *
Follow me an Angel
Lazarus Heart
Prayer for you
The light will stay on
Long drive in a slow machine *
Acetylene
My Diviner *
Jack Candy
The stopping-off place

bis 1:
Horizon fade *
Grand Theft Auto

bis 2:
Slow red dawn

(* - sa novog albuma „Travels in the Dustland“)

18.01.2012. u 23:12 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.01.2012.

20 godina međunarodnog priznanja (uz osvrt na poeziju Franje Tuđmana)

Pa ovdje imamo tu nemoguću situaciju da na silu održavamo jedan konstrukt koji se zove Hrvatska. Dokazano je taj projekt propao jer su na vlasti ili nesposobnjakovići ili lopovi, ili mediokriteti ili kriminalci. To je dokazano, samo treba napraviti još jedan korak pa se zapitati čemu nastaviti taj nemogući uzaludni trud. Jer ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina kao jedan biznis projekt šovinističkih elita, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na tim trulim temeljima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati, stavljati nove skele, žbukati iznova fasadu dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključati i srušiti. Ovo zvuči možda malo previše dešperatno, presminono za jednu malenkost kakva sam ja.
Hrvatska se danas trese kao alkoholičar u apstinencijskoj groznici. Zna da ne smije piti i da ga to vodi u propast, a u toj groznici razdiru ga bolovi i muči se da bi za neko izvjesno vrijeme ponovno pao u svoju staru zamku. Reći ću nešto što je možda uvredljivo i za vlast i za opoziciju, ali Hrvatska je promašen projekt, nažalost. Kao što je bio promašen projekt kvislinške Endehazije tako je promašen i projekt neoustaške tuđmanovske Hrvatske. Zadao je osnovne obrasce društvene pokvarenosti i od tada se na njima pokušava graditi neke smjene vlasti koje nisu doprinijele ništa. Jer nemamo dovojno elita koje su u stanju društvo držati na okupu. Sve propada, sve institucije su otišle dođavola, sve je rasprodano, pokradeno, darovano, i čemu nastavljati uzaludni trud.


Gore navedeni citat je jedan od odgovora Igora Mandića iz intervjua, koji je objavljen 7. siječnja 2012. u Novom listu, dakle 8 dana prije 20-e obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, i poslužiće dobro kao uvod u tekst . Začudo, reakcija na ovu Mandićevu izjavu nije bilo, ili sam ih propustio. Iskreno, očekivao sam žestoke reakcije na ovu izjavu Igora Mandića, majstora provokacije, ali do njih nije došlo. Vjerujem da je tome razlog taj što je objavljen u Novom listu, koji ipak nema čitanost kao Jutarnji ili Večernji list, i nije dobacio do šireg čitateljstva. Izostanak reakcija čudi i zbog toga, jer još u velikom dijelu javnosti vrijedi nepisano pravilo da se može podbosti sve i svakoga, osim naravno Tuđmana. Koliko god je to dobro, jer bi se rasprave vodile u ostrašćenom tonu, punom mržnje i kvaziargumenata, toliko je i loše, jer je izbjegnuta analiza, u kojoj mjeri se Mandićeva izjava podudara sa stvarnošću.

Sa tvrdnjom da su na vlasti ili nesposobnjakovići ili lopovi, ili mediokriteti ili kriminalci, se teško ne složiti, samo treba pogledati sastave vlada RH u proteklih 20-a godina. Isto tako je činjenicu da je 90-ih vladala nacionalistička euforija je teško oboriti. Činjenica je naravno i da je bila odgovor na nacionalističku euforiju koju je krajem 80-ih u Srbiji pokrenuo Slobodan Milošević, kao i dobrim dijelom posljedica napada JNA i paravojske, pod kontrolom MIloševića, na Hrvatsku. Ali još uvijek u zraku visi pitanje: da li je jedini mogući odgovor na nacionalizam, baš on sam, ali sa drugim predznakom? Kao i to da li se moglo drugačije? Ubijeđen sam da se moglo, ali za to je trebalo imati na vlasti ljude sa više moralnog integriteta, poštenja, a bogami i pameti. Privatizacija provedena u sjeni rata 90-ih, pljačka društenih dobara i uništavanje hrvatske industrije nije ništa drugo nego biznis projekt šovinističkih elita, kako to Mandić posve ispravno naziva.

Teza da je samostalna Hrvatska neoustaški projekt Franje Tuđmana je pretjerana i dobrim dijelom neodrživa, uostalom RH je nasljednica SRH (Socijalističke Republike Hrvatske), koja korijene ima u odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a, ma koliko to teško padalo dobrom dijelu desne, nacionalističke populacije. Ali toleriranje neoustaških tendencija u društvu, bilo 90-ih, bilo sada, je nesumnjivo. Pokušaji revizije povijesti, izjednačavanja (po ideologiji i zločinu) partizanskog i ustaškog pokreta, davanje imena ulicama po zločicima (npr. po Mili Budaku), skandiranje “za dom spremni” na stadionima, popularnost Marka Perkovića Thompsona i posjećenost njegovih koncerata, to više nego dobro pokazuje. Uostalom u Vladi i Saboru su sjedili ljudi koji svoje simpatije za NHD i ustaše nisu ni skrivali, kao primjere navešću Gojka Šuška i Vicu Vukojevića. I nedavna presuda sutkinje u Kninu da “za dom spremni” ne predstavlja ustaško obilježje, nego da je stari hrvatski pozdrav, nije nista drugi nego nasljeđe devedesetih i Franje Tuđmana. Sve to treba imati u vidu i priznati, prije ikakve reakcije na tvrdnje o neoustaškom projektu, kao i da li bi takvih izjava bilo da nije bilo svega gore pobrojanog. Propadanje institucija, rasprodaja, krađa i darovanje imovine i fimi je evidentno, a da li je projekt Hrvatska propao ili nije, to nam ostaje tek vidjeti.

No vratimo se na obilježavanje 20 godina međunarodnog priznanja, povodom koga se uobičajeno rade posebni prilozi u dnevnim novinama i tjednicima, daju se specijalne emisije na TV kanalima. Posebno mi se zanimjliv čini subotnji magazin Novog lista “Pogled”, dobrim dijelom posvećen obljetnici priznanja, i možda nam pomogne u odgovoru da li se radi o projektu koji ima pozitivne perspektive. Zoran Pusić drži da Hrvatska danas možda postaje pristojnom državom, u optimističim tonovima razmišlja i povjesničar Ivo Goldstein koji nema dileme u to da su u posljednjih deset, dvadeset godina u hrvatskom društvu napravljeni pomaci nabolje, kao i to da su govor mržnje i ekstremizam istjerani iz javnog života. Moram priznati da su izjave Pusića i Godlsteina, koje jako cijenim, podosta ublažile moj pesimizam, koji imam prema sutrašnjici našeg društva. S druge strane, konceptualni umjetnik Siniša Labrović je svoj, kraći tekst o dosadašnjim dosezima samostalnosti završio s tim da nas u zadnjih dvadesetak godina, a možda i oduvijek, obrazuju nepismeni i jebu nevini.

Najveći prostor je dobio Stipe Mesić, iz čijeg teksta (“Pokažimo da smo punoljetni”) izdvajam:
Republika Hrvatska prošla je teške porođajne muke. Stupila je na međunarodnu političku scenu u trenucima raspada jugoslavenske federacije, do čega nije došlo zbog želje Slovenije i Hrvatske, da – temeljem Ustava iz godine 1974. – iz te federacije izađu, nego zbog neprihvatljive, agresivne politike tadašnjeg vodstva najveće republike, Srbije, i njezinoga čelnika Slobodana Miloševića. Koliko god se moglo činiti da su to notorne činjenice, mislim da ih uvijek iznova treba ponavljati, jer – slično onima koji prekrajaju povijest Drugoga svjetskog rata – i u ovome slučaju negdje u prikrajku, a ponegdje i posve javno, vrebaju neki koji bi htjeli pod krinkom objektivnog povijesnog pristupa proturiti lažnu sliku o prošlosti; o tome tko je počeo rat u kojemu se raspala bivša Jugoslavija, i zašto.
Rat je počeo Slobodan Milošević koji nije htio ni reformiranu federaciju, ni konfederaciju, nego vlast nad cijelom Jugoslavijom, a ako to već ne ide – onda u najmanju ruku veliku Srbiju, i to mijenjanjem granica, a pod cijenu rata koji je uključivao i ratni zločin i genocid. To je istina.
Hrvatskoj nije preostalo drugo, nego da se brani – kako od pobune dijela vlastitih građana srpske nacionalnosti koje je poticao Milošević. Pri čemu je i naša strana – ne treba bježati od činjenica – dolijevala ulje na vatru, tako i od pomoći toj pobuni izvana koja se bez imalo krzmanja može okarakterizirati kao agresija.


No, ovih dana obilježavanju 20 godina međunarodnog priznanja, neočekivano je obol dao i jedan poetski uradak, koji ipak baca novo svjetlo na protekla dva desetljeća. Naime, nedavno je Večernji list objavio osobni dnevnik Franje Tuđmana (usput u reklami za 3. knjigu me štrecnula i zaprepastila natuknica “tajno pomaganje obrani Andrije Artukovića”), se našlo i 30-ak poetskih uradaka Franje Tuđmana, nastalih u razdoblju početak 70-ih – kraj 80-ih. Pravi hit na internetu je pjesma “Biti i mniti svemiropolisno“ - ljudi je jedni drugima šalju mailovima, pričaju o njoj na kavama, pojedini sumnjaju u svoje znanje Hrvatskog jezika. Ako ste je kojim slučajem propustili, ona ide ovako:
Univerzalnost svekolike kakvoće:
duhovnosti neopredmećene,
ljepote neotuđene,
neosiljene mirnoće.
U sazvježđima su snovi i slutnje
uljudbe (drevne i) nove:
u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti
da obzorja svemiropolisa zamamna
na orisu horizonta još maglena
u vidozorju duhovnih muževa
što stazama trnja i otrovanih ruža
ustrajahu u raspeću svoga duha
do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.


Čak i za one, koji poznaju sklonost Franje Tuđmana ka davanju nerazumljivih naslova (“Bespuća povijesne zbiljnosti“, “Usudbene povjestice“), ovakav naslov je bio šokantan, a što tek reći za sadržaj pjesme? Pojedince treba ubjeđivati, da ne brinu ako pjesmu ne kuže, da je njihovo poznavanje hrvatskog sasvim u redu, ali da po svemu sudeći nije samog autora pjesme. Da nije možda s ovom pjesmom F.T. htio poslati neku šifriranu poruku svojim istomišljenicima za vrijeme socijalizma? Ili se tu radi o pokušaju stvaranja novih jezičnih konstrukcija? Ili se ipak radi o uradku osobe ne sasvim pri zdravoj pameti? A ako je tako, čisto sumjam da su se mentalne sposobnosti poboljšale u kasnijem periodu, dok je obavljao dužnost predsjednika države.

Još neka pitanja mi padaju na pamet. Da li bi F.T. pobjeđivao na izborima, da su ovi stihovi bili ranije objavljeni? Možda bi čak i pobjeđivao, što bi dovelo do pitanja o zdravoj pameti onih koji bi glasali za njega. A to možemo gledati i sa vedrije strane: još smo dobro i prošli! Naime, autor ovih stihova je obilježio deset prvih godina samostalne RH (neki bi zlobno rekli da se to jako dobro vidi), i uprkos tome nije sve u potpunosti otišlo dođavola. Možda ipak ima nade za nas.

15.01.2012. u 20:59 • 2 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< siječanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Lipanj 2017 (3)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (2)
Prosinac 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Listopad 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (4)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Komentiranje svega i svačega.

Kontakt mail :
hocemocenzuru@gmail.com

Linkovi

Hoćemo cenzuru - Kud Idijoti

Dosta je bilo splačina, pornića i drkačina
Dosta je bilo svakakvih lažnih informacija
Kako se živi kad se ne radi
Tko je u minusu, a tko u blokadi
Kao, lova ne vrijedi, ali dobro se kupuje
Ne znaš više kome da vjeruješ.

Dosta je bilo gluposti, šund stripova i ...
Propalih književnika i suludih pjesnika
Želim, želim nešto novo
Želim nešto pametno
Sistemski dotjerano
Moćno, moćno i nevidljivo.

Hoćemo, hoćemo cenzuru
Hoćemo, hoćemo cenzuru.

Fašisti i ljevičari
Treba sve očistiti
Od nemoralnih ljubavi
Što to sve ekran trpi
Našminkane bolnice
Novinarske kritike
Orgazam pred kamerom u vašim domovima
Potrebna je intervencija.

Hoćemo, hoćemo cenzuru
Hoćemo, hoćemo cenzuru.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se