hocemocenzuru
utorak, 31.01.2012.
Heroji, a ne rukometaši
Napokon je završilo evropsko rukometno prvenstvo, svi su odahnuli, zgražanje zbog incidenata i uvredljivog navijanja ne prestaje, najglasniji su kao i obično oni koji šute kada se navijačka divljanja dešavaju kod nas, a pjevaju pjesme koje vrijeđaju one „druge“. Može biti da ih grize savjest jer su prije šutjeli, pa sada to nadoknađuju. Završilo je sa „Proud to be Croat“ i šajkačama na dodjeli medalja, i uglavnom se to spominje, a ne zlato tamo nekih Danaca, uostalom ko im je kriv kad ih ne grije takav nacionalni naboj kao reprezentativce Srbije i Hrvatske.
Hrvatska je osvojila treće mjesto, što je još jedan dobar rezultat, i naravno na tome im treba čestitati. No nije isključeno da pokoji naš reprezentativac ima slična priviđenja kao Branko Đurić u jednom od poznatijih skečeva iz Top liste nadrealista, kada je zaprašujući polja u poljoprivrednom avionu naletio na NLO, koji je istovremeno bio i crvene i zelene i žute boje, šaren povremeno... Može biti da se i ponekom od naših rukometaša osvojena medalja čini čas brončana, čas zlatna, srebrna povremeno. Naime, nakon što smo već bezbroj puta čuli za (meni potpuno besmisleni) izraz „srebro zlatnog sjaja“, tako da se više i ne sjećamo kad smo osvojili srebro srebrnog sjaja, ovoga puta u opticaju imamo „broncu zlatnog sjaja“.
Srebro je dosada uvijek bilo zlatnog sjaja valjda ili zato što su nas suci pokrali, ili zbog toga što nismo imali sreće pa smo moralni pobjednici, ili su prvaci toliko jaki da je srebro maksimalan domet. Tu se valjda radi o izgovorima za neosvojeno zlato, nepotrebnim naravno, jer je i drugo ili treće mjesto sasvim dobar doseg. Teško je sad reći zašto je i ova bronca zlatnog sjaja, možda jer je izborena u našim igračima nenaklonjenom okruženju, „nasred zemlje Srbije“. E, tu se sad postavlja logično pitanje: ako je naša bronca zlatnog sjaja, da li to znači da je dansko zlato srebrnog sjaja, a srpsko srebro brončanog sjaja, ili je u pitanju neka sasvim druga kombinacija?
Kako smo krenuli, ne bi me čudilo da uskoro dobijemo fraze kao što je „četvrtfinale polufinalnog sjaja“, koja bi bila dobro upotrebljiva za našu košarkašku izabranu vrstu.
Sve je to začinio i izbornik hrvatske rukometne vrste Slavko Goluža, izjavivši da bi njegove igrače od sada trebalo zvati herojima, a ne kaubojima. Izgleda da je činjenica da je život naših igrača bio ugrožen na evropskom prvenstvu brižljivo skrivana od javnosti sve do sada, pa nije isljučeno da uskoro slušamo uzbudljive priče o tome kako su naši rukometaši uspjeli izvući iz Srbije i dokopati teritorija RH. Goluža je bio gost i Dnevnika HTV-a, kod Sandre Križanec, koja mu je pitanja postavljala u takvom domoljubnom zanosu, na kom bi joj pozavidjeli čak i Vanna, Miroslav Škoro, Branko Uvodić i Igor Štimac. Goluža je tom prilikom još jednom ponovio da su njegovi igrači heroji. Po istoj logici bi i ekipe i igrači koji su izloženi uvredljivim povicima hrvatskih navijača također trebalo proglasiti herojima, ali eto niti ih se Goluža sjetio, niti ga je voditeljica Dnevnika išta o tome priupitala.
Kao da osvojeno treće mjesto nije dovoljan razlog za zadovoljstvo, nego još moramo broncu pretvarati u zlato, a rukometaše u heroje.
