hocemocenzuru
nedjelja, 26.02.2012.
Damir Avdić - Pregled albuma + koncert u Močvari
Dosta sam se dvoumio da li da napišem tekst o Damiru Avdiću, naime radi se o autoru koga je nemoguće smjestiti u bilo kakve ladice, koji je jedinstvena pojava na ex-Yu sceni, a svaki pokušaj pisanja o njemu i njegovim pjesmama, kao i pokušaj interpretacije istih čini se u većini slučajeva uzaludnim, zbog širokog spektra likova u njegovim pjesmama, njihovog položaja na društvenoj ljestvici, kao i priča koje nam ti likovi pričaju. Na njegovim albumima jedino se mogu čuti njegov glas i gitara, naravno isto vrijedi i za koncertne nastupe. Osim toga radi se o autoru, čije pjesme su nerijetko pogrešno protumačene, najčešće zbog toga jer se stavovi „junaka“ Avdićevih pjesama pripisuju samome autoru, što je stara boljka ovih prostora.
A šarenilo likova Avdićevih pjesama, kao i teme koje dotiče su vezani uz najbolnije točke naših života i društva u kome živimo, koje mnogi izbjegavaju, jer su često potisnute, nisu cool a bogami nisu baš ni vesele. Uz sve to nije podesan ni za one koje ne podnose veću količinu psovki u pjesmama, koje su kod Avdića većinom upotrijebljene s razlogom. Emir Imamović ga opisuje kao prozaistu koji stvarnost ne obrađuje, već na nju urla, što je i najbolji opis Avdićevog djelovanja. Svako u njegovim pjesmama može naći nešto u čemu će se prepoznati, a što mu se neće svidjeti (ovdje ubrajam i sebe), osim fašista, nacionalista, psina rata nisu pošteđeni ni salonski ljevičari, ni revolucionari, ni marksisti. Ovi drugi, po meni, nekada s pravom, nekada ne, no o tome malo kasnije.
Trnje i žaoke u Fantomu slobode
U novom mileniju ostaviću svoje kosti /ne trebam epitaf ni riječ oprosti /tačno onako kako kaže priča /druga Ivana Gorana Kovačića /u planini mrkoj nek mi bude hum /nad njim urlik vuka crnih grana šum /niko da ne dođe do prijatelj drag /i kad se vrati nek poravna trag /i kad se vrati nek poravna trag („U novom Mileniju”)
Moj prvi susret sa muzikom Damira Avdića se desio zahvaljajući književnom časopisu „Fantom slobode“, uz koji je kao poklon došao prvi Avdićev album „...od trnja i žaoka“ (snimljen 2004. u Tuzli). Album otvara pjesma „Diplomatz“ koja nagovještava što sve moženo očekivati od bosanskog psiha:
Ja sam plod zaoran u deceniji /u kojoj je ubijen Che Guevara /ko mu jebe mater /Ja sam korak i krenuo sam u školu /u godini u kojoj je umro mali Joža /ko mu jebe mater /Ja sam bosanski psiho i pozvan sam u vojsku /na godisnjicu smrti Adolfa /ko mu jebe mutter…
Ja sam iz brodoloma iznikao čamac /i nikada nisam bio šupaka znanac /moje svjetlo oduvijek je bio samo /Fadil Jahić Španac…
Na omotu je Che, koji je prekrižen, kao jasan stav o prisutnosti njegovog lika (djelo ionako malo koga zanima) na majicama, šalicama i svemu ostalome na čemu se može zaraditi. Album je prepun izvrsnih pjesama, meni najupečatljivija je „Moj drug“:
Moj drug je depresivan /ali nije lud /moj drug je bio mlad /bio mlad za rat /moj drug je bio mlad /bio mlad za nož /moj drug je bio mlad /bio mlad za mir /moj drug je bio mlad /bio mlad za laž /moj drug je depresivan /ali nije lud /moj drug je bio star /na osamnaesti rođendan...
Redom u tri pičke materine
Moj je otac /komunista bio/kad su pali /on se nije uhljebio /posložio ideale /bez sramote i bez stida /odjebao izdajnike /uhvatio se bašće male /eno sjedi sam /nema para nema druga /al’ ga sreća prati /ima jato golubova /rakiju lozu ljušti /okopava lijehe luka /ne priča stare priče /već on hrani nove mlade /i moj otac meni kaže /ko im jebe mater sine /kad ja legnem, ti zagrni /lijehe su ti domovine /evo rakije, evo loze /sjedi ovdje sunce grije /nemoj brinut samo šalji /u tri pičke materine /ali meni moja mati kaze /zajebi rakiju, zajebi lozu /već izvuci ideale, a onda redom /u tri pičke materine.
Jebo vize ambasade /neće radit’ ruke mlade /socijala i utoka /ide stoka sa istoka /familija, tradicija /tu sam gdje su moja groblja /vjera, himna, domovina i mlado meso /bijelog roblja /nju bosniše kultural revolušn /tačka ba….
/nikad vise Tito /u zemlju bosansku /jebo svoju majku /i ložu masonsku
(„Komunist vs nju bosniše kultural revolušn“)
2008. Avdić objavljuje drugi album „Mrtvi su mrtvi“, koji nastavlja tamo gdje je stao prethodni album, i jednako je kvalitetan. Album je izdao ljubljanski Moonlee Records, na omotu je opet Che, samo ovaj put u skladu sa naslovom albuma umjesto lica imamo lubanju.
Po asfaltu i betonu naše zemlje silovane /Idu čete profitera, blago naše odnose /Zastave su skrojili, djecu su zadojili /Noževe razdijelili, groblja nam podijelili /Po šumama i gorama naše zemlje rasprodane /Nema više mladica, sve su vođe posjekle /Aerodrome gradili, avione spremili /Sunce naše spakovali, mezare nam utabali /Na radiju i TV-u naše zemlje izjebane /Pjeva đubre, pjeva stoka refrene krvave /Na radiju i TV-u naše zemlje izgažene/Igra đubre, igra stoka, puteve nam zametnuše.
Rat i nacionalizam kao odličan izgovor za profiterstvo, krvave pjesme pjevane u devedesetima (neke se još uvijek izvode), su bili i još su uvijek naša stvarnost (a i šume su podosta posječene u Bosni). Nekada „Po šumama i gorama“, a sada „Po asfaltu i betonu“, efektna pjesma, i pri tome brutalno istinita. Kao i prvi, i drugi album naprosto nema slabe točke.
Nakon izlaska prvog, a potom i drugog albuma, Avdića sam uspio vidjeti na koncertima u Spunku i Teatru &TD, bili su to upečatljivi jednosatni nastupi. Početkom koncerta Avdić kao da se pretvara u sasvim drugu osobu, njegovo uživljavanje u pjesme i grimase zaista je teško opisati, to jednostavno treba vidjeti. Pošto se radilo o malim prostorima, Avdić je često sa gitarom šetao između posjetitelja prilikom izvođenja pjesama. („Negdje sam skoro rekao da u Sloveniji uđem u publiku da izazovem reakciju, a u Bosni uđem da ih smirim. To je najveća razlika. Ono, uđeš kada vidiš da već počinje neka frka pa ja uđem da se malo smire, ali jedino je tu problem da mi ne bi gitaru zajebali, raštimali”, Avdić u razgovoru za www.potlista.com, 26.11.2010.). Nastupi koji se definitivno ne zaboravljaju.
Život je raj
Treći album „Život je raj“ izlazi 2010., visoka kvaliteta sa prethodnih albuma je zadržana, a pri tome to sve ne djeluje kao recikliranje ili podgrijavanje već poznatoga, već iznenađujuće svježe. Osim Avdića zasluge ide svakako i stvarnošću koja nas okružuje, koja mu iznova daje više nego dovoljno materijala za nove pjesme. „Bratstvo i jedinstvo“ dobija najveću medijsku pažnju (uz „Po asfaltu i betonu“ vjerojatno najizvođenija Avdićeva pjesma na regionalnim stanicama, doduše samo na onim rijetkim koje ga puštaju, čiji je broj sigurno jednocifren):
Bratstvo-jedinstvo je završilo na dva flora /u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima /na kojem od ta dva flora želiš da ti sviram /pičko jedna nostalgična /jebo ti Jugoslavija majku /jebo ti balkan beat majku /jebo ti regija majku /jebo ti Tito i oca i majku /Bratstvo-jedinstvo je završilo na dva flora /pred streljačkim vodovima i masovnim koljačima /na kojem od ta dva flora ti igraš /pičko jedna nostalgična /jebo ti Bijelo dugme majku /jebo ti Lepa Brena majku /jebo ti Džoni Štulić majku /jebo ti Paket aranžman majku /jebo ti komunizam i svastiku i majku /Bratstvo-jedinstvo je završilo /Vrijeme je da se upoznamo onakvi kakvi stvarno jesmo .
Osim bratstva i jedinstva na albumu se ističu „Kuda sestro“, „Umreži se“, Svetac možda“, „Imam dvadeset i dvije“, „Kakvo lijepo cvijeće raste“..., radi se opet o albumu ujednačene kvalitete.
Dva nula jedan dva, uplati tiket...
Moja religija je moja rasa /urlao je Adolf /a šta bi urlo danas /kad mu rasa ovisi
/o imigrantskom kurcu
(„Bog je koncept“)
„Mein Kapital“ je najnoviji Avdićev album, izašao prvog dana 2012. i izazvao je puno više reakcija nego prethodna tri, o tome malo kasnije. Za razliku od prethodnih uradaka, zadnji Avdićev album, nije bez mana, no ne radi se tu o praznom hodu, već se radi o pjesmama koje izazivaju snažnu reakciju slušatelja, ma kakva ona bila. Vjerujem da je teško naći dva poštovatelja njegovog djela koji bi imali isto mišljenje o albumu kao cjelini, a to mišljenje dosta ovisi i o ideološkom svjetonazoru slušatelja. Za razliku od prva tri albuma, gdje je Avdićev interes uglavnom bio usmjeren prema ex-jugoslovenskom prostoru, četvrti se dosta usmjerava na globalne teme.
Tako u pjesmi „Katalonija Sparta Galicija“ Rodrigo iz Barcelone kaže:
...igralo se pjevalo, na koridi divljalo /ali nema više keša, ne da nam ga Angela, Merkelica stara /tjera nas da radimo za mašine stare /a mi smo djeca ponosna, djeca osvajača /pokrstili smo pola svijeta, satrali Maje, Inke /neće nas niko natrag u fabrike...
I Atenjanin Konstantin poručuje isto:
...bilo nas je 300 protiv čitave Perzije /neće nas niko natrag u fabrike /neka im došljačka kopilad rade...
Moram priznati da sam prosvjede protiv recesijskih mjera u Španjolskoj i Grčkoj shvatio potpuno drugačije, kao protivljenje smanjivanju radničkih prava i valu otpuštanja, a nikako kao šovinističke manifestacije ljudi koji se pale na „slavnu“ prošlost. Ljudi tamo svakako ne protestiraju zbog toga jer ih neko tjera da radi, već zato jer ostaju bez posla. Kakvo pojednostavljivanje uzroka krize, a da ne govorim da se tu moglo naći mjesta za nekoga iz države kojoj je premijerka „Merkelica stara“, kojom kruže vicevi tipa „Grk i Portugalac popiju piće, a na pitanje ko će platiti odgovore: Nijemac.“ Po meni je pjesma „Katalonija Sparta Galicija“ čist promašaj. No, moram dodati da su gotove svi muzički kritičari ovu pjesmu navele kao jednu od udarnih.
Demokratija je zabluda /podvala kapitalizma /kako bi organizovani kriminal /mogao nesmetano da djeluje. /Sloboda je prevara /laž revolucije /kako bi roblje marširalo u stroju /s uzdignutim bajonetima. /Istina je samo jedna /boli nas kurac za nesretne i jadne /istina je samo jedna /boli nas kurac za ponižene i slabe /Smrt fašizmu, Sieg Heil, Smrt fašizmu, Sieg Heil...
Gornji stihovi su uzeti iz pjesme „Demokratija“. Opservacije iz gornjih stihova su svakako lucidne i tu ne bi bilo ništa sporno, da nije stavljanja pozdrava „smrt fašizmu“ i „sieg heil“ jednog pored drugog, naravno da ne mislim da Avdić ta dva pozdrava izjednačava, ali jednostavno mi to nije leglo.
Da se razumijemo, ne mislim da je „Mein Kapital“ loš album, jako je dobar, svakako ga treba poslušati, ima tu izuzetnih pjesama: „2012“ (Dvije hiljade i dvanaeste neće biti kraj svijeta /imaćemo sve što smo imali i prije /trade centre nacional-liberalnoga fašizma /religije sa happy endom i proroke sa MP 3-ica...), „Bog je koncept“, „Budi žena“, „La Džigeracion“, „Neka neka“„Dlan“...
Nastradali su i oni zdesna i oni slijeva, centralni, fašisti, revolucionari, salonski ljevičari, marksistička bagra, keš pičke, kapitalističke svinje, ulični demonstranti, aktivisti nevladinih udruga, internet revolucionari, forumaši, malo ko nije dotaknut. Što dovodi do pitanja da li je išta ostalo ima li još uopće smisla vjerovati i boriti se za bilo koji cilj, kao i do pitanja koliko ima smisla o svemu tome pjevati, jer je vjerojatno uzalud.
Na albumu je i odgovor na prigovore koje je Avdić dobio za pjesmu sa prethodnog albuma „Bratstvo i jedinstvo“, stvar se zove „Karam te“:
Dobro veče moja mladosti /slušamo li nešto novo /il nam staro đubre /pokraj srca leži.
/Kad sam jebo mater /Štulić Džoniju /pitali me ljudi /koji ti je kurac.
/Kad sam jebo mater /aranžmanu paket /pitali me ljudi /koji ti je kurac.
/Kad sam jebo mater /Dugmetu i Breni /pitali me ljudi /koji ti je kurac.
/Al’ ne upita niko /ni za grobnice /ni za krv /ne upita niko.
/Zato karam te karam te karam te /na sunčanoj strani ulice /karam te karam te karam te
/na zlatnom papagaju /karam te karam te karam te /na ekskurziji u Kumrovcu /karam te karam te karam te.
Iako se radi o dobrom albumu, po mome mišljenju „Mein Kapital“ je slabije ostvarenje od prethodna tri, zaista sjajna, Avdićeva izdanja.
Nedugo nakon što je „Mein Kapital“ objavljen, došlo je do zanimljive polemike. Prvo je Vuk Bačanović objavio tekst „Damir Avdić - novi trubadur desnice?“ (http://www.radiosarajevo.ba/novost/72041/damir-avdic-novi-trubadur-desnice), u kome analizira političke poruke zadnjeg Avdićevog albuma. Uskoro je stigla i reakcija na Bačanovićevu kolumnu, Gregor Bulc je napisao tekst „Damir Avdić za decu i Marksiste“ (http://www.e-novine.com/kultura/kultura-tema/57644-Damir-Avdi-decu-marksiste.html). Preporučujem oba teksta, pogotovo zapažanja obojice o pjesmi „Bakunjine“, i mislim da je dobro što je došlo do ove polemike.
Damir Avdić definitivno nije trubadur desnice, ali je jasno da ga i oni iz desnici suprotstavljenih tabora sve više nerviraju, za što naravno ima dosta uvjerljivih razloga. No sasvim je legitimno analizirati političke poruke Avdićevih pjesama, bez obzira na zamke u koje je moguće upasti. Naravno da je besmisleno identificirati Avdića sa likovima njegovih pjesama, kao i da je tekst tek dio pjesme, i da je za doživljaj i razumijevanje pjesme bitna i muzika. No ipak, tekstovi mogu slati političke poruke, a na kraju krajeva Avdićevi tekstovi funkcioniraju i bez muzike, uostalom objavljeni su u zbirci pjesama „Kuda sestro“.
Puna Močvara
Prethodne redove sam napisao prije koncerta u Močvari (24.02.), a sada nešto i o Avdićevom nastupu u Močvari. Očekivao sam više ljudi nego na prethodnim kocertima Damira Avdića, jer je postepeno dopirao do sve više publike, zahvaljujući što usmenoj predaji što tome da se na njegovoj web stranici zadnja tri albuma mogu poslušati i skinuti. No ipak me iznadilo to da je Močvara bila prepuna (možda i rasprodana?), od posjetitelja koji su iza 22 sata ušli u Močvaru moglo se čuti da na blagajni poveći red za karte (nije bilo pretprodaje). U publici je bilo i mlađih i starijih, od studentske dobi pa do onih koji su bliže penziji nego studentskim danima.
Avdić je koncert otvorio sa „2012“, pjesmom kojom počinje „Mein Kapital“, zatim u više od sat i pol odsvirao većinu stvari sa najnovijeg albuma, uz naravno one sa prva tri albuma, a drago mi je da se našlo mjesta i za dosta pjesama sa „trnja i žaoka“. Publika pjeva skupa sa Avdićem, skoro svi znaju tekstove, zaista oslična atmosfera i oduševljenje publike nastupom diplomca hard-core škole.
Na sredini kocerta Avdić nas je iznenadio nečim što se ne može čuti na njegovim albumima - opservacijama vezanim za svoj boravak u SAD-u (gdje je otišao nakon završetka rata), prva je vezana za rubriku „rasa“ u aplikaciji za posao (sjajno!), druga uz kupovinu knjige u jednom anarho shopu (dobro, ali predugačko, da je to skraćeno našlo bi se vremena i za odsvirati još koju stvar).
Popis izvedenih stvari (ili bar većine izvedenoga) u Močvari:
„2012“, „Karam te“, „Život je raj“, „Abdulah“, „Diplomatz“, „Brate“, „Bog je koncept“, „Revolucionarna lava“, „Demokratija“, „Umreži se“, „Bratstvo i jedinstvo“, „Mrtvi su mrtvi“, „Lucifer“, „Utopijom dojim“, „Bakunjine“, „La džigeracion“,...
Od polovice koncerta pa nadalje sve mi se teže bilo koncentrirati na koncert, nekako sam se osjećao potrošeno i sve više sam bio rezerviran, najjednostavnije rečeno postalo mi je svejedno. No to je definitivno do mene, publika je sjajno reagirala na sve izvedene pjesme, i s te strane se definitivno radi o odličnom koncertu. Možda je vrijeme da se malo odmorim od Avdića. Naravno tek do izlaska idućeg albuma, što kao i uvijek donosi uzbuđenje preslušavanja novog Avdićevog materijala.
ponedjeljak, 20.02.2012.
Kome smeta Tvornica?
Vijest da je Sanitarna inspekcija Ministarstva zdravstva prošlog tjedna donijela odluku o zatvaranju Velikog pogona Tvornice kulture me naprosto šokirala. Zbog zabrane je koncert The Bambi Molestersa prebačen iz Velikog u Mali pogon, i nažalost prisustvovalo mu je znatno manje ljudi nego što bi to bio slučaj da je održan tamo gdje je to prvobitno predviđeno. Šokiralo me zbog toga jer je Tvornica u zadnjih nekoliko mjeseci postala najaktivniji koncertni klub u Zagrebu sa otprilike 20-ak koncerata mjesečno, što je najveća zasluga umjetničkog direktora Mate Škugora i urednika programa Nenada Borovića. Uz to Tvornica je prošle godine preuređena i poprilično sam siguran da su svi zakonski propisi ispoštovani.
2004. - KSET
No, to nije prvi put da se slična svinjarija događa u gradu Zagrebu. Početkom 2004. je KSET također imao problema sa gradskom sanitarnom inspekcijom, zbog čega je otkazano par nastupa. Razlog: prevelika buka na koju se se žalili stanari iz susjednih zgrada. Tadašnji voditelj programa KSET-a je bio Mate Škugor, današnji umjetnički direktor Tvornice, za čijeg je vođenja klub studenata elektrotehnike imao respektabilan koncertni program, mnogo bolji nego je to sada slučaj. Tada je nekako izišao na kraj sa sličnim problemima, pa se nadamo da će tako biti i ovaj put.
2008. - Močvara
U svibnju 2008. je Udruženje za razvoj kulture (URK) bilo prisiljeno zatvoriti zagrebačku Močvaru, također jedan od značajnijih i aktivnijih klubova (uz koncerte tamo su se održavale književne večeri, kazališne predstave i filmske projekcije), zbog nerazumijevanja od strane gradskih vlasti, iza čega je naravno stajao Milan Bandić („Oni su se tamo bavili švercom i businessom, a ne kulturom! Šverc i cirkus neće proći!”) i njegova potrčkala. Tada je zabranjen radu šanku Močvare iza ponoći, što je dovelo do toga da klub nije mogao pokrivati osnovne troškove što je vodstvo Močvare prisililo na zatvaranje kluba. No nešto više od godinu dana nakon zatvaranja, Močvara je ponovno otvorena i danas je jedno od značajnijih mjesta u zagrebačkoj koncertnoj ponudi.
Možda sam pomalo paranoičan, no znakovito je da se ovakve stvari dešavaju klubovima u kojima nastupaju uglavnom predstavnici nezavisne, alternativne muzičke scene, čija su vrata otvorena sastavima koje ne možemo često čuti na domaćim radijskim stanicama (čast izuzecima kao što su 101-inica i Radio Student), na kojima (ako ih slušate par dana zaredom lako se da uvidjeti) se svakodnevno vrte otprilike iste pjesme. Uostalom jebeš one radio stanice, kao što je npr. Antena, koju sam ponekad, ne svojom voljom prisiljen slušati (bus, ugostiteljski objekti), na kojima znam ama baš svaku pjesmu koju puste, jer sam je već čuo par stotina puta. No, to je već posebna tema, pa ne bih više o tome.
2012. - „Prebučni“ Massimo
Po do sada dostupnim informacijama razlog za zatvaranje Velikog pogona je buka na koncertu Massima, koji je dva dana (na Valentinovo i dan poslije) rasprodao Tvornicu. Eto tako je Massimu, koji pjeva laganije pjesme, uglavnom ljubavne tematike, uspjelo ono što nije uspjelo puno „bučnijim“ gostima Tvornice kao što su LET3, Hladno Pivo, Nežni Dalibor, Repetitor, Gustafi, Melvins, Disciplin A Kitschme... E Massimo, Massimo, da li si ikada pomislio da će tvoje pjesme biti atak na uši nekog revnog inspektora?
Nadam se, čak šta više poprilično sam siguran, da će ova stvar sa Tvornicom srediti, i da ce Veliki pogon nastaviti normalno raditi. Ali pitam se koji klub je sljedeći na redu? Opet Močvara, zbog negativnog učinka zvuka koji iz nje dolazi na životinjski svijet Save? Ili Spunk, da ne bi Ivan Aralica ili Hrvoje Hitrec slušali opasne zvukove, dok idu na tribinu ili izložbu u obližnje Hrvatsko slovo? Ili možda Boogaloo, Hard Place? Jebiga, kako je krenulo svi bi mogli doći na red kad tad.
Znam da će neko reći da se zakon i propisi moraju poštovati. Ovaj slučaj s tim nema veze, ne radi se ovdje o tome da se Inspekcija drži zakona kao pijan plota (ups). Dosta sam puta bio u Tvornici, i ne sjećam se da sa prije nego sam ušao u nju, ili nakon izlaska čuo ikakvu buku iznutra. Po toj logici bi trebalo sve klubove u Zagrebu zatvoriti. Kome smeta Tvrornica? Koji je pravi razlog zabrane rada Velikom pogonu? Ne znam, i neću previše nagađati i pametovati, no nadam se da će se uskoro sve razjasniti. Ovo pišem i iz sebičnih razloga, jer u narednih nekoliko tjedana u Tvornici bi trebali nastupiti Goribor, Hladno pivo, Stuttgart online,...
Nemam pojma kako je naša junačina od inspektora mjerila buku na Massimovom koncertu, kao i to da li je mjerila van ili i unutar samog kluba. Ako je inspektor bio unutra zanima me kako je došao do karte za koncert, jer koliko sam čuo za oba Massimova koncerta je vladao veliki interes (možda preko nagradne igre?). Ali jedno bih ga želio svakako upitati: Inspektore kako vam se svidio koncert?
utorak, 14.02.2012.
Prijedlozi za reformu školstva
Prema prijedlogu proračuna Vlade RH za znanost, obrazovanje i sport izdavanja će se smanjiti za oko 3 % (oko 300 milijuna kuna), što ce uglavnom osjetiti učitelji i profesori, koje čeka smanjenje plaća. Po meni se može čak i više uštedjeti odgovarajućom reformom školskog sustava. Moji prijedlozi za reformu školstva su sljedeći:
1. U prva četiri razreda osnovne škole učitelji bi bili obavezni voditi neke vrste dosjea o učenicima, koji im predmeti idu, koji ne idu, sklonosti učenika, kao i karakteristike njihovog ponašanja. Na osnovu ovih podataka učitelji će predlagati daljnja usmjerenja učenika, npr. učenica A.B. bi bila dobra ekonomistica, učenik C.D. bi bio idealan za programera, učenica E.F. bi bi la dobra prevoditeljica, … Zaključke učitelja o budućoj profesionalnoj orijentaciji djece bi provjeravala i potvrđivala komisija sastavljena od učitelja i pedagoga.
2. Zaključci komisije bi se trebali provoditi u daljnjem školovanju, od 5. razreda osnovne škole pa nadalje. Tu bi se mogle uvesti dodatne reforme kao i daljnje uštede. Učenicima predviđenim za programere nastava povijesti, jezika, kemije i još nekih predmeta apsolutno nije potrebna, kao što učenicima koji su usmjereni na strane jezike nisu potrebni npr. matematika i fizika. Tako bi ujedno došlo i do smanjene potrebe za nastavnim kadrom iz svih predmeta, što bi imalo za posljedicu manje izdataka za već ionako smanjene plaće nastavnog kadra. Ovakvo usmjerenje bi bilo obavezno za učenike, čiji roditelji hoće besplatno obrazovanje za svoju djecu. Roditelji koji se ne slože sa odlukom komisije i žele sami odabrati usmjerenje svoga djeteta, bi trebali platiti poveću svotu za ispunjenje njihovih želja, što bi dovelo do dodatnog punjenja proračuna.
3. S ovakvim usmjeravanjem bi se nastavilo i u srednjoj školi, s tim da bi i tu postojala mogućnost promjene zanimanja, naravno uz plaćanje. To bi naravno dovelo i do smanjenja nastavnog kadra i u srednim školama, jer npr. ne bi bilo potrebe za sadašnjim bojem nastavnika matematike, već bi se taj broj mogao prepoloviti, što bi naravno bio slučaj i sa ostalim predmetima. Posljedica toga bi bila znatno veća nezaposlenost obrazovnog kadra, što bi bilo idealno za ucjenjivanje onih zaposlenih tj, za daljnje smanjenje plaća, i još veću uštedu u školstvu, toj neprofitnoj djelatnosti.
Napomena : ove redukcije se ne bi trebale odnositi na vjeronauk, on bi bio izborni predmet od 1. osnovne pa sve do 4. razereda srednje škole. Jer ima li išta svetije od ugovora sa Vatikanom ? U to se ne smije dirati, naravno.
4. Uvesti u srednje škole dodatni predmet “Koorporacijska kultura“, čiji bi sadržaj trebali kreirati predstavnici Hrvatske udruge poslodavaca (HUP). U njemu bi naši školarci mogli učiti o tome kako funkcioniraju velike koorporacije, kako se ispravo ponašati u njima, što bi bio dobar trening za buduću radnu snagu. Znači ovdje bi imali dodatne troškove za navedeni predmet, ali bi bili neznatni u odnosu na gore opisane uštede, a ovaj predmet bi pogodovao poslodavcima, a kome Vlada treba da pogoduje ako ne njima?
5. Naravno da bi i visoko školstvo trebalo dodatno prilagoditi u istim smjernicama. Također bi trebalo uvesti dodatne obaveze korisnicima stipendija i tako dodatno olakšati teret poduzetnicima.
Ove mjere bi imale za rezultat ne samo uštedu proračunskih sredstava, već bi i đake i studente oslobodila stjecanja nepotrebnih znanja i usmjerila ih na učenje samo onoga što će im biti potrebno za obavljanje njihovih radnih obaveza. A sa tako istreniranom radnom snagom, dolazak stranog kapitala je neminovan. Obećana zemlja!
