hocemocenzuru
nedjelja, 26.02.2012.
Damir Avdić - Pregled albuma + koncert u Močvari
Dosta sam se dvoumio da li da napišem tekst o Damiru Avdiću, naime radi se o autoru koga je nemoguće smjestiti u bilo kakve ladice, koji je jedinstvena pojava na ex-Yu sceni, a svaki pokušaj pisanja o njemu i njegovim pjesmama, kao i pokušaj interpretacije istih čini se u većini slučajeva uzaludnim, zbog širokog spektra likova u njegovim pjesmama, njihovog položaja na društvenoj ljestvici, kao i priča koje nam ti likovi pričaju. Na njegovim albumima jedino se mogu čuti njegov glas i gitara, naravno isto vrijedi i za koncertne nastupe. Osim toga radi se o autoru, čije pjesme su nerijetko pogrešno protumačene, najčešće zbog toga jer se stavovi „junaka“ Avdićevih pjesama pripisuju samome autoru, što je stara boljka ovih prostora.
A šarenilo likova Avdićevih pjesama, kao i teme koje dotiče su vezani uz najbolnije točke naših života i društva u kome živimo, koje mnogi izbjegavaju, jer su često potisnute, nisu cool a bogami nisu baš ni vesele. Uz sve to nije podesan ni za one koje ne podnose veću količinu psovki u pjesmama, koje su kod Avdića većinom upotrijebljene s razlogom. Emir Imamović ga opisuje kao prozaistu koji stvarnost ne obrađuje, već na nju urla, što je i najbolji opis Avdićevog djelovanja. Svako u njegovim pjesmama može naći nešto u čemu će se prepoznati, a što mu se neće svidjeti (ovdje ubrajam i sebe), osim fašista, nacionalista, psina rata nisu pošteđeni ni salonski ljevičari, ni revolucionari, ni marksisti. Ovi drugi, po meni, nekada s pravom, nekada ne, no o tome malo kasnije.
Trnje i žaoke u Fantomu slobode
U novom mileniju ostaviću svoje kosti /ne trebam epitaf ni riječ oprosti /tačno onako kako kaže priča /druga Ivana Gorana Kovačića /u planini mrkoj nek mi bude hum /nad njim urlik vuka crnih grana šum /niko da ne dođe do prijatelj drag /i kad se vrati nek poravna trag /i kad se vrati nek poravna trag („U novom Mileniju”)
Moj prvi susret sa muzikom Damira Avdića se desio zahvaljajući književnom časopisu „Fantom slobode“, uz koji je kao poklon došao prvi Avdićev album „...od trnja i žaoka“ (snimljen 2004. u Tuzli). Album otvara pjesma „Diplomatz“ koja nagovještava što sve moženo očekivati od bosanskog psiha:
Ja sam plod zaoran u deceniji /u kojoj je ubijen Che Guevara /ko mu jebe mater /Ja sam korak i krenuo sam u školu /u godini u kojoj je umro mali Joža /ko mu jebe mater /Ja sam bosanski psiho i pozvan sam u vojsku /na godisnjicu smrti Adolfa /ko mu jebe mutter…
Ja sam iz brodoloma iznikao čamac /i nikada nisam bio šupaka znanac /moje svjetlo oduvijek je bio samo /Fadil Jahić Španac…
Na omotu je Che, koji je prekrižen, kao jasan stav o prisutnosti njegovog lika (djelo ionako malo koga zanima) na majicama, šalicama i svemu ostalome na čemu se može zaraditi. Album je prepun izvrsnih pjesama, meni najupečatljivija je „Moj drug“:
Moj drug je depresivan /ali nije lud /moj drug je bio mlad /bio mlad za rat /moj drug je bio mlad /bio mlad za nož /moj drug je bio mlad /bio mlad za mir /moj drug je bio mlad /bio mlad za laž /moj drug je depresivan /ali nije lud /moj drug je bio star /na osamnaesti rođendan...
Redom u tri pičke materine
Moj je otac /komunista bio/kad su pali /on se nije uhljebio /posložio ideale /bez sramote i bez stida /odjebao izdajnike /uhvatio se bašće male /eno sjedi sam /nema para nema druga /al’ ga sreća prati /ima jato golubova /rakiju lozu ljušti /okopava lijehe luka /ne priča stare priče /već on hrani nove mlade /i moj otac meni kaže /ko im jebe mater sine /kad ja legnem, ti zagrni /lijehe su ti domovine /evo rakije, evo loze /sjedi ovdje sunce grije /nemoj brinut samo šalji /u tri pičke materine /ali meni moja mati kaze /zajebi rakiju, zajebi lozu /već izvuci ideale, a onda redom /u tri pičke materine.
Jebo vize ambasade /neće radit’ ruke mlade /socijala i utoka /ide stoka sa istoka /familija, tradicija /tu sam gdje su moja groblja /vjera, himna, domovina i mlado meso /bijelog roblja /nju bosniše kultural revolušn /tačka ba….
/nikad vise Tito /u zemlju bosansku /jebo svoju majku /i ložu masonsku
(„Komunist vs nju bosniše kultural revolušn“)
2008. Avdić objavljuje drugi album „Mrtvi su mrtvi“, koji nastavlja tamo gdje je stao prethodni album, i jednako je kvalitetan. Album je izdao ljubljanski Moonlee Records, na omotu je opet Che, samo ovaj put u skladu sa naslovom albuma umjesto lica imamo lubanju.
Po asfaltu i betonu naše zemlje silovane /Idu čete profitera, blago naše odnose /Zastave su skrojili, djecu su zadojili /Noževe razdijelili, groblja nam podijelili /Po šumama i gorama naše zemlje rasprodane /Nema više mladica, sve su vođe posjekle /Aerodrome gradili, avione spremili /Sunce naše spakovali, mezare nam utabali /Na radiju i TV-u naše zemlje izjebane /Pjeva đubre, pjeva stoka refrene krvave /Na radiju i TV-u naše zemlje izgažene/Igra đubre, igra stoka, puteve nam zametnuše.
Rat i nacionalizam kao odličan izgovor za profiterstvo, krvave pjesme pjevane u devedesetima (neke se još uvijek izvode), su bili i još su uvijek naša stvarnost (a i šume su podosta posječene u Bosni). Nekada „Po šumama i gorama“, a sada „Po asfaltu i betonu“, efektna pjesma, i pri tome brutalno istinita. Kao i prvi, i drugi album naprosto nema slabe točke.
Nakon izlaska prvog, a potom i drugog albuma, Avdića sam uspio vidjeti na koncertima u Spunku i Teatru &TD, bili su to upečatljivi jednosatni nastupi. Početkom koncerta Avdić kao da se pretvara u sasvim drugu osobu, njegovo uživljavanje u pjesme i grimase zaista je teško opisati, to jednostavno treba vidjeti. Pošto se radilo o malim prostorima, Avdić je često sa gitarom šetao između posjetitelja prilikom izvođenja pjesama. („Negdje sam skoro rekao da u Sloveniji uđem u publiku da izazovem reakciju, a u Bosni uđem da ih smirim. To je najveća razlika. Ono, uđeš kada vidiš da već počinje neka frka pa ja uđem da se malo smire, ali jedino je tu problem da mi ne bi gitaru zajebali, raštimali”, Avdić u razgovoru za www.potlista.com, 26.11.2010.). Nastupi koji se definitivno ne zaboravljaju.
Život je raj
Treći album „Život je raj“ izlazi 2010., visoka kvaliteta sa prethodnih albuma je zadržana, a pri tome to sve ne djeluje kao recikliranje ili podgrijavanje već poznatoga, već iznenađujuće svježe. Osim Avdića zasluge ide svakako i stvarnošću koja nas okružuje, koja mu iznova daje više nego dovoljno materijala za nove pjesme. „Bratstvo i jedinstvo“ dobija najveću medijsku pažnju (uz „Po asfaltu i betonu“ vjerojatno najizvođenija Avdićeva pjesma na regionalnim stanicama, doduše samo na onim rijetkim koje ga puštaju, čiji je broj sigurno jednocifren):
Bratstvo-jedinstvo je završilo na dva flora /u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima /na kojem od ta dva flora želiš da ti sviram /pičko jedna nostalgična /jebo ti Jugoslavija majku /jebo ti balkan beat majku /jebo ti regija majku /jebo ti Tito i oca i majku /Bratstvo-jedinstvo je završilo na dva flora /pred streljačkim vodovima i masovnim koljačima /na kojem od ta dva flora ti igraš /pičko jedna nostalgična /jebo ti Bijelo dugme majku /jebo ti Lepa Brena majku /jebo ti Džoni Štulić majku /jebo ti Paket aranžman majku /jebo ti komunizam i svastiku i majku /Bratstvo-jedinstvo je završilo /Vrijeme je da se upoznamo onakvi kakvi stvarno jesmo .
Osim bratstva i jedinstva na albumu se ističu „Kuda sestro“, „Umreži se“, Svetac možda“, „Imam dvadeset i dvije“, „Kakvo lijepo cvijeće raste“..., radi se opet o albumu ujednačene kvalitete.
Dva nula jedan dva, uplati tiket...
Moja religija je moja rasa /urlao je Adolf /a šta bi urlo danas /kad mu rasa ovisi
/o imigrantskom kurcu
(„Bog je koncept“)
„Mein Kapital“ je najnoviji Avdićev album, izašao prvog dana 2012. i izazvao je puno više reakcija nego prethodna tri, o tome malo kasnije. Za razliku od prethodnih uradaka, zadnji Avdićev album, nije bez mana, no ne radi se tu o praznom hodu, već se radi o pjesmama koje izazivaju snažnu reakciju slušatelja, ma kakva ona bila. Vjerujem da je teško naći dva poštovatelja njegovog djela koji bi imali isto mišljenje o albumu kao cjelini, a to mišljenje dosta ovisi i o ideološkom svjetonazoru slušatelja. Za razliku od prva tri albuma, gdje je Avdićev interes uglavnom bio usmjeren prema ex-jugoslovenskom prostoru, četvrti se dosta usmjerava na globalne teme.
Tako u pjesmi „Katalonija Sparta Galicija“ Rodrigo iz Barcelone kaže:
...igralo se pjevalo, na koridi divljalo /ali nema više keša, ne da nam ga Angela, Merkelica stara /tjera nas da radimo za mašine stare /a mi smo djeca ponosna, djeca osvajača /pokrstili smo pola svijeta, satrali Maje, Inke /neće nas niko natrag u fabrike...
I Atenjanin Konstantin poručuje isto:
...bilo nas je 300 protiv čitave Perzije /neće nas niko natrag u fabrike /neka im došljačka kopilad rade...
Moram priznati da sam prosvjede protiv recesijskih mjera u Španjolskoj i Grčkoj shvatio potpuno drugačije, kao protivljenje smanjivanju radničkih prava i valu otpuštanja, a nikako kao šovinističke manifestacije ljudi koji se pale na „slavnu“ prošlost. Ljudi tamo svakako ne protestiraju zbog toga jer ih neko tjera da radi, već zato jer ostaju bez posla. Kakvo pojednostavljivanje uzroka krize, a da ne govorim da se tu moglo naći mjesta za nekoga iz države kojoj je premijerka „Merkelica stara“, kojom kruže vicevi tipa „Grk i Portugalac popiju piće, a na pitanje ko će platiti odgovore: Nijemac.“ Po meni je pjesma „Katalonija Sparta Galicija“ čist promašaj. No, moram dodati da su gotove svi muzički kritičari ovu pjesmu navele kao jednu od udarnih.
Demokratija je zabluda /podvala kapitalizma /kako bi organizovani kriminal /mogao nesmetano da djeluje. /Sloboda je prevara /laž revolucije /kako bi roblje marširalo u stroju /s uzdignutim bajonetima. /Istina je samo jedna /boli nas kurac za nesretne i jadne /istina je samo jedna /boli nas kurac za ponižene i slabe /Smrt fašizmu, Sieg Heil, Smrt fašizmu, Sieg Heil...
Gornji stihovi su uzeti iz pjesme „Demokratija“. Opservacije iz gornjih stihova su svakako lucidne i tu ne bi bilo ništa sporno, da nije stavljanja pozdrava „smrt fašizmu“ i „sieg heil“ jednog pored drugog, naravno da ne mislim da Avdić ta dva pozdrava izjednačava, ali jednostavno mi to nije leglo.
Da se razumijemo, ne mislim da je „Mein Kapital“ loš album, jako je dobar, svakako ga treba poslušati, ima tu izuzetnih pjesama: „2012“ (Dvije hiljade i dvanaeste neće biti kraj svijeta /imaćemo sve što smo imali i prije /trade centre nacional-liberalnoga fašizma /religije sa happy endom i proroke sa MP 3-ica...), „Bog je koncept“, „Budi žena“, „La Džigeracion“, „Neka neka“„Dlan“...
Nastradali su i oni zdesna i oni slijeva, centralni, fašisti, revolucionari, salonski ljevičari, marksistička bagra, keš pičke, kapitalističke svinje, ulični demonstranti, aktivisti nevladinih udruga, internet revolucionari, forumaši, malo ko nije dotaknut. Što dovodi do pitanja da li je išta ostalo ima li još uopće smisla vjerovati i boriti se za bilo koji cilj, kao i do pitanja koliko ima smisla o svemu tome pjevati, jer je vjerojatno uzalud.
Na albumu je i odgovor na prigovore koje je Avdić dobio za pjesmu sa prethodnog albuma „Bratstvo i jedinstvo“, stvar se zove „Karam te“:
Dobro veče moja mladosti /slušamo li nešto novo /il nam staro đubre /pokraj srca leži.
/Kad sam jebo mater /Štulić Džoniju /pitali me ljudi /koji ti je kurac.
/Kad sam jebo mater /aranžmanu paket /pitali me ljudi /koji ti je kurac.
/Kad sam jebo mater /Dugmetu i Breni /pitali me ljudi /koji ti je kurac.
/Al’ ne upita niko /ni za grobnice /ni za krv /ne upita niko.
/Zato karam te karam te karam te /na sunčanoj strani ulice /karam te karam te karam te
/na zlatnom papagaju /karam te karam te karam te /na ekskurziji u Kumrovcu /karam te karam te karam te.
Iako se radi o dobrom albumu, po mome mišljenju „Mein Kapital“ je slabije ostvarenje od prethodna tri, zaista sjajna, Avdićeva izdanja.
Nedugo nakon što je „Mein Kapital“ objavljen, došlo je do zanimljive polemike. Prvo je Vuk Bačanović objavio tekst „Damir Avdić - novi trubadur desnice?“ (http://www.radiosarajevo.ba/novost/72041/damir-avdic-novi-trubadur-desnice), u kome analizira političke poruke zadnjeg Avdićevog albuma. Uskoro je stigla i reakcija na Bačanovićevu kolumnu, Gregor Bulc je napisao tekst „Damir Avdić za decu i Marksiste“ (http://www.e-novine.com/kultura/kultura-tema/57644-Damir-Avdi-decu-marksiste.html). Preporučujem oba teksta, pogotovo zapažanja obojice o pjesmi „Bakunjine“, i mislim da je dobro što je došlo do ove polemike.
Damir Avdić definitivno nije trubadur desnice, ali je jasno da ga i oni iz desnici suprotstavljenih tabora sve više nerviraju, za što naravno ima dosta uvjerljivih razloga. No sasvim je legitimno analizirati političke poruke Avdićevih pjesama, bez obzira na zamke u koje je moguće upasti. Naravno da je besmisleno identificirati Avdića sa likovima njegovih pjesama, kao i da je tekst tek dio pjesme, i da je za doživljaj i razumijevanje pjesme bitna i muzika. No ipak, tekstovi mogu slati političke poruke, a na kraju krajeva Avdićevi tekstovi funkcioniraju i bez muzike, uostalom objavljeni su u zbirci pjesama „Kuda sestro“.
Puna Močvara
Prethodne redove sam napisao prije koncerta u Močvari (24.02.), a sada nešto i o Avdićevom nastupu u Močvari. Očekivao sam više ljudi nego na prethodnim kocertima Damira Avdića, jer je postepeno dopirao do sve više publike, zahvaljujući što usmenoj predaji što tome da se na njegovoj web stranici zadnja tri albuma mogu poslušati i skinuti. No ipak me iznadilo to da je Močvara bila prepuna (možda i rasprodana?), od posjetitelja koji su iza 22 sata ušli u Močvaru moglo se čuti da na blagajni poveći red za karte (nije bilo pretprodaje). U publici je bilo i mlađih i starijih, od studentske dobi pa do onih koji su bliže penziji nego studentskim danima.
Avdić je koncert otvorio sa „2012“, pjesmom kojom počinje „Mein Kapital“, zatim u više od sat i pol odsvirao većinu stvari sa najnovijeg albuma, uz naravno one sa prva tri albuma, a drago mi je da se našlo mjesta i za dosta pjesama sa „trnja i žaoka“. Publika pjeva skupa sa Avdićem, skoro svi znaju tekstove, zaista oslična atmosfera i oduševljenje publike nastupom diplomca hard-core škole.
Na sredini kocerta Avdić nas je iznenadio nečim što se ne može čuti na njegovim albumima - opservacijama vezanim za svoj boravak u SAD-u (gdje je otišao nakon završetka rata), prva je vezana za rubriku „rasa“ u aplikaciji za posao (sjajno!), druga uz kupovinu knjige u jednom anarho shopu (dobro, ali predugačko, da je to skraćeno našlo bi se vremena i za odsvirati još koju stvar).
Popis izvedenih stvari (ili bar većine izvedenoga) u Močvari:
„2012“, „Karam te“, „Život je raj“, „Abdulah“, „Diplomatz“, „Brate“, „Bog je koncept“, „Revolucionarna lava“, „Demokratija“, „Umreži se“, „Bratstvo i jedinstvo“, „Mrtvi su mrtvi“, „Lucifer“, „Utopijom dojim“, „Bakunjine“, „La džigeracion“,...
Od polovice koncerta pa nadalje sve mi se teže bilo koncentrirati na koncert, nekako sam se osjećao potrošeno i sve više sam bio rezerviran, najjednostavnije rečeno postalo mi je svejedno. No to je definitivno do mene, publika je sjajno reagirala na sve izvedene pjesme, i s te strane se definitivno radi o odličnom koncertu. Možda je vrijeme da se malo odmorim od Avdića. Naravno tek do izlaska idućeg albuma, što kao i uvijek donosi uzbuđenje preslušavanja novog Avdićevog materijala.
