Pa ovdje imamo tu nemoguću situaciju da na silu održavamo jedan konstrukt koji se zove Hrvatska. Dokazano je taj projekt propao jer su na vlasti ili nesposobnjakovići ili lopovi, ili mediokriteti ili kriminalci. To je dokazano, samo treba napraviti još jedan korak pa se zapitati čemu nastaviti taj nemogući uzaludni trud. Jer ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina kao jedan biznis projekt šovinističkih elita, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na tim trulim temeljima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati, stavljati nove skele, žbukati iznova fasadu dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključati i srušiti. Ovo zvuči možda malo previše dešperatno, presminono za jednu malenkost kakva sam ja.
Hrvatska se danas trese kao alkoholičar u apstinencijskoj groznici. Zna da ne smije piti i da ga to vodi u propast, a u toj groznici razdiru ga bolovi i muči se da bi za neko izvjesno vrijeme ponovno pao u svoju staru zamku. Reći ću nešto što je možda uvredljivo i za vlast i za opoziciju, ali Hrvatska je promašen projekt, nažalost. Kao što je bio promašen projekt kvislinške Endehazije tako je promašen i projekt neoustaške tuđmanovske Hrvatske. Zadao je osnovne obrasce društvene pokvarenosti i od tada se na njima pokušava graditi neke smjene vlasti koje nisu doprinijele ništa. Jer nemamo dovojno elita koje su u stanju društvo držati na okupu. Sve propada, sve institucije su otišle dođavola, sve je rasprodano, pokradeno, darovano, i čemu nastavljati uzaludni trud.
Gore navedeni citat je jedan od odgovora Igora Mandića iz intervjua, koji je objavljen 7. siječnja 2012. u Novom listu, dakle 8 dana prije 20-e obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, i poslužiće dobro kao uvod u tekst . Začudo, reakcija na ovu Mandićevu izjavu nije bilo, ili sam ih propustio. Iskreno, očekivao sam žestoke reakcije na ovu izjavu Igora Mandića, majstora provokacije, ali do njih nije došlo. Vjerujem da je tome razlog taj što je objavljen u Novom listu, koji ipak nema čitanost kao Jutarnji ili Večernji list, i nije dobacio do šireg čitateljstva. Izostanak reakcija čudi i zbog toga, jer još u velikom dijelu javnosti vrijedi nepisano pravilo da se može podbosti sve i svakoga, osim naravno Tuđmana. Koliko god je to dobro, jer bi se rasprave vodile u ostrašćenom tonu, punom mržnje i kvaziargumenata, toliko je i loše, jer je izbjegnuta analiza, u kojoj mjeri se Mandićeva izjava podudara sa stvarnošću.
Sa tvrdnjom da su na vlasti ili nesposobnjakovići ili lopovi, ili mediokriteti ili kriminalci, se teško ne složiti, samo treba pogledati sastave vlada RH u proteklih 20-a godina. Isto tako je činjenicu da je 90-ih vladala nacionalistička euforija je teško oboriti. Činjenica je naravno i da je bila odgovor na nacionalističku euforiju koju je krajem 80-ih u Srbiji pokrenuo Slobodan Milošević, kao i dobrim dijelom posljedica napada JNA i paravojske, pod kontrolom MIloševića, na Hrvatsku. Ali još uvijek u zraku visi pitanje: da li je jedini mogući odgovor na nacionalizam, baš on sam, ali sa drugim predznakom? Kao i to da li se moglo drugačije? Ubijeđen sam da se moglo, ali za to je trebalo imati na vlasti ljude sa više moralnog integriteta, poštenja, a bogami i pameti. Privatizacija provedena u sjeni rata 90-ih, pljačka društenih dobara i uništavanje hrvatske industrije nije ništa drugo nego biznis projekt šovinističkih elita, kako to Mandić posve ispravno naziva.
Teza da je samostalna Hrvatska neoustaški projekt Franje Tuđmana je pretjerana i dobrim dijelom neodrživa, uostalom RH je nasljednica SRH (Socijalističke Republike Hrvatske), koja korijene ima u odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a, ma koliko to teško padalo dobrom dijelu desne, nacionalističke populacije. Ali toleriranje neoustaških tendencija u društvu, bilo 90-ih, bilo sada, je nesumnjivo. Pokušaji revizije povijesti, izjednačavanja (po ideologiji i zločinu) partizanskog i ustaškog pokreta, davanje imena ulicama po zločicima (npr. po Mili Budaku), skandiranje “za dom spremni” na stadionima, popularnost Marka Perkovića Thompsona i posjećenost njegovih koncerata, to više nego dobro pokazuje. Uostalom u Vladi i Saboru su sjedili ljudi koji svoje simpatije za NHD i ustaše nisu ni skrivali, kao primjere navešću Gojka Šuška i Vicu Vukojevića. I nedavna presuda sutkinje u Kninu da “za dom spremni” ne predstavlja ustaško obilježje, nego da je stari hrvatski pozdrav, nije nista drugi nego nasljeđe devedesetih i Franje Tuđmana. Sve to treba imati u vidu i priznati, prije ikakve reakcije na tvrdnje o neoustaškom projektu, kao i da li bi takvih izjava bilo da nije bilo svega gore pobrojanog. Propadanje institucija, rasprodaja, krađa i darovanje imovine i fimi je evidentno, a da li je projekt Hrvatska propao ili nije, to nam ostaje tek vidjeti.
No vratimo se na obilježavanje 20 godina međunarodnog priznanja, povodom koga se uobičajeno rade posebni prilozi u dnevnim novinama i tjednicima, daju se specijalne emisije na TV kanalima. Posebno mi se zanimjliv čini subotnji magazin Novog lista “Pogled”, dobrim dijelom posvećen obljetnici priznanja, i možda nam pomogne u odgovoru da li se radi o projektu koji ima pozitivne perspektive. Zoran Pusić drži da Hrvatska danas možda postaje pristojnom državom, u optimističim tonovima razmišlja i povjesničar Ivo Goldstein koji nema dileme u to da su u posljednjih deset, dvadeset godina u hrvatskom društvu napravljeni pomaci nabolje, kao i to da su govor mržnje i ekstremizam istjerani iz javnog života. Moram priznati da su izjave Pusića i Godlsteina, koje jako cijenim, podosta ublažile moj pesimizam, koji imam prema sutrašnjici našeg društva. S druge strane, konceptualni umjetnik Siniša Labrović je svoj, kraći tekst o dosadašnjim dosezima samostalnosti završio s tim da nas u zadnjih dvadesetak godina, a možda i oduvijek, obrazuju nepismeni i jebu nevini.
Najveći prostor je dobio Stipe Mesić, iz čijeg teksta (“Pokažimo da smo punoljetni”) izdvajam:
Republika Hrvatska prošla je teške porođajne muke. Stupila je na međunarodnu političku scenu u trenucima raspada jugoslavenske federacije, do čega nije došlo zbog želje Slovenije i Hrvatske, da – temeljem Ustava iz godine 1974. – iz te federacije izađu, nego zbog neprihvatljive, agresivne politike tadašnjeg vodstva najveće republike, Srbije, i njezinoga čelnika Slobodana Miloševića. Koliko god se moglo činiti da su to notorne činjenice, mislim da ih uvijek iznova treba ponavljati, jer – slično onima koji prekrajaju povijest Drugoga svjetskog rata – i u ovome slučaju negdje u prikrajku, a ponegdje i posve javno, vrebaju neki koji bi htjeli pod krinkom objektivnog povijesnog pristupa proturiti lažnu sliku o prošlosti; o tome tko je počeo rat u kojemu se raspala bivša Jugoslavija, i zašto.
Rat je počeo Slobodan Milošević koji nije htio ni reformiranu federaciju, ni konfederaciju, nego vlast nad cijelom Jugoslavijom, a ako to već ne ide – onda u najmanju ruku veliku Srbiju, i to mijenjanjem granica, a pod cijenu rata koji je uključivao i ratni zločin i genocid. To je istina.
Hrvatskoj nije preostalo drugo, nego da se brani – kako od pobune dijela vlastitih građana srpske nacionalnosti koje je poticao Milošević. Pri čemu je i naša strana – ne treba bježati od činjenica – dolijevala ulje na vatru, tako i od pomoći toj pobuni izvana koja se bez imalo krzmanja može okarakterizirati kao agresija.
No, ovih dana obilježavanju 20 godina međunarodnog priznanja, neočekivano je obol dao i jedan poetski uradak, koji ipak baca novo svjetlo na protekla dva desetljeća. Naime, nedavno je Večernji list objavio osobni dnevnik Franje Tuđmana (usput u reklami za 3. knjigu me štrecnula i zaprepastila natuknica “tajno pomaganje obrani Andrije Artukovića”), se našlo i 30-ak poetskih uradaka Franje Tuđmana, nastalih u razdoblju početak 70-ih – kraj 80-ih. Pravi hit na internetu je pjesma “Biti i mniti svemiropolisno“ - ljudi je jedni drugima šalju mailovima, pričaju o njoj na kavama, pojedini sumnjaju u svoje znanje Hrvatskog jezika. Ako ste je kojim slučajem propustili, ona ide ovako:
Univerzalnost svekolike kakvoće:
duhovnosti neopredmećene,
ljepote neotuđene,
neosiljene mirnoće.
U sazvježđima su snovi i slutnje
uljudbe (drevne i) nove:
u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti
da obzorja svemiropolisa zamamna
na orisu horizonta još maglena
u vidozorju duhovnih muževa
što stazama trnja i otrovanih ruža
ustrajahu u raspeću svoga duha
do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.
Čak i za one, koji poznaju sklonost Franje Tuđmana ka davanju nerazumljivih naslova (“Bespuća povijesne zbiljnosti“, “Usudbene povjestice“), ovakav naslov je bio šokantan, a što tek reći za sadržaj pjesme? Pojedince treba ubjeđivati, da ne brinu ako pjesmu ne kuže, da je njihovo poznavanje hrvatskog sasvim u redu, ali da po svemu sudeći nije samog autora pjesme. Da nije možda s ovom pjesmom F.T. htio poslati neku šifriranu poruku svojim istomišljenicima za vrijeme socijalizma? Ili se tu radi o pokušaju stvaranja novih jezičnih konstrukcija? Ili se ipak radi o uradku osobe ne sasvim pri zdravoj pameti? A ako je tako, čisto sumjam da su se mentalne sposobnosti poboljšale u kasnijem periodu, dok je obavljao dužnost predsjednika države.
Još neka pitanja mi padaju na pamet. Da li bi F.T. pobjeđivao na izborima, da su ovi stihovi bili ranije objavljeni? Možda bi čak i pobjeđivao, što bi dovelo do pitanja o zdravoj pameti onih koji bi glasali za njega. A to možemo gledati i sa vedrije strane: još smo dobro i prošli! Naime, autor ovih stihova je obilježio deset prvih godina samostalne RH (neki bi zlobno rekli da se to jako dobro vidi), i uprkos tome nije sve u potpunosti otišlo dođavola. Možda ipak ima nade za nas.
Post je objavljen 15.01.2012. u 20:59 sati.