hocemocenzuru
četvrtak, 26.01.2012.
Džaba smo sedeli (Otvoreno na temu „trebaju li se prevoditi srpski filmovi“)
Već dugo vremena emisija „Otvoreno“ je klasičan primjer kako to izgleda kad nekompetentni voditelji (već „legendarna“ Hloverka i Mislav Togonal) biraju goste, jer uvijek se tu nađe jedan, a nekad i više gostiju, čija je jedina svrha da pričaju gluposti, nerviraju ostale goste i uklone mogućnost za suvislu raspravu. Način na koji Hlo i Togonal obrađuju teme svojih emisija, kao i usmjeravanje istih, nebrojeno puta me navelo da zažalim što plaćam HRT pretplatu.
Nakon što se poćeo emitirati „In medias res“, koga uglavnom vodi Petar Vlahov, činilo se da smo dobili jos gori uradak, sa još nekompetentnijim voditeljem. Tako smo u jednoj od emisija imali priliku saznati sadržaj zdravstvenog kartona Mirjane Pukanić, a u drugoj, kojoj je tema bilo Hrvatsko proljeće (MASPOK), gosti (uglavnom Ivan Zvonimir Čičak) su ispravljali Vlahova, jer je iznosio netočne podatke o kaznama na koje su osuđeni „proljećari“, kao i mjesta gdje su odslužili svoje kazne. Na sve te ispravke je Vlahov začuđeno odgovorio, da mu te pogreške nisu jasne, jer je podatke uzeo sa Wikipedie! Što reći o novinaru kome je glavni izvor informacija često nepouzdana Wikipedia, i još pri tome ne radi dodatnu provjeru.
No nakon izdanja emisije „Otvoreno“ u srijedu (25.01.) Hloverka je opet preuzela tron od Vlahova. Tema je bila „trebaju li se prevoditi srpski filmovi“. Uh, bilo je svega i svačega u toj emisiji, oko sat vremena je uzalud potrošeno na temu, koja to u stvari nije. Povod je svima poznat – upozorenje RTL-u od strane Vijeća za elektroničke medije da trebaju prevesti na hrvatski jedan film, koji je toliko loš, da mu ime ne treba ni spominjati. Zašto su srpski filmovi posebno istaknuti, a za bosansko-hercegovačke i crnogorske se nije našlo mjesta u naslovu teme, možemo samo nagađati. Kao da su dežurnim domoljubima jedino Srbi zanimljivi i jedini bitni, i da svoj identitet mogu potvrđivati jedino u odnosu prema njima, dok su ostali premaleni i nebitni, ili se tu radi o meni nejasnom kompleksu prema srpskim filmovima i srpskom jeziku.
Imali smo priliku čuti zaista nevjerojatno veliki broj izgovora, koji opravdavaju eventualno uvođenje titlova sa prijevodom na hrvatski, teško ih se svih i sjetiti. Naravno, najčešći su bili oni da je to ipak strani jezik (a kad prevodimo sa drugih, zašto ne bi i sa srpskog), da dio gledatelja ne razumije baš sve što se kaže u filmu (kao da dio ne razumije i sve što čuje u hrvatskim filmovima), da je nekad ton loš pa bi titl olakšao razumijevanje filma, da zakon to propisuje, i tako redom. Ne znam kako je sa drugima, ali kad sam u ranim godinama gledao serije kao što su „Naše malo misto“, „Velo misto“, „Mejaši“ i „Gruntovčani“, ispočetka sam imao problema (ne velikih) sa razumijevanjem, ali su brzo nestali. Zaista nije potrebno uložiti preveliki trud da bi se razumjelo, samo treba to htjeti, i naravno pokušati.
Osim što je nacionalističko treniranje strogoće, uvođenje titlova bi bilo i potcjenjivanje gledatelja, ili u blažem slučaju nasmijavanje istih. Uostalom titlovi filma „Rane“ u hrvatskim kinima (u drugoj polovici devedesetih) su izazvali salve smijeha u kinima, što bi pametnom bilo dosta da odustane od te ideje. No vratimo se na samu emisiju i ono što smo mogli čuti u njoj. Ranko Matasović (sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta) je izjavio da ako već na mobitelima možemo odabrati postavke hrvatskog, srpskog i ostalih jezika, zašto to be bilo omogućeno i za filmove. Zaista „sjajan“ prijedlog, još nam samo treba da se neko sjeti da bi se prije prikazivanja filmova gledatelji mogli pozvati da glasaju da li film žele gledati sa titlom ili ne, pa bi naravno volja većine odlučila. Naravno „prijevod“ bi već trebao biti spreman (i plaćen, čak i ako ne bude potrebe za njim).
Nekoliko dana prije gostovanja u „Otvorenom“, Matasović je u emisiji „Drugi format“ izjavio da nema ništa protiv jezičnog purizma. Ne bi ni ja imao ništa protiv kad bi njegovi zagovaratelji to primijenili samo na sebe i svoje istomišljenike, a ne nametali ga drugima. Kao rezultat smo dobili to da imamo da za jezik imamo više eksperata (i to raznih profesija) nego za nogomet i automobile. Čak i imamo i takve apsurde da ljudi koji sami nisu sigurni da govore „ispravno“ i paze da im ne uleti kakva „nepodobna“ riječ, sa takvom strašću ispravljaju sugovornike zbog riječi, za koje misle da nisu hrvatske, iako ih pri tome savršeno dobro razumiju.
Svašta smo imali priliku čuti u emisiji, tako sam otkrio do sada meni nepoznate pojmove: „bosansko-hercegovački jezik“ (Hlo) i „bošnjački film“ (Josip Pavičić). Trebao bi neko upozoriti, recimo Jasmilu Žbanić, da ako misli da je bosansko-hercegovačka (ili bosanska) redateljica, u čijim se filmovima uglavnom govori bosanski, da se grdno vara. U emisiji je gostovao i Hrvoje Hribar, i bio je vidno iznerviran (u potpunosti ga razumijem zbog toga) istupima Zdenka Ljevaka (predsjednika Vijeća za elektroničke medije) i Josipa Pavičića. Tako iznerviran da je dao najefektniji komentar o razlozima otvaranja ove teme: Besposlen pop i jariće krsti.
No, i voditeljica i njeni gosti, su raspravljali u okviru nametnutuh ograničenja, iz kojih nije poželjno izlaziti - naime nije postavljeno ključno pitanje, koje se u ovom društvu smatra blasfemičnim, iako je logično, da logičnije ne može biti. Pitanje glasi: da li su hrvatski i srpski različiti jezici ili se tu radi o dvije standardizirane varijante jednog jezika? Ovako je tih sat vremena televizijskog programa uzalud potrošeno, na temu do koje nije ni trebalo doći.
Novosadska punk grupa Atheist Rap je na svom albumu „Druga liga zapad“ ubacila kratke „skečeve“ između pjesama. Na jednom od njih radijski reporter se javlja u eter da bih dao izvještaj sa neke, tek završene, dosadne nogometne utakmice. Izvještaj završava riječima, koje najbolje opisuju kako sam se osjećao nakon gledanja „Otvorenog“: Džaba smo sedeli.
