Ljeto - godišnje doba koje najviše volim zbog brojnih razloga: sunca i mora, Dalmacije, svoga rođendana, izlazaka, putovanja i zajedničkih trenutaka sa najdražom. Ali nažalost malo je toga bilo ovoga ljeta.

Fizikalne terapije i rokovi na fakultetu su mi završili te sam 8.7. krenuo prema moru, i to avionom. Nikad nisam tako putovao te mi je ovo bilo novo iskustvo. Ali, kako to već biva sa mnom i oko mene, moralo se nešto dogoditi.

Avion Croatie Airlines trebao je poletjeti u 21h i stići u 22h, ali nije zbog najglupljeg mogućeg razloga – previše beba u avionu!!. Naime prema pravilima dotične agencije dopušteno je da u avionu bude samo sedmero beba a bilo ih je osam te zbog toga nismo mogli poletjeti.

Umjesto u 21h, avion je poletio u 23h a let je prošao bez problema.

Oko ponoći sam stigao u zračnu luku Resnik, a tamo su me dočekali prijatelj, tvoja mama i ti.
Po starom običaju odsjeli smo kod tvoje bake. Tebi je stanje bilo promjenjivo, ali često si imala temperaturu i bolove u stomaku.

Još su ti trajali rokovi pa si većinom učila, a ja sam se za to vrijeme odlazio kupati na Bačvice. Odlaženje na kupanje nekoliko dana pješke je bilo previše za moje noge te sam opet počeo osjećati sve teže bolove u nogama.

Slijedećih desetak dana od bolova nisam mogao nigdje, te sam dane najčešće provodio u stanu gledajući filmove s tobom, kavama sa prijateljima, igranju pokemona i svađajući se sa tvojom bakom.

Nakon svakodnevnih svađa sa bakom i tvojih završenih fakultetskih rokova otišli smo busom u Vodice.

Prvih nekoliko dana sve je bilo dobro. Dane smo provodili nasmijani u lijepom raspoloženju - kupajući se, vožnjom bicikima, zajedničkom kuhanju i našim glupostima.

Zatim je došao moj rođendan, te si izrazila želju da odemo autobusom na izlet u Zadar. Karte smo kupili preko interneta i tako se „lijepo“ zeznuli jer smo slijedećih dva sata čekali naš autobus dok su ostali autobusi prolazili kolodvorom.

Kad smo stigli u Zadar, šetali smo gradom, slikali se međusobno i uživali u lijepom danu. Posjetili smo Trg pet bunara, Pozdrav suncu, Morske orgulje i Muzej Iluzija.

Muzej iluzija nas se najviše dopao. Stalno smo se slikali i uživali u svakoj njenoj atrakciji.
No nakon muzeja, šetnje gradom i lovljenja pokemona tebi je postajalo sve lošije i na kraju nismo više mogli ni hodati od bolova, ja u nogama a ti u stomaku.

I tako smo se nekako penzionerski „dogegali“ do taksija koji nas je doveo do kolodvora te smo nastavili autobusom putem Vodica. Tebi je bilo sve „gore“ te smo se iz Vodica opet vozili taksijem do stana.

Slijedeći dan bolovi su ti postali još gori te sam morao zvati hitnu pomoć da te dođu pregledati. Hitna nije znala što bi s tobom te su te odvezli u bolnicu Šibenik na testiranja.
Na sreću, tvoja mama je došla iz Splita u bolnicu autom, te ste nakon raznih pregleda (koji nisu ništa posebno pokazali) došli u Vodice u stan
.
Slijedeća dva dana stanje ti se malo popravilo te smo se baš lijepo slagali. Kupali smo se u moru, pravili specijalitete od jela pa ček malo i šetatl.
Ali, bolovi su ti se opet počeli povećati te ste vas dvije otišle u Split dok sam ja ostao učiti u Vodicama.

Slijedećih tjedan dana bio sma sam u stanu, te sam se većinu vremena učio za zadnji preostali ispit koji mi je bio ostao, a ti si za to vrijeme obavila pregled kolonoskopije u Splitu.

Zatim sam opet došao u Split i po prvi put odsjeo kod tebe u stanu, sa tvojom mamom i tobom a ne kod bake. Bilo je mirno, bez svađa i sa ugodnom atmosferom.
Gledali smo filmove, kupali se....

Zadnjih tri dana prije leta, otišao sam biti sa svojima u Vodice jer nisam želio više ići kod bake u stan te smo se tada i pozdravili sa nadom da se vidimo na jesen.

Let za doma je opet bio dramatičan. Gužva na aerodromu je bila prevelika te sam tek deset minuta prije svoga leta stigao na šalter. Nakon toga sam morao trčati, te su me progurali preko reda na check in, a nakon toga je krenila panika. Naime, nakon check ina izgubio sam kartu te je bilo upitno da li ću moći poletjeti. Na sreću, sve je ispalo u redu te sam sretno stigao u Osijek.

I tako je prošlo ovo ljeto, vjerojatno moje zadnje bezbrižno slobodno ljeto, koje ću nažalost pamtiti po lošemu i zajedničkim bolovima.

Ali nije sve tako crno, položio sam zadnji ispit, obranio rad te postao magistar ekonomije. Osmogodišnjom agoniji napokon je došao kraj te sam dobio željenu titulu. Sretan sam, a opet i nisam jer tek sada kreću veliki i pravi problemi. A zdravlje? I dalje nepromijenjeno, kako meni tako i tebi tj. nekad bolje a nekad gore.

Završavam post uz ove stihove i nadu da se uskoro vidimo :)