25.06.2017., nedjelja

GOSPODARSKI RAST-NEKA SUSTAVNO-INSTITUCIONALNA PITANJA

GOSPODARSKI RAST-NEKA SUSTAVNO-INSTITUCIONALNA PITANJA


NAPOMENE

Tijekom dvadesetog stoljeća gospodarski se rast afirmira kao sinonim općeg napretka unatoč brojnim dilemama i prijeporima posebice ekonomske socijalne, političke ili pak ekološke naravi koje ga prate .U maniri radikalnog neoliberalnog shvaćanja ekonomskog procesa pak stupanj efikasnosti rada predstavlja gotovo isključivu kriterijalnu vrijednost gospodarskog napretka budući da on korespondira funkciji profita te se nerijetko,upravo zbog toga, iznose prijedlozi u pravcu njegove isključivosti kao kriterija rasta.Prema takvim shvaćanjima svi se elementi gospodarske i društvene matrice izvode iz dimenzije profita.Valja naglasiti kako svijet velikih financijskih i gospodarskih korporacija uglavnom slijedi taj imperativ, međutim ne i u kriznim situacijama kada se ipak takav pristup odbacuje zbog spasonosne intervencije države. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća, ali i na početku dvadesetiprvog stoljeća, gospodarski rast se kvalificira kao koncept što znaći da sintetizira brojne sadržaje i oblike od sustavnih preferencija pa do metodike i metoda rasta i razvoja Rječju sva se pitanja i sadržaji sustavne i institucionalne prirode u njemu zrcale. Sukladno tome i sve se konstitutivne komponente rasta(proizvodnost, zaposlenost,potrošnja i dr.) prosuđuju kao sadržaji najširih pojmovnih i funkcionalnih određenja. Upravo zbog toga se suprotno, sve manje i u literaturi i u operativnoj praksi spominju konceptualni i strategijski sadržaji kao izdvojeni pogled na razvoj a prostor usporedo s time dobivaju gospodarski i društveni koncepti.Posljedica toga jesu s jedne strane forsirani i samozadovoljavajući gospodarski rast i s druge strane istodobno sve naglašenije posljedice njegovih asimetrija.Ekonomska teorija međutim ne pruža odgovore na nastale paradokse njeni se odgovori reduciraju sukladno tome na razinu izdojenih paradigmi- keynesijanističke, postkenesyjanističke ili pak liberalne provenijencije što u konačnici sužava njene izvorne mogućnosti i poništava joj tradicijsko nasljeđe.Stoga je danas teorijski kaos zakonita pojava što ekonomiste redovito kvalificira kao ideološke i političke idiote čija se misao i praksa sapliču oko providne pragme i profitnih interesa.Navedena ograničenja u hrvatskom se slučajui dodatno kompliciraju zbog potpunog izostanka vizije društva i države, dubokih povijesnih kontroverzi koje ne nalaze riješenja kroz demokratski izričaj i sukladno tome izostanka sinergijskih impulsa koji dominantno pokreču intelektualnu i političku stvarnost gotovo svih demokratskih društava danas nakon izlaska iz duboke krize.
KONCEPCIJA I STRATEGIJA GOSPODARSKOG RASTA U HRVATRSKOJ
Koncepcija (izbor ciljeva) gospodarskog rasta i razvoja u Hrvatskoj je stvaranjem suverene države naprosto izostavljena, ona je implicirana društvenim, političkim i gospodarskim ustrojem kao gotovo u svim tranzicijskim zemljama. Pretpostavljeno je kako će prelaskom na integralno tržište i privatne vlasničke odnose kroz proces tranzicije razvojna koncepcija biti via facti, sukladno potrebama i izazovima, uspostavljena.Međutim to se nije dogodilo.Suprotno, tim manevrom izgubljen je sadržaj njene sustavno-metodske cjelovitosti a razvoj je krenuo stihijskim diktatom anarholiberalnog poimanja ekonomskog procesa, pa i društva u cjelosti. Posljedice takve koncepcijske dezorjentacije očitovale su se u oštrom podvajanju financijske i realne sfere kao dviju autonomnih sadržajnih i funkcionalnih vrijednosti što je poglavito uslijed prirodnog diktata novca u takvim uvjetima rezultiralo novčanim pritiskom u pravcu visokoprofitabilnog novca na štetu realne sfere ,a to je dovelo do deindustrijalizacije gospodarske strukture i bijega kapitala iz investicije u potrošnju.Krunska posljedica takvog razvoja događaja znaćila je eksploziju inozemnog duga i gubljenje nacionalnih referencija glede strukturnog ustroja i održivog rasta.Budući da je izostao koncepcijski okvir razvoja strategijska je orjentacija gospodarstva i društva bila lišena polazišnih orjentira što je dovelo do vulgarnih interpretacija suvremenih razvojnih paradigmi i stalnog repriziranja svojevrsnog razvojnog kaosa.Temeljni sukob na razini razvojne strategije odnosi se na s jedne strane potrebu da se afirmira ideja i praksa reindustrijalizacije jer ona predstavlja rješenje strukturnog paradoksa , i s druge strane profitne motive kapitala(domaćeg i inozemnog) koji teži daljnjoj tercijarizaciji gospodarstva s posljedično poznatim procesima nezaposlenosti koja poprima radikalno strukturni karakter viška radne snage u proizvodnim djelatnostima i sve naglašenijeg manjka u tercijarnima.Posebni nedostaci izostanka široke koncepcijske orjentacije došli su do izražaja na području demografskog rasta i razvoja gdje je došlo do svojevrsnog demografskog sloma, te u odnosu na gospodarski i društveni razvoj u prostoru gdje je zabilježen potpuni izostanak bilo kakve javne politike što je dovelo do deruralizacije i rasprostranjenog egzodusa stanovništva najprije u velika gradska središta a nakon toga u inozemstvo.Valja kazati kako nedostatak najšire koncepcijske i strategijske platforme društva i države implicite diskvalificira isto tako širu kritiku sustava što poništava i aktivnu politiku kao njenu operativnu dimenziju.Ta manjkavost opterećuje i ovaj rad i dimenzionira njegove domete i zaključke.U namjeri da sintetizira analitički pristup i njegova odredišta ovdje se gospodarstvo razvrstava u dva segmenta:Novčarsku ekonomiju i Realnu ekonomiju.

NOVČARSKA EKONOMIJA
Teorijsko-metodske reference
Ekonomska teorija i praksa suočene su tijekom 20 i na početku21 stoljeća gotovo na svim područjima poimanja i u svim sustavnim funkcijama s podvojenim stajalištima glede pitanja ekonomske ravnoteže i rasta.Nasljednici neoklasičnog pravca (monetaristi, neoliberali) polaze od stajališta prema kojem je gospodarska ravnoteža determinirana činom ponude, s tim što realna i novčarska ekonomija predstavljaju dva pola te ravnoteže, ali autonomno generirana.Naime prema njima je realna sfera ekonomije onaj prostor koji određuje tijek ekonomskih zbivanja, suprotno novčarska je ekonomija pasivna i predstavlja tek odraz te realnosti.Zbog toga se u njihovom pristupu, ali nastavno i u ekonomskoj praksi, novčarska ekonomija formira temeljem izdvojene ponude i potražnje novca koja razumljivo ima globalnu dimenziju(mobilnost). Radikalni neoliberali upravo zbog toga polaze od pune autonomije novčane sfere, približno slično koncepciji punog zlatnog standarda. Međutim kako takav obrazac objektivno u suvremenim uvjetima nije moguće obnoviti monetaristi kao izdvojena neoliberalna struja priznaju Središnju banku, ali pod uvjetom njene pune autonomije.Krizni izazovi ovu su tezu temeljito doveli u pitanje budući da je u takvim uvjetima država izravno odbacila načelo autonomije i sanirala brojne financijske gubitke upravo bankovnog sektora.Gospodarska je praksa potvrdila kako proklamirana autonomija u cjelosti gubi i praktičko i teorijsko uporište.U našim je uvjetima primjena načela o autonomiji novčarske sfere, osim poznatih patologija, dovela i do autorizacije fiksnog valutnog tećaja, ekspanzije inozemnog duga i potpune negacije nacionalne valute u odnosu na proces nacionalne gospodarske reprodukcije.
Potrošno teorijsko načelo za razliku od ponudbenog polazi od stajališta kako realna i financijska sfera ekonomije čine jedinstveni ekonomski supstrat čija kombinacija stoga osigurava ravnotežu ponude i potražnje.Ekonomska politika polazeći od tog koncepta koristi financijsku polugu kao svoj temeljni modus operandi.Nastupom krize(2008) potrošni obrazac radikalno primjenjuju anglosaksonske zemlje i Japan, dok ga EU najprije odbacuje ali nakon toga i bezkompromisno koristi međutim s djelomičnim rezultatima . Hrvatska ekonomska politika i dalje insistira na ponudbenom modelu i podnosi sve njegove sustavne i metodske insuficijencije. Budući da se ovdje raspravlja u terminima ekonomije potražnje i ponude što u teorijskoj ali i analitičkoj praksi kod nas izostaje, držim kako je nužno objasniti taj paradigmatski fenomen. Naime, u ekonomiji potražnje potrošnja je zadana,ona je imobilna,istodobno nju opterećuje manjak novca. Kako bi se uspostavila ravnoteža između ponude i potražnje potrebno je na području potrošnje ispuniti novčani manjak što je moguće ostvariti zadovoljavajućom ponudom novca koja se postiže emisijom ex nihilo budući da je novac mobilan.U ekonomiji ponude novac je u višku ali imobilan, stoga je radi uspostave ravnoteže između ponude i potražnje potrebno smanjiti potrošnju.Teorijska paradigma potrošne ekonomije polazi od postulata prema kojem realna i novčarska ekonomija čine jedinstvo (keynesova makroekonomska paradigma) ; u ekonomiji ponude radi se o dvije izdvojene sfere jedinstvenog proizvodno- potrošnog koncepta.Temeljni sukob na razini razvojne strategije kod nas ali i na području EU odnosio se na, s jedne strane potrebu da se afirmiraju ideja i praksa reindustrijalizacije zemlje budući da ona predstavlja rješenje strukturnog paradoksa, i s druge strane na profitne motive kapitala (domaći i inozemni) koji teži daljnjoj tercijarizaciji gospodarstva.
.
Tečajni sustav vrijednosti

Središnja odrednica nacionalnog vrijednosnog i novčarskog sustava i politike kod nas polazi od tećajnog sustava vrijednosti temeljenog na oscilirajuće-fiksnom paritetu tećaja nacionalne valute : bliže rećeno sustav valutnog tećaja suštinski(u najvećoj mjeri) determinira relacije na području vrijednosnog sustava u cjelosti gledano. Njegova operativna komponenta znaći vezivanje nacionalne valute kune uz njemačku marku u početku, odnosno euro kasnije,što do danas nije mijenjamo. Također, već na početku uvođenja kune kao nacionalne valute politika je tećaja rigidno definirana, a poćivala je na naćelu njegove fiksne kotacije -tećaj je oscilirao oko središnje vrijednosti njemačke marke, odnosno eura.Međutim ono što se iz današnjih pozicije odnosa zaboravlja jesu utvrđeni startni pariteti u odnosu na temeljnu, (usporedivu), valutu koji su fiksirali sustavne relacije u proteklih dvadeset godina. Naime, već u trenutku uvođenja kune kao nacionalne valute došlo je do prijepora glede njene intervalutarne vrijednosti, budući da analitički vjerodostojna solucija tećajnog pariteta nije ponuđena. Izvozno orjentirano gospodarstvo je u odnosu na njemačku marku tražilo paritet od oko četiri i pol kune temeljeći takvo stajalište na njenom unutarnjem troškovnom opterećenju , dok je uvozno orjentirano gospodarstvo polazeći od unutarnje kupovne moći istrajalo na paritetu od oko tri i pol kune.Priklanjanjem drugom od dvaju pariteta kuna je razumljivo već u startu formirana kao aprecirana valuta što će kasnije trasirati njen kriterijalni sustav i modus operandi njene primjene. Naime objašnjenje koje je ponuđeno tada glede odstupanja u odnosu na kriterij troškovnog pariteta, polazilo je od stajališta kako će tržišni diktat ionako formirati prirodni paritet kune, također kako su dugovi privatnom sektoru registrirani u devizama ali i kako je rast štednje moguće očekivati također jedino u devizama što će zajedno odrediti prirodnu razinu tećaja. Valja naglasiti kako su takva polazišta premda pragmatički privlačna bila teorijski neosnovana pa i iskustveno pogrešna budući da su teorijske analize i primjeri mnogih zemalja, posebice onih u razvoju i tranziciji demantirala takav pristup. Također mehanizmi kontrole tećaja suprotno iznesenom stajalištu o očekivanoj tržišnoj kotaciji nacionalne valute , bili su rigorozni. Naime Hrvatska narodna banka kao središnja novčarska institucija uspostavila je restriktivni mehanizam regulacije novčane mase, u uvjetima potpuno slobodnog formiranja tržišta kapitala što je otvorilo put slobodnom uvozu kapitala i ekspanziji inozemnog duga i na taj naćin determiniralo u osnovi aprercirani tećaj kao trajnu sustavnu alternativu(poznata teorijska paradigma trojstva). Već na početku je preko mehanizma obveznih pričuva banaka u HNB-u gotovo petina novčanih depozita bila na računu HNB zamrznuta,naime taj odnos bio je na početku primjene nacionalnog valutnog znaka prihvatljiv donekle zbog straha od inflacije kasnije međutim tog opravdanja nije bilo. Uz to, ona je formiranjem visokih deviznih pričuva tako zvanim operacijama na otvorenom tržištu elegantno rješavala oscilacije kune u marginalnim granicama budući da je aprecirani tećaj kune uz spomenutu novčanu imobilizaciju bio u potpunosti osiguran. Kasnije tom je sustavu pridodan mehanizam trgovine trezorskim zapisima uglavnom zbog regulacije i utjecaja na oscilaciju kamatnih stopa. U konstelaciji takvih odnosa , uz visoku deviznu štednju građana koja je genererirana jednosmjernim transferom iz inozemstva i rastuće devizne pričuve koje su se temeljila na otkupu deviza HNB-a nerijetko i iz inozemnog duga(kupnja deviza kunama) , moglo je doći istodobno do stabilnog deviznog tećaja kune i visokog rasta inozemnog duga,što predstavlja paradoks in se. Sve sastavnice politike tećaja konstruirane su kao element financijske i devizne strukture u cjelosti, što je omogućilo da HNB kao temeljni cilj profiliran zakonskim odlukama bude stabilan tećaj u usporednici s eurom. Taj cilj je razumljivo bio i politički određen nošen idejom o čvrtom tećaju kao jamstvu ekonomske ali i političke stabilnosti. Kako devizni tećaj prema prirodi stvari znaćajno determinira troškovnu strukturu u otvorenom gospodarstvu to su na ovaj naćin i cijene na domaćem tržištu bile pod samoregulirajućom kontrolom uvozne komponente zabilježivši zbog toga visoku stabilnost budući da su inozemne cijene u dužem razdoblju bile relativno nepromjenjene.U razdoblju od gotovo dva desetljeća Hrvatska je uspjela održati stabilne paritete vrijednosti na unutarnjem i vanjskom planu što je trebalo biti preduvjet za dubinske reforme koje su je tvrdilo se kao zemlju u tranziciji stalno očekivale.Međutim u Hrvatskoj ali i u većini, posebice manje razvijenih zemalja EU, strukturne reforme nikada nisu pobliže definirane-držalo se u operativnom pogledu kako one poglavito znaće smanjenje javnih troškova čemu je prilagođen cilj tako zvanih konvergencija, nominalne koja je znaćila izjednačavanje rasta cijena s europskim prosjekom, i realne koja je uključivala dosizanje stupnja konkurentnosti u odnosu na taj prosjek ili općenito neke standarde. Nažalost primjenjeni gospodarski koncept sve je svoje neravnoteže koje su poglavito nastale kao posljedica fiksiranog tećaja zakonito reflektirao prema troškovnoj strukturi što je rezultiralo trajnom krizom proizvodnog sektora i brojnim stećajevima(deindustrijalizacija) koji do današnjeg dana, posebice u realnom sektoru, ne prestaju.Proces o kojemu je riječ nije analitički u pogledu najširih raščlambi vrednovan- jednostavno je u općoj voluntarističkoj maniri zaključeno kako politički i društveni sustav nisu podređeni reformama već su diktirani interesnim motivima. Također, nedostatak kapitala koji je u takvoj konstelaciji odnosa postao potenciran, riješen je zaduženjem u inozemstvu.Zajedno ti su rezultati zadovoljili političku praksu i u zemlji ali i u EK, a stvarni problem konkurentnosti potisnut je u drugi plan. Međutim, nastupom financijske krize2008 godine došlo je do promjene: gospodarski je rast u globalnim relacijama zaustavljen a u velikom broju zemalja trend je dobio negativna obilježja, što je bila njegova oznaka i u Hrvatskoj.Istodobno došlo je do eskalacije vanjskih i unutarnjih dugova u većem broju zemalja pa i u Hrvatskoj.Hrvatska je u prvih nekoliko godina krize zabilježila u financijskom sustavu kreditni lom(kontrakcija realnog kredita), nakon toga uletjela je u zamku likvidnosti(višak novca) da bi u konačnici došlo do generiranja unutarnjih dugova.U nastalim okolnostima koncept rigidnog tećaja djelovao je još rigidnije nego što je bilo prije nastupa krize, što je krizu produbljavalo i ubrzavalo ionako visoku nezaposlenost a s njom i nelikvidnost te unutarnji i vanjski dug. Neprijeporno, koncept gospodarskog sustava temeljen na ponudi, čemu je novčarska sfera bila podređena, doživio je najvišu točku disfunkcionalnosti. Dvije epizode gospodarskog trenda u zadnjih nekoliko godina bile su također posredno vidljivi pokazatelj te disfunkcionalnosti.Godina 2011. donijela je gospodarski rast, isto se ponovilo i 2015. godine unatoč potpunoj neaktivnosti ekonomske politike Promjena trenda u uzlaznom pravcu bila je autonomno uzrokovana mjerama socijalne politike(izborni razlozi) koje su generirale potrošnju. Međutim bit tih promjena nije tako shvaćen 2011godine -pretpostavilo se kako ta pojava znaći istodobno mogućnost za početak očekivanih reformi što je oživjelo politiku redukcije(rezanje)potrošnje i regeneriralo krizu rasta. Za razliku od trendne promjene u 2011 godini koja je polazila od najave duboke reformacije ona koja je nastupila 2015 godine, prihvatila je potrošnu uzročnost krize što je u uvjetima oživljavanja inozemnog tržišta gospodarski rast ubrzalo tijekom2016 i 2017 godine.Politika rigidnog tećaja kune, unatoč fundamentalnim promjenama odnosa na vanjskom i unutarnjem tržištu i opet se nije mijenjala. Novčarske institucije(kreditne)našle su se u uvjetima zamke likvidnosti suočene s obiljem novca koji je postao u velikoj mjeri imobilan( preko 15 mlijardi kuna 2016 godine ), budući da je stupanj apsorpcije novca zbog pada gospodarske aktivnosti zakonito oslabio.U uvjetima nastale novčane asimetrije(disfunkcije novca) novac se iz realnog sektora uslijed, nepodudarnosti realnog i novčanog ciklusa u uvjetima krize prelio u novčarski sektor što je omogućilo kreditnim institucijama stvaranje visokih ekstraprofita i velikih stopa kapitaliziranosti međutim taj je proces u realnom sektoru gospodarstva i kod velikog broja stanovnika rezultirao visokim unutarnjim dugom. Procesi o kojima je riječ u temelju su nastali kao posljedica primjene modela ponude koji rigidno dijeli novčarsku od realne sfere gospodarstva. Uz rečeno, globalne gospodarske okolnosti bile su ,bar u posljednje dvije godine, pod snažnim utjecajem trenda deflacije koji je hranio potrošnju na štetu investicija, ali je u hrvatskim uvjetima ipak osigurao gospodarski rast.
Poticajna umjesto stabilna ekonomska politika

Postoji li mogućnost da se novčarska politika okrene poticanju gospodarskog rasta umjesto poticanju tako zvane gospodarske stabilnosti sadržane u stabilnosti cijena i intervaluternog tećaja?Naredne tri godine biti će prema prognozama ECB-a obilježene daljnjim jačanjem likvidnosti zemalja područja eura, niskom cijenom kapitala i stanovitim stupnjem dezinflacije,što naravno predstavlja pozitivno gospodarsko okružje.Međutim zbog nastale strukturne konstelacije(potrošna struktura) alokacija kapitala biti će u hrvatskim uvjetima orjentirana na uslužne sektore i potrošnju što probleme nezaposlenosti i efikasnosti sustava neće poboljšati. Naime unatoč globalnim i regionalnim gibanjima cijena kapitala za Hrvatsku ostati će i nadalje visoka a alokacija kapitalala razvojno disparitetna.Ta okolnost pak pokreće pitanja cijene kapitala, odnosno njenog snižavanja do održive konkurentske razine.Postavlja se pitanje: jeli takav zaokret moguć?Naime u nedostatku kapitala i u uvjetima visoke zaduženosti cijena je kapitala diktirana gospodarskom percepcijom zemlje na globalnom financijskom tržištu(reiting),što naravno diktira ne samo razvojnu nego i ekonomsku politiku u tijeku u cjelosti.Ulagaći u uvjetima nametnute i cijene ali i alokacije kapitala(uslužna sfera),isključuju nacionalne razvojne potrebe(reindustrijalizacija) što ekonomske reference sustava bitno reducira posebice glede zapošljavanja regionalnog razvoja i demografskog trenda.Zajedno te okolnosti otvaraju pitanje financijskog sustava u cjelosti, poglavito relacije kunske i devizne komponente financijskog sustava.Svijedoci smo kako ponuda kunske kapitalne komponente ne omogućuje investicijski potisak (što bi u uvjetima eura primjerice znaćilo pad cijene kapitala za hrvatsko tržište), suprotno ta cijena konstantno je aprecirana.Kada se na nacionalnom tržištu kapitala pojave viškovi novca dolazi do imobilizacije novca ili pak njegove snažne potrošne mobilizacije.Viškovi u ponudi novca redovito odgovaraju gubicima u gospodarstvu ili pak nedostatku likvidnosti u realnom sektoru, što se kao fenomen kod nas ne identificira.Ta se pojava pripisuje cijeni novca ili pak poslovno pogrešnim zahvatima, što izgleda svih zadovoljava.Međutim ne primjećuje se kako snažna kunska aprecijacija koja se provodi u zadnjih dvadeset godina rezultira tim našim specifičnim fenomenom. On se rješava povećanjem inozemnog duga ili daljnjom redukcijom u realnom sektoru pri čemu se kao ventil u zadnjem desetljeću koristi nezaposlenost i bijeg reproduktivne radne snage iz zemlje.Novčarska sfera koja je u posljednjih dvadesetak godina rasla pod kišobranom autonomije evidentno takvu poziciju više ne može održati. Naime na taj naćin formiran novčarski sustav pretvoren je u transferni mehanizam profita iz sektora gospodarstva i stanovništva u sektor financijskih institucija.Redukcijom pozicije kune na tržištu kapitala cijena kapitala ekstremno je povećana(reiting) što je u konačnici pretežito diskriminiralo investicijsku aktivnost.Dovoljno je navesti kako je udio investicija u BDP-u jedva dosezao 20%, dok je potencijalni prirodni investicijski koeficijen temeljen na domaćoj akumulaciji iznosio 15%. Posljedice toga poglavito su se pokazale u trgovinskom deficitu i rastu inozemnog duga.Zbog takve strateške konstelacije Hrvatska nije u stanju provesti strukturne reforme koje traži od nje EU pa čak i kad su one razvojno opravdane. Upravo zbog toga te se reforme pokazuju ekonomski i društveno neprovedivim budući da izazivaju gospodarske teškoće i socijalne napetosti. U posljednje tri godine tekuća platna bilanca zemlje pokazuje rastući bilančni suficit što bi prema temeljnim gospodarskim postulatima trebalo znaćiti kako je zemlja izašla iz strukturne krize.Ta pojava baca razumljivo novo svijetlo na pitanje problematike deviznog tećaja budući da implicira kako je tećaj poticajan glede intervalutne pozicije nacionalne valute.Međutim struktura bilančnog suficita pokazuje kako je on posljedica novonastalih okolnosti na globalnom tržištu kod čega u uvjetima male otvorene zemlje neke globalne reference mogu imati prevladavajući utjecaj. U Hrvatskoj se radi o izrazitom rastu turizma na prihodnoj strani bilance i izrazitom padu troškova na njenoj rashodnoj strani radi pada cijene sirovina i energije što naravno u nekoj novoj globalnoj konstelaciji može dovesti do tendencijski bitno drugačijih strukturnih odnosa u ovoj bilanci.Na području monetarne politike i sustava treba stoga redefinirati poziciju HNB-a kao sustavnog regulatora ali i kao nositelja aktivne razvojne politike u cjelosti.Ovdje treba ponajprije isključiti klauzulu o rigidnom tećaju kune kao temeljnom strategijskom orjentiru.U skladu s tim treba značajno smanjiti institut obvezne kunske pričuve i zamjeniti ga institutom tržišne kotacije kune. Taj zaokret doveo bi prosuđujem do stanovite deprecijacije kune ali ne iznad granica dezinflacije . Uz to nužno je uspostaviti funkcionalni sustav deviznih pričuva u dimenziji s kretanjem inozemnog duga i tekućim platnim su(de)ficitom.
Temeljnim pitanjem u novčarskoj se sferi ne samo za rast i razvoj već i za nacionalni integritet i sam opstanak otvara problem cijene kapitala.Neprijeorno je kako opterećeno dugom i nedostatkom vlastitog kapitala hrvatsko gospodarstvo i država u uspostavljenoj konstelaciji sustavnih i političkih odnosa ne mogu izbjeći visoku cijenu kapitala koja zakonito diktira i sve snažniju dominaciju inozemnog kapitala na strategijskim sektorima gospodarstva i društva.Stoga repozicioniranje nacionalne valute kao temeljnog i jedinog novčanog supstrata na domaćem tržištu mora biti središnja zadaća financijske reforme koju zasigurno kao jedinu reformu koja potiće rast ex post treba afirmirati.Kako bi se to ostvarilo treba oslobođenu kunsku komponentu sustava snažno kanalizirati prema sektorima i društvima koji se strategijski moraju oslanjati na državu.U prvom redu ta orjentacija znaći afirmaciju države kao tržišnog subjekta.Ta pozicija države znaći zamjenu imobilnih sredstava HNB-a kunskom mobilizacijom državne potrošnje ,odnosno repozicioniranjem novčane mase u pravcu države kao dužnika. Međutim kako se promet na domaćem tržištu ostvaruje u kunama onda je logičano zaključiti kako bi oslobađanjem kunskog potencijala povećalo ponudu domaćeg kapitala i snizilo mu cijenu
REALNA EKON0MIJA
Stvaranjem nacionalne države ekonomska koncepcija i strategija nisu međutim istodobno donesene što je bio očekivami postupak u nastalim okolnostima Pošlo se od stajališta kako takve opcija predstavlja socijalistički relikt i kako čini smetnju razvoju tržišno utemeljenog gospodarstva unatoč činjenici što su vodeće kapitalističke zemlje koristile već desetljećima instrumente analitičkog(suptilno)planiranja. Razvoj sustava ali i gospodarski rast sintetizirani su procesom vlasničke transformacije okrenute afirmaciji privatnog vlasništva u najvećem mogućem pogledu.Uspostavom takvog vlasničkog koncepta računalo se s autonomnim programiranjem budućnosti temeljenom na načelu profitnog motiva. Postupak privatizacije vlasništva primjenjen je prema njemačkom modelu s tm što je ovdje trebalo izvršiti jednu više vlasničku transformaciju-od samoupravnog prema državnom vlasništvu.Naime držalo se kako je nužno zbog efikasnosti samog procesa isključiti samoupravne strukture,koje su bile mahom komunističke i utemeljene u tržišno-radnom modelu , iz postupka odlučivanja.Takvim pristupom država je međutim postala vlasnik ne samo infrastrukturnih, energetskiih i korporacijskih sustava već i niza malih tržišno fleksibilnih tvrtki Međutim nacionalno se gospodarstvo u uvjetima promjenjenih tržišnih okolnosti.ali i sustavnih konstelacija,te kadrovski insuficijentno pokazalo globalno mahom nekonkurentnim, napose ono proizvodno.Ta okolnost dovela je do njegovog brzog propadanja napose uslijed procesa deindustrijalizacije koji je imao planetarne uzročnosti.Deindustrijalizacija u kombinaciji s netransparentnom privatizacijom je sobom donijela stećajeve, nezaposlenost, strukturne neusklađenosti, progresiju uvoza, vanjskotrgovinskog deficita i rast računa inozemnog duga.Najveće opterećenje dugoročne prirode nastupilo je u gospodarskoj strukturi gdje je prevladao potrošno - uslužni koncept s poznatim deformacijama glede ponudbeno- potrošne strukture.Njegove deformacije posebno su se očitovalo u rastu nezaposlenosti i eksploziji inozemnog duga.Zajedno s odsustvom regionalnog koncepta razvoja negativne su se posljedice očitovale kao nastavak ruralne opustošenosti i konačno teškog demografskog sindroma. Godine 2008 pod utjecajem financijske i gospodarske krize globalnih razmjera degresivni su se trendovi u hrvatskom gospodarstvu i dodatno pojačali.Došlo je do odljeva radne snage u inozemstvo što je katastrofalnu demografsku situaciju i dodatno pojačalo.U godinama 2015 i 2016 došlo je do oživljavanja gospodarske aktivnosti poglavito pod utjecajem unutarnje potrošnje ali i rasta izvoza., posebice pak turističkih usluga.Pokazalo se kako je već manji otklon od postulata ponude rezultirao potrošnjom i nastavno rastom.Pod utjecajem rasta potrošnje došlo je do povećanja korištenja proizvodnih kapaciteta- prije krize njihov je intenzitet iznosio oko80%, nastupom krize pao je na oko 50%, da bi oživljavanjem gospodarske aktivnostri dosegao vrijednost od oko 70%. Vidljivo, hrvatsko gospodarstvo još ima prostora za gospodarski rast vodeći računa o tome u vrijednosti stope rasta od oko 2% bez dodatnog investicijskog kapitala. Također valja podsjetiti kako još uvijek nije dostignuta razina dohodka od onog iz predkriznog razdoblja. Upravo gospodarski rast omogućio je i neke strukturne promjene, posebice na području razmjene s inozemstvom budući da je u uvjetima rasta došlo do promjene salda tekuće platne bilance zemlje od negativne prema pozitivnoj.Taj zaokret prirodnih trendova pokazao je kako strukturne promjene o kojima se toliko govori mogu biti ostvarene jedinu u uvjetima dinamičnog gospodarskog rasta.Globalna gospodarska matrica tendira progresiji trenda pozitivne tekuće platne bilance što međutim u deviznom pogledu, posebice u odnosu na inozemni dug, izgleda primamljiva mogućnost. Međutim valja shvatiti kako pozitivni trend razmjene s inozemstvom mora biti i troškovno programiran budući da njegova pozitivna vrijednost predstavlja beskamatno financiranje inozemstva. Naime, cijena te usluge reflektira se na troškovnu strukturu nacionalnog gospodarstva i društva općenito što naravno ima negativne bilančne implikacije.Naime Hrvatska zbog jačanja konkurentnosti i dužničkog opterećenja mora nastaviti s politikom pozitivne platne bilance ali najviše do razine od 1%, jer veći pozitivni saldo rezultira neoptimalom odljevu kapitala u inozemstvo.
Hrvatska gospodarska matrica doživjela je,kao što je to prethodno istaknuto, duboke promjene koje su se očitovale u padu udjela proizvodnog u ukupnom gospodarstvu. Posebice su se te promjene očitovale u padu udjela prerađivačkod udjela industrije, što je nazvano deindustrijalizacijom kao općom pojavom koja je obilježila sve razvijene i zemlje u tranziciji.Tijekom globalne krize kapital je tendirao zemljama i prostorima koji su imali niske troškove radne snage i niska administrativna troškovna opterećenja, izlaskom iz krize došlo je do dubokih promjena u globalnoj troškovnoj matrici na naćin da su relativni troškovi nekih razvijenih, ali i tranzicijskih zemalja pali što je dovelo do realokacije kapitala i otvorilo nove investicijske mogućnosti zemljama kao što je Hrvatska.Također, tržišta su se atlanskih zemalja su zbog pada sirovinskih troškova i troškova energije, počela okretati europskim zemljama što otvara i dodatne mogućnosti za reindustrijalizaciju.Razumljivo sve vidljivije gospodarske prednosti traže ubrzane reforme na području napose novčarske i fiskalne politike što se kao nedostatak u Hrvatskoj sve više osjeća.U prethodnoj raspravi o novčarskom sektoru pravci su nove politike ali i uvjeti njene transformacije na tom sektoru alternativno navedeni.Međutim rendustrijalizacija kao razvojni izazov traži i dodatnu gransku strategiju koja uključuje sasvim specifične sustavne zahvate i strategijske odrednice.U Hrvtkoj je izrađeno više dokumenata koji razmatraju strategiju razvoja industrije, međutim svi su ti dokumenti postavljeni na odrednicama kriznih izazova i determinanti, što je oborilo njhovu vjerodostojnost i učinilo ih bezpredmetnim u aktualnim uvjetima izlaska iz globalne gospodarske krize.U Hrvatskoj u pogledu strategijske orjentacije još uvijek nije shvaćeno kako bez indutrije nije moguće trajno riješiti deficit platne bilance i povećati zaposlenost.Aktualni rezultati na području platne bilance već je rečeno posljedica su pozitivnog globalnog spleta okolnosti, međutim visoka nezaposlenost i bijeg reproduktivne radne snage u inozemstvo govore da se strukturni debalansi produbljuju.
Treba konstatirati kako je Hrvatska,gledano u proteklih dvadesetak godina izgubila velikim dijelom bivše jugoslavensko tržište, posebice na sektorima visoke tehnologije, ne otvarajući ni nova tržišta niti pak jačajući domaće tržište.Rehabilitacija pak inozemnih tržišta stoga mora biti relativno intenzivnija u odnosu na konkurentna globalna tržišta, što naravno traži odgovarajuću izvoznu strategiju,kao i izbor prioriteta.Nove tržišne, strategijske, kapitalske i troškovne okolnosti očituju se u sve snažnijoj povezanosti proizvodnje i istorodnih proizvodnih usluga, što diktira novu prizvodnu, tržišnu i kadrovsku koncepciju.Valja podsjetiti kako u Hrvatskoj postoji tradicija ali i edukacijski sustav koji takvu orjentaciju može regenerirati i na novim osnovicama razviti.Međutim,usporedo sa strategijskom orjentacijomu odnosu na tržišne destinacije nova industrija mora odgovoriti brojnim eksternim izazovima ,posebice ekološke i ergometrijske prirode, što je posebno važno u zemlji s razvijenim turizmom i općenito tercijarnim sektorom.Uz navedeno treba razviti i nove mehanizme organizacije posebice onih koji vode istodobno horizontalnoj i vertikalnoj integraciji vodeći računa o tome kako je vertikalna integracija bila u dužem vremenskom razdoblju proskribirana i kako je stoga njena rehabilitacija urgentna.U nastupajućem petogodišnjem razdoblju strategijska orjentacija treba istrajati na forsiranom rastu potrošnje jer samo njen rast može uz stanovitom vremenskom razdoblju akumulirati štednju i generirati investicije.

KONCEPTUALNA DIMENZIJA

Gospodarski rast već se potvrdio kao temeljita zakonitost postkriznog razdoblja, stoga njegov nastavak i ubrzanje predstavljaju i kod nas conditio sine qua non svih postupaka u okviru ekonomske politike te ekonomskog i društvenog sustava.Često spominjane reforme,pa i tako zvane dubinske, ne mogu se ostvariti bez odgovarajućeg rasta gospodarske aktivnosti, pretpostavljanje tih reformi rastu potvrđeno je vodi u njegovo usporavanje i ponovno u krizu.Međutim upravo na toj točki spoznaje kao što je već rećeno otvaraju se prijepori glede konceptualne dimenzije Radi se o starom sukobu ideja koje se tijekom 20.stoljeća kristaliziraju kao s jedne strane priklon prema ekonomiji ponude a s druge strane kao priklon prema ekonomiji potražnje.Europska Unija kao sustavno-institucionalna nova paradigma, u posljednih dvadesetak godina počiva na primjeni koncepta ponude, tek nedavno međutim njen operativni pretežito novčarski mehanizam, počinje primjenjivati instrumentarij potrošnog tipa uglavnom na području monetarne politike. Rezultati tog zaokreta nemaju očekivano znaćajnijeg utjecaja u odnosu na gospodarski rast,uglavnom oni se mogu očitati na poziciji konsolidacije bankovnog sustava, dok problemi nezaposlenosti i efikasnosti ostaju i dalje naglašeni.Uz to nakon nekoliko godina deflacije pritisci u pravcu rasta cijena sve su prisutniji posebice vezano uz puzajući rast cijena nafte i očekivano dugotrajan problem intervalutnog tećaja američkog dolara.Agresivan političko-ekonomski pritisak SAD-a koje su iscrpile monetarne potencijale prema Europskoj Uniji teškoće rasta u Europi sasvim će se sigurno i dodatno pojačati.Hrvatska ekonomska politika i danas polazi od modela ponude kojeg joj nameće EU iako su posljedice njegove primjene porazne. Suprotno, već kratka primjena modela potražnje daje vrlo dobre rezultate.(porezna reforma).Pritisak europskih struktura u pravcu forsiranja gospodarskih i društvenih reformi koje hrvatska politika bezpogovorno prihvaća otvoriti će držim teške prijepore u javnosti. državi i društvu.Središnje pitanje tog izazova veže se uz gospodarski rast, odnosno dilemu o njegovom nastavku , ubzavanju njegovog ritma ili usporavanju.Teza o tome kako su Hrvatskoj nužne gospodarske i društvene reforme da bi osigurala kontinuitet rasta nisu ničime obrazložene.Naime suprotno, reforme „europskih dimenzija“ zasigurno će u Hrvatskoj kao što je već potvrđeno, izazvati rast nezaposlenosti, nastavak bijega radne snage u inozemstvon, demografske probleme i nastavak investicijskog trenda u pravcu potrošne i rentne ekonomije, što naravno gospodarski i društveni trendovi u proteklih nekoliko godina razvidno potvrđuju. Reindustrijalizacija kao ključna karika sustava obnove opet će izostati a deindustrijalizacija se produbiti. Naime stalna borba u pravcu međunarodnog reitinga zemlje,posebice smanjenjem izdataka u javnom sektoru, već je dokazano, generira strukturne probleme (tranzicija koja nije završena) uz to investitori i domaći i strani žele isključivo ulagati u infrastrukturu, energetiku, turizam, usluge i financijski sektor što predstavlja upravo one sektore koji generiraju strukturne gospodarske i društvene probleme zemlje.Hrvatska stoga mora nastaviti pa i ubrzati gospodarski rast pod svaku cijenu.Naime, valja shvatiti, kako sukob konceptualnih dimenzija predstavlja istodobno sukob na najvišoj političkoj razini. Ako Hrvatska krene putem tako zvanih strukturnih prilagodbi koje u stvorenoj konstelaciji odnosa vode općoj redukciji biti će to napad na socijalne reference društva u cjelosti što uostalom grčki slučaj razvidno pokazuje ona će u tom slučaju produbiti nezaposlenost ali i bijeg radne snage u inozemstvo, dok će istodobno oboriti troškove proizvodne funkcije ali isključivo na sektoru potrošnje što će otvoriti put još snažnijem dugoročnom debalansu gospodarstva i društva.Suprotno forsiranjem gospodarskog rasta pod svaku cijenu željene reforme društva i strukturne reforme biti će vremenski logičnije raspoređene a samim tim i razvojno opravdanije. Naravno to će znaćiti daljnji rast i veće mogućnosti za održivi razvoj.U takvim okolnostima doći će do demistifikacije cijene kapitala, odnosno svojevrsnog diktata koji se nameće svim zemljama u tranziciji pa i Hrvatskoj.

Unatoč aprecijaciji kune koja se nastavlja,a zbog deflacije, gospodarskog rasta, pozitivne tekuće platne bilancei inozemne konjukture, troškovi gospodarstva i društva smanjeni su što je pitanje intervalutarnog pritiska gurnulo u drugi plan.Međutim ukoliko bilo koja od uzročnosti prethodno navedenih obnovi svoj utjecaj na troškovnu strukturu, pitanje aprecirane kune i monetarne politike temeljene na takvom izboru ponovno će se obnoviti multiplicirajućom snagom.Takav splet okolnosti znaćio bi novu, produbljenu krizu, što bi odgodilo strukturne reforme poglavito reindustrijalizaciju.Upravo zbog toga je nastupio zadnji čas da se promjeni monetarna politika u prvom redu njen središnji cilj fiksirani tećaj kune.Naime globalna financijska scena projicira se stabilnom s naglašenim utjecajem puzajuće inflacije i viškom kapitala, što naravno navedene mogućnosti dodatno povećava.Polazeći od tih pretpostavki držim kako je već danas moguće odbaciti cilj fiksirane vrijednosti kune i omogućiti njenu slobodnu kotaciju.Instrumentarij tog zaokreta vezan je uz obvezne pričuve HNB-a koje treba svesti na najmanju moguću mjeru(5%). Taj manevar moguće je napraviti s uspjehom i zbog toga jer ECB zaoštrava kontrolu na razini financijskih institucija prebacujući mehanizam kontrole na tržišnu relaciju,dakle sustav kreditnih institucija i bankarstvo u sjeni.Razumljivo je kako takav postupak otvara brojne kontroverze, međutim one su teorijski i iskustveno poznateveć od Srednjeg vijeka.Naime u uvjetima kada je vladao potpuni zlatni standard emisiju novca slobodno su obavljali pojedinci i poslovni subjekti a zlato je igralo ulogu Središnje banke.Taj koncept predstavlja ideal monetarista s tim što regulativni mehanizmi žele prenijeti na liberalni bankovni sustav. Evidentno financijske ih krize demantiraju vraćajući ulogu državi i Središnjoj banci. Redukcijom obveznih pričuva došlo bi do obaranje cijene kapitala na domaćem tržištu zbog povećane kunske emisije s jedne strane te pada troškova remuneracije s druge strane ,što u uvjetima reiting sustava nije moguće.Naime cijena se kapitala u uvjetima fiksnog kriterijalnog sustava može isključivo formirati na temelju međunarodne valorizacije hrvatskog gospodarstva i financijskog sustava jer je kunski sustav već u startu reduciran.Potpunom valorizacijom kunskog sustava cijena inozemnog kapitala mora se tendencijski približavati cijeni domaćeg što znaći da mora padati.Uz sve navedeno valja računati i na klasične deprecijacijske učinke koje bi eventualna deprecijacija domaće valute sobom donijela, u prvom redu relaksaciju izvoznih odnosno opterećenje uvoznim troškovima.
Neke dileme

Sve aktualnijim se otvara kod nas pitanje prelaska kunskog na eurki novčani sustav,što naravno otvara brojna suštinska pitanja.Naime temeljni kriterijalni mehanizam u prosudbi takvog manevra jest stupanj konkurentnosti domaćeg gospodarstva i društva u europskom okružju.Valja istaknuti kako je Hrvatska već gotovo desetljeće dostigla kriterije nominalne konvergencije(tećaj, cijene), međutin istodobno se nije ozbiljnije približila realnoj konvergentnosti(proizvodnost,efikasnost). Međutim potrebno je isto tako naglasiti kako su rezultati tekuće platne bilance već četvrtu godinu pozitivni i rastući što naravno otvara pitanje konkurentnosti kao kriterijalnog sustava.Naime, ako jedna zemlja ostvaruje pozitivne vrijednosti u tekućoj platnoj bilanci onda za nju ne postoji strukturna ograničenja, što znaći kako je njena valuta prema definiciji konvertibilna.Razumljivo ako u obračun platne bilance u presjeku uvrstimo inozemno zaduženje onda rezultati bilance postaju negativni, odnosno konvertibilnost njene valute ne postoji, što je slučaj s Hrvatskom.Vodeći pak računa o tome kako se vanjski dug zemlje tendencijski smanjuje, ali kako zemlja u cjelosti redovno otplaćuje inozemne dugove uz respektabilne i rastuće devizne pričuve,onda je moguće zaključiti kako je hrvatska kuna uvjetno konvertibilna valuta.To pak znaći eo ipso kako je prelazak s kunskog na eurski sustav moguć bez većih potresa na području financijskog sustava.Međutim,valja voditi računa o tome kako su intervalutarne oscilacije danas jake što se očekuje i u budućnosti, što opet otvara opasnost udara na još uvijek fragilnu valutu- glede kune postoji opasnost većih nestabilnosti posljedice čega mogu biti fatalne u odnosu na funkciju strukturnog ustroja gospodarstva.Naime, u slučaju naglih deprecijacija raspored inozemnih prihoda i rashoda različito se reflektira-pretežito izvozno gospodarstvo u takvim okolnostima ostvaruje ekstraprofite dok pretežito uvozno gospodarstvo trpi negativne posljedice.Novostvoreni splet odnosa može dovesti do snažnih inflacijski ili pak u uvjetima deflacije i troškovnih turbulencija.U hrvatskim uvjetima opasnosti se takvih posljedica mogu izgledno snažno potencirat i zbog visokog stupnja unutrašnjeg i vanjskog duga i njegovih opasnih ekonomskih i socijalnih posljedica.
Razumljivo korištenje eura ima brojne prednosti, međutim one nisu prevladavajuće u postojećim okolnostima.Nacionalna valuta još uvijek pruža vidljive prednosti posebice kada se radi o eksternim pritiscima na nacionalno gospodarstvo.
Središnja dilema glede promjena monetarne politike valja naglasiti sadržana je u procjeni o intervalutarnoj vrijednosti nacionalne valute kune.Ovdje treba ponuditi odgovor o tome jeli kuna uravnotežena precjenjena ili podcjenjena?Ako je kuna u ravnotežnom odnosu onda je prelazak na euro moguć bez većih rizika; ako je precjenjena onda je prelazak na euro poglavito povezan s pitanjem konkurentnosti, što znaći, kako prelaskom na euro treba računati s unutarnjom devalvacijom, odnosno brojnim problemima vezanim za troškovnu strukturu gospodarstva, odnosno nastavno na probleme standarda i zaposlenosti.Ako je pak kuna podcjenjena onda prelaskom na euro raste stupanj konkurentnosti odnosno dolazi do unutarnje revalvacije, što naravno povećava zapošljavanje i rast standarda.U našem je slučaju prosudba o poziciji kune u aktualnom trenutku otežana dijelom zbog inozemnog, ali još više zbog unutarnjeg duga.Taj dug zakonito je podložan inflacijskom pritisku (učinak Candillon) što naravno promjene na području valutnog tećaja čini dodatno rizičnima.Budući da nema nikakvog prijedloga glede novčarske reforme širih razmjera dileme vezane uz tećaj kune poglavito ostaju kao i do sada otvorene.
Uz navedeno valja voditi računa i o promjenama koje će neizostavno nastati u okviru EU nakon Brexita, te promjenjene politike SAD-a,zajedno, posebice u novčarskom sustavu, ali i na području fiskusa.Uvjeti opstanka jedinstvenog tržišta EU polaze od jedinstvene valute čija se međutim pozicija kosi s ravnomjernim regionalnim razvoje europskog prostora i izazovima što ih migrantska pretnja sobom nosi. Taj gordijski čvor moguće je uspješno razriješti stupnjevanjem valutnog znaka primjenom kriterija jednakovrijednosti valute na jedinstvenom europskom tržištu kako bi se zadovoljili uvjeti načela valutnog optimuma, ali uz ugradnju tećajnog ingredijenta ovisno o stunju konkurentnosti pojedinih gospodarstva na zajedničkom europskom tržištu. Gotovo je izvjesno kako će EU otvoriti reformu novčarskog sustava kao čvorne jedinstvene sustavne komponente, također moguće je s visokom sigurnošću ustvrditi kako će EU formirati najmanje dva podsustava intervalutarne kotacije eura polazeći od suverenitetnog načela. Hrvatski stratezi posebice HNB moraju predložiti svoje viđenje politike eura-u tom pogledu postoje iskustva deviznog sustava bivše države koje je zadovoljavajuće funkcionirala u stanovitom vremenskom razdoblju.Radi se o tako zvanim platnobilančnim pozicijama i njihovoj analitičkoj i sustavnoj inplementaciji.Naime ta su rješenja počivala na jedinstvenoj valuti koja je imala vrijednosne ingredijente i razrađenu operativnu primjenu.Najveću zapreku tom sustavu činilo je društveno vlasništvo koje je međutim u slučaju EU ne postoji.
-Zaključci
-Statistuka
-Literatura

U Zagrebu, 04.06.2017. B.Lokin











- 16:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.01.2017., srijeda

ANALIZA GLOBALNIH BILANČNIH TRENDOVA RAZMJENE

METODSKE NAPOMENE
Ovaj rad se temelji na analizi tekućih platnih bilanci pojedinih velikih globalnih regija,isto tako interesnih i političkih integracija i vodećih gospodarskih nacija suvremenog svijeta.Naime, gibanja i promjene u saldima tekućih bilanci ovdje izabranih entiteta odlučujuće utjeću na pravce kretanja globalne razmjene, ali i na gospodarsku poziciju pojedinih subjekata u srednjoročnom razdoblju, što omogućuje prosudbe globalnih i parcijalnih dimenzija.Tekuća platna bilanca(prihodi i rashodi s inozemstvom) stari je fenomen i istodobno instrument ekonomske politike i datira iz razdoblja ranog Srednjeg vijeka kada se polazilo od postulata pozitivne platne bilance kao gospodarskog cilja za što su se zauzimali merkantilisti a u novijoj povijesti Keynes, u praktičkoj uporabi pak Japan i Kina u razdobljima gospodarske ekspanzije.Nasuprot tezi o suficitu kao pozitivnoj komponenti sustava stajali su klasičari ekonomske misli , kao i neoklasici, koji su tvrdili kako svaki poen plusa u toj bilanci predstavlja gubitak za nacionalno bogatsvo s obzirom na to da taj segment sustava predstavlja beskamatno financiranje inozemstva. .Praktična su iskustva pokazala kako pozitivan saldo ove bilance odgovara gospodarskoj ekspanziji dok suprotno u razdobljima retencije, ili pak niskog rasta, prevladava ideja o bilančnoj ravnoteži.
Sukladno praktičnim iskustvima saldo tekuće platne bilance u ovom radu se temelji na razdoblju 2007-2014, s tim što držim kako je relevantne zaključke o njegovoj poziciji i realokaciji, te utjecaju na globalne gospodarske odnose moguće s velikom pouzdanošću koristiti za razdoblje do 2025 godine.
Analiza i projekcija tekuće platne bilance razumljivo ne može predstavljati isključivi analitički instrument u prosudbi budućih trendova, međutim u kombinaciji s dodatnim makroekonomskim indikatorima ona ipak omogućuje u velikoj mjeri pouzdane prosudbe što kod drugih pokazatelja nije slučaj.Podaci koji se u ovom radu koriste temeljeni su na statistikama globalnih institucija(IMF,IBRD; ECB i druge).
GIBANJA U RAZDOBLJU 2007-2014
U razdoblju 2007-2014. došlo je do pada obujma međunarodne razmjene-globalni je suficit tako smanjen od 1490 na 1223 mlrd usa dolara,ili za 18%, dok je istodobno deficit također smanjen od 1222 na 874 mlrd ,ili za 29%. Pokazatelji impliciraju značajnu kontrakciju vrijednosti što omogućuje zaključak o tome kako je u tih sedam godina došlo do izrazite deglobalizacije svijetskog gospodarstva.U strukturnom su pogledu(prema već spomenutim entitetima) nastupile sljedeće promjene:

2007 2014 RAZLIKA
Mlrd dol.
SAD -719 -390 329
JAMERIKA 9 -175 - 166
IZVOZNICI NAFTE 423 299 - 124
KINA 353 210 - 143
JAPAN 212 24 - 188
AZIJA BRZOR 185 233 48
OSTATAK.SVIJ -144 -135 9
SJEV. EUROPA 317 367 70
JUŽNA EUROPA. – 278 70 208
VELIKA BRIT. 81 -174 - 215
Napomena:Svako smanjenje salda u negativnoj bilanci predstavlja bilančnu pozitivu međutim svako smanjenje salda u pozitivnoj bilanci predstavlja bilančnu negativu;povećanje pozitivnog salda povečava bilančnu aktivu, a povećanje negativnog pasivu.

Vidljivo, struktura globalnog gospodarstva prema rasporedu udjela vanjakotrgovinskih efektiva pojedinih globalnih područja nije se tendencijski izmjenila u promatranom razdoblju, međutim udio salda pojedinih grupacija doživio je značajne promjene.Neprijeporno SAD su izvršile golemu kontrakciju svog negativnog salda, što naravno ima značajne implikacije na svijetsko gospodarstvo u cjelosti.Istodobno Kina kao vodeća zemlja svijetskog gospodarstva mjereno, po utjecaju na rast, takođetr je osjetno smanjila svoj pozitivni saldo razmjene, međutim Sjeverna je Europa nastavila s rastom salda premda značajno usporenim tempom. Upada u oči kako je J. Europa promjenila negativan u pozitivan saldo i to u iznosu koji je nadmašio sve ostale primjere.Također je indikativan i saldo V.Britanije koji je od pozitivnog prerastao u ekspanzivan negativni saldo(BREXIT je moguće značajnim dijelom objasniti tim saldom).Polazeći od strukture razmjene globalnog gospodarstva po pojedinim grupacijama i u cjelosti, moguće je izvesti zaključak kako će se buduća gibanja glede razmjene nastaviti ali smanjenim tempom što će zasigurno utjecati na globalu gospodaesku sliku svijeta u nastupajućem srednjoročnom razdoblju.Potpuno je izvjesno kako će se rast u sljedećem gospodarskom ciklusu u puno većoj mjeri temeljiti na internim potencijalima i ciljevima, sukladno tome vrlo je velika vjerojatnost kako će taj rast imati sekularna obilježja.Uz spomenuto valja istaknuti kako će u nastupajućem srednjoročnom razdoblju doći i do promjena na intervalutarnim relacijama .Naime snažna kontrakcija platnobilančnog salda SAD-a rezultirala je rastom intervalutarne vrijednosti dolara,međutim takvu poziciju dolara teško je očekivati u nastupajućem srednjoročnom razdoblju.Nije moguće pretpostaviti kako će SAD ostvariti reindustrijalizaciju u srednjoročnom razdoblju i samim tim istodobno povečati konkurentnost, realnija je prosudba kako će morati odstupiti u jednom od tih dvaju ciljeva, najvjerojatnije visoke intervalutaerne pozicije dolara.Sljedeće razdoblje donijeti će sobom i nastup Kine na monetarnoj sceni i redefiniciju odnosa u IMF-u-sadašnji pariteti DTS-a (dolar 42%,euro31%,yen11%, funta8%i yuan8%) neće se više moći održavati.Razumljivo samim se time otvara pitanje primjene monetarnog činitelja u nastupajućem razdoblju Povijesna iskustva govore kako se na nedefiniranoj globalnoj platformi obično razvijaju valutni antagonizmi i rađaju valutni ratovi.
KINA
Premda je kriza (ekonomska) svijetskog gospodarstva počela financijskom krizom u SAD-u njen tijek i njeno globalno obilježje pokazali su kako u središtu krize stoji strukturni problem(Samuelson,Krugman) koji je posebno došao do izražaja na primjeru Kine čiji potencijali odlučujuće ( trećinski) utjeću na globalni gospodarski rast.Naime Kina je svoj gospodarski rast od oko 10% u razdoblju do krize smanjila programirano na 6%, odnosno najavila je u sljedećem rszdoblju upravo na takvoj razini fiksirani rast.Razloge tom zaokretu treba tražiti u padu njene konkurentnosti na svijetskom tržištu(ekspanzivni rast internih troškova izazvan rastom potrošnje, socijalnim, vojnim i ekološkim razlozima)., ali i kontrakcijom globalnog gospodarskog rasta u prethodnoj tablici prikazanoj.Neprijeporno, kineska gospodarska politika, što je već i potvrđeno, smanjenjenjem uvozne komponemte odlućujuće utjeće na globalnu ponudu na dva naćina: obara cijenu sirovina i energije istodobno povećava cijenu izvoznih, mahom visokotehnoloških proizvoda(terms of trade).Tim učinkom kompenziraju se gubici nastali smanjenjem stope gospodarskog rasta.Uz to Kina je uspjela održati stabilan valutni tećaj. Naime Kina je održala devizne pričuve u vrijednosti od oko tri tisuće milijardi dolara što je upravo politiku njenog stabilnog tećaja potvrdilo.Naime svi napadi na yuan u proteklih desetak godina razbili su se na deviznim pričuvama koje je Kina imala u proteklih desetak godina.(šest tisuća mlrd dolara).Međutim ono što do sada nije zabilježeno je potencijalno rastući utjecaj Kine na stabilnost američkog dolara što ona u međuvalutnim konfrontacijama do sada nije koristila.Upravo zbog svega rečenog globalna se cjenovna scena u sljedećem srednjoročnom razdoblju može prognozirati deflacijskom budući da Kina ima veliki prostor za manevar u realnom kao i u valutnom području svijetskog globala. Kineska strategija najviše je već danas pogodila zemlje proizvođaće sirovina i energije, u budućnosti njihova će pozicija biti omeđena opisanim kineskim potezima, što ovim najsiromašnijim zemljama svijeta prijeti teškim socijalnim napetostima pa i erupcijama.Istodobno utjecaj Kine na tehnološki trend i razvoj čini je u stanovitom pogledu arbitrom te scene na kojoj ona zajedno s Njemačkom i zemljama Dalekog istoka diktira tempo rasta razvijenih zemalja.Blok tehnološki moćnih zemalja danas je strukturiran oko Kine, dijela europskih zemalja i dalekoistoćnih zemalja, dok blok sirovinski orjentiranih zemalja poćiva na integraciji SAD-a, naftnih i sirovinskih zemalja i Rusije.
SAD
SAD su kao odgovor na krizu,poučene iskustvom iz 30.-ih godina odgovorile ekspanzivnom monetarnom politikom i forsiranom potrošnjom te supstitucijom uvoznog sadržaja(nafta).Rezultati su bili spektakularni-u razdoblju od desetak godina gospodarski je rast povećan od negativnog na gotovo 3%,dok je istodobno deficit tekuće platne bilance smanjen na od oko6% na svega 3%.Međutim opisani su trendovi doveli do jačanja dolara te nastavno do pada konkurentnosti američkog gospodarstva u situaciji kada je predočeni model iscrpio svoje mogućnosti i zaprijetio inflacijom.Naime SAD su se zbog dugotrajne deindustrijalizacije(udio prerađivačke industrije u BDP-u pao je na svega 11%) našle pred teškim strukturnim problemom budući da u proteklom desetljeću uslijed deindustrijalizacije njihova proizvodnost nije rasla, a to je razumljivo znaćilo i stagnaciju profita. Teško je stoga pretpostaviti da će ulagaći, sagledivo u srednjeročnom razdoblju, ulaziti ozbiljnije u industrijske investicije, odnosno isto tako da će se ostvariti realokacija domaćeg kapitala iz inozemstva.Dovoljno je navesti kako aktualno udio investicija u BDP-u u SAD-u iznosi 18%, dokje taj udio u Kini 48%. Takav raskorak rijetko je zabilježen u tržišnim ekonomijama suvremenog svijeta on govori o vremenskom raskoraku koji se odnosi na gotovo cijelu povijesnu epohu. Istodobno, kao što smo iz strategijskih odrednica Kine vidjeli neće biti omogućen rast energenata i sirovina a samim tim i njihovih cijena za što su SAD zainteresirane.U opisanoj činjenici moguće je možda i nazrijeti približavanje američke politike Rusiji i želja da se zajednički završi rat na Bliskom Istoku,stvori novi OPEC odnosno uspostavi široka koalcija prema Kini.U tako zamišljenoj konstrukciji računa se i na široku potporu zemalja proizvođaća sirovina i nafte čije devizne pričuve vidjeli smo brzim tempom kopne
EUROPSKA UNIJA.
Ova integracija i dalje se nalazi pod snažnim diktatom precjenjenog eura.Zemlje tako zvanog Sjevernog područja Europe ostvaruju i dalje povoljne rezultate premda i ovdje izvoz pomalo slabi.Potpuno je prepoznatljivo kako je to područje, poglavito Njemačka,snažno konvergira kineskoj opciji, što više kako čine njenu globalno integralnu sastavnicu. Istodobno zemlje Južnog područja snažno povećavaju izvoz i smanjuju uvoz stvarajući eurske bilančne viškove pretvarajući istodobno euro u svojevrni povijesni fetiš.Gospodarska pak situacija dijametralno je suprotna, naime upravo te zemlje nalaze se pred ekonomskim i demografskim krahom dok im izbjeglički val kuca sve snažnije na vrata.Evidentno europska gospodarska struktura je neodrživa, ali uz snažni euro i sve dalje od rješenja.Naime tako zvane zemlje Sjevera jačanje eura morati će prihvatiti kao conditio sine qua non funkcije sustava, ali one će sve teže moći nametati ekonomsku politiku jakog eura zemljama Juga, Neprijeporno zemlje će EU-a morati autonomnim odlukama mjenjati ekonomsku politiku ne bježeći i od solucije napuštanja eura ili pak njegovog viševarijantnog rješenja.Primjetno je kako različiti fondovi u okviru EU nemaju strategijsku funkcionalnost, odnosno kako je potrebna odgovarajuća organizacija(bankovni koncept)kojom bi se formirala snažna razvojna institucija(banka, fond).Nastale globalne okolnosti otvaraju perspektivu EU, međuti njene odluke moraju biti integralne u okviru jedinstvenog tržišta.
V.BRITANIJA.
Krizu rasta ova je integracija riješila forsiranjem potrošnje i ekspanzivnom monetarnom politikom. Međutim potpuno deindustrijalizirina zemlja i sa znatno sniženom gospodarskom konkurentnošću lišena prednosti prirodnih resursa nije uspjela održati vanjsku stabilnost pokrivajući upravo uvoznim sadržajem narasle potrošne potencijale i na njima temeljen gospodarski rast.Njen izlazak iz EU-a teško joj može donijeti potrebne prednosti tim više što je i do sada u okolnostima korištenja funte i otvorenog europskog tržišta uspjeh izostao.Engleska funta zasigurno će se suočiti sa stalnim devalvacijskim pritiscima što onda može zaprijetiti bijegom kapitala i daljnjim produbljavanjem duga. Istodobno je teško očekivati kako će duboki strukturni problemi moći biti riješeni monetarnim manevrima.Također ova će se stara integracija susretati sa sve većim interesnim raskorakon njenih članica.
ZAKLJUČNO
Globalna slika svijeta gledano prema reprezentativnim integralnim područjima što je u ovoj analizi učinjeno, pokazuje, kako je svijetsko gospodarstvo ušlo u proces deglobalizacije, koji se potvrđuje usporenijim gospodarskim rastom i svim posljedicama koje taj proces prate, također kako se radi o sekularnom rastu kao njegovoj konstanti, ali i o rastu koji ima naglašena obilježja globalne ujednačenosti.U novonastalim okolnostima dolazi do vidljive bipolarizacije odnosa moći između tehnološkog bloka koji čine Kina i Dalekoistoćne zemlje te Njemačka, i bloka sirovinskih i naftnih zemalja na čelu s SAD i proizvođaćima nafte. Upravo zbog tih političko –ekonomskih blokova vrlo je teško ocjeniti intenzitet i pravce odnosa u nastupajućem globalnom svijetu.Valja se nadati kako geopolitičke reference neće zasigurno detrrminirati svijet gobalne ekonomije već je s većom pouzdanošću moguće očekivati upravo obnuti slijed događaja.

U Zagrebu, 15. 01. 2017. B. Lokin







- 16:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.12.2016., utorak

BLOKIRANI-UNUTARNJI DUGOVI

Fenomen blokiranih javio se u našem sustavu prije nekoliko godina, međutim njegovi uzroci i pojavni oblice starog su datuma i sežu sve do bivše države. Naime taj spoj uzročnosti važno je shvatiti jer on objašnja samu epistemiologiju problema.U socijalizmu su pojave nelikvidnosti u nefinancijskom sektoru pripisivane disfunkciji pravnog sustava koji nije mogao funkcionirati uslijed subjektivnih razloga.Međutim analize samog problema pokazale su kako su uzročnosti te pojave ležale u disfunkciji financijskog sustava koji je bio blokiran imobilnošću kapitala(financijski je sustav bio integriran u sustav vlasništva).Pokušaji da se problem riješi mehanizmima multilateralne kompenzacije što je forsirano, nije međutim mogao polučiti rezultate upravo zbog organskog defeta prethodno navedenog.
U Hrvatskoj državi pojava je unutarnjih dugova(nelikvidnost) ponovno zabilježena, što je u razdoblju do 2000.objašnjavano usporenom transformacijom sustava.Analize koje su međutim rađene za razdoblje do 2007. otkrile su kako je disfunkcionalna narav sustava zadržana, međutim sam je problem i dodatno potaknut radikalnom tećajnom politikom(manjak kunskog novca). Nastupom financijske krize 2008. unutarnji dugovi ponovno ekspandiraju, ali se od prethodne njihove lokacije na područje nefinancijskog sektora i javnih službi, on prenosi i na sektor građanstva gdje se javlja novi fenomen tzv. blokirani.Tijekom 2014 i 2015 godine zakonom se pokušava razriješiti problem međutim mehanizam u primjeni(predstećajne nagodbe) koji u osnovici predstavlja oblik poznate multilateralne kompenzacije, pokazao se nefunkcionalnim budući da je sav teret prebacio na manje gospodarske organizacije čine je krug nelikvidnosti ponovno generirao samo s odgođenim učincima.Počevši od 2008 godine uslijed utjecaja opće krize dolazi do rasta nezaposlenosti što uz porast kreditnog rizika formira novu pojavu već spomenute tako zvane blokirane.Pitanje blokiranih kao ekonomski, ali sve više i socijalni i politučki problem, narasta. Rješenja koja se nude ovdje mahom su temeljena na formulacijama pravnog sustava što rješenje odgađa a problem penetrira sve više u pravcu društvenog sindroma.Nedostaje organski pristup pitanju blokiranih koji ću u nastavku pokušati objasniti i programirati.
Kada se problem dugova razmatra integralno onda je u prvom redu potrebno lučiti vanjske od unutarnjih dugova ukoliko se radio dvovalutnom području što je upravo kod nas slučaj.Naime prema definicija nacionalnog dohotka vanjski dugovi izravno utjeću na njegov opseg, suprotno unutarnji su dugovi bez utjecaja na visinu nacionalnog dohotka, oni se javljaju tek kao knjgovodstvena zabilješka koja pruža informacije za budućnost, ali i prenosi nastale asimetrije iz prošlosti, što znaći da djeluje negativno na budućnost obarajući stupanj elastićnosti sustava.Naravno sve to vrijedi kada se razmatra makroekonomska paradigma što čini također naš sustav dugova(njeov opseg i socijano-ekonomske posljedice).

Prijedlog rješenja problema blokiranih i općenito unutarnjih dugova polazi od postake kako je u načelu registrirane dugove potrebno brisati ili pak reprogramirati što predstavlja jednu od varijanti rješenja,Remodeliranje unutranjih dugova ima u našim okolnostima brojne prednosti.Na prvom se mjestu ovdje otvaraju mogućnosti rasta potrošnje koja u aktualnoj situaciji čini temeljni generator rasta budući da je njenim ograničenjem dodatno blokiran imobilizirani financijski sustav; Također financijski se sustav relaksira budući da brojna nenaplaćena potraživanja ionako neće biti nikada naplaćena dok će se istodobno pokrenuti kredini potencijali banaka .I konačno narasli se socijalni problemi društva bitno ublažavaju.Ovome treba pridodati kako je prijedlog u tijeku kojm se primarni gubitak banaka kompenzira smanjenjem poreznog opterećenja neprihvatljiv jer banke riješava rizika blokada i otvara im nove kreditne mogućnosti da bi ih i dodatno nagradio sredstvima poreznih obveznika.Nefinancijski sektor bi glede dugova podvrguti reprogramu, dugove učiniti transparentnim i reprogramirati njihovo dospijeće za najmanje pet godin, otvarajući istodobno mogućnost njihovog otkupa uz progresivnu diskontnu stopu. diskont.

- 17:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.11.2016., subota

.
PRORAČUNSKI MEHANIZAM

Pristup izradbi nacionalnog proračuna moguć je u dvije teorijsko-metodske varijante.Prema jednoj(liberalna) proračun predstavlja trošak za gospodarstvo i društvo, pa njegovo relativno smanjenje čini središnji cilj ekonomske politike koja u ovoj varijanti polazi od ponude(tako zvana ekonomija ponude drži kako je ekonomski proces zadan ponudom, odnosno kako je potražnja njegova tek posljedična pojava) Drugi pristup(kejnesijanski) suprotno, proračun pozicionira generatorom potrošnje a samim tim i pokretačem rasta, pa njegov deficit otvara mogućnost aktivnoj ekonomskoj politici.Teorijske kontroverze u uvjetima konjukture ne potiću značajnije prijepore budući da su raspoloživa sredstva sustava obilata, međutim u uvjetima dekonjukture prijepori se zaoštravaju i dobivaju praktičke konzekvencije.
Budući da se u Hrvatskoj još od prihvaćanja Stabilizacijskog programa(1993) u kontinuitetu provodi ekonomska politika temeljena na(neo)liberalnom konceptu koja se unatoč dubokoj krizi ne dovodi u pitanje, onda je i pristup proračunu kao mehanizmu potrošnje postao gotovo refleksni postupak.Aktualni proračun(2016) kao i svi prethodni mu stoga predstavlja isključivo računovodstveni koncept.Takav proračun nije ni konjukturan niti razvojan, već su i njegova struktura i dinamika podređene isključivo diktatu samog deficita.Naime, deficit od 3% i niže, navodi se kao kriterijalna granica za podizanje reitinga (nacionalna cijena kapitala na međunarodnom tržištu), čime se implicira zaključak kako sudbina zemlje ovisi o inozemnom tržištu kapitala. Zaboravlja se kod toga čak , ili zanemaruje , kako gospodarski rast i njegova stabilnost čine stožerni kriterij za vrednovanje nacionalnog statusa.. Također ispušta se iz vida kako se najveće domaće korporacije pa i veliki dio srednjeg gospodarsstva izravno zadužuje u inozemstvu dok su prohibitivne mjere za pristup globalnom tržištu kapitala neučinkovite što uostalom brojni slučajevi pokazuju a posebice čak i grčki slučaj.I konačno ni država se ne mora više pretjerano zaduživati u inozemstvu zbog visokih pričuva u financijskom sustavu zemlje.
Druga od dviju varijanti vidi, rekli smo, dug kao mogućnost. Postavljajući dug kao strategijsku orjentaciju ona računa na potrošnju kao generator rasta, razumljivo u konačnici kao mehanizam kojim bi se povećala ponuda što znaći i proizvodnja.Najveće ograničenje ovom pristupu čini platnobilančna neravnoteža budući da u uvjetima negativne tekuće platne bilance(ona je zakonita pojava rastućeg vanjskog duga) rast potrošnje alimentira vanjsko tržište i obara samim tim raspoloživi nacionalni dohodak.Međutim ako nacionalna ekonomija ostvaruje suficit platne bilance bilo izvozom bilo pak supstitucijom uvoznog sadržaja, ili sinergijom obaju činitelja, onda rast potrošnje izravno generira gospodarski rast i konjukturu. U Hrvatskoj se upravo od 2015. ostvaruje jedan takav proces koji je bio zabilježen i 2011ali je brutalnom poreznom presijom eliminiran.Treba naglasiti kako je prije krize stupanj korištenja kapaciteta u prerađivačkoj industriji iznosio u Hrvatskoj 75%,2013.40%, 2015. 50%.
Hrvatski proračun za 2016. fokusiran je na proračunski deficit od 9-10 milijardi kuna a tendencijski je okrenut dosizanju deficita od oko 2,7 % BDP-a.Strategijski gledano proračun trasira put strukturnim reformama s tm što nedostajuća sredstva namjerava pribaviti zaduživanjem na domaćem i inozemnom tržištu.Uz pretpostavku da će strukturne reforme biti sve naglašenije profilirane već tijekom ove godine što je prihvatljivo, naćin financiranja deficita predstavlja držim ozbiljnu smetnju generiranju konjukture a samim tim i provedbi reformskih ciljeva. Naime daljnje zaduživanje u inozemstvu povećava već visok i skup vanjski dug, opterećuje buduće dohotke i koći rast i razvoj. Uz to, povećanje vanjskog duga obara reiting i povećava cijenu kapitala za nacionalnu ekonomiju i društvo.Zaduživanje na domaćem tržištu pak povećava cijenu kapitala, što naravno predstavlja ozbiljnu branu rastu i zapošljavanju.Ekonomska politika stoga se nalazi pred kvadraturom kruga gdje se zadaće koje mora poduzimati međusobno isključuju.Neprijeporno neoliberalni koncept nije u stanju odgovoriti kriznim izazovima buduća da ih sam generira.
Kreatori proračuna morali bi stoga donijeti određene strategijske odluke okrenute poglavito financiranju proračunskog deficita. Prva odluka bi glasila kako za financiranje proračunskog deficita neće biti novog zaduživanja ni na inozemnom niti na tuzemnom tržitu.Umjesto toga kao izvori sredstava biti će korištene nacionalne prićuve sustava čije korištenje je besplatno. Kunska sredstva u okviru takvog koncepta treba namaknuti monetizacijiom dijela deficita , što u uvjetima globalne i nacionalne deflacije ne predstavlja nikakav udar na cijene.Ovime se naime isključivo vraća deflacijom oduzeti novac gospodarstvu, državi i građanima.Ukoliko bi takvim postupkom došlo na sreću do povećanja cijena našli bi se u stanju dezinflacije što bi predstavilo optimalnu sustavnu opciju budući da bi taj učinak povećao raspoloživa sredstva sustava za oko 1%.Devizni izvori sredstava mogu se naći u pričuvama HNB-a(14 mlrd eur), čije korištenje također nebi imalo nikakvog utjecaja na tećaj i platnobilančnu stabilnost, već bi isključivo značilo povećanje raspoloživog deviznog dohotka
Financiranje proračunskog deficita emisijom(ex nihilo) povećala bi se baza kunskog novca što bi rezultiralo rastom novčane mase(multiplikacija) i pozitivno utjecalo na pad cijene kapitala, odnosno rast dohodaka, potrošnje i investicija.Kumulativno takav bi manevar otvorio mogućnost rasta proračunskih sredstava zaduživanjem u drugom koraku na potpuno drugim osnovicama i radikalizirao pristup strukturnim reformama ubrzavajući ih.

U Zagrebu 19.03.2o16. B. Lokin

- 08:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.10.2016., ponedjeljak

PRORAČUNSKI MEHANIZAM

Pristup izradbi nacionalnog proračuna moguć je u dvije teorijsko-metodske varijante.Prema jednoj(liberalna) proračun predstavlja trošak za gospodarstvo i društvo, pa njegovo relativno smanjenje čini središnji cilj ekonomske politike koja u ovoj varijanti polazi od ponude(tako zvana ekonomija ponude drži kako je ekonomski proces zadan ponudom, odnosno kako je potražnja njegova tek posljedična pojava) Drugi pristup(kejnesijanski) suprotno, proračun pozicionira generatorom potrošnje a samim tim i pokretačem rasta, pa njegov deficit otvara mogućnost aktivnoj ekonomskoj politici.Teorijske kontroverze u uvjetima konjukture ne potiću značajnije prijepore budući da su raspoloživa sredstva sustava obilata, međutim u uvjetima dekonjukture prijepori se zaoštravaju i dobivaju praktičke konzekvencije.
Budući da se u Hrvatskoj još od prihvaćanja Stabilizacijskog programa(1993) u kontinuitetu provodi ekonomska politika temeljena na(neo)liberalnom konceptu koja se unatoč dubokoj krizi ne dovodi u pitanje, onda je i pristup proračunu kao mehanizmu potrošnje postao gotovo refleksni postupak.Aktualni proračun(2016) kao i svi prethodni mu stoga predstavlja isključivo računovodstveni koncept.Takav proračun nije ni konjukturan niti razvojan, već su i njegova struktura i dinamika podređene isključivo diktatu samog deficita.Naime, deficit od 3% i niže, navodi se kao kriterijalna granica za podizanje reitinga (nacionalna cijena kapitala) na međunarodnom tržištu, čime se implicira zaključak kako sudbina zemlje ovisi o inozemnom tržištu kapitala. Zaboravlja se kod toga čak , ili zanemaruje , kako gospodarski rast i njegova stabilnost čine stožerni kriterij za vrednovanje nacionalnog statusa.. Također ispušta se iz vida kako se najveće domaće korporacije pa i veliki dio srednjeg gospodarsstva izravno zadužuje u inozemstvu dok su prohibitivne mjere za pristup globalnom tržištu kapitala neučinkovite što uostalom brojni slučajevi pokazuju a posebice čak i grčki slučaj.I konačno ni država se ne mora više pretjerano zaduživati u inozemstvu zbog visokih pričuva u financijskom sustavu zemlje.
Druga od dviju varijanti vidi, rekli smo, dug kao mogućnost. Postavljajući dug kao strategijsku orjentaciju ona računa na potrošnju kao generator rasta, razumljivo u konačnici kao mehanizam kojim bi se povećala ponuda što znaći i proizvodnja.Najveće ograničenje ovom pristupu čini platnobilančna neravnoteža budući da u uvjetima negativne tekuće platne bilance(ona je zakonita pojava rastućeg vanjskog duga) rast potrošnje alimentira vanjsko tržište i obara samim tim raspoloživi nacionalni dohodak.Međutim ako nacionalna ekonomija ostvaruje suficit platne bilance bilo izvozom bilo pak supstitucijom uvoznog sadržaja, ili sinergijom obaju činitelja, onda rast potrošnje izravno generira gospodarski rast i konjukturu. U Hrvatskoj se upravo od 2015. ostvaruje jedan takav proces koji je bio zabilježen i 2011ali je brutalnom poreznom presijom eliminiran.Treba naglasiti kako je prije krize stupanj korištenja kapaciteta u prerađivačkoj industriji iznosio u Hrvatskoj 75%,2013.40%, 2015. 50%.
Hrvatski proračun za 2016. fokusiran je na proračunski deficit od 9-10 milijardi kuna a tendencijski je okrenut dosizanju deficita od oko 2,7 % BDP-a.Strategijski gledano proračun trasira put strukturnim reformama s tm što nedostajuća sredstva namjerava pribaviti zaduživanjem na domaćem i inozemnom tržištu.Uz pretpostavku da će strukturne reforme biti sve naglašenije profilirane već tijekom ove godine što je prihvatljivo, naćin financiranja deficita predstavlja držim ozbiljnu smetnju generiranju konjukture a samim tim i provedbi reformskih ciljeva. Naime daljnje zaduživanje u inozemstvu povećava već visok i skup vanjski dug, opterećuje buduće dohotke i koći rast i razvoj. Uz to, povećanje vanjskog duga obara reiting i povećava cijenu kapitala za nacionalnu ekonomiju i društvo.Zaduživanje na domaćem tržištu pak povećava cijenu kapitala, što naravno predstavlja ozbiljnu branu rastu i zapošljavanju.Ekonomska politika stoga se nalazi pred kvadraturom kruga gdje se zadaće koje mora poduzimati međusobno isključuju.Neprijeporno neoliberalni koncept nije u stanju odgovoriti kriznim izazovima buduća da ih sam generira.
Kreatori proračuna morali bi stoga donijeti određene strategijske odluke okrenute poglavito financiranju proračunskog deficita. Prva odluka bi glasila kako za financiranje proračunskog deficita neće biti novog zaduživanja ni na inozemnom niti na tuzemnom tržitu.Umjesto toga kao izvori sredstava biti će korištene nacionalne prićuve sustava čije korištenje je besplatno. Kunska sredstva u okviru takvog koncepta treba namaknuti monetizacijiom dijela deficita , što u uvjetima globalne i nacionalne deflacije ne predstavlja nikakav udar na cijene.Ovime se naime isključivo vraća deflacijom oduzeti novac gospodarstvu, državi i građanima.Ukoliko bi takvim postupkom došlo na sreću do povećanja cijena našli bi se u stanju dezinflacije što bi predstavilo optimalnu sustavnu opciju budući da bi taj učinak povećao raspoloživa sredstva sustava za oko 1%.Devizni izvori sredstava mogu se naći u pričuvama HNB-a(14 mlrd eur), čije korištenje također nebi imalo nikakvog utjecaja na tećaj i platnobilančnu stabilnost, već bi isključivo značilo povećanje raspoloživog deviznog dohotka
Financiranje proračunskog deficita emisijom(ex nihilo) povećala bi se baza kunskog novca što bi rezultiralo rastom novčane mase(multiplikacija) i pozitivno utjecalo na pad cijene kapitala, odnosno rast dohodaka, potrošnje i investicija.Kumulativno takav bi manevar otvorio mogućnost rasta proračunskih sredstava zaduživanjem u drugom koraku na potpuno drugim osnovicama i radikalizirao pristup strukturnim reformama ubrzavajući ih.

U Zagrebu 19.03.2o16. B. Lokin

- 10:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.10.2016., nedjelja

PRORAČUNSKE KONTROVERZE

Državni proračun za 2016 godinu prihvačen je,međutim treba naglasiti kako je to tek prvi korak u vođenju ekonomske politike na ovom segmentu sustava.Neprijeporno, ekonomski i politički stratezi koji potpisuju proračun odlućli su se za gospodarsku politiku koja je diktirana donjom granicom deficita nacionalnog proračuna(3%) čime je ujedno u najvećem mogućem dijelu određena i razina potrošnje u ovoj godini, ali i stopa rasta BDP-a(1,6%) koja se iz nje pretežito izvodi.To su temeljne makroekonomske vrijednosti izvedene na tako zvanom neoliberalnom gospodarskom konceptu koji počiva na rezanju troškova. Drugi korak proračunske politike vezan je uz izvore i modalitete financiranja proračunskog deficita(9-10mlrd).Oni kao što je poznato uključuju vanjske i unutarnje izvore sredstava, koji opet sa svoje strane gledajući otvaraju strategijske kontroverze.Naime ako se proračunski deficit financira iz vanjskih izvora(devizno) onda on produbljuje inozemni dug, što predstavlja pravilo kod niskih stopa rasta, a ako se financira iz unutarnjih izvora(kunski) onda podiže cijenu kapitala na domaćem tržištu i ograničava rast.Kombinacija vanjskih i unutarnjuh izvora koja se obično koristi tek manjim dijelom ublažava negativne učinke.Očigledno stratezi aktualnog proračunskog koncepta ovakvim su se izborom našli pred kvadraturom kruga.Jesu li postojale alternativne strategijske mogućnosti? Odmah je moguće odgovoriti:jesu!Radi se o konceptu koji proračun izvodi iz ciljeva i metoda gospodarskog rasta primarno.Kod takvog pristupa proračun se implicira kao kategorija rasta, u našem slučaju kao generator potrošnje, koji je u stanju povećati korištenje kapaciteta(danas se koriste 50%, a prije krize su se koristili70%).Proračunski impuls potrošnji jedini je mogući poticajni mehanizam rasta budući da plaće zbog niske konkurentnosti ne mogu rasti, nezaposlenost je visoka, a rastući unutarnji dugovi konstantno obaraju potrošnju.Izvore pak sredstava za predloženi financijski manevar moguće je naći u velikim i imobilnim pričuvama financijskog sustava države čije korištenje je uz to besplatno.Naime kako hrvatski vrijednosni sustav već treću godinu bilježi deflaciju onda je emisija novca jedini put da se gospodarstvu, državi i stanovništvu vrati uskraćeni novac poništen deflacijom. Prosuđujem, kako bi otkup državnog duga za pripadajući proračunski deficit(kunski) podigao cijene za oko 1,5%, što bi uz sve ostalo stabiliziralo sustav i relaksiralo raspoloživi nacionalni dohodak(dezinflacija).U području deviznog sustava već je godinama moguća kontrakcija deviznih pričuva koje su noptimalno visoke i sve više bilježe gubitke.Opisani modalitet rješavanja proračunskog deficita generirao bi novu(višu) razinu dohotka što bi imalo višestruke pozitivne kumulacije i ubrzalo bi rast. Valja naglasiti, uz sve rečeno, kako i pozitivni saldo tekuće platne bilance sugerira promjenu ekonomske politike u pravcu potrošnog koncepta zbog toga jer je tekući devizni priljev veći od odljeva.
U Zagrebu, 03.04.2016. B.Lokin

- 10:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.05.2016., utorak

PAD KONCEPCIJE OTVORENOG TRŽIŠTA I OTVORENOG DRUŠTVA
Koncept otvorenog tržišta afirmira se postupno već od sedamdesetih godina prošlog stoljeća razvojem bilateralnih i multilateralnih mehanizama i institucija, međutim njegov puni uzlet ostvaren je tek osamdesetih godina tog stoljeća prihvaćanjem načela o slobodnom gibanju robe, radne snage i kapitala što se u prvom redu odnosilo na kapital jer su ostala tržišta uslijed fizčkih i političkih ograničenja (robe, radna snaga) ostala u značajnoj mjeri kontrolirana.Takav tijek događaja pogodovao je globalnom gospodarskom rastu, ali je istodobno rezultirao brojnim gospodarskim a onda i društvenim asimetrijama, koje su u konačnici dovele do financijske a potom i gospodarske krize globalnih razmjera.Naime treba shvatiti kako je sustav funkcionirao sve do onog trenutka dok je kapital uspjevao pokrivati, nižim stupnjem razvoja i konkurentnosti, uvjetovane nacionalne deficite, kada on to više nije mogao nastupila je kriza. Koncept otvorenog društva izveden je iz obrasca otvorenog tržišta a zamišljen je kao demokratski izazov okrenut stvaranju izvorne demokracije (građeni) koja sve manje ovisi o državi i njenim mehanizmima kontrole a sve više o civilnim pokretima, intencijama i mehanizmima koje će razvijati civilno društvo. Država u toj zamisli ostaje tek izvršni mehanizam lišen vlastite (političke) volje. Razumljivo je kako je taj konstrukt zakonito(financiranje) postao nositeljem volje kapitala jer ga nitko drugi i nije mogao financirati da bi ga u konačnici nastupom krize kapital napustio i vratio ponovno državi.Danas civilno društvo sve više opterećuje državu a lideri tog društva i brojni aktivisti kojima je parapolitička aktivnost postala strukom ne prezaju od izravne povezanosti s političarima svih provenijencija i uključuju se izravno u borbu za vlast.Međutim kako bi se shvatili generatori nastalih promjena treba se okrenuti analizi procesa(de)globalizacije kao njihove temeljne determinante.

Deglobalizacija kao kumulativni,danas vladajući gospodarski proces, prostorno i razvojno inverznog gibanja kapitala u odnosu na globalizaciju, ima duboke, dalekosežne a time i odlućujuće refleksije glede razvoja gospodarstva i društva.Radi se o procesu koji je već nastupom krize počeo a označava ga slabljenje stupnja razmjene robe i usluga, ali što je najvažnije i povrat kapitala iz do sada receptivnih u emitivne zemlje kapitala što se događa jednim dijelom povlaćenjem već plasiranog kapitala i drugim dijelom prestankom emisije novog na te prostore.Razlićite su posljedice što ih sam proces izaziva na prostorima u gospodarstvima i društvima kapitalno receptivnih zemalja. Kod tako zvanih brzorastućih zemalja(isključivši Kinu čiji je slučaj poseban) dolazi do naglog pada korištenja kapaciteta i radne snage, odnosno do usporavanja rasta i premještanja investicija od proizvodnog prema potrošnom sektoru. U nastalnim okolnostima rast postaje sekularan, odnosno tendencijski spor, a nezaposlenost se otvara kao dugoročni strukturni problem. Na globalnoj razini ti će procesi,već je sada moguće ustvrditi, znaćiti redukciju tržišta i rast gospodarskih troškova što će izazvati napetosti socijalnih i nacionalnih izvorišta s ozbiljnim geopolitičkim posljedicama.U zemljama brzorastućih gospodarstva biti će otvoren proces odlaska najkvalitetnije visokoobrazovane radne snage, nešto slično procesu sportskih i kadrovskih akvizicija koji se danas već izrazito događa na globalnoj razini.Utjecaj pak deglobalizacije na zemlje u razvoju biti će daleko radikalniji. Već visoke rezerve radne snage koje tamo postoje biti će povećane do neslučenih razmjera što će izazvati egzodus stanovništva prema poglavito razvijenim ali i brzorartućim zemljama.Pokreti stanovništva što ih danas bilježimo na Srednjem Istoku i u Sjevernoj Africi proširiti će se prema Sjevernoj Americi, ali i unutar regija Južnoameričkih zemalja; Na Dalekom istoku proces će obilježiti pravac kretanja prema Kini, Japanu i Koreji, te konačno Australiji i Novom Zelandu. Iste pravce kretanja može očekivati i Rusija. Međutim najviše će samom emigrantskom pritisku biti izložene zemlje Europske Unije one posebice s područja demografskog pritiska Srednje i Južne Afrike. Egzodus stanovništva neće biti moguće rješavati tradicionalnim sustavima kontrole istodobno on će izazvati troškovnu distorziju, odnosno nedostatak kapitala u razvijenim zemljama s kumulirajući socijalnim i nacionalnim posljedicama.
Kakav će biti odgovor razvijenih zemalja na nametnute izazove? Budući da globalne političke strukture sporo reagiraju na globalne probleme doći će u tim zemljama do širenja straha, nesigurnosti i jačanja obrambenih mehanizama. To će se posebice događati i zbog podržavanja iluzije o globalnoj ekonomiji i demokraciji kao putu rješenja koju će nastaviti podgrijavati lažni humanisti,karijerni nadnacionalni političari i sociopatski štreberi svih provenijencija u uvjetima kada je propalo otvoreno tržište i otvoreno društvo kao njehov operativni društveni i politički koncept i uvjet materijalnog opstanka
Suprotno tome zakonito će jačati nacionalni izrazito operativni okvir izazvan potrebom obrane nacionalnih interesa.Temelji Europske Unije kakva je ona danas i kakva je još prije nekoliko godina bila sanjana(ljudska,prava, slobode i dr.) biti će snažno uzdrmani budući da će nacionalni interesi istisnuti ostale sadržaje. Možda najradikalniji, ali i jedan od prvih izraza tih tendencija biti će promjena monetarne strukture same Unije koja će se očitovati u podjeli monetarnog suvereniteta na one države koje će zadržati euro i one druge koje će morati uvesti nacionalne valute. Dogoditi će se euru tako zvani dolarski kompleks kada će morati odstupiti od narasle moći kako bi se očuvala stabilnost sustava.Gospodarska politika Europske Unije morati će polaziti od održive strukture svake svoje članice, što znaći kako će morati odustati od koncepta horizontalnog razvoja i vratiti se vertikalnim razvojnim sadržajima.Naime već je danas vidljivo kako tako zvano fondovsko poticanje razvoja ne omogućuje potreban gospodarski rast, odnosno kako rezultira tek njegovom sekularizacijom, dok istodobno sve zemlje Unije ulaze u zatvoreni krug dužničkog ropstva bilo pak vanjskog ili unutarnjeg, neovisno o dosegnutom stupnju razvoja.Za političare i stručne elite svake zemlje unutar Unije to će znaćiti orjentaciju naspram dva gospodarska i društvena cilja:s jedne strane optimalan gospodarski rast i s druge strane strukturno usklađen rast bez unutarnjh i vanjskih deficita.Naravno takva orjentacija u odnosu na ciljeve biti će moguća uz potpuno kompatibilan sustav monetarne i fiskalne politike što će tražiti snažanu potporu znanstvenih i stručnih struktura u svakoj zemlji Unije.

U Zagrebu 15.05.2016. B.Lokin

Oznake: Ljetovanje..


- 08:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PRORAČUNSKE KONTROVERZE

Državni proračun za 2016 godinu prihvačen je,međutim treba naglasiti kako je to tek prvi korak u vođenju ekonomske politike na ovom segmentu sustava.Neprijeporno, ekonomski i politički stratezi koji potpisuju proračun odlućli su se za gospodarsku politiku koja je diktirana donjom granicom deficita nacionalnog proračuna(3%) čime je ujedno u najvećem mogućem dijelu određena i razina potrošnje u ovoj godini, ali i stopa rasta BDP-a(1,6%) koja se iz nje pretežito izvodi.To su temeljne makroekonomske vrijednosti izvedene na tako zvanom neoliberalnom gospodarskom konceptu koji počiva na rezanju troškova. Drugi korak proračunske politike vezan je uz izvore i modalitete financiranja proračunskog deficita(9-10mlrd).Oni kao što je poznato uključuju vanjske i unutarnje izvore sredstava, koji opet sa svoje strane gledajući otvaraju strategijske kontroverze.Naime ako se proračunski deficit financira iz vanjskih izvora(devizno) onda on produbljuje inozemni dug, što predstavlja pravilo kod niskih stopa rasta, a ako se financira iz unutarnjih izvora(kunski) onda podiže cijenu kapitala na domaćem tržištu i ograničava rast.Kombinacija vanjskih i unutarnjuh izvora koja se obično koristi tek manjim dijelom ublažava negativne učinke.Očigledno stratezi aktualnog proračunskog koncepta ovakvim su se izborom našli pred kvadraturom kruga.Jesu li postojale alternativne strategijske mogućnosti? Odmah je moguće odgovoriti:jesu!Radi se o konceptu koji proračun izvodi iz ciljeva i metoda gospodarskog rasta primarno.Kod takvog pristupa proračun se implicira kao kategorija rasta, u našem slučaju kao generator potrošnje, koji je u stanju povećati korištenje kapaciteta(danas se koriste 50%, a prije krize su se koristili70%).Proračunski impuls potrošnji jedini je mogući poticajni mehanizam rasta budući da plaće zbog niske konkurentnosti ne mogu rasti, nezaposlenost je visoka, a rastući unutarnji dugovi konstantno obaraju potrošnju.Izvore pak sredstava za predloženi financijski manevar moguće je naći u velikim i imobilnim pričuvama financijskog sustava države čije korištenje je uz to besplatno.Naime kako hrvatski vrijednosni sustav već treću godinu bilježi deflaciju onda je emisija novca jedini put da se gospodarstvu, državi i stanovništvu vrati uskraćeni novac poništen deflacijom. Prosuđujem, kako bi otkup državnog duga za pripadajući proračunski deficit(kunski) podigao cijene za oko 1,5%, što bi uz sve ostalo stabiliziralo sustav i relaksiralo raspoloživi nacionalni dohodak(dezinflacija).U području deviznog sustava već je godinama moguća kontrakcija deviznih pričuva koje su noptimalno visoke i sve više bilježe gubitke.Opisani modalitet rješavanja proračunskog deficita generirao bi novu(višu) razinu dohotka što bi imalo višestruke pozitivne kumulacije i ubrzalo bi rast. Valja naglasiti, uz sve rečeno, kako i pozitivni saldo tekuće platne bilance sugerira promjenu ekonomske politike u pravcu potrošnog koncepta zbog toga jer je tekući devizni priljev veći od odljeva.
U Zagrebu, 03.04.2016. B.Lokin

Oznake: ljetovanje - prvi red uz more


- 08:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.04.2016., ponedjeljak

MONETARNI SUSTAV-GLOBALIZACIJA NA RASKRIŽJU

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća zbog zastoja ali i ograničenja u razvoju svijetskog gospodarstva što se vezivalo uz strogu kontrolu platnobilančnih kriterija(saldo) i s tim povezanih asimetrija svijetskog gospodarskog sustava, prihvaćena je liberalna teza o slobodnom, neogranićenom kretanju kapitala.Radilo se o teorijskoj tezi prema kojoj je slobodni kapital uvjet slobodnog tržišta budući da njegov mehanizam omogućuje realokaciju gospodarske aktivnosti na najbrži i na najdjelotvorniji naćin. Naime kapital najučinkovitije pronalazi nisku troškovnu strukturu, poglavito onu vezanu uz nisku cijenu radne snage, niske državne i resursne troškove, te tržišne prednosti. Toj odluci pridonijela je i dodatno, snažna ekspanzija dolara kao vodeće svijetske valute u uvjetima raskida dolarske povezanosti sa sustavom zlatnog pokrića(1971).Naime dogodio se tada duboki i neočekivani paradoks: umjesto da fluktuirajući dolar u nastalim uvjetima prepusti dio svijetskog novčanog tržišta ostalim valutama što se očekivalo, njegov utjecaj na globalno tržištenovca i kapitala dodatno je proširen.Samim tim svijetski je monetarni sustav postao sudbinski determiniran dolarskom komponentom u dugom vremenskom razdoblju.Valja podsjetiti kako su stvarajući svojom gospodarskom ekspanzijom nako Drugog svijetskog rata visoke pričuve u monetarnom sustavu SAD su monopolizirale svijetsko tržište novca i kapitala sve do sedamdesetih godina.Međutim u tim je godinama ekspanzivni tijek dolarskog novca nadvisio svoju zlatnu podlogu koja je onda napuštena a dolar je počeo fluktuirati prilagođavajući se platnobilančnom pravilu i svim posljedicama koje iz njega proizlaze. Godina 2008. ubrzo je to pokazala.Prosuđivalo se već u razdoblju gospodarskog booma devedesetih i na početku dvijetisućite godine, kako je svijetsko gospodarstvo pregrijano, posebice u brzorastućim zemljama uglavnom zemljama BRIKS-a, također vjerovalo se kako će kriza nastupiti u tim zemljama, međutim ona se dogodila u SAD-dakle najrazvijenijoj zemlji svijeta i to u formi monetarne krize. Razlog je tome bio upravo dolar.Naime za razliku od japanskog slučaja gdje je neoptimalna potrošnja izazvala decenijsku krizu višak američke štednje,ali i autonomna dolarska kreacija izvezeni su preko dolara u sva područja svijeta pa je njegova kriza započeta na domicilnom tlu ubrzo disperzirana diljem globusa.Prezistencija kriznog udara u samom SAD-u rezultirala je ekspanzivnom politikom dolara, što je rješilo američku krizu barem kratkoročno,međutim taj je potez otkrio snagu dolara koji je predodredio ponašanje kapitala u globalnom kontekstu.Pokazalo se kako unilateralne mjere ne mogu donijeti opće rezultate, odnosno kako je svijetski monetarni sustav postao autonomna komponenta gospodarskog sustava.U zadnjih nekoliko godina rastu distorzije koje izaziva upravo dolar kao eksponencija tog sustava.O čemu se ovdje radi? U uvjetima kada su SAD-e , ali i globalna ekonomija općenito,pod utjecajem cikličkih udara nužna je visoka integracvija monetarnog i fiskalnog sustava, što znaći kako su nacionalni sustavi prinuđeni na stalnu prilagodbu tećajnih vrijednosti, što se doima kao valutni rat.Kada dakle dolazi do deficita tekuće platne bilance provodi se deprecijacija, obrnuto aprecijacija.U slučaju dolara kao vodeće svijetske valute to znaći snažne promjene njegovih intervalutarnih vrijednosti ali i kapitalnih tijekova-kada dolar deprecira kapital bježi u ostale valute, kada aprecira ostvaruje se priljev kapitala u dolarsku valutu.Također kada SAD provodi ekspanzivnu monetarnu politiku(niska cijena kapitala) kapital odlazi u brzorastuće zemlje, da bi kada se ta politika okrene kovencionalnim metodama(povećana cijena kapitala) porastao kapitalni odljev.Asimetrija o kojoj je riječ posljedica je dubokih disproporcija koje su nastale u svijetskom gospodarstvu što nalaže konceptualna rješenja koja još nisu na vidiku(novi Bretton Woods). Pojava koja dodatno opterećuje svijetski monetarni sustav jest stalni rast unutarnjih dugova koji se događa u svim zemljama neovisno o stupnju razvijenosti i stanju konjukture.Taj fenomen neoliberali pripisuju upravo ekspanzivnoj monetarnoj politici koja svojim intervencijama ne dozvoljava proces prirodnog uravnoteženja ponude i potražnje, suprotno pobornici monetarnog intervencionizma pak dokazuju kako monetarna intervencija ublažava asimetrije nastale uslijed upravo regulatorne intervencije u sustav potrošnje.
U razdoblju od sljedećih petnaestak godina polazeći od makroekonomskih i demografskih kriterija moguće je očekivati nastavak dominacije dolara kao vladajuće svijetske valute,međutim nakon toga predvidivo do 2050. biti će uspostavljen bipolarni monetarni sustav temeljen na dolaru i jenu.Euro će u tom kontekstu imati sekundarnu ulogu poglavito zbog očekivanog dugoročnog sekularnog gospodarskog rasta u Europskoj Uniji
U Zagrebu, 18. 4.2016. B.Lokin



Oznake: plaža


- 09:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.03.2016., srijeda

GEOPOLITIČKE SILNICE 21 STOLJEĆA

Početak 21 stoljeća evidentno najavljuje duboku promjenu onih geopolitićkih silnica koje su obilježile 20.stoljeće u cjelosti .Apsolutna i neupitna gospodarska i vojnopolitička dominacija SAD-a, posebice pojačana nakon raspada SSSR-a, paradoksalno očekivanjima, nije se nastavila. Ona je postala ugrožena najprije gospodarskim usponom Kine, te zemalja brzorastućih gospodarstva( BRIKS) s jedne strane, dok je s druge strane i dodatno oslabljena dugotrajnom i sekularnom krizom razvijenih zemalja zapadne demokracije odnosno atlanske hemisfere njenih tradicionalnih saveznica Nakon tih udarca slijedili su i ostali koji su označili brzu i masovnu militarizaciju Kine i Indije poglavito ali i nekih zemalja islamskog svijeta , te remilitarizaciju Rusije, čije su pretenzije gopolitičke prirode ubrzo najavile njenu novu ekspanzivnu vojnu doktrinu, ali i jasno naznaćena geopolitička područja interesa u Europi i na Srednjem istoku.Međutim najteži udarac SAD-u i ostalim Zapadnim zemljama zadala je unutarnja insuficijentnost njihovog koncepta većinske demokracije koji se prema definiciji dnevno ostvaruje kao obrazac temeljen na neprekidnom materijalnom napretku i napretku blagostanja što je međutim u promjenjenim konstelacijama gospodarskim, političkim i vojnim, prethodno navedenim, sada temeljito dovedeno u pitanje.Vidljive ugroze koje se u nastalim okolnostima javljaju potvrđuju se nemirima u arapskom i islamskom svijetu i njihovom pritisku koji za sada znaći kombinirani mehanizam terora i ograničenih vojnih akcija vezanih uz AL QIDU i ISIL.Pomicanjem geopolitičkih granica interesa globalnog svijeta od Dalekog Istoka prema Srednje Istoku,Sredozemlju i Euroaziji, potencijali moći SAD-a smještenom izvan granica Starog svijeta, dodatno su smanjene. Njene saveznice poglavito Europska Unija unatoč enormnom gospodarskom potencijalu, nisu joj sposobne osigurati političku i vojnu potporu zbog duboke disfunkcionalnosti koncepta same Unije što tu zajednicu danas deklarira kao skupinu birokrata lišenih stvarnog političkog sadržaja. Naime EU nije u stanju ostvariti koncept jedinstva temeljen na partikularnim interesima pa njeno širenje ali i kompetencije ustvari afirmiraju obrazac sve većih unutarnjih disproporcija i s time povezanog pritiska u pravcu njenog slabljenja i potencijalnog raspada.Jedini vojnopolitički stožer u naraslim uvjetima u Europi mogla bi činiti Njemačka, međutim koliko zbog, grijeha memorije toliko još više zbog demilitarizacijskog duha pućanstva i same države koja je naučila živjeti pod kišobranomAtlanskog saveza i NATO-a, ona tu ulogu nije u stanju preuzeti.V. Britanija je pak suočena s trajnim gubljenjem moći, a prijeti joj sve više i unutarnja dezintegracija(Škotska, Wels, S.Irska).Jug pak Europe gospodarski je zapušten i dezintegriran i u konačnici prirodno okrenut Sredozemnom bazenu i Euroaziji, što će njene narode zakonito tijekom vremena sve snažnije odvajati od Europe.
Razumljivo, geopolitičke su silnice u uvjetima relativnog globalnog mira potisnute i podređene onim ekonomskim, međutim moguće je ipak prosuditi kako su one ocrtavaju zbilju skrivenih geopolitičkih i vojnih, odnosno kako im u određenom pogledu predstavljaju preventivu.Polazeći od opisanih konstelacija mogući su razlićiti scenariji.Neprijeporno, proces globalizacije koji je obećavao kontinuirani i ravnomjerni razvoj Svijeta doživio je svoj završetak.Naime nacionalno i socijalno vrednujući koncept je propao, međutim njegove su posljadice katastrofalne budući da je produbio gospodarske disproporcije i stvorio lažni dojam o uspješnoj dislokaciji rada i kapitala cjelovutim prostorom globusa. Ta iluzija pokreće danas arapsko- islamski pritisak stanovništva prema Zapadnoj Europi, s otvaranjem novih pravaca demografskih pritisaka poglavito prema Rusiji i općenito Istočnoj Europi.Međutim već je sutra moguće očekivati golem pritisak stanovništva Crne Afrike prema Europi što će naravno izbrisati koncept većinske demokracije kao stoljetnu iluziju.
Hrvatska se razumljivo nalazi u samom središtu Euroazijskog ciklona suočena sa starim i novim pretendentima na njen teritorij i naciju. Velikosrpska koncepcija okrenuta aneksiji njenih prostora biti će sve naglašenija i rasti će usporedo s gubljenjem srpskih terena na njenim južnim granicama.Talijanaska iredenta čije su pretenzije okrenute Istoćnom Jadranu potvrdila je otvoreno svoje namjere surađivajući ponovno s četnicim u Domovinskom kao i u Drugom svijetskom ratu, Uz to u posljednje se vrijeme također budi i mađarska iredenta i konačno ostaje vrlo osjetljiva pozicija Hrata u Bosni i Hercegovini koji čine predziđe hrvatstva.

- 09:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se