Belle epoque

nedjelja, 12.02.2012.

Lisinski subotom - uvijek Lisinski!

Često se znam ubrojiti u društvo koje žali za bečkom (ili nekom drugom europskom) kulturnom ponudom, ali posljednjih tjedan dana dvorana Lisinski (jedina koncertna dvorana u Hrvata) zaista je nadmašila programe brojnih drugih gradova u okolici, a usudio bih se reći i Maribora, europske prijestolnice kulture. Pod vodstvom Dražena Sirišćevića (široj publici poznatog iz emisije Opera Box, koja je nedavno degradirana u termin namijenjen za westerne) , dvoranom su prethodnih godina prošetali neki od najvećih interpreta klasične glazbe današnjice - počevši od Cecilie Bartoli , Magdalene Kožene do Vadima Repina i Evegenyja Kissina, te domaćeg orguljaškog tandema Mašić-Knešaurek.

Ciklus "Lisinski subotom" nastavio se 4.02. koncertom sastava Il Giardino Armonico, specijaliziranog za izvođenje baroknog repertoara. Ansambl pod vodstvom Giovannija Antoninija već je prije gostovao u Hrvatskoj (ovog ljeta u Dubrovniku, prethodno i u Zagrebu i Zadru), ali su se ovog puta odlučili za dvoranu Lisinski, za što je vjerojatno zaslužan vrlo sposoban ravnatelj. Iako KD Lisinski nije idealan prostor za izvođenje barokne glazbe na autohtonim instrumentima zbog svoje veličine i ne baš najbolje akustike, mjesta u prvom redu bila su idealna za slušanje. Ovog ljeta u Dubrovniku predstavili su program "U Veneziju!"; dok su u Zagrebu izvedena dva najveća barokna skladatelja - Georg Philipp Telemann i Johann Sebastian Bach. U prvom dijelu koncerta izvedena je Suita u a-molu, u kojoj je Telemann spojio glazbu kakva se pisala na dvorovima u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj, odnosno uvrstio je razne stavke iz raznih dijelova Europe. Već se prilikom izvedbe suite moglo naslutiti u kakvom će raspoloženju proći ostatak koncerta - svaki od glazbenika je osebujan na svoj način, a posebno se istaknuo sam vođa ansambla, Giovanni Antonini. Prvi violinist sastava, Enrico Onofri, nosi bijeli svileni šal oko vrata u maniri francuskih dvorskih violinista, jedna od čelistica nosila je šljokičaste cipele, a za vrijeme solističkih ulomaka ovi svirači sjede opušteno i samo čekaju svoju dionicu. Posebno je upečatljiv čembalist i njegova neobična mimika. Ponašanje kakvo se u većem orkestru ne bi toleriralo, upravo u ovom malom, ali vrlo kvalitetnom sastavu dolazi do izražaja uz radost i strast s kojom izvode baroknu glazbu. Svaki od 3 izvedena Bachova Brandenburška koncerta (3, 4 i 5) zazvonili su posebnom radošću, što je objasnio i maestro Antonini u razgovoru nakon koncerta - "Treba svirati svaku notu. Svaka nota ima dinamiku!". I to se posebno vidi u načinu na koji sviraju, i na koji njihova glazba zvoni i ovom velikom dvoranom.




5.02. u Lisinskom se održalo drugo finale međunarodnog violončelističkog natjecanja Antonio Janigro, koje se održava u čast na utemeljitelja Zagrebačkih solista. Nažalost, prvo finale nisam mogao slušati, ali sam imao priliku čuti pobjednika natjecanja, Kiana Soltanija, mladog Austrijanca koji je kod nas već pobjedio na natjecanju Rudolf Matz. On je izveo prvi Šostakovičev koncert u Es-duru, koji je još jedno interesantno djelo kojim je skladatelj pomaknuo zahtjeve solistima, jer je koncert vrlo zahtjevan i za izvođenje i za slušanje. Luca Magariello izveo je Rokoko varijacije P.I.Čajkovskog, meni osobno najdraže djelo na koncertu, a treću nagradu odnio je Tomasz Daroch, koji je izveo Koncert u h-molu A.Dvoraka. Nažalost, Zagrebačka filharmonija nije bila na razini ovih sjajnih mladih izvođača, te je nekoliko puta došlo do vidnog razilaženja između solista i orkestra, koji bi ga trebao doslijedno pratiti. Sekcija limenih puhača na trenutak je zvučala poput slonova, a ni gudači (posebno violine, izuzev koncert majstora u solo dionicama) nisu zvučali pretjerano uvjerljivo. Šteta je što sjajni mladi interpreti nisu mogli dobiti dostojniju pratnju.



7.02. u Lisinskom je nastupao i sjajan bas-bariton Bryn Terfel, ali nažalost, ne mogu biti svugdje :-(
Njegovoj nekonvencionalnosti svjedoči da je na koncertu "na eks" popio malo Ožujsko, a drugo odnio u publiku!

11.02. imali smo priliku gledati još jedan sjajan prijenos iz Metropolitan Opere u New Yorku, završetak Wagnerove tetralogije "Prsten Nibelunga" - "Sumrak bogova". Djelo koje traje 6 sati s pauzama posebno je samo po sebi, a ova Metropolitanova produkcija odudarala je od standarda na koje smo navikli, a to su raskošne kostimirane produkcije. Naime, kontroverzni Kanađanin Robert Lepage (koji svoj sljedeći projekt priprema u koprodukciji s Meštrovićevim paviljonom ,odnosno HDLU-om) pomaknuo je sve granice stvorivši 45 tona tešku hidrauličku pozornicu na kojoj se prikazuju sjajne animacije koje su potpuno nadomjestile potencijalnu scenografiju u maniri slikovnice. Deborah Voigt je briljirala kao Brunhilda (iako internetski kritičari tvrde da trenutno prolazi krizu glasa, njen sopran bio je čvrst i nimalo belkantistički), dok je Jay Hunter Morris također sjajno interpretira Siegfrieda (kojem odgovara i arijevskim izgledom, što je Wagner htio postići) , ali imao sam osjećaj da ga uloga silno iscrpljuje, te je u razgovoru u pauzi bilo vidljivo da je zapravo potpuno promukao. Kakve će posljedice zahtjevan Wagnerov repertoar, koji se suprostavlja lakoći prirodnog pjevanja, ostaviti na njegov glas, teško je pretpostaviti.

Prve dvije produkcije u kojima je Lepage upotrijebio novu tehniku, zbog koje je Metova pozornica morala biti ojačana čelikom kako doslovno ne bi propala, kritika i nije dočekala sretno, dok su bili oduševljeni načinom na koji je animacija prikazala 3. i 4. dio Prstena. Fabio Luisi dirigirao je i ovom izvedbom, te je ponovno odlučio jasno istaknuti motive koji su se sjajno uklopili u vizualne prikaze na hidrauličkoj konstrukciji. Teško je reći kakav je doživljaj takve izvedbe u opernoj kući, ali putem prijenosa, sličnog filmu, doživljaj je sjajan!






Lisinski sprema još sjajnih programa za veljaču - 15.02. koncert Tamare Obrovac, 22.02. izbor našeg predstavnika za eurovizijsko natjecanje klasičnih glazbenika, a 25.02. opet prijenos iz Meta - ovog je puta na repertoaru slabo poznata Verdijeva opera Ernani... Ako ste u blizini, navratite :-)

12.02.2012. u 22:15 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< veljača, 2012 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29        

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!