ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA



NEKOLIKO UPUTA
Na ovom blogu najlakše ćete se snaći pomoću SADRŽAJA na lijevoj strani stranice ili pak PRETRAŽIVAČA BLOGA na vrhu stranice, budući da postovi nisu pisani nekim određenim redoslijedom već prema trenutnoj inspiraciji i biometeorološkim prilikama. ;)

Dobrodošli!

PRETRAŽIVANJE BLOGA

INFORMACIJE KOJE NISTE PRONAŠLI OVDJE - POTRAŽITE NA FORUMU!
Na Forumu ćete pronaći mnoštvo članaka na temu mentalnog zdravlja a možete mu pristupiti klikom na OVAJ LINK. S obzirom na veliki broj upita na
ovom blogu, vjerujem da ćete se odazvati ovom pozivu na suradnju u velikom broju i pokušati jedni drugima pomoći jer ovo je u prvom redu FORUM
ZA EDUKACIJU I SAMOPOMOĆ čija je osnovna svrha INFORMIRANJE i SPOZNAJA o raznim poteškoćama i liječenju, RAZMJENA ISKUSTAVA i
SKIDANJE STIGME s tzv. "F" dijagnoze.

utorak, 31.03.2009.

Parasomnije (mjesečarenje, noćne more...)


Parasomnije su fiziološke pojave ili patološki poremećaji koji se javljaju samo u vrijeme spavanja ili su spavanjem pojačani. Teži oblici parasomnije su redovitijeg javljanja, a u nekih bolesnika pozitivna je obiteljska anamneza.

Mjesečarenje (somnabulizam) predstavlja sjedenje, hodanje ili drugo kompleksno ponašanje tijekom sna, oči su najčešće otvorene, ali bez naznaka prepoznavanja. Ne postoji istodobno sanjanje te ne postoji sjećanje na taj događaj. Stanje se javlja između 4. i 8. godine, a svoj vrhunac postiže oko 12. godine, češće se javlja kod dječaka, s prevalencijom od 15 posto. Terapija se svodi na zaštitu od ozljeđivanja i na traženje osnovnog poremećaja. Od lijekova se primjenjuju benzodiazepini (diazepam, alprazolam i dr.).

Noćni strah (pavor nocturnus) češći je u djece nego u odraslih i često je udružen s mjesečarenjem. Karakterizira ga intenzivni, ponekad i ekstremni, neutješni strah s paničnim ponašanjem, plačem, vikanjem, lupanjem rukama, trčanjem po sobi. Javlja se tijekom faze 3 i 4 NREM sna. U odraslih je strah često povezan s psihološkim problemima ili alkoholizmom. Za liječenje noćnog straha koriste se benzodiazepini srednjeg ili dugog djelovanja.

Noćne more (strašni snovi) javljaju se češće u djece nego odraslih. Javljaju se tijekom REM sna, češće s vrućicom ili pretjeranim umorom, kao i nakon konzumacije alkohola, a mogu se pojaviti i pojačati tijekom uzimanja određenih lijekova. Liječenje je usmjereno prema otklanjanju osnovnog uzroka, a od lijekova mogu se primjeniti triciklički antidepresivi i benzodiazepini.

Noćni grčevi nogu često nastupaju u inače zdravih ljudi srednje i starije dobi, neposredno pred san. Zahvaćaju mišiće potkoljenice i stopala uzrokujući jaku plantarnu fleksiju stopala i prstiju. Dijagnoza ovisi o anamnezi i kliničkoj slici. Istezanje zahvaćenih mišića nekoliko minuta prije spavanja obično pomaže u sprječavanju grčeva.

Ostale parasomnije koje nemaju patološko značenje su:

- hipnagogne vizije - iskustvo iluzije propadanja ili spoticanja na početku spavanja, kada uslijedi trzanje tijela i naglo buđenje koji su posljedica desinkronizacije procesa uspavljivanja i mišićne relaksacije, gdje mišićna relaksacija uslijedi preuranjeno
- bruksizam - škripanje zubima za vrijeme spavanja
- somnolokvija - govor za vrijeme spavanja
- iactatio capitis nocturna - noćno klimanje glave

Izvor: www.psihonet.com (Mr. sc. Dean Delić, dr. med.)

O čemu dalje želite čitati?

...

- 20:17 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Nesanica


Stanje budnosti i sna podliježe pravilima ritmičnosti povezanih s prirodnim ciklusima (dan i noć). Do poremećaja prirodnog toka sna dolazi zbog različitih promjena u okolini, djelovanja stresa i bolesti, kao i uslijed promijenjenih navika života.
San je fiziološka pojava koja se izmjenjuje sa stanjem budnosti u okviru ritma dana i noći, a služi odmaranju i oporavku organizma. San ima 4 stadija:
1. uspavljivanje (ulazak u san)
2. lagani san
3. polagani san
4. duboki san

Normalni noćni san se tijekom noći (spavanja) produbljuje 3-4 puta, da bi nakon toga postajao sve plići. Poseban stadij sna predstavlja REM faza (rapid eye movements), odn. razdoblje tzv. “paradoksalnog” sna, koje karakteriziraju brzi pokreti očnih jabučica, snovi te prolazan porast krvnog tlaka. Sa starenjem se sve manje sana jer ima manje REM-faza.

Koliko spavamo?

Prosječno odrasla osoba spava oko 7-8 sati. Ipak su potrebe za snom individualno različite.
Novorođeno dijete gotovo cijeli dan spava s kratkim periodima budnosti, kod 1-godišnjeg djeteta izjednačene su vremenski faze sna i budnosti, a dijete spava od 10-12 sati. 4-godišnje dijete spava još više od 1-godišnjeg djeteta, a 10-godišnje dijete već ima sličan ciklus sna i budnosti kao odrasla osoba, osim što san traje nešto duže (8-10 sati)

Nesanica

Gotovo svaka treća osoba pati od povremene nesanice, dok se kronična nesanica javlja u oko 10 % slučajeva. Kod mladih ljudi nesanica je prilično rijetka pojava. Kod adolescenata može biti uzrokovana intenzivnim učenjem ili učenjem tijekom noći, preintenzivnim aktivnostima, emocionalnim uzbuđenjima, kasnim odlaskom na počinak. Smetnje spavanja mogu biti posljedica psihičkih problema karakterističnih za adolescente.
Nesanica često muči odrasle osobe, a uzroci su duševni nemir uzrokovan raznim stresnim utjecajima, nepovoljnim uvjetima okoline, uzimanjem lijekova, bolestima. Nesanici može pridonijeti i uzimanje stimulativnih sredstava (jaka kava, alkohol, pušenje). Kod starijih osoba san je često kraćeg trajanja, a kvaliteta sna lošija. Kod tih su osoba česta noćna buđenja.

Za dobar san mogu pomoći:
• izbjegavanje i smanjenje stresa
• izbjegavanje teške hrane navečer
• umjerena fizička aktivnost
• emocionalno zadovoljstvo
• izbjegavanje pretjeranog uzbuđenja
• opuštanje

San je periodičko fiziološko stanje mirovanja i opuštanja, kod kojeg je najvećim djelom prekinuta veza između svjesti i vanjskog svijeta. Za vrijeme spavanja tkiva i organi tijela imaju mogućnost regeneracije (oporavka). San je stoga isto tako potreban kao i uzimanje hrane. Za vrijeme spavanja jako je smanjena spontana aktivnost, smanjene su reakcije na vanjske, ali za razliku kod narkoze postoji mogućnost buđenja. Od tjelesnih funkcija prevladava funkcija parasimpatikusa. Ritam spavanja i budnosti regulira se iz posebnih centara u CNS-u, promjenama njihove aktivnosti. Čovjek provede oko trećinu svog života spavajući. Specijalni centar za spavanje nalazi se u hipotalamusu i koči aktivnost pojedinih centara u mozgu, dok neki djelovi CNS-a nisu inhibirani u svojoj aktivnosti. Za vrijeme sanjanja povišena je aktivnost CNS-a, što se može primijetiti u brzim pokretima očnih jabučica kod zatvorenih vjeđa (REM-faza). Spavanje nastupa postepeno. Na početku se izmjenjuje pospanost u stanju budnosti sa fazom prolaznih trenutaka sna. Kod nekih ljudi taj prelaz traje nekoliko minuta, kod nekih sat i više vremena. Dubina sna se također razlikuje za vrijeme noći, pri čemu se izmjenjuju periodi budnosti, plitkog i dubokog sna s većom ili manjom pravilnošću. Za vrijeme sna se mijenjaju tjelesne funkcije. Aktivnost žlijezda i puls su smanjeni, procesi probave miruju, muskulatura je opuštena, kupirano je svjesno doživljavanje okoline.

Potreba za spavanjem

Najveća potreba za spavanjem je u dječje doba. U dobi od jednog mjeseca, dojenče spava oko 18 sati, u dobi od jedne godine oko 14 sati. 3-godišnje dijete potrebuje oko 12 sati sna, 10-godišnje dijete 10 sati, 14-15 godišnje dijete 8-9 sati. Potreba za spavanjem od oko 8 sati ostaje također i kod odraslih osoba, dok starije osobe imaju smanjenu potrebu za snom.

Nesanica je stanje kod kojeg je otežani ulazak u san, ili je dužina spavanja prekratka. Određene vrste bolesti, osobito one karakterizirane bolnim stanjima, drže mnoge ljude u stanjima nesanice i lošeg sna. Nesanica je često posljedica emocionalne i psihičke napetosti, koje sprečavaju potrebno opuštanje.
Spavanje prije ponoći je korisnije i učinkovitije od onog nakon ponoći, pa se preporučuje ići u krevet prije ponoći.
Od bolesti koje mogu ometati spavanje, treba spomenuti bolesti srca (pacijent normalno zaspi, ali se probudi oko 1-3 u noći s lupanjem srca).

Kvaliteta sna se može diferencirati pretragama kao što su EEG, EMG i EOG.
Razlikuju se ortodoksni (ne-REM spavanje) i paradoksni san (REM-faza). Stanje budnosti prelazi preko SEM-faze (slow eye movements-spori očni pokreti prilikom ulaska u san) ortodoksnog sna sa stadijima I-IV (odgovaraju dubini sna) u REM fazu (brzi očni pokreti, povišena srčana i frekvencija disanja), kada se javljanju faze sanjanja.
Faze od budnosti (A) do dubokog sna (E,4) izmjenjuju se prosječno svakih 35-40 minuta, duboki san traje 30-60 minuta u prvom periodu spavanja, do nekoliko minuta u zadnjim periodima spavanja. REM spavanje produžuje trajanje sna za 10-50 minuta.
Snovi se kod odraslih javljaju 3-6 puta po noći i ukupno čine Ľ (25 %) ukupnog sna.

Smetnje spavanja:
1. smetnje ulaska u san (primarne kod oboljenja centra za spavanje i sekundarne uslijed djelovanja svjetla, buke, kod bolova, straha, briga)
2. smetnje samog spavanja često se javlja u starosti, kod napetosti, visoke temperature, prerano buđenje često u sklopu depresivnog sindroma)

Izvor: www.dietpharm.hr




Nesanica (insomnia)

Nesanica (lat. insomnia) je nedovoljno spavanje. Dijeli se prema vrsti poremećaja spavanja i trajanju.

Nesanica se dijeli na:
- teškoće uspavljivanja (nesanica na početku spavanja)
- učestalo i stalno buđenje (teškoće održavanja spavanja)
- trajnu pospanost unatoč odgovarajućoj duljini spavanja (neodmarajuće spavanje)

Vrste nesanice po trajanju:

- Prolazna nesanica je nesanica koja traje od jedne do nekoliko noći (u okviru jedne epizode). Prolazna nesanica je obično posljedica stresa ili promjena radnog ili okolinskog rasporeda, npr. promjena vremenskih zona prilikom putovanja.
- Kratkotrajna nesanica traje od nekoliko dana do 3 tjedna. Poremećaji takva trajanja obično su uzrokovani produljenim stresom, kao što je oporavak od kirurškog zahvata ili kratkotrajne bolesti, nakon teškog ispita, smrti bliske osobe, početka rada na novom ili odgovornijem radnom mjestu itd.
- Dugotrajna nesanica traje mjesecima ili godinama i obično je odraz psihijatrijskih ili dugotrajnih zdravstvenih poremećaja, lijekova ili osnovnih poremećaja spavanja. Dugotrajna nesanica može biti trajna ili s izmjenama epizoda nesanice i urednog spavanja. Nekoliko noći slabog spavanja, obično uzrokovane stresom ili uzbuđenjem, uobičajena je i česta pojava i ne ostavlja trajnih posljedica na čovjeka. Dugotrajna nesanica, međutim, ima znatne štetne posljedice u obliku nemogućnosti obavljanja dnevnih obveza, poremećaja raspoloženja, poremećaja odnosa u obitelji i povećanja rizika od dnevnih ozljeda uzrokovanih smanjenom pozornošću i oprezom zbog pospanosti.

Vrste nesanice po uzroku:

1. Psihofiziološka nesanica
Dugotrajna nesanica ovog tipa je poremećaj ponašanja pri kojem su bolesnici zaokupljeni očekivanjem da ne mogu zaspati. Poremećaj spavanja obično počinje kao posljedica emocionalnog stresa te se nastavlja dugo nakon što stresno razdoblje završi. Osobe koje pate od ovog poremećaja previše su zaokupljene trajnim nastojanjem da zaspu i ova nesanica je, prema tome, uvjetovan ili naučen odgovor. Osobe s ovim poremećajem lakše zaspu u vrijeme kada se ne trude zaspati i izvan kuće. Kod ovih je bolesnika izražena teškoća usnivanja, a često i noćna buđenja. U liječenju su obično korisne vježbe opuštanja u osoba kod kojih je izražena jaka tjelesna napetost. U početku liječenja mogu se uzimati lijekovi za potpomaganje usnivanja, ali samo kratkotrajno.
Pozornost se mora posvetiti i izvanjskim učincima i higijeni spavanja te izbjegavanju štetnih, podražujućih podražaja prije spavanja.

2. "Vanjska" nesanica
Vanjski čimbenici mogu uzrokovati nesanicu. Prilagodbeni poremećaji spavanja koji se još nazivaju privremena nesanica uzrokovana okolinom, mogu se pojaviti nakon promjene okoline u kojoj spavamo (npr. pri spavanju u hotelu ili bolničkom krevetu) te prije ili poslije važnog događaja u životu, kao što su promjena zanimanja, gubitak voljene osobe, bolest ili stres zbog rokova na poslu ili ispita, nekog važnog događaja koji iščekujemo (vjenčanje, prva vožnja avionom, putovanje). Poremećaj se može iskazati kao otežano uspavljivanje, često buđenje ili buđenje rano ujutro. Oporavak je obično vrlo brz i nastupa nakon 2-3 tjedna.
Neodgovarajuća higijena spavanja odnosi se na neodgovarajući način ponašanja prije spavanja i/ili okolinu koja je nepovoljna za spavanje. Npr. neki bolesnici pokušavaju spavati ispred televizije koju ostavljaju upaljenu cijelu noć ili pokušavaju zaspati neposredno nakon dolaska s posla u ponoć. Buka i/ili svjetlost može utjecati na nemogućnost uspavljivanja, a isto tako i partner s kojim se spava ako za vrijeme spavanja povremeno ima trzaje noge ili tijela ili ako glasno hrče.
Satovi kojima svijetle kazaljke ili brojke mogu razbuditi bolesnika i povećati nervozu jer bolesnik gleda kako prolazi vrijeme, kasno je, a on/ona ne može zaspati. Različiti lijekovi, obilna jela, naporno vježbanje ili tuširanje u vrućoj vodi neposredno prije spavanja mogu omesti usnivanje.
Osobe s ovim poremećajem spavanja trebaju razviti opuštajuće rituale prije spavanja te pripremiti i očuvati ugodnu okolinu za spavanje. Isto tako bi i vrijeme buđenja trebalo biti jednako. Trebalo bi izbjegavati neredovito odlaženje na spavanje, a vrijeme u krevetu ograničiti na vrijeme za koje se spava.

3. Visinska nesanica
Boravak na velikim visinama uobičajeno je povezan s poremećajima spavanja. Čest je poremećaj tzv. periodično disanje za koje je odgovorna smanjena koncentracija kisika na velikim visinama. Česta buđenja i loša kvaliteta spavanja tipični su za visinsku nesanicu koja je obično najteža prvih nekoliko dana, ali takvo stanje može i potrajati. Određenim vrstama lijekova moguće je spriječiti pojavu visinske nesanice.




Psihijatrijski poremećaji i smetnje spavanja

Anksiozni poremećaji, afektivne bolesti, opsesivno kompulzivni poremećaji i kronični alkoholizam bolesti su koje su povezane s lošim snom.

Depresija može biti povezana s poteškoćama usnivanja, nesposobnosti održavanja spavanja i/ili ranim jutarnjim buđenjem.

U nekih depresivnih bolesnika pojavljuje se i prekomjerna sklonost ka spavanju, pogotovo u studenata i onih koji pate od sezonske (jesen/zima) depresije. Poremećaj spavanja je važan znak bolesti i može nastupiti kao znak početka napadaja bolesti te se vratiti u normalu na početku poboljšanja.
Poremećaj sna kod kroničnih alkoholičara povezan je sa smanjenom dnevnom budnošću. Spavanje kroničnih alkoholičara često ostaje poremećeno godinama nakon prestanka uzimanja alkohola.

Neurološke bolesti i smetnje spavanja

Neurološke bolesti mogu uzrokovati smetnje spavanja indirektno zbog bolova ili zbog oštećenja dijelova mozga koji upravljaju spavanjem.
Spavanje može ometati demencija, epilepsija i druge neurološke bolesti vezane uz abnormalne pokrete (hemibalizam, Huntingtonova koreja, Parkinsonova bolest.Gilles de la Tourette sindrom).

Sindromi glavobolja mogu pokazati pogoršanje spavanja, a mehanizam koji povezuje spavanje i glavobolje je nepoznat.
Fatalna obiteljska nesanica rijedak je nasljedni poremećaj izazvan obostranom degeneracijom određenih dijelova mozga. Nesanica je istaknuti rani simptom. Napredovanjem bolesti javljaju se brojni drugi poremećaji koji dovode do smrti.

Poremećaji spavanja povezani s drugim medicinskim poremećajima:

- dugotrajna bol
- utjecaj različitih lijekova kao što su npr. steroidi
- astma - ima najistaknutiju vezu s poremećajima spavanja. Astmatični simptomi su izrazito jaki noću i ometaju spavanje. I niz lijekova koji se koriste u liječenju astme može uzrokovati poremećaj spavanja (teofilin, adrenergici, glukokortikoidi). Inhalacija steroida koji ne ometaju spavanje mogu biti korisna zamjena kad je poremećaj spavanja težeg stupnja (npr. beklometazonom).
- smanjena količina kisika u srcu
- povremeno noćno otežano disanje kao posljedica zatajivanja srca, a čiji je uzrok zastoj tekućine u plućima, važan je uzrok nedovoljnog spavanja
- dugotrajna plućna bolest uzrokuje poremećaj spavanja zbog poremećaja u izmjeni plinova, a tome pridonosi ležeći položaj.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 20:03 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Bijes i agresija


Ljutnja je potpuno normalna i zdrava ljudska emocija. Ali kad izmakne kontroli, ljutnja se pretvara u bijes i postaje destruktivna, te može prouzrokovati brojne probleme – na poslu, u bliskim odnosima i cjelokupnom kvalitetu života. Osoba obuzeta bijesom može imati doživljaj da je u nemilosti nepredvidive i snažne emocije koja upravlja njenim životom. Problem bijesa uspješno se tretira metodom Anger Management koja podrazumijeva upravljanje ljutnjom prije nego što se pretvori u bijes i počne upravljati životom osobe.

Ljutnja uključuje psihološke i fiziološke promjene: lupanje srca i povišenje krvnog pritiska, adrenalina i noradrenalina. Može biti izazvana vanjskim događajima, npr. osoba može osjetiti ljutnju prema određenoj osobi (radni kolega) ili događajima (prometna gužva). "Okidač" također mogu biti unutrašnji događaji: psihička i fiziološka napetost (zabrinutost oko osobnih problema) ili sjećanja na traumatske događaje, kao i na nepravedne životne ishode.

Instinktivan način izražavanja ljutnje je agresivno ponašanje. Ljutnja je adaptivan način reagiranja na prijetnju, a pokreće snažna, često agresivna ponašanja koja osobi omogućavaju da se bori s napadačem. Određena razina ljutnje je, dakle, nužna za opstanak.

Međutim, uobičajeni svakodnevni ljudski problemi ne zahtjevaju fizičko obračunavanje s "napadačem". Nije moguće, niti je korisno napasti svaku osobu ili objekat koji osobu živcira ili frustrira. Socijalne norme, zakoni i zdrav razum ograničavaju ljude u izražavanju ljutnje.

Neki ljudi, ipak, teže kontroliraju svoju ljutnju od drugih. Jedan od razloga može biti sociokulturno učenje: ljutnja se često procjenjuje kao negativna, tako da su ljudi učeni da nije u redu izražavati ljutnju. Kao rezultat, ljudi ne nauče kako izraziti i konstruktivno kanalizirati ljutnju. Drugi razlog je genetski ili fiziološki: neka djeca su rođena iritabilnija i osjetljivija, a ovi znaci su prisutni od ranog uzrasta. Istraživanja su, kaotične i nevješte u emocionalnoj komunikaciji.

Tri su načina kontroliranog izražavanja ljutnje:

Asertivnost.(1) Izražavanje ljutnje na asertivan – neagresivan – način je najzdraviji način izražavanja ljutnje. Asertivna osoba može jasno izraziti svoje potrebe, kao i kako njene potrebe mogu biti zadovoljene bez povrijeđivanja drugih. Biti asertivan ne znači naređivati, niti biti nametljiv, već poštovati sebe i druge uz otvoreno, ali adekvatno izražavanje svojih želja, osjećaja i razmišljanja

Potiskivanje. Ljutnja može biti potisnuta, a zatim promijenjena ili preusmjerena. To se događa kada osoba prestane misliti o izvoru ljutnje i fokusira se na nešto drugo s ciljem da zaustavi svoju ljutnju i promijeni je u konstruktivno ponašanje. Opasnost s ovakvim načinom kontroliranja ljutnje je u tome što ne podrazumijeva njeno izražavanje, tako da se ona može "okrenuti unutra" i izazvati hipertenziju ili depresiju. Također, može izazvati patološke obrasce ponašanja i izražavanja ljutnje, kao što su pasivna agresija (šutnja, indirektna osveta) ili cinizam, sarkazam, hostilnost i drugi načini frustriranja i iritiranja drugih ljudi "bez očiglednog razloga."

Smirivanje. Osoba ne mora kontrolirati samo svoje vanjsko ponašanje, već može kontrolirati i unutarnja razmišljanja i osjećaje. Na taj način osoba može smiriti ljutnju, umjesto da je potisne ili dozvoli da preraste u nekontrolirani bijes.

Kada ni jedna od ovih tehnika kod osobe ne funkcionira, vrlo je vjerovatno da će netko biti povrijeđen.


--------------------------------------------------------------------------------
(1) Ne postoji adekvatan prevod termina asertivnost (eng. to assert = izraziti). U psihološkoj terminologiji, asertivnost znači izražavanje vlastitih misli, osjećanja i uvjerenja, na direktan, iskren i adekvatan način koji uvažava prava drugih.


Da li je dobro “izbaciti to iz sebe”

Da je dobro “izbaciti to iz sebe” na nekontroliran način predstavlja opasan mit, koji neki ljudi koriste da bi opravdali svoj bijes i povrijeđivanje drugih. Istraživanja su pokazala da “izbacivanje iz sebe” dovodi do eskalacije bijesa i agresivnog ponašanja, te ni na koji način ne pomaže osobi koja je ljuta (kao ni osobi na koju je ljuta) da riješi problem - situaciju. Agresija rađa agresiju.

Ljudi koji se lako razbjesne imaju nisku toleranciju na frustraciju, odnosno imaju doživljaj da ne bi trebali biti izloženi frustracijama, neugodnostima ili uznemiravanjima. Oni ne mogu prihvatiti stvari kakve jesu, tako da se razbjesne ako im situacija izgleda nepravedna, npr. ako ih ispravljaju za sitne greške. “Izbacivanje iz sebe” ne mijenja uzrok agresije (nisku toleranciju na frustraciju), već ga održava.

* * *

Ljudi koji nisu naučili prepoznati i konstruktivno izraziti svoju ljutnju, sami sebe uvode u stanje bijesa koji provocira strah i agresiju kod drugih ljudi, te na taj način konstantno proizvode sukobe onemogućavajući rješavanje svojih problema. S druge strane, ukoliko potiskuju ljutnju, ljudi često omalovažavaju druge, kritiziraju sve i svakoga i na sve imaju cinične komentare. U oba slučaja, ne iznenađuje da osobe koje dozvoljavaju da ljutnja upravlja njihovim životima nemaju uspješne odnose s drugim ljudima. Cilj Anger Management-a je kontrola i ublažavanje emocionalnog stanja i fiziološke uznemirenosti koju nekontrolirana ljutnja izaziva.

Vrlo često ljudi ne mogu izbjeći događaje ili ljude koji ih frustriraju i ljute, niti ih mogu promijeniti, ali mogu naučiti kako da kontroliraju svoje reakcije umjesto da njihove reakcije kontroliraju njih. Kada se osoba obrati savjetniku, treba mu reći da ima problem s ljutnjom koji želi riješiti i da se raspita koji pristup savjetnik koristi. Važno je da provjeri da taj pristup nije usmjeren na “stupanje u kontakt sa vlastitim osjećanjima i njihovo izražavanje” - to bi upravo mogao biti problem koji osoba ima. Osoba sa izraženim problemom kontrolisanja ljutnje može promjeniti svoje reakcije za 8 do 10 tjedana kroz adekvatan psihološki tretman, koji najčešće uključuje racionalno-emotivno bihejvioralnu psihoterapiju (REBT).

O čemu dalje želite čitati?

...

- 10:10 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Asertivnost - zalaganje za sebe


Većina ljudi vjeruje da je život sa čestim međuljudskim problemima nezdrav i neprirodan način života. Međutim, to je potpuno prirodan način života. Životna činjenica je da bez obzira šta netko radio i kakav život vodio, uvijek će se naći pojedinci ili grupe ljudi koji će mu s vremena na vrijeme prouzrokovati probleme. Potpuno je normalno biti nezadovoljan kada se tako nešto dogodi, a asertivno ponašanje motivirano tim nezadovoljstvom usmjerit će osobu na rješavanje nastalog međuljudskog problema.

Neasertivni ljudi, međutim, nisu samo nezadovoljni kad im netko pravi probleme u životu. Oni doživljavaju anksioznost, tenziju i fizičke neugodnosti, te se zbog nedostatka asertivnosti povlače i dozvoljavaju drugima da ih iskorištavaju, a nakon toga se osjećaju bezvrijedno i potišteno, jer se ne znaju zauzeti za sebe i izboriti se za svoja prava i potrebe.

Ne postoji adekvatan prevod termina asertivnost (eng. to assert = izraziti). Kao pojam, asertivnost kod nas nije zaživjela u svakodnevnoj upotrebi, osim kod psihologa i profesionalaca srodnih struka. U psihološkoj terminologiji, asertivnost znači izražavanje vlastitih misli, osjećanja i uvjerenja, na direktan, iskren i adekvatan način, uvažavajući pri tome prava drugih.

Ovako opisana asertivnost izražava se u različitim situacijama kao što su zauzimanje za poštovanje vlastitih prava, interesa, potreba i želja, suprostavljanje nepravdi, te odbijanje neopravdanih zahtjeva bez osjećaja krivice i anksioznosti. Asertivnost međutim podrazumijeva i više od toga: otvoreno, iskreno i adekvatno izražavanje naklonosti, pohvala, nježnosti, pažnje i zahvalnosti prema drugim osobama.

Za razliku od asertivnih osoba, neasertivne osobe su nejasne u izricanju svojih želja, teško ili nikako odbijaju tuđe zahtjeve koji im nisu po volji, smatraju svoje mišljenje manje važnim od tuđeg, sramežljive su, osjećaju se frustrirano, depresivno, niskog su samopoštovanja, te na međuljudske probleme reagiraju povlačenjem, neodlučnošću i odustajanjem od svojih prava, potreba i želja (zbog čega se neasertivno ponašanje u stručnoj literaturi često naziva i defanzivnim ponašanjem).

Razlika između asertivnosti i agresivnosti

Asertivnost se često poistovjećuje sa agresivnošću. Glavna razlika je u tome što asertivna osoba ne ostvaruje svoja prava, interese, potrebe i želje tako što šteti drugim ljudima, dok agresivna osoba to čini. Asertivna osoba shvaća da agresivnost može biti kratkoročno efikasna, ali da je dugoročno štetna jer kod oštećene osobe izaziva ljutnju, bijes i povrijeđenost, te dovodi do otvorene ili prikrivene osvetničke agresije, čime se ulazi u tzv. zatvoreni krug agresije. Asertivna osoba shvaća da će dugoročno biti zadovoljna, ne tako što će druge frustrirati i učiniti nezadovoljnim, već tako što će zalažući se za svoja prava i interese uvažavati i želju drugih ljudi da ostvare svoja prava i interese.

Agresivna osoba, za razliku od asertivne (i potpuno suprotno, od neasertivne) osobe, stavlja pred sebe obavezu da po svaku cijenu mora dobiti ono što želi, da sve zna bolje od drugih, da je vrijednija i pametnija od drugih. Za razliku od agresivne (ali i neasertivne) osobe, asertivna osoba smatra da svatko ima pravo na svoje mišljenje, da je neslaganje normalna pojava, ali i da se pogledi na stvari mogu obrazložiti, te da se lični ciljevi fleksibilnošću i asertivnošću mogu ostvariti na obostranu korist.

Učenje asertivnosti

Baš kao i većina ljudskog ponašanja, asertivnost se uči od malih nogu. Od rođenja dijete najprirodnije teži zadovoljenju svojih potreba i to odmah i neposredno. Prirodni biološki razvoj ljudske jedinke podrazumijeva da se potrebe nadopunjuju i mijenjaju, a nadopunjuju se i mijenjaju i načini na koje čovjek tijekom raznih perioda svog razvoja izražava te potrebe, kao i načini na koje ih zadovoljava i za njih se zalaže.

Na taj prirodni i biološki proces ljudskog razvoja, najsnažniji uticaj ima socijalizacija. To je proces učenja društvenih normi koje važe za određenu kulturu, a odnosi se i na učenje društveno prihvatljivog ponašanja. Posredovan je prvo obiteljskom, a zatim i širom društvenom zajednicom (škola, vršnjaci, religija, mediji, itd.). Ovako određena, socijalizacija je proces tijekom kojeg dijete u kontaktu s drugim ljudima uči šta je to dobro i prihvatljivo željeti, a šta je loše i nepristojno željeti, te koji je ispravan način za ostvarivanje društveno poželjnih ciljeva, a koji način se smatra nepristojnim, agresivnim i lošim ponašanjem.

Tokom procesa socijalizacije, neasertivna uža i šira društvena okolina može sputavati asertivno ponašanje djece, ukoliko se takvo ponašanje pogrešno proglašava lošim (agresivnim, sebičnim i nepristojnim), pa djeca mogu usvojiti različite oblike neasertivnog ponašanja (nepostavljanje pitanja, neizražavanje vlastitog mišljenja i želja, i slično) koje odrasli smatraju poslušnim i pristojnim ponašanjem, te ga dobro prihvaćaju.

Asertivnost djeteta podrazumijeva isto što i asertivnost odrasle osobe: spremnost i sposonost zauzimanja za vlastita prava, te jasno i prihvatljivo izražavanje vlastitih želja i potreba. Pravovremeno usvajanje odgovarajućih oblika asertivnog ponašanja pozitivno utječe na razvoj djetetovog samopoštovanja, zbog čega asertivna djeca u adolescentskom i odraslom dobu imaju bolju sliku o sebi i na bolji način izražavaju svoja znanja i sposobnosti, te imaju efikasnije vještine suočavanja sa stresom.

Ako netko u djetinjstvu nije naučio ponašati se asertivno (već je naučio da se ponaša defanzivno ili agresivno), šansu za nadoknađivanje kao adolescent ili odrasla osoba može potražiti u treninzima asertivnosti ili, kako se kod nas češće nazivaju, asertivnim treninzima. Kao svaki trening i ovaj podrazumijeva uvježbavanje određenih vještina. U ovom slučaju radi se o uvježbavanju vještina izražavanja vlastitih potreba i želja, zauzimanja za vlastita prava, davanja pozitivnih i negativnih povratnih informacija, odbijanja neprihvatljivih zahtjeva, itd.

* * *

Asertivnost predstavlja za osobu koristan oblik ponašanja, kojim se pri ostvarivanju vlastitih prava, interesa i želja ne nanosi šteta drugim ljudima. Ukoliko osoba tijkom procesa socijalizacije nije usvojila asertivan obrazac ponašanja, asertivni trening je prilika da se na najefikasniji način nauči kako se u različitim međuljudskim odnosima (od bliskih do profesionalnih) zauzeti za vlastita prava, interese, potrebe i želje, kako se suprostaviti nepravdi, kako odbiti neopravdane zahtjeve bez osjećanja krivice i anksioznosti, ali i kako pohvaliti drugu osobu, kako biti otvoren, nježan i pažljiv.

Izvor: www.krnetic.com

O čemu dalje želite čitati?

...

- 09:58 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

nedjelja, 29.03.2009.

Kako živjeti s psihičkom bolesti


400 tisuća Hrvata liječi se kod psihijatara
Nacional donosi četiri priče psihijatrijskih bolesnika koji otkrivaju kako se nose sa svojom bolesti, na koji način funkcioniraju i koliko se uspijevaju uklopiti u normalni život, te razgovore s psihijatrima Ivom Jakovljevićem i Predragom Radićem koji odgovaraju na pitanje je li liječenje psihijatrijskih bolesnika, zahvaljujući novim lijekovim, uspješnije nego prije 10-20 godina
Objavljeno u Nacionalu br. 387, 2003-04-15

“Nosim se sa svojom bolešću tako što sam je prihvatila kao bolest: zahtijeva stalno liječenje i stručnu pomoć. Ne mislim više da je to prolazna kriza. Ponovno kontroliram emocije, dakle i život, što mi je u desetogodišnjoj bolesti bio najveći problem. S novim lijekovima nuspojave su manje, nemam osjećaj da je to neka vrsta otuđenja od stvarnosti… Moja bolest dugo nije bila prepoznata, sada znamo da je to bipolarni afektivni poremećaj, hipomano-depresivni afektivni poremećaj. Naučila sam prepoznati ‘povišenu’ fazu moje bolesti pa kažem sebi: ‘sad ću se malo stišati’. To je odlična prevencija depresije. Koliko više energije ode kad ste gore, toliko dublje pljusnete…”

Budući da je broj psihijatrijskih oboljelih i do tri puta veći od broja prijavljenih, psihijatrijska će pomoć, barem jednom u životu, trebati svakom četvrtom Hrvatu. Dijagnoza Ljerke P. znači da joj raspoloženje varira od osjećaja umora, samooptuživanja, tuge i očaja do provala energije, veselosti, ambicioznosti i druželjubivosti koje ne može kontrolirati. Ona je samo jedan od 400.000 psihijatrijskih pacijenata u nas. Budući da se smatra da je psihičkih oboljelih i tri puta više, psihijatrijska bi pomoć barem jednom u životu trebala svakom četvrtom stanovniku Hrvatske.

Psihičke su bolesti brojne: od anksioznosti i depresije do bipolarnog afektivnog poremećaja i manične depresije te shizofrenije koja izaziva raspad ličnosti, opadanje umne djelatnosti, raskidanosti psihičkih procesa i osjećajnog život. Kako se oboljeli osjećaju, žive, rade i odgajaju djecu te je li liječenje danas uspješnije nego prije 10 ili 20 godina – pitali smo liječnike Psihijatrijske klinike KBC Rebro i Psihijatrijske bolnice Vrapče te, uz liječničku privolu, četvero njihovih pacijenata.

Psihijatar i psihoterapeut Predrag Radić iz Psihijatrijske bolnice Jankomir kaže: “Pacijenti se danas bolje nose s bolešću zahvaljujući novim antidepresivima. Zadnjih desetak godina pojavili su se i novi antipsihotici poput Rispolepta, Zyprexe i Seroquela. Oni imaju bolji ishod liječenja, ne utječu na kognitivne sposobnosti bolesnika te povećavaju radnu sposobnost i kvalitetu života, tako da se pacijenti bolje uklapaju u obitelj. Oni jesu skupi, ali smanjuju učestalost još skupljeg bolničkog liječenja – stoga su ekonomičniji su od starih.

No ti lijekovi, iako su kvalitetniji, ne poboljšavaju oboljelima život i pacijenti uglavnom u tijeku liječenja ne promijene ni život ni ličnost. A blesavo je razumijevati čovjeka samo kroz uzimanje i davanje lijekova”.

Danas je 70-80 posto psihijatrijskih bolesnika nezaposleno, na bolovanju je ili je izgubilo posao; bez kvalitetnih su društvenih interakcija, a obitelj provodi 7-8 sati dnevno brinući se za bolesnika.

Depresija i PTSP najčešća su psihička oboljenja u Hrvatskoj zadnjih desetak godina, a najskuplja je – jer oduzima najviše bolničkih dana -shizofrenija. Depresija, kao najčešća psihička bolest modernog društva, varira od 5 do 10 posto učestalosti u populaciji, ovisno o definiciji depresije ili istraživanoj populaciji – ako je populacija starija, može biti i 18 posto. Istraživanje u Europskoj uniji 2000. pokazalo je da je 20 posto ljudi barem jednom u životu potražilo psihijatrijsku pomoć, a Svjetska zdravstvena organizacije tvrdi da će depresija (točnije, veliki depresivni poremećaj) s četvrtog mjesta učestalosti bolesti skočiti na drugo.

Osnovna znanja o nastanku, simptomima, tijeku i liječenju depresije danas su uglavnom zaokružena. “Mi se razbolijevamo kad stvari u životu ne idu onako kako hoćemo – počnemo se okrivljavati, a cijela se priča izmakne našoj svjesnoj kontroli… ” kaže Predrag Radić i nastavlja: “Današnje okruženje čovjeka lišava duhovne sfere i otežava mu život – zato je proizvođačima psihofarmaka lakše jer nas promatraju kao trivijalne mašine. A mi smo sve prije nego trivijalni… Ali kad čovjeka promatrate kao trivijalnog, najlakše je propisati tablete, i to svaki psihijatar, pa naravno i ja, danas najčešće i radi”. Predrag Radić kaže i da mnogi “biološki” psihijatri izjednačavaju nebiološke postupke s nemedicinskim, nedjelotvornim intervencijama, ali smatra da nisu u pravu. Naime, broj hospitaliziranih psihijatrijskih pacijenata smanjivao se i prije psihofarmakološke ere, ere lijekova. Po njegovu mišljenju do toga je došlo zato što su 30-ih, 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća bile na vrhuncu psihoanalitičke metode liječenja. “One su danas u psihijatrijskoj praksi rijetke, danas se više ne razgovara s pacijentom. Iako je mogućnost kvalitetnog psihijatrijskog liječenja zahvaljujući novim lijekovima danas neusporedivo veća, pacijenti se ipak ne liječe kvalitetnije”, smatra Predrag Radić.

Ljerka P. radi odgovoran ispunjen kontaktima s ljudima, a s njom smo razgovarali kad je imala pauzu. Ima 41 godinu, završen Filozofski fakultet, radi u struci, razvedena je i nema djece. Bolju borbu s bolešću pripisuje redovitoj upotrebi lijeka, a smatra i da je važno da liječnik educira pacijenta. Psihoterapiju ima prema potrebi – nekad je to bilo svaki tjedan, pa svaki drugi, sada jednom u dva mjeseca.

“Imala sam prijevremeni klimakterij i istaknutiji emocionalni prijelaz koji nisam mogla sama kontrolirati. Osjetila sam da dolazi još jedna depresivna epizoda koju ne mogu podvrgnuti svojoj volji, bila sam previše kritična prema sebi, životu, postignuću, smislu svega oko sebe. Kao da upadnem u neku svemirsku rupu – emocionalnost je toliko jaka da je ne možete zauzdati. Zbog toga se javlja bezvoljnost, nezadovoljstvo i kritičnost prema sebi…” Liječniku se javila u stanju panike: “Osjećala sam da ne mogu sama, ali kako se javiti liječniku i izložiti? Osjećala sam strah, nemir, nesanicu, umor, kao da mi je cijeli svijet na leđima.”

Iako se liječniku javila u depresivnoj fazi, poznavala je i onu drugu stranu bipolarnog poremećaja, fazu izlaska iz depresije, povišenu energiju: “Tada želim nadoknaditi sve što sam u depresivnoj fazi propustila, u poslu radim višestrukom brzinom, sastajem se s prijateljima, preuzimam nove poslove. Trebalo je dosta vremena da ljudi oko mene shvate da ta stanja ne ovise o mojoj volji. Do tada su mi, u najboljoj namjeri, govorili kada sam bila depresivna ‘pa ti znaš svoje kvalitete, nije sve tako crno kako sad vidiš, prošeći, bavi se kućnim ljubimcem’. No to sam doživljavala kao još jedno opterećenje jer ni to nisam mogla.

Terapeuti dugo nisu bili skloni biološkoj podlozi bolesti, promatrali su je samo kao psihološki mehanizam. Tek smo nedavno došli do toga da postoji i biološka podloga. Ona je ‘zaslužna’ i za prelazak iz jedne faze u drugu – nije riječ o tome da neki događaji ili ljudi izazovu preokret u meni, nego kemija u mom mozgu ‘ugodi’ moju percepciju za određenu vrstu događaja – ono što sam prije kojeg tjedna mirno primala, odjednom vidim u drugačije, mračno,” kaže Ljerka.

Pojedine faze može s dosta vjerojatnosti predvidjeti: dva tjedna traje ulazak u depresiju, depresija i izlazak iz nje; slijede dva mjeseca mira unutar kojih ima fazu “nadoknađivanja”, hiperaktivnosti. “To se zna dogoditi za jednu noć, osjetim da izlazim iz depresije i da kreće jedan val, prodor energije. Nestanu depresivne misli i onda bih po cijele dane samo obavljala razne stvari. Mislim da sve mogu: vrlo sam kreativna, ali natovarim si toliko obaveza s kojima se poslije u depresiji ne mogu nositi. Potom se nekih mjesec dana osjećam dobro, recimo sada, a onda opet sve ispočetka,” kaže Ljerka kojoj je dugo trebalo da prihvati lijekove – dugo se vjerovalo da joj je dovoljna psihoterapija.

“Sada uzimam minimalnu dozu lijekova. Kad sam u depresivnoj fazi, pijem antidepresiv Portal (poznat i kao Prozac), zatim Sulpiride koji podržavaju djelovanje antidepresiva, i Xanax, anksiolitik. Kad raspoloženje krene u depresiju, osjećaj gubitka kontrole nad emocijama izaziva tjeskobu”, kaže Ljerka i nastavlja: “Jednostavno ne mogu prestati razmišljati o tome kako sve oko mene nema pretjeranog smisla, kako je to bog sve složio, je li to pravda na tom svijetu ili nepravda… sve je pod upitnikom. Pitam se jesam li ja dovoljno dala u životu, jesam li ja nešto skrivila, pa sam zato bolesna. Želim se i maknuti od ljudi, što ne mogu jer s ljudima radim. Zato svaka tri mjeseca idem na bolovanje po dva tjedna, kada prelazim u depresivnu fazu. Na bolovanje je bolje otići što prije. Lijekovi i bolovanje su mi spas, a doktorica opće prakse nekad mi napiše drugu šifru bolesti – velika je stigmatizacija psihijatrijskih bolesnika. Bojim se da se moje stanje vidi na kilometre. U depresivnoj je fazi stoga dobro malo se povući jer to se donekle vidi u izrazu lica, pospanosti, usporenijoj gestikulaciji.

Odgojena sam perfekcionistički, očekivala sam više od karijere. Kad sam u fazi depresije, prema sebi sam nemilosrdna, no kada sam u ravnoteži, vidim da sam dosta napravila. Razvela sam se prije devet godina – ne zbog bolesti. Brak je bio dobar, bivši suprug je razumio moje tegobe, ali nismo imali djece i nestalo je pravih emocija, sve je postalo ‘tanko’. Otad imam stalnu vezu, ali u depresiji počinjem sumnjati i da sam dobar partner. A strah od samoće, pogotovo kad se radi o depresivnoj fazi, prisutan je neovisno o tome jeste li sami ili s nekim, jer to je i strah od gubitka kontrole nad svojim životom. Što ako se bolest pogorša, tko će se za mene brinuti? Jer to nije lako ni za partnera. Hoće li se iscrpiti, hoće li mu biti preko glave?

U početku sam prestala uzimati lijekove čim mi je bilo bolje. Zbog toga je važno da vam doktor objasni zašto to nije dobro. Kontinuitet je važan, biologija to zahtijeva. Radi se zapravo o neurotransmiterima koji luče serotonin i kao da na neki način potroše tu energiju – onda dolazi do druge vrste kemije…”

Sebe opisuje kao emocionalnu i tugaljivu osobu. Kao studentica imala je malignu bolest, izliječena je nakon zračenja i dvije kemoterapije. Ali u psihološkom smislu, u strahu od smrti, bila je prepuštena sama sebi. “Do prvog posjeta psihijatru prošlo je još 15 godina. Iako , ali imala sam potrebu i prije se konzultirati, no, nekako sam mogla sama to nositi. Ipak, da sam već tada dobila pomoć, mislim da bi mi danas bilo lakše, i uštedjelo bi mi mnogo životne energije…”

Marija F. ima 52 godine, radi kao telefonistica, ima šestero djece od kojih troje još žive s njom. Najstarija kćer ima 34 godine. U bolnici, gdje smo s njom razgovarali, četvrti je put: “Opet mi se vratilo. Počnete tražiti samoću, gubite se, zaboravljate. Najradije sam bila u krevetu, ništa više nije postojalo, ni muž ni djeca, samo moj mali pekinezer Po. Počelo je prije tri godine, sve mi je išlo na živce, ništa više nisam mogla trpjeti. Prva tri mjeseca bolesti sjećam se teških košmara, spavala sam i sanjala da ne spavam, budila sam se slomljena. Plakala sam bez razloga. Nakon sedam mjeseci otišla sam na liječenje, bila sam u bolnici dva mjeseca. Kad sam izišla, uspjela sam raditi dva mjeseca, ali sam osjećala da mi nije dobro, osjećala sam tugu i željela se maknuti iz te sredine.

Rođena sam u Zagrebu, ali željela sam kuću na osami gdje me nitko neće vidjeti, ta me kućica proganjala mjesecima, samo osama, osama. Otišla sam na godišnji, uvukla se u sobu i spavala, a nakon dva dana opet sam završila u bolnici. Kad sam bila kod kuće, navila bih si sat da se ustanem, ručak je bio zbrda-zdola, i opet bih išla spavati.

Prije toga nisam imala sličnih problema. Ne tajim da sam bila u Jankomiru, ali kod ljudi postoji averzija – tamo su luđaci. Ja znam da nisam luda, da sam samo depresivna, ali kad sam nedavno izišla iz bolnice, činilo mi se da me se moja djeca boje.

Bolnica je za mene azil, tu sam među ljudima koji su isti kao i ja. A kad ste među zdravima, osjetite koliko ste bolesni. Sjedite, blesavo gledate, osjećate se suvišnim, nesposobnim. Probam se natjerati, ali to ne ide. Htjela bih da bude kao nekad, ali ne ide. Htjela bih dovršiti tih svojih 30 godina u firmi, ali u ovom trenutku bolnica je pravo mjesto za mene. Mi koji smo tu znamo da možemo pobjeći u Jankomir i da smo tu zaštićeni. često mislim da bi bilo bolje da me nema.

Mislim da je razlog možda u prevelikom tempu života, suprug je dosta bio na terenu, ja sam vodila brigu o djeci, njihovoj školi, roditeljskim sastancima, kući, kuhanju, na posao nisam smjela kasniti. Trenutak kad sam pomislila da više ne mogu, dogodio se na poslu. Selili smo centralu iz jedne u drugu zgradu, ušli smo u sobu zajedno sa faks službom, počeli su pištati faksovi, cvililo je na sve strane i to je mene toliko iritiralo da sam rekla, ‘ja više ne mogu, meni je dosta’. Rekla sam sinu da mi nađe psihijatra, da više ne mogu izdržati.”

Marija će u bolnici dobiti novi antidepresiv i moći će se liječiti ambulantno. Kad ode u mirovinu, smatra dr. Radić, zadovoljit će potrebu za sigurnošću koju shvaća prvenstveno kao materijalnu sigurnost, a ovu će trogodišnju depresivnu epizodu ostaviti za sobom. Takve se depresije često javljaju u žena njene dobi, no razlozi su osobni: gubljenje pozicije u obitelji, strah da će izgubiti posao, sin koji se vratio iz rata s PTSP-eom, a i odnosi s mužem postali su lošiji. Želi otići u mirovinu jer su se odnosi na poslu izmijenili, komplicirali, umorna je. No do mirovine joj treba još dvije godine pa je bolest nekakav izlaz – iako bi bolje bilo da joj firma kupi dvije godine staža. Premda izraz “bježanje u depresiju” ne smatra najpogodnijim, dr. Radić smatra da on pogađa Marijin slučaj.

Ivanka K. ima 61 godinu, u mirovini je, a u psihijatrijskoj je bolnici drugi put iako psihičkih problema ima odavno. “U bolnicu sam došla prvi put 1999., godinu dana nakon što mi je muž umro. Ostala sam sama u kući; u dvorištu imam još jednu kuću, tamo je kći sa svojom obitelji. Inače sam uvijek bila naučena na društvo, radila sam kao knjigovođa u uredu. I kćerka mi je ostala bez posla. Raspoloženje mi je bilo loše, svaki dan sam išla na groblje, plakala, a susjedi su me plašili, govorili su da će mi za mjesec dana muž još više faliti, tako je i bilo. Moj muž je uvijek bio uz mene, uvijek pitao treba li mi što. Mučila sam se još jedno pola godine, a onda se javila liječniku.

Rekla sam da hoću ići u bolnicu i bila sam tu dva i pol mjeseca. Nakon toga imala sam više volje za rad, više entuzijazma, kreativnosti, štrikala sam unucima i kćerkama, kontaktirala s prijateljima iz đačkog doba. Lijekove sam trošila povremeno, po svom nahođenju. Kad mi je bilo loše, uzela sam, a kad mi je bilo dobro, nisam. Vjerojatno i zbog toga, malo pomalo postajalo mi je lošije… sad sam drugi put u bolnici. Bilo mi je sve teže i teže raditi, bila sam bez volje i interesa, najgore je bilo ujutro ustati.

Što sam tada razmišljala? Moj život je bio jako monoton, svako jutro raditi one iste pokrete, ići u dućan, piti sama kavu. Moj unuk ima 12 godina, ja sam ga čuvala od prve godine života, malo sam ga razmazila. Počela sam primjećivati da je sve više posla na meni. Nije to bio neki težak posao, milijun sitnih poslova. Dakle, monotonija, jednoličnost, samoća. Nije bilo nekog radikalnog događaja koji me slomio. Neki put sam pomislila, Bože, ako još tjedan dana budem morala obavljati sve te monotone radnje koje obavljam, ja ću početi vriskati. Skrivala sam to, nisam htjela svoje opterećivati. Kad sam vidjela da tako dalje ne može, rekla sam kćerki da bih išla malo u bolnicu, tu se osjećam sigurna, zaštićena, milijun sitnih poslova koji su me umarali nestalo je, tu imam društvo, sve što mi je doma falilo, i tu se ja dobro osjećam.

Strahovi su postojali, no na misao o suicidu nisam nikad došla. Ja se još uvijek nadam da bih možda jednog dana mogla na svoje noge i da bih bila sigurna u sebe kao nekad, svoj čovjek. Moram reći da nemam svoj život, ja vodim život svoje djece. Sad mislim da mi je mjesto ovdje, ali kad prođe izvjesno vrijeme, da ću se nekako oporaviti, poželjeti ići kući, obavljati svoje poslove.”

Ivanka ima, doznajemo od dr. Radića, teški depresivni poremećaj s dominacijom potpunog povlačenja, nezainteresiranosti i nesanice – no ne zvuči tako. Naime, nakon desetak dana u bolnici mijenja se doživljaj svijeta i rječnik. U njezinu slučaju radi se o modelima ponašanja i obiteljskim navikama koje je stvarala godinama. Ona kreira taj odnos, ali je njena obitelj koautor zbivanja. U toj obitelji ona je mama, baka, domaćica i servirka. Njoj je to previše, ali im to ne može reći. I zato se mijenja da bi bila svega toga pošteđena; a u bolnici se može odmoriti, naspavati. “Pokušavam od nje čuti što bi ona željela, doznati što je nekada najbolje radila, u čemu je bila uspješna,” kaže dr. Radić, “i onda je potaknuti da to pokuša ponovo raditi – to je najbolja metoda rada s depresivnima. Dobiva Coaxil, antidepresiv, ali za nju prognoze ne mogu biti tako dobre kao za Mariju jer se njene životne okolnosti neće promijeniti, ljudi oko nje koji ih stvaraju još su manje odgovorni nego ona.”

Tomislav ima 57 godina. Dijagnoza: manično-depresivna psihoza.
“S 20 godina dobivao sam elektrošokove i to mi je jako pomoglo. Bio sam dobro 10 godina, oženio sam se, 29 godina sam radio, uglavnom kao šef skladišta, i otišao u penziju. Dok sam radio bilo mi je bolje. Zadnje tri godine sam bio u depresivnoj psihozi, prije toga pet godina u maničnoj. Bio sam pod liječničkom kontrolom, bio sam često i u bolnici. Za to sam vrijeme napao svoju doktoricu, obitelj također, a to mi je žao. Imao sam svoju firmu i potrošio sam 20.000 maraka za jedno kratko razdoblje, na žene, a djeca su mi za to vrijeme bila gladna.

Što očekujem? Očekujem da mi se završi ovaj život. Ne mogu napraviti suicid jer imam dijete. Zadnje tri godine nisam izlazio iz kuće. Išao sam doktorici da si popravim zube i na plac. Puno pušim, pokušao sam prekinuti, ali ne mogu. Žena i ja uspijevamo preživjeti s četiri tisuće i 400 kuna. S tim da potpuno odvojeno živimo. Ona daje za svoju potrošnju, ja za svoju. Ona je meni službeno skrbnica.

U bolnici mi je dobro. Kad sam primljen, bio sam tri dana na zatvorenom odjelu, a sada se na otvorenom mogu socijalizirati, s bolesnicima koji su uglavnom PTSP-ovci, slušam što pričaju. Malo su mi sirovi jer ja sam završio ekonomski fakultet uz posao. To mi je bilo najsretnije doba, kad sam bio student. Vratio bih se s posla i od 9 do 12 navečer učio.

Moja mama je kriva za moju bolest. Prijetila je da će se ubiti, čak je pila preda mnom tablete, da mene kazni zato što nismo imali oca. Ona je živjela s njemačkim oficirom, tako sam se ja rodio. Ona je umrla prije 20 godina i tada sam se ponovno razbolio, ponovno sam počeo ležati po bolnicama. Bio sam jako vezan uz nju. Ne mogu to drukčije objasniti.”

Manična je depresija psihoza. U odnosu na shizofreniju, prognoza kvalitete života nešto je bolja, osim ako oboljeli ne naprave suicid kad su depresivni, a i hospitalizacije su nešto rjeđe. “Pacijent teško izgovara riječi i rečenice što se možda može pripisati neurolepticima, starim antidepresivima koje je primao, a utječu na kognitivne sposobnosti. Doveo sam ga na ovaj odjel da mu dam litij. U svim medicinskim udžbenicima do prije 10 godina piše da je litij jedini lijek za maničnu depresiju, ali njemu ga nitko do sada nije dao. U Jankomiru litij dobivaju jedan ili dva pacijenta, i to na zatvorenim odjelima. To je zato što treba velika suradnja pacijenta – potrebno je održavati stalnu koncentraciju litija u krvi, pridržavati se pravila oko uzimanja određene količine tekućine, a i neki internistički nalazi moraju biti u redu.

Kad je pocijent psihotičan, jako malo može učiniti za sebe. U periodima kad nisu psihotični, moraju se pridržavati uputa za upotrebu lijeka, čime stvaraju pretpostavke da vjerojatno više ne budu psihotični,” kaže dr. Radić.

Da bismo postavili dijagnozu da netko ima depresivnu epizodu treba uzeti u obzir devet simptoma, od kojih su tri zajednička.
1. Sniženo raspoloženje (razdražljivost, plačljivost, osjećaj beznadnosti, bespomoćnosti…)
2. Smanjen osjećaj zadovoljstva, snižena sposobnost radovanja, gubitak interesa za uobičajene aktivnosti…
3. Nedostatak životne energije, brzo umaranje…

Da bismo rekli da netko pati od blage depresivne epizode treba imati najmanje dva od ova tri simptoma, i još dva od sljedećih šest, a to su:
1. Poremećaj apetita – u tipičnim slikama smanjen apetita; u atipičnim pojačan apetit, kao da osobe žele unijeti u organizam nešto što bi im pomoglo i hranom prevladati svoje nezadovoljstvo.
2. Poremećeno spavanje – u tipičnim slučajevima najčešće bez problema zaspu, a rano se bude i ne mogu više zaspati. U atipičnim kao da bježe u san, imaju veću potrebu za snom i duže spavaju.
3. Samopodcjenjivanje; nedostatak samopouzdanja, osjećaj manje vrijednosti, što može ići do pravih osjećaja krivnje i patoloških ideja sumanute krivice: misle da su krivi za ono što objektivno i ne mogu biti, odu na policiju i traže da ih se uhapsi – to su one najteže, psihotične depresije.
4. Takve osobe često razmišljaju o samoubojstvu, imaju osjećaj da je bolje da ih nema, neki pomišljaju na smrt, neki već razmišljaju kako da se ubiju, na žalost mnogi to i pokušaju.
5. Kognitivne smetnje, otežano se koncentriraju, otežano razmišljaju i donose odluke,
6. Promijenjena psihomotorika; postoje aktivne, nemirne depresije u kojima osobe plaču, zapomažu, traže pomoć, ne mogu sjediti na jednom mjestu, te pasivne i inhibirane depresije, gdje pacijent satima može mirno sjediti, tako da se depresije može i previdjeti.

Dijagnoza:
1. Dva simptoma od gornjih i dva od donjih – blaga depresija, pri čemu je radno funkcioniranje očuvano.
2. Umjereno teška – dva od prva tri, i tri-četiri druga, radno funkcioniranje značajno otežano;
3. tešku kad ima sva tri osnovna ili zajednička i pet-šest ovih drugih, a radno funkcioniranje jako narušeno, i
4. psihotična kad ima nihilističke i sumanute ideje krivice i propasti, te halucinacije depresivnog sadržaja, po definiciji vrlo težak oblik depresije.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 23:28 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Disocijativna amnezija


F44.0 Disocijativna amnezija

Osoba s disocijativnom amnezijom odjednom se nije u stanju prisjetiti bitnih osobnih podataka, obično nakon neke stresne epizode, a praznine u pamćenju odveć su velike da bi ih se moglo objasniti uobičajenom zaboravnošću. Gubitak pamćenja najčešće se odnosi na sve događaje tijekom ograničenog razdoblja nakon nekog traumatskog iskustva, npr. smrti voljene osobe. Nešto rjeđe, amnezija se odnosi samo na odabrane događaje tijekom ograničenog razdoblja stresa; nastavlja se neprekinuto od traumatskog događaja do sadašnjice; ili je potpuna ili obuhvaća cijeli život bolesnika.
Tijekom trajanja amnezije, ponašanje osobe ne pokazuje neke značajne promjene, osim što zbog gubitka pamćenja može doći do određene dezorijentacije i besciljnog lutanja. U slučaju potpune amnezije, bolesnik ne prepoznaje rođake, prijatelje, no i dalje može razgovarati, čitati, razmišljati, a vjerojatno zadržava i nadarenosti i prethodno stečena znanja o svijetu i snalaženju u njemu.
Epizoda amnezije može trajati nekoliko sati ili čak nekoliko godina, a obično se gubi podjednako naglo i iznenadno kao što se i pojavila, s potpunim oporavkom i vrlo malim izgledima za ponovno pojavljivanje. Gubitak pamćenja također je česta pojava u mnogim organskim moždanim poremećajima, kao i u poremećajima vezanim uz psihoaktivne tvari. No, takve oblike amnezije može se prilično lagano razlikovati i prepoznati (u degenerativnim bolestima mozga pamćenje se polako osipa tijekom duljeg razdoblja i nije vezano uz stresni događaj; gubitak pamćenja nakon traumatske ozljede mozga ili zloupotrebe psihoaktivnih tvari lako možemo povezati s doživljenom traumom ili vrstom psihoaktivne tvari).




Uvod

Disocijativna amnezija je oblik disocijativnog poremećaja koji je karakteriziran nesposobnošću dosjećanja važnih osobnih podataka obično traumatske ili stresne prirode koje je veće od onoga koji se može objasniti uobičajenom zaboravljivošću.

Epidemiologija

U uobičajenim okolnostima i uslovima življenja poremećaj je rijedak, međutim u prirodnim katastrofama i ratu javlja se znatno češće. Iskustvo je pokazalo da se psihogena amnezija najčešće javlja kod adolescenata i mladih odraslih osoba, a rijetko kod starijih ljudi. Broj prijavljenih slučajeva disocijativne amnezije koji uključuju prije zaboravljene rane dječje traume povećava se (podaci za Sjedinjene Američke Države). To povećanje predmetom je vrlo različitih objašnjenje. Neki vjeruju da je veće poznavanje ove dijagnoze dovelo do prepoznavanja slučajeva koji bi ranije ostali neprepoznati, dok drugi vjeruju da je ovaj sindrom prečesto dijagnosticiran u osoba koje su izrazito sugestibilne.

Etiologija

Disocijativna amnezija najčešće nastaje kao posljedica intenzivih traumatskih događanja kao što su to nesretni slučajevi, nagli i neočekivani teški gubici i obično je djelomična i selektivna.

Traumatski događaj ili psihosocijalni stres najčešće je neobično jak i obuhvaća strah od fizičkog povrjeđivanja ili smrti. U određenim slučajevima povezan je sa neprihvatljivim impulsima i radnjama (bračne svađe i sukobi, naglo napuštanje partnera i slično).

Dijagnoza

Dijagnoza se najčešće postavlja na osnovu dijagnostičkih kriterija - DSM-IV i ICD-10:

Prevlađujući je poremećaj jedna ili više epizoda nesposobnosti prisjećanja važnih osobnih podataka, obično traumatske ili stresne prirode koja je veća od one koja se može objasniti uobičajenom zaboravljivošću.

Poremećaj se ne javlja isključivo tijekom disocijativnog poremećaja identiteta, disocijativne fuge, posttraumatskog stresnog poremećaja, akutnog stresnog poremećaja ili somatizacije, i nije posljedica neposrednog fiziološkog učinka tvari (npr. zloporabe tvari ili lijekova) ili neurološkog ili drugog općeg zdravstvenog stanja (npr: amnestički poremećaj zbog ozljede glave).

Simptomi uzrokuju klinički značajne smetnje ili oštećenja u socijalnom, radnom ili u drugim važnim područjima djelovanja.

Klinička slika

Disocijativna amnezija nastaje naglo, a tako i prestaje. Poremećaj klinički karakterizira gubitak pamćenja koji se javlja u više oblika.

Najčešće je lokaliziran ili ograničen poremećaj pamćenja. Karakteriziran je gubitkom sjećanja za sve događaje u periodu od nekoliko sati nakon neprijatnog događaja.

Npr.: Povrijeđeni vozač koji je u prometnoj nesreći odveo u smrt cijelu svoju porodicu, ne sjeća se ni jednog događaja od trenutka nesreće do 48 sati nakon toga.

Rjeđi je selektivni poremećaj pamćenja. Karakteriziran je nemogućnošću osobe da se sjeti nekih, ali ne i svih događaja koji su se dogodili u određenom vremenskom razdoblju.

Najrjeđi je opći ili generalizirani gubitak pamćenja. U takvim slučajevima osoba zaboravlja sve što se odnosi na njen prijašnji život. Kod kontinuiranog gubitka pamćenja, gubitak pamćenja je od jednog trenutka u životu pa do aktualnog momenta kada se vrši ispitivanja, odnosno obavlja pregled .

Osim gubitka pamćenja kod disocijativne amnezije simptomi su: zbunjenost, dezorijentacija i bezrazložna zabrinutost. Za vrijeme trajanja poremećaja postoji određena indiferentnost oboljelog prema datom događaju, ali kada amnezija prođe osoba je obično svjesna poremećaja koji je postojao.

Diferencijalna dijagnoza

Disocijativna amnezija mora se razlikovati od amnestičkog poremećaja zbog općeg zdravstvenog stanja gdje je amnezija neposredna fiziološka posljedica neurološkog ili općeg zdravstvenog stanja.
Kod amnestičkog poremećaja zbog ozljede mozga smetnja u prisjećanju obično je retrogradna dok kod disocijativne amnezije prisjećanja su najčešće anterogradna, dok slučajevi sa retrogradnom amnezijom su rijetki. Brzi oporavak izgubljenog pamćenja upućuje na disocijativnu osnovu poremećaja.
Kod poremećaja s napadima grčeva oštećenje pamćenja počinje iznenada i mogu biti prisutne i motoričke nenormalnosti (ponovljeni EEG otkriva aberancije).
Kod delirija i demencije gubitak pamćenja osobnih podataka uključen je u široku osnovicu spoznajnih, jezičnih i govornih, afektivnih, opažajnih poremećaja te poremećaja pažnje i ponašanja, dok kod disocijativne amnezije, gubitak pamćenja primarno se odnosi na autobiografske podatke, dok su spoznajne mogućnosti obično sačuvane. Amnezija povezana sa općim zdravstvenim stanjem najčešće se ne može popraviti.
Kod disocijativne amnezije sposobnost pohranjivanja novih podataka je sačuvana dok kod perzistentnog amnestičkog poremećaja prouzročenog psihoaktivnom tvarima oštećeno je i kratkotrajno pamćenje.
Ako se disocijativna amnezija javlja isključivo tijekom disocijativne fuge ili disocijativnog poremećaja identiteta ne postavlja se dodatna dijagnoza.
Amnezija za traumatski događaj može postojati kod PTSP-a i akutnog stresnog događaja.
Iako ne postoje testovi niti drugi načini ispitivanja koji bi diferencijalno dijagnostički jasno razdijelili disocijativni poremećaj od simuliranja, osobe s disocijativnom amnezijom postižu visoke rezultate na standariziranim testovima hipnotibilnosti, te testovima disocijativnog kapaciteta.
Disocijativna amnezija mora se razlikovati od gubitaka pamćenja povezanih s opadanjem kognitivnog funkcioniranja i nepatološkim oblicima amnezije koji uključuju svakodnevne gubitke pamćenja, posthipnotske amnezije, infantilne i dječje amnezije, te amnezije za razdoblje spavanja i snivanja.

Tijek i prognoza

Disocijativna amnezija može se javiti u bilo kojoj dobnoj skupini, iako je češća kod adolescenata. Glavno obilježje u većine osoba jesu retrospektivne "rupe" u pamćenju.
Trajanje događaja za koji postoji amnezija može biti od nekoliko minuta do više godina. Obično se javljaju dvije ili više epizoda amnezije, a može se javiti i samo jedna. Tamo gdje se javlja samo jedna, takve osobe su predisponirane za razvoj amnezije za razdoblje nakon traumatskog događaja. Akutna amnezija može se spontano razriješiti nakon što se osoba ukloni iz traumatskog okružja (npr. vojnik u borbenoj jedinici).
Napominjemo da neke osobe s kroničnom amnezijom mogu se postupno dosjećati disociranog pamćenja dok druge mogu razviti kroničan oblik amnezije.

Liječenje

Oporavak je obično spontan bez liječenja. Hipnoza - bolesnika se treba dovoljno relaksirati da se prisjeti zaboravljenih podataka. Intervju potpomognut sredstvima - barbiturati sa srednje dugim i kratkotrajnim djelovanjem, npr. tiopental i natrij amobarbital dati intravenski, te benzodiazepini, mogu se koristiti da pomognu bolesniku obnoviti zaboravljene podatke. Psihoterapija pomaže bolesnicima uklopiti ta pamćenja u njihova svjesna iskustva.

Izvor: www.psihonet.com (Lovro Zubović, dr. med.)

O čemu dalje želite čitati?

...

- 23:03 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)


Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) je neurotski poremećaj okarakteriziran nekontroliranim repetitivnim mislima tj. prisustvom ponavljajućih ideja i fantazija (opsesije) koje uzrokuju snažan osjećaj tjeskobe (a koje bolesnik smatra bolesnim i protiv kojih postoji unutarnji otpor) i impulsima za određenim obrascima ponašanja (kompulzije).
Anksioznost je središnja odlika, ali u suprotnosti s fobijama (kada je bolesnik anksiozan prilikom suočavanja s vanjskim opasnostima i smatra da je njihova pasivna žrtva), anksioznost nastaje kao odgovor na nesvjesne unutarnje misli i porive kojih se bolesnik boji i koje mora ostvariti suprotno svojoj volji.
Tipične misli su zabrinutost oko infekcija i zaraženosti ili strah od neadekvatnog ili nasilnog ponašanja. Opsesivne misli mogu voditi ka izvođenju rituala kao što su pranje ruku ili ponavljanje fraza. Cilj je oslobađanje od opsesivnih misli.
Opsesije (obuzetosti) predstavljaju ideje, riječi i slike, obično nepovezane s onim što pojedinac radi; uporno, jako i neodoljivo mu se nameću i skreću pažnju. Često su obojene agresivno ili seksualno, što pojedinac doživljava potpuno stranim (npr. misao majke da će kuhinjskim nožem ozlijediti svoju djecu).
Kompulzije (prisile) i kompulzivne radnje isto su autonomne kao i opsesije, ali se radi o preplavljujućoj potrebi da se učini neka radnja (npr. da mora brojiti prozore idući ulicom, da se mora pet puta prekrižiti ulazeći u stan). Prisila može biti i vrlo agresivna, ružna ili opscena. Kao i kod opsesija, bolesnik doživljava anksioznost, uočava apsurd poriva i odupire mu se. Međutim, često ne može a da ne započne ponavljajući obrazac u obliku kompulzivnih radnji i rituala.

Dijagnoza obuzeto-prisilnog poremećaja postavlja se na temelju prisustva opsesivnih misli i kompulzivnih radnji tijekom većine dana u razdoblju od najmanje 2 tjedna. Prisilne misli izazivaju tjeskobu, kao i ne izvršavanje prisilnih radnji i rituala.

MKB-10 Medicinska klasifikacija bolesti (šifre dijagnoza)
F42 Opsesivno-kompulzivni poremećaj
- F42.0 Pretežno opsesivne misli ili nametnute misli
- F42.1 Pretežno prinudne radnje (opsesivni rituali)
- F42.2 Mjesovite opsesivne misli i radnje
- F42.8 Drugi opsesivno-prisilni poremećaji
- F42.9 Opsesivno-kompulzivni poremećaj, nespecifičan

Više o OKP...
 

O čemu dalje želite čitati?

...

- 22:23 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

petak, 27.03.2009.

Bulimija, anoreksija, ortoreksija, bigoreksija, drunkoreksija...


Psihijatri upozoravaju na sve više poremećaja u prehrani, a na oboljelima cijela logistika biznisa ljepote jako dobro zarađuje.

Osim izgladnjivanja i povraćanja, oni uplašeni od hrane i kilograma, dovijaju se sve sofisticiranijim poremećajima prehrane i življenja. Pa ortoreksičari, ili opsjednuti zdravom prehranom, ne jedu ništa slatko, masno ni ono čemu ne znaju kalorije. 'Zbog silnog stresa ne mogu nikako drugačije kontrolirati situaciju nego im ostaje jedino da kontroliraju jedenje', kaže psihijatrica Mirta Mahnik.

Bigoreksičari, jedu samo ono što gradi mišiće, nikad si nisu dovoljno veliki i manično vježbaju i kad su bolesni i kad su im mišići upaljeni i čak i kad su im kosti slomljene. Jedu i steroide. 'Strada prvo srce, strada iz razloga što naglo dobijemo 20 kila mišića koje treba hraniti, pumpati krv i kisik u te mišiće', kaže Josip Podrug, fitness trener.

Drunkoreksičari, piju alkohol, pa zato ne jedu da ne bi unijeli previše kalorija. 'Svaki tjedan u Hrvatskoj od posljedica koje nose neliječeni poremećaji prehrane umre jedna djevojka ili jedan dečko', kaže Hrvoje Rendulić iz 'Nade' iz udruge za pomoć oboljelima. Dijabulimičari, oboljeli od dijabetesa, ali si uskraćuju inzulin, kako im hrana koju pojedu ipak ne bi dolazila u stanice.To može voditi u smrt, drugo to ide iscrpljivanju svih sluznica, u osteopeniju, osteoporozu da to na sve druge organe ima reperkusije.

Kompanije, mediji i biznisi ideal ljepote koji su im poimanje i prehranu i unakazili, nastavljaju zarađivati na bolesnima. Pa ih zasipaju korisnim savjetima, proizvodima, dijetama, tretmanima i tjelovježbama. A Nijemci otvaraju restorane za poremećene u prehrani, pa anoreksičarima serviraju prazne tanjure, a bulimičarima jelo koje na meniju zovu 'Vučja glad'.

Muška anoreksija sve je češća pojava

Anoreksija sve više uzima maha i među muškarcima. Manoreksija ili muška anoreksija prisutna je kod 20 000 Britanaca, a najnovija istraživanja pokazuju kako je 25 posto osoba s poremećajem u prehrani jačeg spola. Iako su rijetki, manoreksičari postoje i u Hrvatskoj.

Jači spol je postao meta opake manoreksije. U Velikoj je Britaniji u posljednjih 5 godina broj manoreksičara porastao za nevjerojatnih 67%. Iako u malom broju, stručnjaci tvrde, ima ih i u Hrvatskoj. Uzroci su i kod muškaraca i kod žena isti.

'Bez sumnje je problem u samopouzdanju i samopoštovanju i u nastojanju da se zadobije divljenje drugih zbog vitke linije, ali je bitna stvar da se uspostavi kontrola nad situacijom i kontrola nad tijelom', objašnjava psihijatrica Vesna Vidović.

Izgladnjivanje i doživljaj sebe kao debelog, depresija, nedostatak seksualne želje i izolacija od društva samo su neki od simptoma manoreksije. Dečki često, zbog okoline, nisu skloni priznati problem pa kad se liječniku i jave, obično su to već teški slučajevi. Svako liječenje manoreksičari doživljavaju kao debljanje i taloženje sala.

Sklonost manoreksiji imaju i dječaci koji su u školskoj dobi bili bucmasti pa ih upravo želja da zadrže vitku liniju često gurne i preko ruba ponora. Problem je, baš kao i kod anoreksije najprije uočen u modnoj industriji, a u vrijeme kad se ljepota štuje iznad svega i samo je važno biti vitak i lijep, manoreksija je bila pitanje vremena.

(Dnevnik.hr)

O čemu dalje želite čitati?

...

- 14:23 - Komentiraj/Vidi komentare (2) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Ovisnicima ugrađuju čip koji blokira djelovanje heroina


Nekoliko desetaka hrvatskih ovisnika u Srbiji je ugradilo, kod nas ilegalne, antiheroinske čipove u tijelo. Liječnici tvrde klasične terapije su sigurnije i djelotvornije, dok su ovisnici pak oduševljeni novim oblikom liječenja.

Antiheroinski čip povoljno se ugrađuje u Beogradu (Dnevnik.hr) 30-godišnja ovisnica prije dvije je godine u Beogradu u tijelo ugradila tabletu Revia. Kaže tako se odvikla, jer s implantatom u sebi, ako i uzme drogu, ne osjeća ugodu. 'Znaš da ne možeš ništa drugo staviti u sebe, samo zato uzmeš tu zaštitu', kaže bivša ovisnica.

Lijek je u Hrvatskoj odobren u obliku oralne tablete, ali takvo liječenje ovisnik svaki dan može prekinuti. 'Jednostavno ispljune, stavi pod jezik, povrati tabletu i dakle oslobodi si mozak da bi se počastio jednom linijom heroina. Kad se to međutim ugradi pod kožu, a može trajati, 3, 6 mjeseci, godinu dana, on zna da se to ne isplati jer mu je mozak permanentno i kontinuirano blokiran kroz duže vrijeme', objašnjava dr. Sakoman.

Čipovi ni u Hrvatskoj ni u EU nisu provjereni ni registrirani. U Srbiji su pak takve procedure nepotrebne i za par stotina eura nekoliko klinika ugrađuje tablete.

Druga, 28-godišnja ovisnica je nakon 4 mjeseca zbog trudnoće izvadila tabletu. I odmah uzela heroin. Sad će ponovno u Beograd na ugrađivanje. No tableta samo pomaže volji, a pred nagonom je slaba. 'Bilo je slučajeva ljudi koji su sami otvarali kožu i vadili van tabletu, jer su imali toliku žudnju', dodaje Sakoman.

Onoj manje odlučnoj većini, psihijatri još uvijek preporučuju klasično liječenje Subuteksom. Smanjuje i žudnju za drogom i blokira njezino djelovanje, prošao je i kliničke studije, a sve će platiti HZZO.

Izvor: dnevnik.hr (Zagreb, 12.03.2009., 07:34 | Barbara Golja)

O čemu dalje želite čitati?

...

- 14:16 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Obrat: Unatoč krizi potrošnja antidepresiva pala, a ne narasla


U svim skupinama lijekova koji se koriste u liječenju psihičkih poremećaja zabilježen je pad prodaje u siječnju i veljači ove godine u odnosu na posljednja tri mjeseca prošle godine, objavila je internetska stranica Psihonet.

Ponukani napisima u medijima da je u veljači 2009. potrošnja antidepresiva u Republici Hrvatskoj porasla za 30% te da takav porast ukazuje na alarmantno psihičko stanje nacije, Psihonet je istražio je li objavljena informacija vjerodostojna te ustvrdio kako se na temelju povećane potrošnje psihofarmaka u nekoliko ljekarni u Zagrebu i Rijeci ne mogu donositi zaključci o sveukupnoj potrošnji psihofarmaka u Hrvatskoj, ne misleći pri tome na bolesnike koji pate od psihičkih poremećaja te da ih se takvim natpisima još više stigmatizira.

Budući da se u objavljenim člancima koji govore o porastu prodaje lijekova za liječenje psihičkih poremećaja spominju antidepresivi, lijekovi za smirenje, anksiolitici i dr. Psihonet je objavio nekoliko informacija o lijekovima koji se upotrebljavaju u liječenju psihičkih poremećaja.

>> Hrvatska nacija tone u depresiju: Lijek je manje kukanja

Antipsihotici su lijekovi čiji se najvažniji učinak očituje u otklanjanju sumanutih ideja i halucinacija, reorganizaciji psihičkih funkcija i omogućavanju povratka psihotičnog bolesnika u stvarnost. Anksiolitici su lijekovi koji otklanjaju napetost, tjeskobu, strepnju i strah. Hipnotici olakšavaju uspavljivanje i omogućavaju spavanje, a primjenjuju se u liječenju nesanice. Psihostimulansi stimuliraju središnji živčani sustav povećavajući razinu budnosti i psihomotoričku aktivnost, dok na periferiji živčanog sustava izazivaju simpatikomimetičke učinke. Antidepresivi su lijekovi vrlo različite kemijske strukture s raznovrsnim mehanizmima djelovanja i kliničkim učincima, a zajedničko im je da otklanjaju simptome depresije. Prema podacima dobivenim od tvrtke IMS Helath – IMS Adriatic d.o.o. prodaja antidepresiva, antipsihotika, anksiolitika te hipnotika i sedativa u Republici Hrvatskoj se u proteklih pet mjeseci kretala kako slijedi:

Antidepresivi:
• listopad 2008. - 149.618 pakovanja
• studeni 2008. - 138.013 pakovanja
• prosinac 2008. - 160.648 pakovanja
• siječanj 2009. - 138.475 pakovanja
• veljača 2009. - 127.366 pakovanja

Antipsihotici:
• listopad 2008. - 137.804 pakovanja
• studeni 2008. - 120.406 pakovanja
• prosinac 2008. - 143.395 pakovanja
• siječanj 2009. - 130.396 pakovanja
• veljača 2009. - 108.436 pakovanja

Anksiolitici:
• listopad 2008. - 713.930 pakovanja
• studeni 2008. - 583.897 pakovanja
• prosinac 2008. - 781.284 pakovanja
• siječanj 2009. - 584.230 pakovanja
• veljača 2009. - 550.402 pakovanja

Hipnotici i sedativi:
• listopad 2008. - 144.948 pakovanja
• studeni 2008. - 122.431 pakovanja
• prosinac 2008. - 151.709 pakovanja
• siječanj 2009. - 113.565 pakovanja
• veljača 2009. - 114.684 pakovanja

Izvor: dnevnik.hr (17.03.2009.)

O čemu dalje želite čitati?

...

- 14:03 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

četvrtak, 26.03.2009.

Ovisnost o računalu


Ovisnost o računalu - bolest koja se širi

Mladića iz Đakova u zagrebačku je dnevnu bolnicu dječje psihijatrije dovela policija. On je jedan od 14-ero djece koliko ih se godišnje u Hrvatskoj liječi od ovisnosti o računalima.
Kad sam opazila da to postaje ozbiljno, pokušali smo ga odvojiti od računala isključivanjem interneta, no tada bi izgubio kontrolu, prijeteći da će se odseliti ili učiniti ono najgore. Budući da je odbijao svaki pokušaj stručne pomoći, morala sam poduzeti najteži korak u svom životu i - odvesti ga na liječenje u pratnji policije. Dok sam gledala kako ga prisilno odvode, jer se tome opirao, srušio mi se cijeli svijet - ispričala je majka mladića.

Međutim, bijes, agresija i demoliranje stvari uobičajena su reakcija ovisnika o računalnim igrama i s takvim napadajima sve može završiti vrlo tragično, objašnjava psihijatar Enes Kušmić, voditelj Dnevne bolnice zagrebačke Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež.
Kada roditelji pokušaju isključiti računalo, dolazi do napadaja bijesa koji mogu rezultirati razbijanjem računala, kućnih stvari, a može doći i do samoozljeđivanja, primjerice rezanja oštrim predmetima. Svaki peti učenik u Hrvatskoj za računalom dnevno provede dva, tri i više sati, djeca pred TV ekranom provedu 1100 sati godišnje, a ovisnost o računalnim igrama sve je češća dijagnoza, pokazuju posljednja domaća istraživanja čiji je rezultat u skladu sa svjetskim brojkama i podatak koji zabrinjava stručnjake.

- To su vrlo teški, ozbiljni i komplicirani poremećaji. Pacijenti dolaze uglavnom iz dvije skupine; djeca koja imaju poremećaj ponašanja i hiperaktivna djeca vrlo su često ovisni o kompjuteru. Ovisnost se javlja već u dobi od sedam, osam godina.

Djeca obično dolaze u školu neispavana i kasne na prve sate zato što ne mogu prekinuti igrati igricu, kasne na sat i onda nam budu upućeni zbog povećanog broja neopravdanih sati koji se u početku karakteriziraju kao markiranje - objašnjava Kušmić. Ovisnost o računalima i igrama liječi se u dnevnoj bolnici, a ako su napadaji bijesa jako izraženi i nekontrolirani, objašnjava Kušmić, dijete se prima na bolnički odjel. Takav tretman primjenjuje se, kaže, kad je dijete opasno za sebe ili kad se počne suprotstavljati roditeljima fizički, pa čak i nožem.
Terapija za liječenje od ovisnosti o računalima jest psihoterapija i antidepresivi. Riječ je o suvremenim antidepresivima, poput Prozaca, a psihoterapija nije individualna nego bračna i obiteljska te mora trajati najmanje šest mjeseci.

Izvor: Jutarnji.hr (Utorak, 03 Lipanj 2008.)

Vezani članci: U Vrapču se liječe ovisnici o Facebooku

O čemu dalje želite čitati?

...

- 14:42 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

petak, 20.03.2009.

Stiglo proljeće


U 12.44 došlo je proljeće. Toplo i hladno, sunčano i oblačno, suho i vlažno proljeće, pa i zdravo i bolesno. Alergije, osipi, upale pluća, ubodi, prehlade, zaraze, herpesi, depresije. 'Teži tjelesni napor trebali bi izbjegavati kroničari i kardiopati. Depresivni pacijenti bi trebali izlaziti što više van, što više na svjetlo, trebalo bi jesti lakšu prehranu, poboljšati vitaminsku opskrbu organizma, laganim tjelovježbama sebe dovest u neko stanje kondicije', rekla je dr. Aida Delić Smrekar, liječnica obiteljske medicine.

Za nestjecanje kondicije kontinentalci još sutra imaju ispriku - mogući snijeg. Ali u nedjelju bi već moglo biti skoro sunčano. A Dalmatinci neka i dalje odmaraju. 'Sljedeći tjedan jutra u minusu, hladna i vjetrovita, a danju do 14 stupnjeva', rekla je meteorologinja Ana Bago. Pa će topla jutarnja odjeća, biti dnevna prtljaga. A treba je sve duže vući, kad je dan sve duži, a još je i imunitet na rezervama. Ali neka je ono nama došlo i donijelo proljetne radosti.




Kako nadvladati proljetni umor?

Osjećate se umorno. Razdražljivi ste, a istovremeno tromi i depresivni. Ne paničarite. Bolujete od proljetnoga umora. Nakon zimskoga sna vašem je tijelu potrebno buđenje. Evo nekih korisnih savjeta.

Izlazak na proljetno sunce blagotvorno djeluje na organizam. Našem je tijelu je dosta zime. Organizam vapi za suncem, ali i drugačijom ishranom. Čvarke je potrebno pod hitno zamijeniti voćem i povrćem. Zdravoj hrani nužno je dodati kretanje na svježem zraku. Radovi u vrtu, šetnja uz more ili trčanje u prirodi.

'Bilo bi dobro obzirom da nam dolazi proljeće, da se svi počnemo kretati u prirodi, da obratimo pažnju na svoje zdravlje, na ishranu, kako bi regulirali svoju tjelesnu težinu, a ujedno bi se i bolje osjećali', kaže viši trener rekreacije Elvir Rakipović.

No, valja biti oprezan i ne pretjerati s rekreacijom. Za zimsku depresiju nema boljeg lijeka od sunca. Proljetno sunce nije izvuklo van samo ljude. I životinje su odlučile uživati u njegovim blagodatima.

Izvor: Dnevnik.hr

O čemu dalje želite čitati?

...

- 20:23 - Komentiraj/Vidi komentare (14) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

utorak, 17.03.2009.

Psihijatrijski hot-line


Dobrodošli na psihijatrijsku vruću liniju.

Ako ste opsesivno-kompulzivni, pritiskujte 1 neprekidno.

Ako ste ovisni o drugima, zamolite nekog da umjesto vas pritisne 2.

Ako imate višestruku ličnost, pritisnite 3, 4, 5 i 6.

Ako ste paranoidni, znamo tko ste i što želite. Ostanite na liniji i mi ćemo vas spojiti.

Ako ste shizofreni, slušajte pažljivo i tihi će vam glas reći koji broj da pritisnete.

Ako ste depresivni, nema veze koji broj pritisnete, nitko se neće javiti.

Ako ste manični, spojit ćemo vas s gradonačelnikom, on će za vas organizirati svečano primanje.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 08:14 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

srijeda, 11.03.2009.

Antidepresivi i drugi lijekovi u trudnoći


Oprez s lijekovima u trudnoći
Istraživanja u SAD-u pokazuju da trudnica, unatoč rizicima, prosječno uzima tri lijeka, neke iz slobodne prodaje, neke propisane.
Trudnoća je razdoblje u kojem posebno treba biti oprezan s lijekova, jer za trudnicu lijek može biti dvostruko opasan. Može joj ugroziti zdravlje i utjecati na sposobnost da trudnoću iznese do kraja. Uz to, uvijek treba imati na umu mogućnost štetna učinka lijeka na plod, jer preko posteljice može dospjeti do još nerođena djeteta i utjecati na tijek njegova razvoja.
Budući da više od 50 posto trudnoća nije planirano, postoji mogućnost izlaganja štetnom djelovanju lijeka i u razdoblju kad žena još ne zna da je u drugom stanju. Od 10. do 15. dana nakon oplodnje, u stadiju intenzivna dijeljenja oplođene jajne stanica prije ugnježđivanja u maternicu, embrio reagira po načelu "sve ili ništa", što znači da postoji vrlo velika mogućnost njegova propadanja. Najopasnije razdoblje za nepovoljan utjecaj lijekova je prvo tromjesečje trudnoće (od 3. do 10. tjedna), tj. u razdoblju organogeneze, kad se stvaraju razvojne osnove organa. Djelovanje lijekova tada može izmijeniti način oblikovanja, dijeljenja i migracije neurona, njihovu sposobnost prepoznavanja svojih pravih odredišta u mozgu koji raste ili njihovo povezivanja s drugim neuronima.
Tipične posljedice teratogeneze (pogrešaka u razvoju) mogu se u krajnjoj mjeri manifestirati smrću fetusa ili zastojem rasta, nepravilnim razvojem organa, kao i razvojem karcinoma poslije u životu. Mehanizam teratogenog učinka nije potpuno jasan i vjerojatno je uzrokovan brojnim čimbenicima. Lijekovi mogu imati i posredan utjecaj na fetus, tj. ometati prijenos kisika i hranjivih tvari u fetus, ali i izravno utjecati na procese diferencijacije u fetalnom krvotoku.
Opasnost uzimanja lijekova ne prestaje ni nakon prvog tromjesečja. Primjerice, neki antibiotici mogu oštetiti stanice unutarnjeg uha (a s njima sluh i ravnotežu), koje su se u prvom tromjesečju savršeno oblikovale. Jedna je od čestih komplikacija i povećanje mogućnosti preranog poroda (čak i do šest tjedana prije predviđenoga termina). Ako se zna da je majka tijekom trudnoće uzimala (uzima) potencijalno štetne lijekove, razvoj ploda mora se pratiti češćim kontrolama i ultrazvukom.
Lijekovi u trudnoći, dakle, mogu izazvati ozbiljan problem, pa u pravilu treba izbjegavati njihovo svako suvišno i nekritično uzimanje zbog mogućeg, nedovoljno istraženoga, nepovoljnog utjecaja na plod.

Spoznaje ne sežu daleko u prošlost
Da lijekovi mogu biti izrazito štetni u trudnoći, doznalo se početkom 60-ih godina prošloga stoljeća, kad je trudnicama vrlo često bio propisivan lijek talidomid za smirenje i sprječavanje jutarnje mučnine. Zbog njegove uporabe velik broj djece rodio se s nerazvijenim ekstremitetima ili oštećenjima drugih organa. Otad se lijekovi trudnicama propisuju uz velik oprez i mnogo se pozornije pristupa praćenju nuspojava do kojih mogu dovesti. Za mnoge lijekove nema sigurnih podataka o njihovu djelovanju u trudnoći, s obzirom na to da klinički pokusi nisu dopušteni na trudnicama. Stoga možemo samo nagađati kako lijekovi djeluju na trudnice, ali ne i pouzdano tvrditi. No, stavovi liječnika o tom pitanju nisu usuglašeni. Dok neki praktički izbjegavaju propisivanje bilo kakva lijeka trudnici, drugi se drže principa "da se lijek može propisati trudnici ako je korist veća od potencijalnog rizika".
Na osnovi dosad stečenih spoznaja, lijekovi su po FDA klasifikaciji (American Food and Drug Association - Američka uprava za hranu i lijekove) svrstani u pet kategorija rizika, počevši od kategorije A koja se smatra najmanje štetnom, do kategorije X koja je potpuno kontraindicirana u trudnoći. FDA tablica rizika:
- kategorija A: kontrolirana ispitivanja na životinjama nisu pokazala štetne učinke na plod - lijekovi se smiju upotrebljavati u trudnoći
- kategorija B: nema pouzdanih podataka o štetnosti - ne preporučuje se primjena u trudnoći
- kategorija C: ispitivanja na životinjama pokazala su štetne učinke - primjenjuju se u trudnoći jedino ako je procijenjena korist za majku veća od rizika za plod
- kategorija D: postoje podaci o štetnim učincima na plod - primjenjuju se samo u akutnim, hitnim slučajevima kad je ugrožen život majke
- kategorija X: ispitivanja su pokazala štetne učinke - takvi lijekovi su kontraindicirani u trudnoći.

Lijekovi s utjecajem na razvoj djeteta u trudnoći
:: Lijekovi za liječenje epilepsije (od kojih većina spada u kategoriju rizika D) - Trudnice s epilepsijom čine 0,5 posto svih trudnica i uz odgovarajuću liječničku skrb njih više od 95 posto bilježi povoljan ishod trudnoće.
:: Antipsihotici, antidepresivi, litij - Najčešće spadaju u C i B kategoriju rizika, zbog čega je potrebno češće praćenje ultrazvukom trudnica koje su uzimale te lijekove.
:: Lijekovi za liječenje povišenoga krvnog tlaka - Iz ove grupe lijekova apsolutno su kontraindicirani ACE inhibitori i antagonisti AT1 receptora, a vrlo je upitan i učinak beta-blokatora, kalcij antagonista i diuretika.
:: Lijekovi za liječenje akni (retinoidi) - Apsolutno su kontraindicirani u trudnoći. Liječenje njima počinje nakon menstruacije, uz negativan test na trudnoću i dvije vrste kontracepcije, te uz mjesečno ponavljanje testa na trudnoću.
:: Lijekovi za liječenje poremećaja štitnjače - Iako spadaju u kategoriju D, moraju se primjenjivati jer sama hipertiroza (pojačana funkcija štitnjače) ima veću učestalost malformacija nego navedeni lijekovi.
:: Antimikotici - Grizeofulvin je, primjerice, apsolutno kontraindiciran u trudnoći. U slučaju gljivičnog oboljenja, preporučuje se lokalna terapija i sve češće lokalni antiseptik na bazi oktenidina (koji se ne resorbira preko kože ili sluznice).
:: Analgetici - Neki nesteroidni antireumatici (diklofenak, ibuprofen, ketoprofen, piroksikam) imaju kategoriju B u prvom i drugom tromjesečju trudnoće, a u trećem spadaju u kategoriju rizika D i nikako se ne smiju upotrebljavati. U trudnoći se preporučuje uporaba paracetamola koji spada u grupu rizika B.
:: Antibiotici:
- Tetraciklini i aminoglikozidi spadaju u kategoriju rizika D i ne smiju se upotrebljavati u trudnoći.
- Kloramfenikol, ciprofloksacin, klaritromicin, trimetoprim, kotrimoksazol i vankomicin u kategoriji su rizika C i smiju se davati samo ako potencijalna korist opravdava mogući rizik za fetus.
- Penicilini, klindamicin, metronidazol, eritromicin i azitromicin spadaju u kategoriju rizika B, što znači da se mogu upotrebljavati tijekom trudnoće.
:: Citostatici - Kontraindicirani su u tudnoći.

Opreza nikad dosta
Istraživanja provedena u SAD-u pokazuju da, unatoč rizicima, trudnica prosječno uzima tri lijeka, neke iz slobodne prodaje, neke propisane, koji imaju potencijal da izmijene stanice i njihovo funkcioniranje u fetusu te dovedu do usporena rasta, malformacija ili oštećenja. Zanimljivo je još jedno zapažanje - da trudnice češće uzimaju lijekove iz slobodne prodaje nego propisane?! Opće je prihvaćeno da su sigurniji preparati prirodnog podrijetla pa se biljni pripravci uzimaju nekritički. No, i u tom slučaju uputno je potražiti savjet liječnika. Slučaj iz SAD-a govori o uporabi Caullophyllum thallictroiides (engl. Blue cohosh), biljke koja raste u Sjevernoj Americi i tradicionalno se propisuje ženama u trudnoći. Potkraj devedesetih godina opisan je slučaj žene čije je dijete netom nakon rođenja imalo ozbiljne probleme u radu srčanožilnog sustava, a koji su bili izravna posljedica majčina uzimanja tradicionalnoga biljnog pripravka za trudnice.
Stoga tijekom tudnoće treba uzimati samo lijekove koji su se pokazali neškodljivima, i to u najmanjoj djelotvornoj dozi. U svakom slučaju, nemojte pribjegavati samoliječenju i obvezno se posavjetujte s ginekologom koji prati vašu trudnoću o problemima koji vas muče i o tome što vam je u određenom slučaju dopušteno, a što nije. Uvijek imajte na umu da više niste sami, i da morate misliti ne samo na sebe nego i na svoju još nerođenu bebu.
Autor: Marina Gradinac, dr. med.(05.09.2005.)
Izvor: www.oktal-pharma.hr





Utjecaj medicinskih lijekova u trudnoći

(M. Diamond, dr. med., Kalifornijsko sveučilište, Berkeley, SAD, "Čarobno drveće uma", u izdanju Ostvarenja, travanj 2002.)

Istraživanja pokazuju da prosječna trudnica uzima tri lijeka - neke iz slobodne prodaje i neke propisane - koji imaju potencijal da izmijene stanice i njihovo funkcioniranje u fetusu i da dovedu do usporenog rasta ili malformacija ili oštećenja. Dodatno istraživanje je pokazalo da majke koje uzimaju barem jedan propisani lijek imaju bebe sa 30 posto više porođajnih oštećenja nego majke koje nisu uzimale propisane lijekove tijekom trudnoće. Neke žene greškom progutaju pilule za kontrolu začeća prije nego znaju da su trudne, a to može uzrokovati malformacije embrija i fetusa. Druge žene, bilo prije ili nakon što im je utvrđena trudnoća, uzimaju sedative, antidepresive, narkotične analgetike (poput kodeina), lijekove protiv napadaja, antiastmatičke preparate, antibiotike ili antikoagulante za visoki krvni pritisak - a svi oni mogu oštetiti mozak u razvoju, živčani sustav ili osjetilne organe. Trudnice češće uzimaju lijekove u slobodnoj prodaji nego propisane lijekove. Usprkos upozorenjima na mnogim preparatima, medicinski istraživači procjenjuju da većina trudnica uzima nenarkotičke analgetike i lijekove protiv mučnine i antacide, a neke također uzimaju lijekove protiv kašlja i prehlade, laksative i dijetalne pilule. Ponekad ženino zdravstveno stanje zahtijeva uzimanje lijekova i njen opstetričar to savjetuje ili odobrava. Ipak, uglavnom, pišu profesori medicine Matthew Ellenhorn i Donald Barceloux u svojoj knjizi "Medical Toxicology", žene same uzimaju lijekove iz svog ormarića - lijekove koji nisu nužno sigurni za uzimanje.
Sigurnost je od osobitog značaja tijekom prvog tromjesečja kada farmaceutski preparati mogu izmijeniti način oblikovanja, dijeljenja i migracije neurona, njihovu sposobnost prepoznavanja svojih pravih odredišta u mozgu koji raste, ili njihovog povezivanja s drugim neuronima. Iako su velika porođajna oštećenja milostivo rijetka, lijekovi ipak mogu uzrokovati da se bebe rode ovisne, razdražljive, hiperaktivne ili oštećenog sluha, ili s drugim senzoričkim, motoričkim ili kognitivnim teškoćama. Opasnost uzimanja medicinskih lijekova ne nestaje nakon prva tri mjeseca trudnoće: antidepresivi uzimani u kasnom periodu trudnoće mogu u fetusa uzrokovati razdražljivost, tremor i grčenja, a određeni antibiotici mogu oštetiti stanice unutarnjeg uha (a s njim sluh i ravnotežu) koji su se u prvom tromjesečju savršeno oblikovali. Opstetričari općenito upozoravaju žene da izbjegavaju aspirin u trećem tromjesečju, jer može uzrokovati krvarenje u fetusa i novorođenčeta, te da ni u koje vrijeme ne uzimaju velike količine acetaminofena (trgovačko ime je Tylenol), jer može oštetiti ili uništiti jetru fetusa. Značajno je ipak, da, ako je ispravna teorija fiziologinje Marthe Pierson, čak i uzimanje malih količina aspirina može biti opasno tijekom ranih embrionalnih formativnih stupnjeva. U budućnosti, istraživači bi mogli izraditi veoma potpuni profil sigurnosti uzimanja određenih lijekova tijekom trudnoće. Ipak, u međuvremenu, nije mudro uzimati bilo kakav lijek osim ako ga vaš opstetričar propiše ili odobri.

Izvor: http://razvojdjece.crolink.net/TRUDNOCA.htm




Sigurnost novih antidepresiva u trudnoći i dojenju

Trudnoća i puerperij se smatraju periodom velikog rizika za razvoj depresivne epizode, posebice kod onih žena s prethodno dijagnosticiranom bolesti. Stoga je ponekad neophodno započeti ii nastaviti s medikamentnom terapijom depresije kroz ta dva osjetljiva razdoblja.

U članku se razmatraju teratogeni rizici, perinatalne intoksikacije, dugoročne posljedice na psihofizički razvoj djeteta u slučaju ekspozicije slijedećim antidepresivima: fluoksetinom, fluvoksaminom, paroksetinom, sertralinom, citolopramom, escitalopramom, mirtazapinom, venlafaxinom, reboksetinom i bupropionom.
Unatoč ograničenim podacima provedenih studija, stariji SSRI i venlafaxin se ne povezuju s teratogenim rizikom. Naprotiv podaci u svezi mogućih posljedica na poslijeporođajnu adaptaciju, i daljnji neurokognitivni razvoj djeteta, a u svezi ekspozicije djeteta navedenim antidepresivima bilo tijekom trudnoće ili dojenja su oprečni. Pojedini prikazi slučajeva su pokazali povezanost između placentarne ekspozicije SSRI i štetnog utjecaja na poslijeporođajnu adaptaciju.
Autori naglašavaju da informacije o teratogenom riziku vezanom za bupropion, mirtazapin i reboksetin su nedostatne te se stoga navedeni lijekovi ne bi trebali upotrebljavati kao prvi izbor u liječenju depresije u trudnoći i dojenju.
Također autori iznose da svaka neliječena depresija majke nosi sa sobom rizik dugoročno negativnog utjecaja na emocionalni razvoj djeteta.

Gentile, Salvatore
Drug Safety, 2005, Vol 28 Issue 2,p137,16p
Izvor: Hrvatsko psihijatrijsko društvo





Uporaba antidepresiva u trudnoći

Američka Agencija za hranu i lijekove (U.S. Food and Drug Administration, FDA) objavila je 19. srpnja 2006. na svojim Internet stranicama nova važna saznanja koja se moraju uzeti u obzir pri primjeni antidepresiva u trudnoći, a koja su proizišla iz dva istraživanja1,2 u koja su najvećim dijelom bile uključene trudnice koje su uzimale selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina (engl. Selective Serotonin Reuptake Inhibitors, SSRI), te u manjem broju druge antidepresive.
Prvo istraživanje1 ukazuje na potencijalni rizik relapsa depresije nakon prekida terapije antidepresivima tijekom trudnoće. Podaci iz predmetnog istraživanja govore da su trudnice koje su prestale uzimati antidepresive u trudnoći imale pet puta veći rizik relapsa depresije od trudnica koje su nastavile uzimati terapiju.
Drugo istraživanje2 ukazuje na dodatni rizik primjene selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina u trudnoći. Istraživanje je bilo usmjereno na pojavu perzistentne plućne hipertenzije kod novorođenčadi, ozbiljnog, po život opasnog stanja koje se javlja nedugo nakon porođaja.
Djeca rođena s perzistentnom plućnom hipertenzijom imaju visoki tlak u krvnim žilama pluća što onemogućuje dovoljan ulazak kisika u krvotok. Rezultati istraživanja govore o šest puta većoj pojavnosti perzistentne plućne hipertenzije u novorođenčadi čije su majke u trudnoći uzimale SSRI nakon 20. tjedna trudnoće u usporedbi s novorođenčadi čije majke nisu uzimale ove lijekove. Istraživanjem nisu utvrđene razlike u potencijalu razvoja perzistentne plućne hipertenzije novorođenčadi za pojedine lijekove iz ove skupine. Ova posljednja saznanja dodatno su povećala zabrinutost vezanu za uporabu SSRI u trudnoći budući su već opisani slučajevi iritabilnosti, poteškoća pri hranjenju i vrlo rijetko, poteškoća pri disanju u novorođenčadi čije su majke u kasnoj trudnoći uzimale SSRI.
Žene koje su trudne ili planiraju trudnoću ne smiju prekinuti s uzimanjem antidepresiva bez savjetovanja s liječnikom. FDA traži dodatne podatke koji bi pomogli boljoj procjeni rizika nastanka perzistentne plućne hipertenzije u djece čije majke su u trudnoći uzimale SSRI.
Tekst objavljen na stranicama Američke Agencije za hranu i lijekove:
Uporaba antidepresiva u trudnoći-Priopćenje FDA, 19.07.2006.

---
1 - Cohen LS, Altshuler LL, Harlow BL, Nonacs R, Newport DJ, Viguera AC, Suri R, Burt VK, Hendrick V, Reminick AM, Loughead A, Vitonis AF, Stowe ZN. Relapse of major depression during pregnancy in women who maintain or discontinue antidepressant treatment. JAMA. 2006 Feb 1;295(5):499-507. Erratum in: JAMA. 2006 Jul 12;296(2):170.
2 - Chambers CD, Hernandez-Diaz S, Van Marter LJ, Werler MM, Louik C, Jones KL, Mitchell AA. Selective serotonin-reuptake inhibitors and risk of persistent pulmonary hypertension of the newborn. N Engl J Med. 2006 Feb 9;354(6):579-87.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 15:44 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

utorak, 10.03.2009.

Alzheimerova bolest


Demencija Alzheimerovog tipa je vodeća bolest današnjice, najčešća je od svih demencija i u stalnom je porastu. 1906. godine Alois Alzheimer je prvi puta opisao sindrom demencije kao psihički poremećaj koji je po njemu dobio ime Alzheimerova bolest (AB) odnosno Alzheimerova demencija (DAT). Spominjanje ove bolesti je ranije bilo rijetko, a postavljanje dijagnoze još rjeđe. Unatrag tri do četiri desetlijeća dijagnosticirala se i kao senilna, vaskularna, aterosklerotska demencija ili kao kronični psihoorganski sindrom.

To je najčešći tip ireverzibilne i napredujuće degenerativne bolesti mozga, odnosno stanica moždane kore i okolnih struktura, prvenstveno hipokampalne regije. U podlozi je stvaranje senilnih plakova i neurofibrilarna degeneracija. U kasnijem tijeku dolazi do niza biokemijskih poremećaja koji uzrokuju psihičke simptome te promjene u živčanim stanicama koje dovode do njihova odumiranja.

Prisutna je od 1-3% do čak 11% svjetske populacije u dobi iznad 70 godina prema nekim statistikama. Bolest se najčešće javlja u 5. i 6. desetljeću života i ima progredijentan tijek, a u otprilike slijedećih pet godina po prvim simptomima dolazi do teške demencije. Od postavljana dijagnoze bolesti bolesnici prosječno žive 5-7 godina.

Etiologija Alzheimerove bolesti

Iako je uzrok bolesti nepoznat, postoji više teorija nastanka. Najčešće se govori o genetskom porijeklu. Poznato je, naime da potomci oboljelih imaju i do deset puta veće šanse za obolijevanje od Alzheimerove bolesti od prosječne populacije. Bolesnici sa Downovim sindromom (trisomija 21 kromosoma) imaju iste patološke promjene u mozgu u određenoj životnoj dobi, pa se danas često upravo mutacija na 21 kromosomu optužuje za pojačanu proizvodnju amiloida koji se nalazi u moždanim stanicama (u obliku plakova) oboljelih i nastanak Alzheimerove bolesti.

Postoje teorije da je u podlozi Alzheimerove demencije moždani deficit acetilholina i poremećaj acetilholinskog metabolizma.

Demenciju uzrokuju mnoga stanja, neka od njih su prolazna, neka nisu. Neka od tih stanja mogu se liječiti.

Prolazna stanja uzrokovana su dehidracijom, vrućicom zbog infektivnih bolesti, manjkom vitamina, nedostatnom ili nekvalitetnom prehranom, reakcijama na lijekove, problemima sa štitnjačom ili manjim ozljedama glave. Ova medicinska stanja mogu biti ozbiljna i treba ih liječiti što prije. Ponekad starije osobe imaju emocionalne probleme koji se mogu zamijeniti s demencijom. Osjećaj samoće, zabrinutosti ili dosade često se javlja u starijih osoba suočenih s mirovinom ili smrću bliske osobe, a prilagođavanje na ove promjene uzrokuje smetenost i zaboravljivost kod nekih osoba. Emocionalni problemi mogu se olakšati ukoliko postoji potpora od strane bliskih osoba ili profesionalna medicinska pomoć.

Klinička slika Alzheimerove bolesti

Nije lako prepoznati bolest u samom početku, budući je klinički početak navedenog psihičkog poremećaja najčešće postupan, neprimjetan, a simptomi se u početku mogu pripisati staračkoj zaboravljivosti. Stoga se mnogi stariji ljudi boje zaboravljivosti jer često misle da je to prvi znak Alzheimerove bolesti. U prošlosti je gubitak pamćenja, kao i zbunjenost, smatran normalnim dijelom starenja. Znanstvenici potvrđuju kako su i danas brojne starije osobe mentalno budne i svjesne, iako im treba više vremena da zapamte neke stvari. Mnogo je ljudi iskusilo rupe u pamćenju, neki od tih problema su ozbiljni, drugi nisu.

Osobe sa značajnim promjenama pamćenja (prvenstveno zapamćivanje novijih događaja), osobnosti i ponašanja mogu imati oblik bolesti mozga koji se naziva demencija, a Alzheimerova bolest je jedna od mnogih oblika demencija. Izraz demencija opisuje grupu zdravstvenih poremećaja koji su rezultat promjene rada mozga.

Demencija narušava sposobnost osobe da samostalno obavlja svakodnevne aktivnosti. Prisutni su simptomi poput brzog zaboravljanja, teškoća u čitanju i pisanju, teškog pronalaženja riječi u govoru. Uskoro, bolesnici više nisu u mogućnosti uspješno obavljati svoju profesiju. Dolazi do promjena u ponašanju i karakteru, postaju škrtiji, tvrdoglavi, ali su emocije u ovoj fazi još dobro očuvane. Protekom vremena stanje postaje sve teže, dolazi do smanjenja orijentiranosti u vremenu i prostoru, iskrivljena im je percepcija okolnih događanja, imaju smetnje spavanja, manjak svake inicijative, sve su više nezainteresirani, potišteni, imaju strah, sve slabije razumijevaju govor. Govor im postaje siromašniji, da bi potom došao u fazu eholalije, tj. automatskog ponavljanja riječi u besmislenom nizu. Pojavljuju se stereotipni pokreti i tzv. primitivni refleksi, sposobnost svakodnevnog funkcioniranja je sve ograničenija, zapuštaju higijenske navike, postaju ovisni o drugima. Bolesnici obično postaju inkontinentni (ne kontroliraju stolicu i mokrenje), često lutaju, postaju smeteni, agitirani, naročito noću. Na kraju bolesnik postaje vezan uz krevet.

Početak bolesti, iako rijetko, može biti akutan i dramatičan. Svi simptomi bolesti javljaju se odjednom, neočekivano i naglo, najčešće istovremeno s nekom tjelesnom bolešću ili emocionalnim šokom. Bolesnik postaje smeten, dezorijentiran, psihomotorno uznemiren (rjeđe usporen), poremećene percepcije, mišljenja, emocije, ciklusa budnosti i spavanja. Navedeno stanje se naziva delirij i zahtijeva hitno i intenzivno bolničko liječenje.

Dijagnostika Alzheimerove bolesti

U postavljanju dijagnoze služimo se osim anamnestičkim podacima (u početku bolesti podatke o prisutnim tegobama možemo dobiti od samog bolesnika a kasnije od ukućana ili pratnje) neurološkim i psihološkim testovima (najpoznatiji test je MMS = tzv. mini mental score, odnosno test procjene mentalnog stanja – tablica 1.). Procjena mentalnog stanja pomaže preciznom opisu mentalne disfunkcije, a testiraju se slijedeće funkcije; pažnja, orijentacija, budnost, govor, razumijevanje, memorija, imenovanje, ponavljanje, čitanje, pisanje, računanje, diskriminacija desno-lijevo. Testom se boduje svaki odgovor, ukupno je moguće dobiti od 0-30 bodova, a rezultatom se procjenjuje težina demencije i moguće je praćenje progresije bolesti. Kompletna procjena gubitka pamćenja može uključivati prikupljanje informacija o prijašnjim bolestima, obiteljskim bolestima, lijekovima koje bolesnik uzima, informacije o prehrani. Dijagnozu potvrđujemo neuroradiološkim metodama; CT-om tj. kompjutoriziranom tomografijom mozga ili MRI magnetskom rezonancom mozga, na kojima je vidljiva jaka atrofija moždane kore difuzno i hipokampalne regije. Analizom likvora koja se iznimno radi može se ustanoviti povećanje proteinske komponente. U postavljanju dijagnoze može pomoći i EEG (elektroencefalografija) te PET (pozitronska emisiona tomografija).

Tablica 1. – test procjene mentalnog stanja (MMS)

1. Orijentacija (1 bod za svaki točan odgovor)

koliko je sati?
koji je datum?
koji je dan?
koji je mjesec?
koja je godina?
ukupno 5 bodova

Koji je naziv?:
- odjela
- bolnice
- okruga
- grada
- države
ukupno 5 bodova

2. Prepoznavanje

Imenovati tri predmeta koja se pokažu (npr. olovka, sat, ključ). Ocjena 1 do 3 boda ovisno o točnosti ponavljanja. Ponoviti nazive dok ih bolesnik ne ponovi točno, zbog kasnijeg utvrđivanja pamćenja. Ocjenjuje se samo prvi pokušaj.
ukupno 3 boda

3. Pozornost i računanje

Od bolesnika se traži da oduzima 7 od 100, te da od dobivenog rezultata ponovo oduzima 7, ukupno 5 puta do brojke 65. Svaki točan odgovor ocjenjuje se 1 bodom. Moguće je da se od bolesnika traži i da unatrag čita zamišljenu riječ od pet slova, npr. MOZAK - KAZOM , i za svako točno slovo ocjenjuje se 1 bod
ukupno 5 bodova

4. Pamćenje

Ponoviti ranije imenovana tri predmeta koja su korištena u ispitivanju prepoznavanja. Jedan bod za svaki točan odgovor.
ukupno 3 boda

5. Govor

jedan bod za točno imenovanje svakog od dva objekta (npr. čekić i stol)
ukupno 2 boda

jedan bod za točno ponavljanje, npr. “ne tako ili ako”
ukupno 1 bod

tri boda aku su točno izvedena tri stupnja zapovijedi, npr. “uzmite komad papira u desnu ruku, presavinite ga na polovicu i stavite na stol!”
ukupno 3 boda

jedan bod ako je točno izvedena pisana zapovijed: “Zatvorite oči!”
ukupno 1 bod

zatražiti bolesnika da napiše rečenicu. Ocjenjuje se 1 bodom ako rečenica ima značenje, glagol i subjekt.
ukupno 1 bod

vidnoprostorni test – tražiti bolesnika da prekopira jednostavan lik od dva križajuća pentagona (pokazano na slici).
ukupno 1 bod
----------------------------------------
Sveukupno 30 bodova

Za diferencijalnu dijagnozu, tj. procjenu da li se radi o demenciji Alzheimerovog tipa ili demenciji vaskularnog uzroka, klinički se koristi skala tj. ishemijska ocjena Hachinskoga prikazana na Tablici 2.

Tablica 2. – ishemijska ocjena ljestvica Hachinskoga

Pokazatelj .............................................................. Ocjena

nagao početak ............................................................. 2
stupnjevito pogoršanje ................................................ 1
promjenjiv tok .............................................................. 2
noćna smetenost ........................................................ 1
relativno sačuvana ličnost .......................................... 1
depresija ...................................................................... 1
tjelesne smetnje .......................................................... 1
emocionalna inkontinencija ......................................... 1
podaci o ili prisutna hipertenzija .................................. 1
podaci o prethodnom cerebrovaskularnom inzultu .... 2
znaci pridružene arterioskleroze ................................ 1
žarišni neurološki simptomi ........................................ 2
žarišni neurološki znaci ...............................................2 __________

najveća ocjena ......................................................... 18
najmanja ocjena multiinfarktne demencije ................ 7
najveća ocjena Alzheimerove demencije .................. 4 _____

Liječenje Alzheimerove bolesti

Djelotvornog liječenja nažalost nema, a metode kojima se danas borimo protiv Alzheimerove bolesti u najboljem slučaju usporavaju progresiju simptoma. Koriste se vitamini, cerebralni vazodilatatori, te lijekovi protiv motornog nemira, popravljanje raspoloženja, sedativi.

Kod nekih osoba u ranoj fazi Alzheimerove bolesti koriste se inhibitori acetilkolin esteraze tj. tvari koja služi prijenosu živčanog impulsa među moždanim stanicama) odgađa pogoršanje simptoma.

Čak i ako se dijagnosticira trajni i nepovratni oblik demencije, mnogo toga se još može učiniti u liječenju bolesnika i pomoći obitelji da se nosi s bolešću. Osoba s demencijom treba biti pod liječničkim nadzorom te su potrebni pregledi neurologa, psihijatra, obiteljskog liječnika, interniste i gerijatra. Liječnik može liječiti tjelesne bolesti, probleme ponašanja te odgovoriti na brojna pitanja obitelji i okoline.

Mnogi bolesnici zbog problema ponašanja i raspoloženja, uznemirenosti, depresije, tjeskobe nemira ili problema sa spavanjem trebaju lijekove koje treba pažljivo dozirati, čime se pomaže i bolesniku i obitelji.

Važna je i zdrava prehrana koja pomaže održavanju dobrog tjelesnog zdravlja, mada ne postoji posebna prehrana koja bi poboljšala tijek demencije.

Članovi obitelji oboljelima mogu olakšati život ukoliko im pomažu u održavanju svakodnevne rutine, tjelesne aktivnosti i društvenih kontakata. Dementne osobe treba informirati o njihovom stanju i detaljima života kao npr. koje je doba dana, sat, mjesto gdje žive, imena osoba sa kojima žive. Pomoć memoriji također pomaže, stoga mnoge obitelji imaju velike kalendare s upisanim planovima, važnim datumima, bilješkama o sigurnosnim mjerama i uputama za uporabu kućanskih aparata što se pokazalo korisnim. Savjetuje se da bolesnici kod sebe uvijek imaju identifikacijski papir sa adresom ili brojem telefona ili pak narukvicu ili lančić sa privjeskom sa ugraviranim takovim podacima.

Prevencija Alzheimerove bolesti

Znanstvenici rade na otkrivanju novih lijekova koji će usporiti, zaustaviti ili spriječiti nastajanje Alzheimerove bolesti. U međuvremenu, osobe bez demencije trebaju održavati svoju memoriju britkom (ispunjavanje križaljki, rješavanje rebusa, čitanje). Preporuka je razvijati interese i hobije te biti uključen u različite društvene aktivnosti koje stimuliraju duh i tijelo. "U zdravom tijelu, zdrav duh", stara je izreka. Preporuča se ograničena uporaba alkoholnih pića jer alkohol uništava moždane stanice. Mnogim osobama pomažu liste koje treba napraviti, zatim korištenje notesa, kalendara i malih papirića za podsjetnike.

Također mogu poboljšati pamćenje ukoliko nove stvari mentalno povezuju s već poznatim, kao što su poznata imena, pjesme ili stihovi. Preporuča se liječenje depresije straha ili tjeskobe lijekovima ili savjetom stručnjaka, budući navedene tegobe mogu osobu činiti zaboravnom. Važno je liječenje započeti odmah po prepoznavanju prvih znakova demencije, a ne ih tumačiti kao normalan tijek starenja.

Prof. dr. sc. Vida Demarin, dr. med., Dr. sc. Marija Bošnjak Pašić, dr. med., Dr. sc. Sandra Morović, dr. med.
Klinika za neurologiju KB "Sestre Milosrdnice" - Zagreb, Vinogradska 29

O čemu dalje želite čitati?

...

- 14:08 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Parkinsonova bolest


Uvod

Parkinsonova bolest (PB) je bolest s poremećajima pokreta. Nazvana je po engleskom liječniku Jamesu Parkinsonu koji ju je po prvi puta opisao 1817. godine u svom djelu "An essay on the shaking palsy" i prvotno nazvao drhtajućom paralizom radi njenih onesposobljavajućih simptoma. Opisi karakterističnih simptoma bolesti koji su primjećeni kod oboljelih, nisu se puno izmjenili od tada. Simptomi uključuju sporost u izvođenju pokreta, gubitak u ritmu i spontanoj motorici, povećanje tonusa mišića ili ukočenost i ritmično podrhtavanje određenih dijelova tijela. Kod bolesnika je karakterističan polupognuti stav cijelog tijela sa nogama savijenim u koljenima i rukama savijenim u laktovima.

Prema definiciji, Parkinsonova bolest je kronična neurodegenerativna bolest koja se karakterističnim simptomima manifestira kao posljedica izrazitog nedostatka neurotransmitera dopamina u dijelu mozga odgovornom za kontrolu voljno koordiniranih pokreta i početka neke motoričke radnje. Kao posljedica kemijskog deficita u dijelu mozga koji nadzire voljne pokrete javljaju se nevoljni pokreti.

Epidemiologija

Parkinsonova bolest je treći najučestaliji neurološki poremećaju čovjeka. Javlja se u 1% populacije starije od 60 godina. Incidencija i prevalencija Parkinsonove bolesti rastu sa povećanjem starosti populacije. Nešto češće obolijevaju muškarci nego žene. Danas u svijetu od Parkinsonove bolesti boluje oko 2 milijuna ljudi, a pretpostavlja se da bi se taj broj mogao udvostručiti do 2040.godine. U Republici Hrvatskoj registrirano je 6.000 oboljelih, no pretpostavka je da je se stvaran broj kreće između 15-20.000.

Etiologija

Točan uzrok degeneracije dopaminergičkih neurona je nepoznat. Pretpostavlja se da je posljedica interakcije genetskih čimbenika (starenje, muški spol, bijela rasa, emocionalni stres, stidljivost, depresivnost, pozitivna obiteljska anamneza) i čimbenika okoliša (trauma, izlaganje herbicidima i pesticidima,ugljik monoksidu, teškim metalima, metanolu, lijekovima, antipsihoticima, antiemeticima, upotreba bunarske vode, život u ruralnoj sredini).

Dijagnostički kriteriji

Ne postoje specifične metode dijagnostike kojima bi se dokazala bolest, pa je potreban detaljan neurološki pregled i obrada kako bi se postavila dijagnoza bolesti. Za postavljanje dijagnoze potrebno je uzeti temeljitu anamnezu bolesnika, odrediti opći i neurološki status bolesnika te ukoliko je potrebno, učiniti test levodopom.

Dijagnoza se temelji na uočenom prisustvu barem 2 od 3 glavna simptoma bolesti u kliničkoj slici. Glavni simptomi su tremor (drhtanje), rigor (ukočenost mišića ruku, nogu i vrata) i bradikinezija (usporenje pokreta).

Za procjenu stupnja težine bolesti koriste se rezultati dobiveni ocjenskim ljestvicama za Parkinsonovu bolest (Hoen and Yahr Staging of PD; UPDRS) i pomažu u liječenju i prognozi bolesti.

UPDRS (Unified Parkinson Disease Rating Scale) je skala koja se sastoji od tri različite skupine pitanja vezanih uz mentalno stanje, raspoloženje, ponašanje, sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti i motoričku aktivnost.

Maksimalni zbroj bodova je 199 što ujedno predstavlja i najteži oblik onesposobljenja zbog bolesti. Pozitivan odgovor na terapiju levodopom služi za potvrdu dijagnoze bolesti.

Dodatne dijagnostičke pretrage poput kompjutorske tomografije mozga (CT) ili magnetske rezonancije (MR) mogu pomoći isključiti neke neurološke ili vaskularne poremećaje sa sličnim simptomima, no ne i dokazati bolest.

Klinička slika

Bolest se polagano razvija i može proći nekoliko mjeseci, pa i godina prije nego bolesnik ustanovi da ima tegoba.
Tri su glavna simptoma Parkinsonove bolesti :
. 1 . Tremor (drhtanje)
. 2 . Rigor (ukočenost mišića ruku, nogu i vrata)
. 3 . Bradikinezija (usporenje pokreta)
Simptomi ne moraju biti prisutni istodobno niti se javljati jednakim intenzitetom.

Tremor (drhtanje) je simptom koji javnost često povezuje s Parkinsonovom bolesti iako tek oko 25% bolesnika doživljava jako slabi tremor ili ga uopće nemaju. Karakteriziran je ritmičnim podrhtavanjem i nevoljnim pokretima različitih dijelova tijela. Posljedica je ponavljajućih mišičnih kontrakcija. U početku je izazvan uzbuđenjem,gubi se u snu i tijekom odmora a s vremenom se javlja u sve duljim razdobljima.Počinje asimetrično na rukama, prvo jedna pa druga (stereotip – brojanje novca),kasnije noge, donja čeljust, jezik, glava. Važno je zapamtiti da drhtanje može biti različita podrijetla te da nemaju svi bolesnici s drhtanjem Parkinsonovu bolest.

Rigor (ukočenost) je pojačan tonus ili ukočenost u mišićima. Najčešće se javlja u okviru vrata, ramenog obruča, zdjelice ali i u šakama i stopalima. Rezultat je tipični položaj bolesnika sa Parkinsonovom bolesti- polupognuti položaj trupa sa nogama savijenim u koljenima i rukama savijenim u laktovima. Često je ukočenost odgovorna za izraz lica u obliku maske. Kod nekih bolesnika ukočenost vodi osjećanju boli, posebno u rukama i ramenima. Pojačava se tijekom kretanja.

Bradikinezija znači sporost pokreta. Ovaj simptom u najvećoj mjeri doprinosi funkcionalnom oštećenju bolesnika. Obilježen je kašnjenjem u započinjanju pokreta i smanjenjem amplitude pokreta. Uzrokovan je sporošću u prijenosu nužnih informacija od mozga prema određenim dijelovima tijela. Kada su upute primljene tijelo sporo reagira na njih. Normalni asocirani pokreti (npr. mahanje rukama dok hodamo, treptanje, gestikulacija tijekom razgovora) znatno su smanjeni. Obavljanje uobičajenih dnevnih aktivnosti koje uključuju fine pokrete je usporeno (zakopčavanje gumbi, vezanje cipela, okretanje u krevetu).

Posturalna nestabilnost (slaba ravnoteža) se javlja kao rezultat gubitaka posturalnih refleksa. To su autonomni refleksni mehanizmi koji kontroliraju održavanje uspravnog položaja i štite osobu od padova tijekom promjene položaja.Padanje, tj. gubitak ravnog stanja se u Parkinsonovoj bolesti javlja npr. kod promjene smjera hoda ili sjedanja u stolicu.

Često je prisutna depresija, demencija, smetnje sna, mokrenja i stolice. Javljaju se promjene u rukopisu (mikrografija - veličina slova se smanjuje tijekom pisanja) i govoru (usporeno započinjanje,tiho, monotono, nerazumljivo pričanje). Brzina napredovanja same bolesti razlikuje se od bolesnika do bolesnika. U nekih bolesnika čak i dulje vrijeme bolest ne utječe na sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Važno je na vrijeme otkriti bolest te je učinkovito liječiti.

Diferencijalna dijagnoza

Simptome slične onima u Parkinsonovoj bolesti ima i veliki broj drugih neurodegenerativnih bolesti uzrokovanih infekcijama, toksinima, drogama i strukturnim oštećenjima mozga, pa ih je ponekad nemoguće razlikovati od Parkinsonove bolesti samo po kliničkoj slici. Opširna anamneza idijagnostičke pretrage kao što je neuroimaging mogu pomoći u postavljanju razlučne dijagnoze.

Liječenje Parkinsonove bolesti

Liječenje Parkinsonove bolesti je simptomatsko i ne zaustavlja napredovanje bolesti. U liječenju je potrebno individualno pristupiti svakom bolesniku ovisno o dobii stupnju težine bolesti, a sve u svrhu poboljšanja kvalitete života. Važna je rana dijagnoza bolesti, uzimanje specifičnih lijekova, način prehrane, tjelovježba.

Liječenje je izrazito uspješno u ranom stadiju kada je simptome moguće kontrolirati jednim lijekom. U uznapredovaloj fazi bolesti potrebna je kombinacija više lijekova različitog mehanizma djelovanja. Za postizanje odgovarajuće doze potrebno je postupno titriranje kroz dulji vremenski period.

Liječenje Parkinsonove bolesti uz primjenu lijekova uključuje i nefarmakološke mjere (tjelovježba, prehrana, suportivne grupe).

Cilj liječenja je postići kontinuiranu stimulaciju dopaminergičkih neurona primjenom antiparkinsonika (lijekova za liječenje Parkinsonove bolesti).

Najčešće se primjenjuju:

1. levodopa (levodopa/karbidopa, levodopa/benzerazid) - jedan od najdjelotvornijih lijekova, podiže razinu dopamina - tvari koja nedostaje u mozgu oboljelih;
2. direktni stimulatori dopaminergičkih neurona (bromokriptin, apomorfin, pramipeksol, ropinirol) – direktno stimuliraju receptore i zamjenjuju ulogu dopamina u mozgu; u ranoj fazi bolesti uzimaju se kao monoterapija, a kasnije u kombinaciji s levodopom pojačavajući njen učinak;
3. inhibitori enzima monoaminoksidaze tipa B (MAO B – selegilin) – blokira enzimatski put razgradnje dopamina i na taj način povećava raspoloživu količinu dopamina;
4. inhibitori enzima katehol-O-metiltransferaze (COMT – entakapon) - blokira razgradnju levodope prije ulaska u mozak, uzima se samo uz levodopu, te značajno produljuje njen učinak;
5. antikolinergici– prvi lijekovi koji su se primjenjivali u terapiji Parkinsonove bolesti; u primjeni dulje od 100 godina; obzirom na mnoge nuspojave sve se rijeđe primjenjuju;
6. amantadin – lijek koji nije dostupan u Republici Hrvatskoj, a najčešće se propisuje u početnim fazama bolesti.

Kirurško liječenje i/ili ugradnja stimulatora primjenjuju se samo kod bolesnika koji su razvili nekontrolirane pokrete koji se ne mogu uspješno liječiti lijekovima.

Kako živjeti s Parkinsonovom bolešću?

Za bolesnika su važne prikladna pomoć i njega u kući da bi mu se omogućio kvalitetniji život. Važno je ohrabriti bolesnika, ali i sudjelovati u fizioterapijskim vježbama s bolesnikom te pomagati u održanju njegova uključenja u obiteljske aktivnosti. Članovi obitelji mogu mnogo pomoći bolesniku kako bi se oslobodio depresije, osjećaja ljutnje te osjećaja neugode zbog ovisnosti o drugim ljudima.

Utvrđeno je da fizikalna terapija koristi bolesnicima s Parkinsonovom bolesti. Zbog ukočenosti smanjena je aktivacija mišića koji tako postaju sve ukočeniji i krući. Zato je važno suprostaviti se ovom krugu događanja te ostati aktivan uz što više svakodnevnih aktivnosti, koje uključuje vježbanje. Iako vježbanje neće ukloniti simptome bolesti ili smanjiti njezinu progresiju, ono će poboljšati bolesnikovo tjelesno i duševno stanje.

Parkinsonova bolest zahtijeva pravilnu i uravnoteženu prehranu kako bi se postigla zadovoljavajuća razina energije i bolji učinak lijekova. Za pravilnu prehranu važno je odabrati raznovrsne namirnice te tako zadovoljiti svakodnevne potrebe za unosom prehrambenih i zaštitnih tvari.

Prognoza Parkinsonove bolesti

Prognoza ovisi o tipu Parkinsonove bolesti:

* Tip A - Tremor dominantni tip – blaži oblik bolesti povezan s tremorom i drugim simptomima ograničenim na jednu stranu tijela. Najbolja prognoza, bolesnici odgovaraju jako dobro na uobičajene lijekove kao što je levodopa. Poslije tog razdoblja, pojačavaju se različiti stupnjevi sindroma levodopa neuspjeha.
* Tip B – Akinetički tip – teži, nestabilni oblik bolesti s problemom hodanja i zanemarivom količinom tremora. Umijesto toga, u pojavi bolesti rano su prisutne poteškoće u hodanju, sa držanjem tijela i ravnotežom. Ove osobe mogu imati jako dobar odgovor na lijekove u razdoblju do 8 godina.

Iako su istraživanja pomogla u pronalasku i razvijanju farmakološke i kirurške terapije Parkinsonove bolesti još uvijek ne uspijevamo usporiti progresiju bolesti ili izliječiti je u potpunosti. Pronalazak uzroka bolesti kojeg se može liječiti bi trebao biti strategija za budućnost, a dotad cilj u terapiji jeprevencijai liječenje bolesti na nabolji mogući način.

Prof. dr. sc. Zlatko Trkanjec, dr. med.
Klinika za neurologiju KB "Sestre Milosrdnice" - Zagreb, Vinogradska 29

O čemu dalje želite čitati?

...

- 14:00 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

ponedjeljak, 09.03.2009.

Antidepresivi i alkohol - Case study: Alen Vitasović


Alen Vitasović priznao ovisnost o alkoholu
Nakon pijanog incidenta na ovogodišnjoj Dori, Alen Vitasović dao je ekskluzivni intervju za Novu TV u kojem je po prvi put otvoreno progovorio o svome problemu s alkoholom, liječenju te ovisnostima na estradi.
U prilogu Red Carpeta možete otkriti koje je tablete Alen Vitasović miješao na Dori s alkoholom, da li je povraćao u hotelskoj sobi, što misli njegov liječnik o šansama za izlječenjem od ovisnosti o alkoholu te da li je istina da ga ostavila supruga i odselila sestrični.
Zagreb, 09.03.2009., 08:42 | N. H.

U kojoj mjeri kombinacija antidepresiva i alkohola utječe na stanje organizma? Alenov primjer to vrlo zorno prikazuje ali istodobno nas potiče na razmišljanje o daljnjim koracima ka izlječenju. Svakako pogledajte! (U slučaju da se video pokrenuo ali ne čujete zvuk, kliknite na gumb Play.)

O čemu dalje želite čitati?

...

- 11:08 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

petak, 06.03.2009.

Dan oštrih rezova


Čini se da mi je danas jedan od onih rijetkih dana u kojima odlučim povući oštar rez, nakon dugotrajne šutnje i trpljenja.
Što sam učinila? Nešto od čega se upravo tresem i osjećam krivnju, ali istodobno smatram da sam time učinila nešto korisno za drugu osobu.
O čemu se radi?
Nakon 12 i pol godina uvjeravanja mojih roditelja kako sam JA loša majka (ne znam zašto, ali dobro, svatko ima pravo na svoje mišljenje) i pokušaja da pridobiju moju kćer na "svoju polovicu igrališta" večeras sam im je odlučila velikodušno prepustiti - poslala sam je na spavanje k njima u sobu, uz vidljiv izraz ljutnje na licu.
Sve ovo vrijeme, cijeli njen život dajem sve od sebe, odrekla sam se svog života i svojih malih radosti i prijatelja kako bih bila što bolja majka (naravno, pod pritiskom vlastitih roditelja), poznajem je bolje od ikoga i na prvu njenu suzu i promrmljano "Oprosti" uvijek je zgrabim natrag u zagrljaj, kakvu god glupost napravila. Uglavom su to male, dječje gluposti, poput plakanja nakon istisnutog prištića ili kritike na nepospremljen radni stol i sl.
Ona jako dobro zna da je u takvim situacijama dovoljno napraviti obješenu facu i pustiti suzi i baka i djed odmah skaču poput lavova u akciju protiv mene. To se ponovilo i večeras, po ne znam koji put. Mala je odigrala svoj igrokaz. Ali mala nije računala na faktor PMS-a koji me ponekad učini nervoznijom ali i odlučnijom. I tako joj se cendranje pred bakom i djedom te njihova galama i vrijeđanje radi - CITIRAM - "iživljavanja na djetetu" (jer sam joj istisnula začepljeni miteser na licu!) ovaj put okrenulo protiv nje...
Primjećujem da, što je više štitim od njihovog verbalnog zlostavljanja (da, ovo nije karikatura niti napuhavanje, proživljavam to cijeli svoj život) i što joj više popuštam, to ona situaciju više iskorištava.
E, pa danas je odabrala krivi dan.
Pustit ću je malo neka iskusi "njihov tretman" i njihove odgojne metode, za njezino dobro. Iako se grizem, sigurna sam da postupam ispravno. Samo trebam pregrmjeti dan-dva i biti ustrajna. Ništa joj se loše neće dogoditi u tako kratkom periodu.
Ja već 33 i pol godine slušam o tome koliko sam nesposobna, beskorisna, lijena itd. Svaka moja inicijativa uvijek je dočekivana na noževe, omalovažena i ugušena u samom početku (čak i kada se naknadno ispostavilo da je zapravo bila odlična) a svaki pokušaj konstruktivnog razgovora s roditeljima završio bi njihovim kopanjem po prošlosti, psovkama, galamom i uvredama. Eto, još malo mojih trauma s kojima se moram nositi i od kojih moram štititi svoje dijete. Stoga me boli kad mi upravo to moje dijete zabada nož u leđa. Ali je zato večeras: a) sama sebi pripremila večeru, b) na vrijeme bila u krevetu, c) s ortodontskim aparatićem u ustima i d) svim ostalim s čime se ja moram svakodnevno krvavo boriti (i izboriti) jer sam na nju previše osjetljiva i popustljiva (uključujući i toleriranje povremenog nenošenja ortodontskog aparatića jer znam da je novi i da se još nije privikla na spavanje s njim). E, pa baka i deda to ne znaju, a ona, ako misli da će njima to lakše objasniti nego meni - eto, večeras sam joj odlučila pružiti priliku za promjenu. Želim joj više sreće no što sam je ja u ovih 33 i pol godina s njima imala.
I sigurna sam da će do sutra shvatiti i naučiti cijeniti prijateljstvo i razumijevanje koje kod mene ima, a koje ja nikad nisam imala.
Laka ti noć, S.
Lijepo spavaj.
Voli te mama.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 23:54 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Tabletomanija


TABLETOMANIJA U HRVATSKOJ SVE ZASTUPLJENIJA

Najčešće se radi o antipsihoticima, zatim o tabletama protiv depresije, nesanice i bolova te o onima koje se koriste kod liječenja ovisnika. Sve donose neku vrstu olakšanja, pa čak i euforije, zbog čega se vrlo brzo razvija psihička ovisnost jer ljudi ponovo žele osjetiti to olakšanje ili uzimaju lijek da ne bi osjetili one simptome koji se javljaju nakon prestanka uzimanja, kaže pulski psihijatar dr. Vladimir Dučić

Čudotvorne tabletice sreće
Piše Patricija SOFTIĆ-MEHMEDOVIĆ

Ovisna sam o tabletama Helex, Xanax i Sanval. Ne spavam čak niti dok ih ne popijem nekoliko. Ponekad se čak i bojim da se ujutro neću probuditi… nemam volju ni za čime, u debeloj sam depresiji već dvije godine. Naravno, sve to uzimanje tableta me stjeralo u kut iz kojeg ne mogu ili ne želim sama izaći. Imam 35 godina i ustanovljen mi je anksiozni poremećaj. A ovisnost o tabletama su mi priuštili psihijatri jer sam kod svakog pregleda samo dobivala recepte za nove tablete ili za povećanje doze. Ne mogu se oni ponašati tako da nakon pet minuta razgovora s tobom napišu novi recept, stoji u ispovijedi jedne korisnice internetskog foruma.

No, to nije izolirani slučaj i pri upisivanju pojma »ovisnost o tabletama« ili naziva bilo koje vrste tableta na internetsku tražilicu, otvorit će se stotine i tisuće sličnih izjava na raznim internetskim stranicama. Svaki slučaj je poseban, a ovisnosti se kreću od tableta za nesanicu pa sve do prave opsjednutosti vitaminskim šumećim tabletama koje doslovno jednoj pacijentici zamjenjuju voće i povrće. S druge pak strane, prema statistici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u prošloj je godini liječeno samo 145 osoba zbog ovisnosti o sedativima.

Od nužde do ovisnosti je kratak put

- Tabletomanija se može okarakterizirati kao psihička ili i fizička ovisnost o tabletama koja nastaje zbog zloporabe sedativnih sredstava. Najčešće se radi o antipsihoticima, zatim o tabletama protiv depresije, nesanice i bolova, te o onima koje se koriste kod liječenja ovisnika. Sve te tablete donose neku vrstu olakšanja, pa čak i euforije, zbog čega se vrlo brzo razvija psihička ovisnost jer ljudi ponovo žele osjetiti to olakšanje ili uzimaju lijek da ne bi osjetili one simptome koji se javljaju nakon prestanka uzimanja lijeka. Naime, kod ukidanja ili smanjenja doze nakon duljeg perioda uzimanja nekih vrsta lijekova, primjerice analgetika, bol se čak i povećava, a dolazi i do umora i pomanjkanja snage. Poznato je da neki lijekovi izazivaju ovisnost u roku od tri mjeseca, no drugi puno, puno prije, zbog čega se preporučuje da nužno medicinsko liječenje lijekovima ne traje dulje od godinu dana, uz neprestani nadzor liječnika, kaže pulski psihijatar dr. Vladimir Dučić.
Naime, trebalo bi prekinuti liječenje određenim vrstama tableta prije no što se uopće razvije fizička ovisnost, ali razvija se i otpornost prema tabletama nakon duljeg perioda, zbog čega često pacijenti na svoju ruku povećavaju dozu, a sve je to put k potencijalnoj ovisnosti. Osim spomenutih tableta, nerijetko se zloupotrebljavaju i razne tablete za mršavljenje, zatim vitaminski pripravci koji se također koriste za bolje raspoloženje, veću koncentraciju ili snagu, ali i steroidi.

Neki potencijalni uzroci za ulazak u tabletomaniju su svakako struktura ličnosti. Raznim ovisnostima, pa tako i tabletomaniji, više su podložni ljudi koji su skloniji povlačenju u sebe, oni koji imaju više problema u komunikaciji s ljudima, pate od nesanice ili imaju određenu vrstu tjeskobe, uznemirenosti kojoj ne mogu objasniti uzrok. Tabletomaniji također više naginju ljudi s određenim psihičkim poremećajima kao što su depresije, anksioznost ili PTSP, zatim narkomani i alkoholičari.

Velik broj tinejdžera eksperimentira s tabletama

Liječnici su svjesni da se ljudi sve više poigravaju doktora preporučujući jedan drugome što uzeti za određenu tegobu. S druge strane, ne možemo otkloniti niti krivicu farmaceutskih kompanija koje putem medija praktički vrše pritisak na ljude nudeći im »čarobne tablete« za razne poteškoće koje se mogu dobiti i bez recepta. Iz cijele ove priče nažalost nisu isključeni niti vrlo mladi ljudi, pa čak i djeca. Nakon analize podataka dobivenih opsežnim anonimnim istraživanjem među srednjoškolcima u Istri 2003., dobiveni su vrlo zabrinjavajući podaci. Naime, pokazalo se da 17 posto srednjoškolaca uzima nekakve tablete, što je jako veliki postotak. Istodobno je u svim statistikama oko dva puta više žena koje koriste tablete, nego muškaraca.

- To je rekreacijsko uzimanje ili smišljena intoksikacija, a često znaju vrlo dobro kakve učinke ima određeni lijek te ga kombiniraju s alkoholom, ne shvaćajući zapravo da je to tempirana bomba. Međutim, sve to vrlo lako prelazi u zloporabu, a kasnije i u ovisnost. Jako je zanimljivo da oni jedan drugome prenose svoja iskustva s tabletama i znaju si točno preporučiti što uzeti za određenu »potrebu«, ističe dr. Dučić.

Sve tablete nakon duljeg perioda uzimanja ostavljaju štetne učinke na organizmu, prije svega na probavnom traktu, na bubrezima, i tako dalje. Liječnici ističu da nije lako ustanoviti tabletomaniju s obzirom na to da se ljudi ili ne žele suočiti sa svojim problemom ili ih je sram govoriti o tome. Samo liječenje također nije jednostavno jer se radi o kemikalijama u organizmu od kojih je potrebno vrlo polagano očistit se postepenim smanjivanjem doze. Liječenje najčešće teče ambulantno, no ako se radi o dugotrajnoj upotrebi ili su već velike količine lijekova u igri, onda se iz predostrožnosti preporučuje bolničko liječenje da bi se te supstance uklonile iz organizma. Liječenje teških ovisnika o tabletama ponekad doista liči na liječenje narkomana, te se kod pacijenata mogu javiti deliriji, epileptični napadaji, halucinacije i druge tegobe.

Povećava se broj ovisnika

Jedna od najpoznatijih bolnica u Hrvatskoj u kojoj se provodi liječenje raznih ovisnosti svakako je Psihijatrijska bolnica Rab. Voditelj Odjela za ovisnost, anksiozne poremećaje i granična stanja dr. Slaven Zudenigo rekao nam je da se broj svih vrsta ovisnika očigledno povećava, pa tako i onih o tabletama.

- Ne znam jesmo li postali narod koji sve više ide linijom manjeg otpora, da tako kažem, pa od svakodnevnog stresa i raznih opterećenja tražimo spas u tabletama i drugim supstancama, ili se ovisnost počela više otkrivati. No, činjenica je da ljudi sve više traže pomoć u obliku farmatika, pa je tabletomanija rastući problem koji počinje od banalne pomisli »ma samo da se malo opustim«. S druge strane, pacijenti kojima se preporuča uzimanje određenih lijekova često ne slijede liječničke upute, niti čitaju one koje se nalaze uz lijekove, ističe dr. Zudenigo.

Međutim, prema njegovim riječima, određeni dio krivice mora se pripisati i liječnicima opće prakse i psihijatrima koji previše lako izdaju recepte. Tableta će samo zamaskirati pravi problem i pružiti instant olakšanje, no neće im dati nužno potrebnu pomoć. Isto tako, poznato je da lijekovi poput Sanvala, Apaurina, Xanaxa i ostalih iz te generičke skupine izazivaju pravu ovisnost unutar mjesec dana stalnog korištenja. Nakon tog perioda organizam postaje otporan i traži veću dozu za postizanje određenoga efekta. Od sedativa je pak najgori Lexaurin koji već nakon pet dana može izazvati ovisnost.

- Jedan od problema je taj što 90 posto pacijenata ne ide odmah tražiti pomoć psihijatra, jer je to još uvijek stigmatizirano u našem društvu, nego radije ode liječniku opće prakse i doslovno traži od njega da im prepiše nešto za, primjerice, tjeskobu koju osjeća, ili nesanicu. Drugi problem je što malo koji liječnik izdaje recepte za tablete novije generacije koje ne izazivaju ovisnost. Treći problem je što u Hrvatskoj imamo vrlo malo educiranih psihoterapeuta, a oni rade većinom u privatnoj praksi i mnogima su preskupi, naglasio je dr. Zudenigo.

Dodaje da odvikavanje od tableta traje jako dugo te da su recidivi dosta česti jer pacijenti pri prvoj frustraciji opet posežu za »čudotvornom pilulom«. Istodobno, smatra on, bolničko liječenje u Hrvatskoj je relativno kratko usporedimo li ga, primjerice, s liječenjem u Belgiji. Dok kod nas traje do tri mjeseca, u Belgiji traje od šest mjeseci do godinu dana, iako ga plaća država, jer su shvatili da im je isplativije u potpunosti izliječiti ovisnika nego ga više puta liječiti.

Na pitanje o zloporabi lijekova među maloljetnicima, dr. Zudenigo odgovara da djeca samo kopiraju odrasle, te da u najvećem postotku slučajeva majka djeteta koje sa sobom nosi malu apoteku u torbi također ima svoju malu apoteku.
- I tko će sad te tabletice oduzeti tom djetetu kad se ono osjeća super nakon njih? To je jedna jako teška i komplicirana problematika u kojoj se stalno vrtimo u krug bez izlaza. Da bi se konačno našlo neko konstruktivno rješenje, potrebno je u potpunosti korigirati stavove i mišljenja, kako građana tako i struke, zaključio je dr. Zudenigo.

Izvor: www.glasistre.hr

O čemu dalje želite čitati?

...

- 17:28 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Trihotilomanija


Poremećaj kontrole impulsa u kojem osoba osjeća nepodnošljivu napetost koja nestaje kada iščupa vlas, zove se trihotilomanija (šifra dijagnoze je F63.3).

Neke osobe čak i jedu iščupane vlasi što nazivamo trihotilofagija.
Poremećaj je često u svezi s povišenom razinom stresa, depresivnim, opsesivno prisilnim ili psihotičnim poremećajem.
Oboljele osobe često imaju i neke druge opsesivne simptome (brojanje, provjeravanje, pranje ruku, češkanje ili drugi oblici samopovrjeđivanja poput grebenja, griženja noktiju ili sl.).
Uglavnom se javlja osjećaj stida zbog nemogućnosti samokontrole ili zbog stigme duševne bolesti.

Nemogućnost rješenja problema produbljuje depresivni poremećaj.
Liječenje je moguće i uspješno kombinacijom antidepresiva i to skupine tzv. SIPPS-a (selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina), kognitivnobihevioralne i suportivne grupne psihoterapije.
Više o ovoj temi pročitajte na Forumu.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 17:04 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Novosti


Na Forumu je otvorena nova tema: SAMOOZLJEĐIVANJE (samoranjavanje)
Sva iskustva i savjeti su dobrodošli!

Na mom drugom blogu, Burza Frustracija, nalaze se neka sjećanja na ratne dane i prognanike u Hrvatskoj te komentari emisije FARMA i nezaobilazne obitelji Gotovac (Simona i Ante, da ne biste pomislili na Vladu ili ne-daj-Bože kompozitora!).

Anonimnu Gošću iz Chata na desnom dijelu ove stranice molim da nam se pridruži na forumu, čini se da imamo podužu listu tema za razgovor :) Pozdravljam je ovim putem!

O čemu dalje želite čitati?

...

- 02:43 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

četvrtak, 05.03.2009.

STUGERON FORTE (cinarizin)


Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com



tablete
lijek protiv poremećaja u moždanom i perifernom krvotoku

SASTAV
1 tableta sadržava 75 mg cinarizina

DJELOVANJE
Cinarizin je derivat piperazina koji djeluje antagonistički prema H1-receptorima i kalcijevim kanalima. Sprečava unos kalcija u glatke mišićne stanice arterija i izaziva vazodilataciju. Cinarizin je učinkovit i pouzdan labirintni sedativ. Također djeluje kao antivazokonstriktor pa se koristi za smirivanje simptoma koji su posljedica slabe moždane i periferne prokrvljenosti. Ne utječe na arterijski tlak niti na srčanu frekvenciju.
Resorpcija cinarizina individualno je različita kao i biološka raspoloživost. Najvišu serumsku koncentraciju postiže 1 do 3 sata poslije uzimanja. Njegovo vrijeme polueliminacije iznosi približno 4 sata. Njegov predsustavni metabolizam i vezanje na serumske bjelančevine nisu poznati. Izlučuje se stolicom i dijelom mokraćom uglavnom u obliku metabolita.

INDIKACIJE
Vestibularni poremećaji kao što su vrtoglavica, tinitus, mučnina i povraćanje pri Meniéreovoj bolesti.
Sprečavanje i liječenje morske bolesti. Periferne vaskularne bolsti. Raynaudov sindrom. Poremećaji krvotoka u oku.

KONTRAINDIKACIJE
Preosjetljivost na lijek, parkinsonizam, poremećaji u ekstrapiramidnom sustavu.

MJERE OPREZA
Liječnik prije propisivanja lijeka mora postaviti točnu dijagnozu kako ne bi promakla ozbiljnija bolest koju je moguće diferentno liječiti (delirij, organske neurološke, sustavne bolesti, primarne psihijatrijske bolesti). Hipotenzivnim bolesnicima ne preporučuje se uzimanje cinarizina. U starijih se bolesnika može pojačati sklonost hipotermiji, a mogu se također javiti ekstrapiramidni znakovi. Liječenje dijece cinarizinom treba biti kratkotrajno.

INTERAKCIJE
Istodobno uživanje alkoholnih pića, uzimanje sedativa ili tricikličkih antidepresiva i cinarizina može pojačati sedativni učinak. Cinarizin može djelovati sinergistički u kombinaciji s vazodilatatorima i drugim antihipertenzivima. U kombinaciji s antiemetikom domperidonom djeluje sinergistički.

Trudnoća i dojenje
Rizik nije isključen. Trudnice smiju uzimati lijek samo ako je korist veća od rizika za plod. (C)
Žene tijekom liječenja cinarizinom ne smiju dojiti ili moraju prekinuti liječenje.

POSEBNA UPOZORENJA
Cinarizin može uzrokovati pospanost, osobito na početku liječenja, pa se ne preporučuje upravljanje motornim vozilima ili strojevima.

DOZIRANJE I NAČIN PRIMJENE
IndikacijeDnevna doza
1 tableta = 75 mg
poremećaji ravnoteže1 do 2 x 1 tableta
poremećaji krvotoka u oku2 x 1 tableta
poremećaji perifernoga krvotoka2 do 3 x 1 tableta
sprečavanje morske bolesti
- odrasli i mladež
30 mg 2 sata prije puta
liječenje vestibularnih simptoma
- djeca starija od 12 godina
3 x 30 mg

Najveća dnevna doza: 3 tablete.

PREDOZIRANJE
Znakovi predoziranja su pospanost, omaglica i nekoordiniranost pokreta.
Ne postoji specifični antidot. Preporučuje se ispiranje želuca. Jako predoziranje očituje se hipotermijom, konvulzijama i depresijom disanja.

NUSPOJAVE
Pospanost i probavni poremećaji (mučnina, povraćanje, proljev, gubitak apetita) blago su izraženi, rijetki i prolazni. Rijetko dolazi do povećanja tjelesne mase, depresivnih poremećaja, znojenja, vrtoglavice, glavobolje i alergijskih reakcija.
Nakon dugotrajnoga liječenja može se javiti cinarizinski parkinsonizam; u takvom slučaju prekida se liječenje tabletama Stugeron forte.

OPREMA50 tableta po 75 mg

O čemu dalje želite čitati?

...

- 19:58 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

srijeda, 04.03.2009.

Pobijedite nesanicu


Sve više ljudi ima problema sa nesanicom. Nedavno istraživanje National Sleep Foundationa pokazalo je kako polovica Amerikanaca barem povremeno ima poteškoća u spavanju. Samo neke od posljedica neispavanosti su manjak koncentracije, produktivnosti i promjene raspoloženja.

No, i za nesanicu ima lijeka. Zapitajte se koliko se zdravo hranite, vježbate li redovito, spavate li u adekvatom okolišu itd. Ako je vaš odgovor negativan nije ni čudo što vas muči nesanica. Evo nekoliko savjeta kako je pobijediti i kvalitetno se odmoriti.

Recite ne kavi i alkoholu
Kava sadrži kofein, kao i mnogi čajevi, čokolada i gazirana pića. Nekim ljudima mala količina kofeina može prouzročiti problem sa spavanjem čak i 12 sati nakon konzumacije. Probajte izbjegavati pića koja sadrže kofein barem 6 sati prije nego što legnete spavati.

Pazite što jedete
Nemojte lijegati u krevet na puni želudac. Također izbjegavajte začinjenu hranu ili proizvode od rajčice jer oni mogu uzrokovati žgaravicu.

Vježbanje produbljuje san
Redovita rutina vježbanja poboljšat će kvalitetu vašeg sna. Najbolje je vježbati popodne, a svakako biste trebali izbjegavati vježbanjem prije samog odlaska u krevet. Istraživanja su također pokazala kako redovito vježbanje produbljuje san.

Savjeti:
- koznumirajte manje kofeina i alkohola
- pijte manje tekućina prije spavanja
- smanjite unos nikotina
- vježbajte redovito tijekom dana
- prije spavanja se opustite u kadi
- uđite u rutinu spavanja i buđenja u isto vrijeme

Izvor: TotalPortal.hr

O čemu dalje želite čitati?

...

- 18:57 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Pobijedite bezvoljnost


Kako se motivirati kad vas uhvati depresija

Kad vas uhvati letargija i bezvoljnost, čini se nemoguće izaći iz takve situacije. Najlakše je tada prepustiti se dosadi i očaju nadajući se da će proći. No na taj se način problemi ne rješavaju.

Evo nekoliko prijedloga koji vas mogu razbuditi kad se osjećate nemotivirano i jadno:

1. Stavite dobru glazbu
Pojačajte glazbu, sasvim sigurno će vam probuditi emocije i uzdrmati energiju. Stavite pjesme koje vas podižu, odvrnite do daske, pa ćete vjerojatno i malo zaplesati.

2. Nasmijte se
Smijeh je odličan lijek za zimski blues, depresiju, očaj. Ne samo da pojačava budnost, već potiče i izlučivanje endorfina. Čitajte nešto smiješno, gledajte šaljivi video i pustite dobrim osjećajima da vas potaknu na akciju.

3. Vodom isperite letargiju
Tuširanje vas može na brzinu oraspoložiti i napuniti energijom. Koristite neki osvježavajući gel za tuširanje, a voda neka vam bude malo hladnija nego inače. Zamislite kako voda i ispire i odnosi vaš umor i bezvoljnost.

4. Izađite na svježi zrak
Brza šetnja na svježem zraku također je odličan način da se napunite pozitivnom energijom. Dok hodate, koncentrirajte se na mišiće i zamišljajte kako zrak odnosi sve negativne osjećaje koji su se nakupili u vama.

5. Duboko dišite
Duboki uzdasi i izdasi mogu biti odličan način da se razbudite. Udobno se smjestite i nekoliko puta polako udahnite i izdahnite. Zamišljajte da udišete pozitivnu energiju, a da izbacujete letargiju i sve što vas koči.

Motivacija je volja da poduzmete nešto i budete produktivni, bilo da se radi o obavljanju poslovnih ili kućanskih obveza ili postizanju nekih drugih ciljeva. Odlučite da morate ustati, kretati se i biti aktivni. Taj simboličan napor može biti snažan motivator.

Izvor: www.tportal.hr



MOJA ISKUSTVA:
Pod 1. - probala, djeluje!
Pod 2. - probala, djeluje!
Pod 3. - više volim kupanje od sat-dva, ali djeluje!
Pod 4. - ubrzani hod - djeluje!
Pod 5. - spomenula sam pod 4., ali može i u obliku vježbi (ako mi se baš ne ide van) - isto djeluje

Dodajem 6. (iz vlastitog iskustva):
Nazovite prijatelja/icu i popričajte o bilo čemu. Čak i ako kukate, za 10-tak minuta ćete vjerojatno promijeniti temu i po završenom razgovoru osjećat ćete se mnogo bolje.
U obzir dolazi i chat.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 18:26 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

nedjelja, 01.03.2009.

Paranoidna shizofrenija vs. paranoja


F20.0 Paranoidna shizofrenija

Paranoidna shizofrenija se javlja obično kasnije u životu od ostalih tipova shizofrenije, u trećoj ili četvrtoj deceniji života. Karakteriziraju je bolesne ideje, halucinacije, manije proganjanja i sl. Bolesne ideje su pogrešna vjerovanja koja nemaju svoju potvrdu u stvarnosti. Tako bolesnik može vjerovati da ga netko prati, sprema zavjeru protiv njega, prisluškuje telefon, ili vjeruje da mu netko može čitati misli, umetati tuđe misli u glavu ili kontrolirati osjećaje, misli i pokrete, da netko upravlja njegovim ponašanjem nevidljivim magnetskim valovima i sl. Bolesnik može vjerovati da je neka druga osoba kao Isus, neki znanstvenik ili glumac ili da ima neke posebne moći i kontakte s drugim svijetom, da mu ljudi s televizije šalju posebne poruke i drugo.

Halucinacije su vrlo česte u bolesnih od shizofrenije. Slušne halucinacije su najčešće. Najčešće glasovi komentiraju njegovo ponašanje, daju savjete, kritiziraju bolesnika, ili mu nešto zapovijedaju. Rjeđe su vidne halucinacije, što znači da vide stvari koje ne postoje; mogu vidjeti Isusa, čudovišta, vraga i sl. Mogu imati tjelesne halucinacije što znači da imaju osjećaje po tijelu koji nisu izazvani pravim podražajem osjetila, tako mogu osjećati da im nož reže trbuh, struja prolazi kroz noge, nevidljiva ruka ih dodiruje što često povezuju s drugim bolesnim idejama kao da netko utječe na njih u namjeri da ih uništi i sl.

Sumanute ideje su najčešće ideje proganjanja (mogu navesti bolesnika da izvrši suicid), ideje veličine ili oboje (tada uslovljavaju nasilničko ponašanje bolesnika), ali se mogu javiti i ideje sa drugim sadržajima, kao što su religijske sumanute ideje, sumanute ideje ljubomore, i dr. Sumanute ideje su nelogične i manje ili više nesistematizirane. Bolesnici su nepovjerljivi, sumnjičavi, razdražljivi, mogu biti agresivni kada od progonjenih postaju progonitelji. Popratni simptomi uključuju još anksioznost, srdžbu, suzdržanost i svadljivost.

Premorbidna ličnost (karakteristike ličnosti prije pojave bolesti) je često karakteristična: radi se o afektivno hladnim osobama, koje su često nezadovoljne, kivne na druge, sarkastične i svadljive.

Kasniji početak bolesti omogućava bolesniku relativno očuvanje već stečenih socijalnih relacija, snage Ega su veće, te ispoljavaju manju regresiju i bolje kontrolraju svoje emocionalno reagiranje i ponašanje nego što je to slučaj kod drugih subtipova shizofrenije. Uspijevaju često da se adekvatno ponašaju u socijalnim situacijama.
Inteligencija u područjima koja nisu zahvaćena psihozom je najčešće intaktna. Oboljenje ima remitirajući i lagano progresivan tok uz relativno dobru prognozu, koja se postiže adekvatnim suvremenim liječenjem.

Obilježje paranoidne shizofrenije jesu razne vrste deluzija. Vrlo često se radi o idejama proganjanja, no zastupljene su i ideje veličine, ideje referencije, te sumanuta ljubomora.




Kad govorimo o paranoji općenito, treba razlikovati bar 2 tipa psihičkih poremećaja. Jedan se odnosi na tzv. paranoičnu konstituciju ličnosti, a drugi na paranoičnu psihozu. Prvi tip karakteriziran je nekim temeljnim obilježjima kao što su: precjenjivanje vlastite osobe, sumnjičavost, psihička krutost i antisocijalno ponašanje. Precjenjivanje vlastite ličnosti iskazuje se ohološću sve do megalomanije. Sumnjičavost i nepovjerenje iskazuje se prema svemu i svačemu, strahom bolesnika da ne ispadne glup, pretjeranom preosjetljivošću u odnosu na kritike, što kod takve osobe stvara dojam da je potcijenjena i zapostavljena. Psihička krutost (rigidnost) manifestira se npr. u tome što takva osoba pati od kulta formalne dosljednosti, bez nijansiranja, tj. ona inzistira na pravdi zbog pravde, iz čega nastaju brojni sudski procesi koje takve osobe stalno potežu. Njihova moralna načela jednako su tako rigidna, ali više u odnosu na druge nego na na njih same. Antisocijalno ponašanje rezultat je svega navedenog, a neprestani sukobi s okolinom dovode ovakve osobe do potpune socijalne izolacije. Nerijetko ovakvi bolesnici pokazuju snažnu agresivnost koju pripisuju drugima (mehanizam projekcije).
Drugi tip bolesnika su oni koji boluju od paranoične psihoze (laički: paranoično ludilo). Ovakvi ljudi pate od manifestacija kronične sumanutosti, ideja odnosa i manije proganjanja. Paranoični bolesnik godinama razvija sustav koji je vrlo logičan i zatvoren u svojoj konstrukciji, ali je temeljen na krivim premisama.
Npr. bolesnik koji je pronašao neki tehnički izum i ponudio ga nekoj tvrtki na otkup. Stručna komisija je procijenila da izumitelj nije dobro riješio tehničke probleme, pa je nejgov izum kao takav neupotrebljiv i ne može ga otkupiti. Bolesnik “izumitelj”, međutim, ne dijeli mišljenje stručne tehničke komisije. Tu sad nastaje krug neprekidnih tužbi. Bolesnik tvrdi da je komisija stručnjaka potplaćena, da mu je nesklona, da mu kolege zavide, pun je dokaza o krivim informacijama koje su neprijatelji dostavili tvrtki i sl.
Bolesnik obično jednu osobu ili određenu grupu upliće u paranoidni sadržaj. Često je i ljubomora sadržaj paranoje. Paranoične osobe onda uhode i tajno prate svaki korak partnera u kojega sumnjaju da ih vara s drugim. Sve je sumnjivo: poštar koji donosi pisma, službenik koji naplaćuje TV pretplatu ili onaj što otčitava potrošnju električne energije. Ako muž sumnja u ženu onda će mu i to što žena izlazi s prijateljicom biti samo znak da ona pred njim skriva sastanak s drugim muškarcem, a prijateljica joj služi samo kao krinka itd.
Potrebno je napomenuti kako se laici u svim oblicima paranoje teško orijentiraju o točnosti bolesnikovih navoda, upravo zbog upornosti i logičnosti s kojima bolesnik gradi paranoidni sustav. Ako su paranoici agresivne osobe mogu biti i opasni po okolinu.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 23:40 - Komentiraj/Vidi komentare (3) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Sedativi / hipnotici


Sedativi i/ili hipnotici su lijekovi koji izazivaju san, a u većim dozama narkozu i komu. U malim dozama djeluju sedativno, dakle deprimiraju središnji živčani sustav s posljedničnim smirenjem i pospanošću.
U tu skupinu spadaju barbituratna i nebarbituratna sredstva.
Sedativ je lijek (ili doza nekog lijeka drugog temeljnog učinka, npr. hipnotika) koji smiruje i ublažava tjeskobu. Često izazivaju somnolenciju a moguća je i pojava ovisnosti.

Hipnotici su lijekovi koji se koriste za uvod u san tj. za liječenje nesanice. Naziv hipnotici - sedativi potiče od činjenice da oni u manjim dozama smiruju (sedativi), a u visokim dozama uvode u san (hipnotici). Stoga je zadržan poseban, dvojni naziv "hipnotici - sedativi".
Nekoć su se za liječenje nesanice koristili barbiturati, ali su njih istisnuli jaki benzodiazepini iz istog razloga zašto su izašli iz uporabe kao anksiolitici. Također, u uporabi su bili i neki drugi lijekovi kao što su kloralhidrat, bromizoval, metakalon i dr. ali su svi napušteni. Natragičniji slučaj velike pogreške bio je talidomid.
Naime, talidomid je početkom 60-tih godina XX-tog stoljeća masovno propisivan trudnicama za smirenje i liječenje nesanice. Ono što se nije znalo jest to da je on izrazito teratogen spoj. Pod pojmom teratogen podrazumjevamo osobinu spoja da izaziva deformacije ploda. Upotrebom talidomida rađala su se djeca deformiranih udova i to toliko učestalo da je alarmirana Svjetska Zdravstvena Organizacija (WHO). Lijek je ubrzo povučen iz upotrebe. Posljedica tog slučaja jest posvemašnje postroženje procedure izlaska novih lijekova na tržište.
Nesanica (insomnia) jest lakši duševni poremećaj. Može se javiti iz raznih razloga:
- somatske bolesti (tumor na mozgu, bol i sl.)
- emocionalni i psihijatrijski problemi (stres na poslu, bračni problemi, gubitak bliske osobe i sl.)
- jaki vanjski podražaji (preglasna muzika kod susjeda, buka koja dopire sa ulice...)

Zbog činjenice da su hipnotici uglavnom lijekovi koji lako izazivaju ovisnost i nisu niti imalo bezazleni smatra se da je farmakološko riješavanje problema nesanice krajnji ili privremeni, kratkoročni potez. Smatra se da je nesanice simptom nekog drugog, najčešće emocionalnog (socijalnog) ili psihološkog problema. Stoga je etično najprije riješiti i ukloniti uzrok javljanja nesanice. Svako nekritično i dugotrajno uzimanje hipnotika nije preporučljivo zbog velike vjerojatnosti razvoja ovisnosti i kompliciranja problema. Također, smatra se da svaka uporaba hipnotika preko 2 tjedna nije medicinski niti etički opravdana.

Hipnotici skraćuju vrijeme ulaska u san i produžuju vrijeme trajanja sna. Međutim, svi hipnotici mijenjaju fiziološki izgled sna jer skraćuju dio sna kad se mozak najviše odmara i kad se procesuiraju informacije prikupljene tijekom dana - skraćuje se tzv. REM faza sna. Stoga nije čudo što se većina osoba koje su uzele hipnotike budi neodmorena i rastrojena, kao da nisu niti spavali. Jasno je da hipnotici ne mogu biti, niti jesu ozbiljno riješenje problema nesanice, nego samo eventualno kratkoročno rješenje.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 22:36 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

 
Kontakt: Admin (Renči) - Privatnost - Login
Provided by the compucert IT training and computer training technology group. - Blog search directory - Direktorij - web imenik Promocija web stranica besplatno - Link direktorija - BiH Link - Jahu.net - Mrežni Marketing - Ocijeni stranicu @ croindex.info - Increase Page Rank - Website Promotion at Allthewebsites Directory - Info Galerija - Besplatna Objava Članaka za Autore, Besplatni Članci za Izdavače! - Search Engine Submission - AddMe - Direktorijum.net - BiH Link - Blog Listings - Mikrovalna pećnica: recepti i savjeti - Dmegs Web Directory - Credit Cards Terms - Credit Cards 4 U - Lawyer vs Attorney - Self-Help Free Books - Free web 4 U
Promote Your Blog Paperblog : Les meilleurs actualités issues des blogs
TopOfBlogs Health Blogs Pocelo je kao panicni napad, uslijedila je anksioznost a iz svega toga razvila se i depresija. Kako dalje? Blog Directory Free counter and web stats Anksioznost - Panika - Depresija - Lijecenje PageRank
anksioznost - panika - depresija



oglasni prostor
VAŠ BANNER OVDJE
195x90px
25000 prikaza mjesečno
pošaljite upit


Anksioznost Depresija on Facebook
forum
MKB-10 dijagnoze
HZZO - Pretraživanje lijekova
bolovanje
PORTAL Zdravlje - novosti
MedLex: medicinski leksikon, medicinska enciklopedija, medicinski rječnik
oglasni prostor