srijeda, 19.07.2017.

Dan drugi - put Ohrida

Plan je bio da ručamo i krenemo oko 15 časova, ali imali smo puno toga reći jedni drugima tako da smo se zadržali nešto duže sa našim ljubaznim domaćinom. Pokazivao nam je knjigu o svom dedi koji je sakupljao rukopise na neumskim zapisima a i sam je bio pojac. Otvorio je tu knjigu i pitao me da li znam šta je to? Arapski rukopis- rekoh ko iz topa. Vidiš nije. To su neumi. Objasnio je šta je to i otpjevao...
Tako smo krenuli oko pola pet i dugo smo izlazili iz Skoplja. Kada smo se dokopali autoputa Majka Teteza sve je bilo lakše. Pratimo pravac Skoplje Tetovo Gostivar Kičevo Ohrid. Tetovo gledamo sa strane a kroz Gostivar prolazimo, put je mjestimično veoma loš. Čak je i autoput mjestimično propao. Uhvatiće nas suton, a nećemo da po mraku prolazimo preostalom dionicom puta. Ipak se zaustavljamo na najvišoj tački puta gdje prave, kako su nam rekli najbolje mekeke. Volim mekeke i stajemo na Stanici Straža. Svi vole i staju, veliki je promet ljudi...



Idemo dalje kroz Kičevo. U međuvremenu primjećujem da tu ima puno kamenoloma. Nebo se crni, oblaci se spustili do zemlje, nagovještavaju kišu a nje nema. Vrijeme odlično za putovanje.Zabavljam se posmatrajući okolinu i pomalo škljockam, mada mi je rečeno da ne slikam kroz šoferku, naročito ne kada je ovako prljava. Trenutno nemam bolje rješenje, najviše što mogu je otvoriti prozor.
Kičevo, po energiji koja se osjeća u nizu postavljenih zastava (a osim njih ništa drugo nisam vidjela), sasvim subjektivno doživljavam kao "makedonsko Međugorje" i uspijevam fotićem "uloviti" jednu zastavu.



Za dana (ili vidjela) stižemo konačno u Ohrid. Ovdje nam je domaćin Risto. Risto je čovjek koji ima veliki značaj ne samo u Makedoniji već i u regionu, pa ja i doček i naš boravak u Ohridu poseban, onakav kakav običan stranac, putnik ne može doživjeti. Radujem se tome jer, kako rekoh više puta toliko sam željela vidjeti Ohrid .. osjećam se kao kod svoje kuće i ni jednog trenutka ne shvatam da sam u drugoj državi, inostranstvu ...čak ću dan kasnije, na granici reći - napuštamo našu zemlju -
(lapsus) a moji me ispravljaju nije našu, mi izlazimo iz Makedonije.
U zadnje vrijeme Ohrid je pod uticajem niza podrhtavanja tla 3-5 stepeni ne znam koje skale ... i domaćin nas smješta u novi dio grada u čvrstu i sigurnu zgradu, mada dok smo mi bili nisu se osjetili potresi. Nadam se da ih neće više biti jer je ovo kako svi znamo veoma trusno područje i svako podrhtavanje nosi veliki rizik.
Hladno je a i drži me umor od hodanja po Skoplju, tako da nam je u planu večera uz ugodno druženje koje će trajati do dugo u noć ...



Na slici su zidine koje opasuju stari dio grada slikane kasno u noć i parče čuvene ohridske torte koju smo jeli sutradan, kao i odličnu baklavu koju šteta da nisam uslikala, izuzetno je ukusna.
U povratku, u sitan sat, grupa mlađih gostiju negdje pjeva "kad ja pođoh na Bembašu" ...razmišljam sa su sarajlijeje ili bosanci, jer ko bi još tu pjesmu mogao pjevati?

Oznake: putovanje
19:21 | Komentari (11) | Print | ^ |

<< Arhiva >>