30.11.2007., petak

Bago ne valja dok ne ode na konkurentsku televiziju

foto Cropix, Jutarnji list Kako piše Jutarnji list, vijeće HRT-a kritiziralo je naširoko jednog od trenutno najpopularnijih hrvatskih novinara, Mislava Bagu. Od ocjena njegove pristranosti tijekom izvještavanja u postizbornoj noći, sve do leksičko-lektorskih refleksija na njegov rad Anje Šovagović-Despot nizale su se pljuvačine po ovom, u najmanju ruku izvanrednom mladom novinaru.

Da podsjetim, prošle ga je godine Hrvatsko novinarsko društvo proglasilo novinarom godine, a koja je ocjena relevantnija od one vlastite struke. Osim toga, količina emisija koju spomenuti novinar vodi i uređuje sa stabilnom razinom kvalitete, vrijedna je jedino divljenja, a nikako traženja dlake u jajetu (jer jedino tako mogu nazvati komentar gđe Šovagović-Despot).

Činjenica je da sam od priličnog broja ljudi čuo kako spomenutog novinara "ne voli" bez realnog i opipljivog argumenta, no kada nema argumenta ili obrazloženja, to mogu protumačiti jedino klasičnim hrvatskim ocjenjivanjem osobe po subjektivnom dojmu, a baš nikada po rezultatima rada iste. Tako ocjenjujemo političare, a počeli smo izgleda i novinare. U Hrvatskoj jednostavno moraš biti simpatičan. Zbog toga nitko ne dira npr. Petra Čobankovića, koji usput, nije u četiri godine mandata za poljoprivredu napravio ama baš ništa, ali zar je to bitno - čovjek je smiješan.

Bago će vjerojatno dobiti na cijeni kada ga otkupi neka od konkurentskih televizija. HRT će tada uskočiti kao pravi tržišni lider i vjerojatno ga, kao i nedavno Hloverku Novak-Srzić, otkupiti natrag. Tako se to radi na HRT-u.
- 18:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Politički PR eksperti, spin doktori, marketing manageri...

Sukladno trendu kopiranja stranačkih ponašanja naprednih europskih demokracija, kod nas već nekoliko godina neizbježnu ulogu igraju, nevoljko nazivani glasnogovornicima, različiti politički PR (public relations) eksperti, spin doctori, marketing manageri i slični uljepšivači sive boje hrvatske političke scene. Kada u nekom području ne postoji tradicija, škola, referentna točka ili barem nekakva vrsta javnog ocijenjivanja, onda se događa da taj uljepšani i ispeglani (zapravo) glasnogovornik zna izgledati pogubnije od (već) pogubnog predsjednika stranke ili njezina širjeg vodstva.
Kratkim pogledom na najprisutnijeg iz spomenute kaste, opjevanog Ratka Mačeka, prva mi je asocijacija britanska serija Zvonili ste milorde?. Bucmasti obraščići i šarmatni razdjeljak ne odaju mi nikakav dojam kako bi ta osoba trebala biti front-end, isturena i ispeglana verzija čovjeka koji savršeno barata svim mogućim informacijama i prevodi ih na jezik širokih narodnih masa. Njegova je nesreća i u tome što predsjednik njegove stranke mnogo bolje barata medijima i javnim mijenjem nego ovaj koji je specijaliziran i plaćen samo za to usko područje. Rezultat je toga da Maček može sliku jedino poružniti, učiniti smiješnom ili eventualno dodatno zakomplicirati.
Drugi je kardinalni izdanak svoje profesije Goran Trdin, glasnogovornik HSP-a. Nisam upoznat s njegovim stručnim referencama, ali nekoliko njegovih dosadašnjih javnih pojavljivanja stvorili su mi dojam kako gledam prijenos kakvog državničkog pokopa, izvještaj sa mjesta masovne pogibije ili kakovog sličnog neveselog događaja. Osim toga, spomenuti se u krugu svojih stranačkih čelnika pojavljuje u casual izdanju, običnoj T-shirt majici ili kožnjaku, pa se može učiniti kako je zapravo riječ o tjelohranitelju Ante Đapića, a ne nekom tko bi trebao pred kamere.
Svojedobno je SDP za glasnogovornicu imao Aleksandru Kolarić, koja iako školovana za funkciju, definitivno nije dobro primljena kod stroge domaće publike, što je vjerojatno i rezultiralo njezinim napuštanjem ovoga posla.
Ukratko, doslovno kopiranje inozemnih predložaka na domaćem terenu bez korištenja zdravog razuma, može izgledati vrlo nakaradno. Barem po mom mišljenju.

- 13:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.11.2007., četvrtak

Prepoznatljiv novinar iz prepoznatljivog centra

Labilniji predsjednik od Mesića vjerojatno bi Sanaderu već ovih dana osigurao premijersku poziciju... Moj prethodni post tj. kritika pisanja novinara Jutarnjeg lista Davora Butkovića, dobila je potvrdu u jučerašnjim riječima predsjednika Stipe Mesića. Na njega pritisak vrše "prepoznatljivi novinari iz prepoznatljivih centara".
Naime, iako nekima od kritičara moga prethodnog posta nije bilo ništa čudno što se novinar (koji bi po defaultu trebao biti neovisan ili barem korektan) već prvog dana nakon izbora svrstava na stranu HDZ-a i preporučuje predaju vlasti Sanaderu iako ovaj definitivno nema dovoljan broj mandata za preuzimanje vlasti, evo im i predsjednika republike pa neka slobodno procjene koji je stav demokratičniji i ispravniji. Butković bi Sanaderu prepustio mandat za sastavljanje vlade i ovaj bi sa legitimacijom predsjednika republike definitivno imao psihološku prednost u pregovorima sa predstavnicima nacionalnih manjina ili manjih stranaka koje su prešle izborni prag. To što prirodna koalicija na lijevoj strani ima više mandata od HDZ-a, Butkovića uopće ne zanima.
O Sanaderovom podizanju samopouzdanja teškim riječima, pritiscima na predsjednika i manipulacijama tobožnjim zabrinutim građanstvom odličan je tekst napisao Ivica Đikić u novom Feralu...

Doris Pack i pritisci iz Europe

Nevjerojatno je s kakvom se lakoćom europski političari upliću u kreiranje vlasti u Republici Hrvatskoj. Ako i ignoriramo predizbornu kampanju sa lepezom europskih pučana u spotovima HDZ-a, ne možemo ignorirati najnovije uplitanje Doris Pack, koja HSS-u jasno poručuje kako se očekuje njihovo koaliranje s HDZ-om. Našeg seljaka zaboli ona stvar za Doris Pack (blago rečeno), a koliko su "europski" maniri navedene gospođe, naš je seljak još i pristojan. Detaljnije je ovu temu rastumačio Krešimir Fijačko.

- 15:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

26.11.2007., ponedjeljak

Butković ponovno piše gluposti

Ako me itko motivira za pisanje novog posta, onda je to Davor Butković svojim visokoumnim komentarima u Jutarnjem listu. U najnovijoj analizi proteklih izbora, Butković navodi razloge HDZ-ovog relativnog uspjeha, pa između ostalog spominje i "nesporne uspjehe u gospodarstvu", a naravno i u vanjskoj politici.
Po svim relevantnim gospodarskim pokazateljima BDP nam je generiran iz potrošnje, potrošnja generirana vanjskim zaduživanjem (koje je dostiglo točku usijanja), a pozitivni trendovi u građevinarstvu ili recimo u turizmu, čista su inercija još od 2000-te naovamo. Korupcija je u gospodarstvu i javnoj upravi na zavidnoj razini...
Vanjskopolitički uspjeh bio bi beznačajan bez ulaska u Vijeće sigurnosti, a po opet mišljenjima ljudi koji su bliski vanjskopolitičkim krugovima, jedan od najzaslužnijih za lobiranje i konačan ulazak u VS je zapravo predsjednik Stjepan Mesić i njegove aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Sanaderov je eventualni vanjskopolitički uspjeh slaganje predizborne rekame sa Angelom Merkel i nekoliko metuzalema iz europske pučke stranke...
- 12:52 - Komentari (9) - Isprintaj - #

15.11.2007., četvrtak

Zašto Hloverka Novak Srzić, a ne Mislav Bago?

Povratak Hloverke Novak Srzić na državnu televiziju zapravo je jedan vrlo čudan transfer, obavljen baš u vrijeme pred početak predizborne kampanje u Hrvatskoj. Čudan je zbog toga što je HRT zapravo jedna suštinski konzervativna institucija, s dugom tradicijom, djelatnicima koji su na njoj zaradili mirovine, jakim državnim utjecajem i ogromnim utjecajem nje same na javno mijenje u RH. U maniri novovjeke (barem za Hrvatske okolnosti) tržišno orijentirane logike, Hloverka je prije nekog vremena pompozno ušetala na privatnu NOVA televiziju, a kako se takove stvari doživljavaju u konzervativnoj sredini poput spomenutog HRT-a, možemo samo zamišljati.
Politika popravljanja i unapređivanja kadrovske strukture proteklih je godina nekim novinarima HRT-a donijela ugovore slične managerskima, znatno veće plaće, posebne pogodnosti i slično. Na taj su se način osigurali od odljeva mozgova, ustabilili informativni program i smirili strasti. Ipak, vratiti djelatnicu koja je otišla u neprijateljskom ozračju, ozračju podizanja tužbi, neisplaćenih i neodrađenih stavki ugovora, krajnje je čudna aktivnost.
Hloverka se, da stvar bude intrigantnija, vratila na uredničko mjesto i počela žariti i paliti, u nekoliko se tjedana sukobila sa mnogima, pa mogu samo naslutiti njezine interese i posao zbog kojega je dovedena na HRT.
Ako je HRT iskreno poželio novinarsku zvijezdu, glavni kriterij nije trebala biti količina njegovih dosadašnjih transfera, količina NOVA-inih jumbo plakata sa Hloverkinim licem, ili količina njezinih intervjua po novinama. Mogli su npr. uzeti iznimno kvalitetnog Mislava Bagu i ponuditi nekom mladom i perspektivnom uredničko mjesto. Osim toga, Bago je prošle godine proglašen novinarom godine od strane Hrvatskog novinarskog društva, pa ako to nije dovoljan razlog, neznam što jest.
Zbog svega navedenog, ne mogu biti toliko naivan da ne pomislim kako iza svega ne stoji stranka na vlasti koju je gospođa Novak Srzić tako zdušno zastupala početkom devedesetih. Tada javno, a danas tajno.

- 14:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

13.11.2007., utorak

Izgrađeno 4X manje autocesta nego u reklami HDZ-a

Business.hr objavio je danas svoj izračun dužine autocesta koje su izgrađene za prethodne četiri godine vladavine HDZ-a. Suprotno HDZ-ovoj, očigledno lažnoj, reklami u kojoj govore o 435 km autocesta, oni su prema business.hr-u izgradili 105 kilometara autocesta, a što je otprilike 4 puta manje od onoga čime obmanjuju i lažu hrvatske građane. Praktički je nevjerojatno su gotovo sve informacije iz njihove predizborne kampanje apsolutne i nevjerojatne laži, a još je nevjerojatnije kako im, barem po anketama, građani i dalje daju toliku podršku...
- 17:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

07.11.2007., srijeda

Gdje je 435 km novih autocesta?

Jedno od HDZ-ovih široko reklamiranih "ostvarenja" bode me u oči svakoga dana. Izgradili su kažu 435 km novih autocesta, a to je na primjer dužina od Osijeka do Rijeke. Ili npr deset puta po 43,5 kilometara na različitim lokacijama. Može li mi netko od hadezeovaca lijepo objasniti gdje se te silne autoceste nalaze, jer putujući posljednjih mjeseci po Hrvatskoj, moram priznati da ih nisam ugledao...

Zoran Šprajc u posljednjem se postu na Banka magazinu osvrnuo na Kalmetinu i tunel kroz Biokovo, pa za ljubitelje tematike preporučujem da pročitaju vrlo zanimljiv i informativan tekst kolege iz informativne redakcije...link
- 15:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Listopad 2014 (1)
Listopad 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Travanj 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (2)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (5)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (3)
Svibanj 2006 (4)
Travanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (4)
Veljača 2006 (3)
Siječanj 2006 (3)
Prosinac 2005 (9)
Studeni 2005 (5)
Listopad 2005 (5)
Rujan 2005 (4)
Kolovoz 2005 (2)
Srpanj 2005 (1)
Lipanj 2005 (3)
Svibanj 2005 (6)
Travanj 2005 (5)
Ožujak 2005 (12)
Veljača 2005 (3)

Komentari On/Off

anarhijaweekly približava anarhiju realnom vremenu, političkom i ekonomskom okruženju u kojem se nalazimo. danas anarhisti u hrvatskoj nemaju rezultate. možda se trebaju prilagoditi vremenu...


osnovna korekcija za 2011.:
manje politike, više kulture i umjetnosti


pollitika


Anthony Bourdain:KUHAROVO PUTOVANJE
Inflacija kuhara/ica celebrityja već mi je prije nekoliko godina izazivala neugodne mučnine u čeonom režnju, a sve koji su se uhvatili za dasku na valu kuharske slave subjektivno sam duboko omalovažavao i podcijenjivao asketskim zelenim i nedozrelim mišljenjima i rezonima.
Promjenu iliti prosvijetljenje doživio sam ovoga ljeta na Hvaru, čitajući (a što preporučuje i najnoviji broj Playboja sa Aleksandrom Grdić na naslovnici) drugu knjigu proslavljenog Newyorškog kuhara Anthonyja Bourdaina "Cook's tour" ili u našem (Frakturinom) prijevodu - Kuharovo putovanje. Bourdain me privukao u knjižari kada sam letimičnim pročitavanjem nekolicine knjiga pokušao pazariti jeftino štivo za plažu, a kada sam nakon samo dva dana završio dvjestotinjak i nešto stranica, bio sam oduševljen ovim potpuno skuliranim, otvorenim i širokopogledno nastrojenim kuharom koji je svoju "potragu za savršenim jelom" iskoristio na najbolji mogući način pisajući vrhunski putopis niti malo sličan njegovim televizijskim uprizorenjima. Naime, čim sam pokušao kroz razgovore saznati jeli tko čuo za ovoga lika, shvatio sam da sam ja zapravo jedan od rijetikih koji nije (jer naravno ne brijem na kuharske emisije), a uglavnom su mi ljudi odgovarali da upravo prate njegov serijal na ovom ili onom programu kablovske televizije. Ne budi mi teško konzultirao sam youtube i odgledao nekolicinu emisija, a konkluzija je da je Bourdain ipak daleko bolji pisac nego celebrity i da su emisije negledljivo unakažene marketinško-dizajnersko-trendovskim elementima da mi se ponovno javila bol u već spomenutom čeonom režnju. Čak i sam Bourdain u nekoliko poglavlja kritički sagledava svoju filmsku ekipu koja ga prati i nevoljko opisuje kako ga prisiljavaju na ponavljanje već doživljenih emotivnih dionica njegovog puta, pa možemo zaključiti da je to onaj dio njegove ture koji zapravo odrađuje iz pragmatičnih razloga.
Zaključno, Kuharovo putovanje vrhunski je putopis kojega kuhinja zapravo prožima i dodaje začin na Bourdainovo gledanje i divljenje, a njegova iskrenost i kritičnost daje nesagledivu ljepotu poglavljima koja opisuju Vijetnam i Kambodžu, zemljama koje su daleko od onoga što nam nabrijana emisija bilo kakovoga tipa može prikazati svojim maštovitim montažama i digitalnim intervencijama.
knjigu je objavila Fraktura 2008. (trenutna cijena 139 kuna - na web-u 125,10)

Robert Perišić:NAŠ ČOVJEK NA TERENU
Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima...(knjigu objavio Profil 2007. - u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!

Malnar/Bebek: U potrazi za Staklenim gradom
Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.

Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.

Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.


boris veličan: MENI JE SVAKI DAN NEDJELJA
Kao jedan od načina zaobilaženja frustracija proizvedenih postojanjem države i njezinih institucija preporučio bih životnu filozofiju mladog Borisa Veličana. Kako subjektivno uvijek uživam u proizvodima koji odudaraju od svakodnevice i jednoličnosti, tako i ovu njegovu knjigu trenutno smatram najboljim komadom pisane riječi protekle godine. Međutim, kako je riječ o putopisu, ipak se djelomično ograđujem od definicije književnosti, a njegovo zapisano putovanje pješice od Petrograda do Pariza moglo bi se prije smatrati idejom (da ne koristim trendovsku poštapalicu – projekt). Veličan naime, inspiriran putovanjima poznatih hrvatskih pustolova (da, ima ih još osim Ante Gotovine), braćom Seljan, koji su početkom 20. stoljeća proputovali dobar dio planete, odlučuje slijediti dio njihove europske trase i tako kreće na putovanje dugo preko 2,5 tisuće kilometara, s ruksakom na leđima, neizvjesnošću pred sobom i ženom u Zagrebu. Putopis je poseban jer zaobilazi tradicionalne točke modernih površno-turističko-vodičkih ekspedicija i «aranžmana», a njegove rute često su prepletene stanovima (ne stavovima, baš stanovima) najrazličitijih ljudi, fizičkim sukobima, mafijaškim susretima, socijalnim elementima (posebno na početku putovanja), te obveznim vremensko-klimatskim elementima poput promočenog šatora i mokre vreće za spavanje. Veličan pragmatično donosi svom izdavaču (Algoritam) tekst u kojem namjerno ostavlja opise svojih masturbiranja pod šatorom, pijančevanja, uličnih tučnjava i ilegalnih prelazaka granice, znajući kako je jedino otvorenost i ogoljenost način da ga spomenuti izdavač uspješno lansira u sferu financijske isplativosti izdanja. Knjiga je bogata fotografijama ljudi i mjesta, pa je dokumentaristička zadaća upotpunjena. Veličan ne obilazi muzeje, galerije i općenito – mjesta koja obilaze svi drugi. On je često na rubovima (u fizičkom i socijalnom smislu) gradova i njihovih stanovnika, pa je ovo svakako prilog cjelovitom pogledu na ovaj dio kontinenta.
Super je Blogomobil, no nekakav generacijski odmak mora postojati. Veličan je dakle, bliže Kerouacu, nego Kemalu, i bliže 20-30-togodišnjaku nego 50-60-togodišnjaku. Bliže je i anarhiji nego državi, alternativnom pogledu na život, a opet održivom i uspješnom u mnogočemu. Tko se ne slaže, Lana Biondić i Uršula Tolj u svakoj su boljoj knjižari...
algoritam, 2005.



željko malnar: FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE
Filozofija Republike Peščenice Željka Malnara, knjiga objavljena prošle godine, jedan je od najboljih primjera kako anarhističke ideje mogu u realnom vremenu egzistirati, ne samo na papiru - kako se to nažalost vrlo često jedino događa, već u okruženju postojeće "države", a da pri tome nikome od organa prisile formalne "države" ne pada na pamet promatrati istu u kontekstu bilo kakove opasnosti za postojeći poredak. Ne bi knjiga sama po sebi imala bilo kakav utjecaj, no ona je samo preslik realnosti koju je poznati autor stvarao posljednjih deset ili petnaest godina, podilazeći sistemu upravo toliko da bi ga minutu kasnije mogao ismijavati i svoditi na razinu lakrdije, što on u velikom dijelu svoje egzistencije zapravo i jest. Real-anarhizam, po uzoru na real-socijalizam koji sam spomenuo u definiciji bloga, prvi sam put u potpunosti prepoznao u ovom uratku. Smatrati Malnarov egzibicionistički pristup televiziji i medijima marketinškim trikom ili osvajanjem slobodne "tržišne niše" potpuno je besmisleno kada se čita ovaj, čas redak ozbiljne filozofske refleksije, čas redak prizemljenja s osvrtom na tekuće aktivnosti Ševe, Anđe ili Cezara. Tek uviđanje stvarnog autorovog poznavanja teorije filozofije, aktualnih aktera domaće političke stvarnosti posljednjih desetljeća i poznavanja mnogih geografskih specifičnosti zemalja u okruženju (pa i šire), privlači i fokusira čitatelja uvlačeći ga u preispitivanje sustava, države, moralnih normi, demokracije i kompletnog okruženja razine države. Autorovu kompetentnost pojačava pogovor iz pera Jure Zovka, doktora filozofije sa Hrvatskih studija, jednog od najvećih poznavatelja grčke klasične filozofije na ovim prostorima. "Moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti" kaže Malnar. Sokratovsko tzv. ironijsko neznanje koristi kako bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost tijekom intervjua sa brojnim napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama...
birotisak, zagreb, 2004.




frederic beigbeder: WINDOWS ON THE WORLD
nakon markentiško subverzivnog prvijenca 129,90, u kojem autor dolazi iz glavnog živca, tj. iz same elite francuske marketinške djelatnosti, stigao nam je i drugi uradak, koji možda za ovaj blog nema toliko značenje kao što bi imao 129,90, ali elemenata naprednih ideja ima i ovdje. osnovna priča pokušaj je da se popuni medijska praznina oko događaja u američkim twin towersima tijekom 11.09., a gdje je izbjegnuto davanje ljudskosti cijelom događaju i gdje su cenzurirani mediji izvještavali o golim činjenicama u brojci i slovu.
prolazeći kroz konkretnu priču autora koji sa svojim sinovima osobno proživljava teroristički napad, knjiga nam dočarava moguće scenarije koji su se odvijali u tornjevima. europi koja ne pokazuje veliko razumijevanje današnje amerike (pogotovo ne američke politike), možda je dobro pročitati knjigu koja nastoji približiti psihološki doživljaj koji su amerikanci imali prilike konzumirati u konkretnom trenutku i mjesecima nakon njega. beigbeder zapravo (zaboravio sam zapravo u kojoj od dvije posljednje knjige) i sam objašnjava kako je rastući europski antagonizam prema amerikancima u njemu razvio potrebu suosjećanja sa amerikancima i navodi sve za njega pozitivne društvene i kulturne vrijednosti nastale u SAD-u tijekom 20. stoljeća (bob dylan, jack kerouac...). osobna konačna presuda nadovezuje se na prvu rečenicu mog teksta, a to je kako je 129,90 bolja knjiga i preporučujem onima koje zanimaju windows on the world, neka prije nje pročitaju prvijenac.





UDARAC DRITO


zašto djeca gladuju
zašto ljudi umiru
kome treba nacija
sistem, demokracija

udarac drito
vraćamo mi


ti što kroje pravdu
svi lažu i kradu
misle samo na sebe
a narod ko jebe

žrtve u sistemu
kamo god da krenu
palica policije
zadaje im udarce

fotelje se množe
od narodne kože
živjet ćemo ti i ja
kad pobijedi anarhija

ANTITUDE

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se