Kvarc-dvojka ni danas ne radi. Mogla bih psovat i šizit, al neću. Radije ću gledat sličice nastale proteklih dana.







Ovo bijaše priroda. Društva što se tiče, danas odoh na kavu s cimericom iz bolnice. Provele smo par dana u istoj sobi, nakon operacija. Zbližile se, ko što se ljudi zbliže u nevolji. Napišemo kojiput porukicu jedna drugoj, a sad je prilika i da se vidimo nakon toliko vremena.

Sutra mili moji odvoze bakicu u Sisak pa stižu k meni kasno popodne. Daljnji događaji ovise o prognozi vremena i radu mog kvarc-aparata. Mati stalno podsjeća da treba špricat vinograd. Koje crno špricanje, kad ne možeš sastaviti dva dana u križ bez kiše??? I sestra i ja bismo bile sretne da je to već odrađeno… Sad kad budemo išli u vinograd, nazvat ćemo jednog zainteresiranog koji se raspitivao za kupnju. Joooj, da nam je što prije prodat vinograd. Da se sestra što prije riješi belaja. Ona najviše brine i na nju pada sva organizacija. Mati kao neće se miješati a stalno kvoca, šogor ne smije fizički raditi (što ga ne sprečava da po cijele dane visi ispred laptopa, ili ode automehaničaru po auto…) i ne bi smio ni prismrditi vinogradu…

Htjela bih sutra navečer izvesti muža dragog i kumu vjenčanu. Mišljah da ćemo se ugodno uvalit u Fortuna klub i slušat Caimane, kad ono ništa od toga. Ne radi ni Bulldog klub. Pih. Kakav je to praznik u glavnom gradu… Ni u subotu nema ništa. (A u Stella Marisu pjevaju Bebek, Tifa i Alen. A u Rovinju Severina.) Jedino što se može čuti je u nedjelju, na Zrinjevcu, u 11 h. Nije pleh-glazba nego čista klasika. Ako ne bude padala kiša.

Sitno brojim. Jednoznamenkasto. U petak sam bila na redovnoj kontroli kod radiologinje. Pregledala me, zadovoljna je viđenim. I reče mi da ću obaviti još 5 ovakvih istih zračenja, a onda će za tjedan dana opet crtat po meni i staviti mi novu oznaku. Nije htjela reći hoću li ići na drugi aparat, samo žema kaže da se strpim i da ću sve saznati na vrijeme. Moš mislit. Strpi se. Lako reć.

Naime. Ja sam strpljiva. I poslušna. I želim živjeti normalno. I sve ću odradit što treba. Al su mi žene koje su na bolničkom zračenju rekle da se posljednjih deset zračenja može sklopit u pet dana. Jerbo je tih zadnjih pet zračenja nekih "ciljanih" (pobogu, pa zar mi nisu sad ciljali na dva mjesta? Nego što su – raspršivali zrake po meni???) i obično se rade na drugom aparatu, pa u jednom danu lijepo legneš pod jedan, opale te kolko treba pa legneš pod drugi pa te i drugi prasne. I za pet takvih kombiniranih dana lijepo odeš kući svojoj. Rekoše mi te moje suozračenice (kad nisu supatnice, ne patimo mi) da njih kvarcaju i subotom i nedjeljom. Hoće ih se Klinika što prije riješiti, da oslobode krevete za nove pacijente. Hvala lijepa, ne bih ja u bolnici ležala za tih par minuta kvarcanja. Nit imaš fiksno vrijeme kad te zrače (nego te zovu fizičari kad imaju rupu od "vanjskih"), moraš biti u svojoj sobi ili predvorju, u pidžami. Nema šalabajzanja po gradu, ispijanja kave... da ne bi. Al bar je prednost u tome što si prije gotova sa zračenjem.

I sad si ja kontam. Ovaj čeprpak je praznik. Praznikom i vikendom uvijek netko od fizičara dežura na kvarc-aparatima. Zašto mene ne bi jedan od tih neradnih dana zaprimili na jednu kuru, pa da lijepo završim sa svojim poslom u slijedeći petak, 9.5.? I lijepo za vikend zapalim kući svojoj, djeci svojoj, a i mužu svom jedinom. Kad već ne mogu u gusto odraditi što bih trebala, nego natenane. Idem zato danas u kliniku odlučna. Da ću treptat plavim okicama, objesit donju usnu, dramatičnim glasom reć da sam iz Umaga, da imadem potomkinje, komada dva,
i da me svi nestrpljivo čekaju. Pa nek me samo probaju odbit… a ak me odbiju, eeee, onda će mi HZZO platit. Lupit će mi teta medicinska sestra u putni nalog još jedan pečat tog zadnjeg ponedjeljka, i to će koštat HZZO jošte nekih četristotinjak kuna. Kad mi isplate, jednog dana. Još čekam putne troškove za zadnje dvije kemoterapije…

DOCNIJE NAPISANO:
Jezer mu gajde… da mu jezer… Odem lijepo danas u Kliniku. I sretnem radiologinju. I nisam morala treptat nit vješat donju usnu. Lijepo smo se sve dogovorile – da ću u ponedjeljak doći kod nje da me iscrta. Da ću u taj ponedjeljak odraditi dva zračenja, jedno "staro" i jedno novo. I da ću u petak bit gotova. I objasnila mi doktorica da me nije stavila na paralel-zračenje jer sam mlada (idešššššššššš, skoro sam je ižljubila za ove riječi) i da takvo zračenje može naškoditi tkivu dojke. I sretna tako zbog uspjelog dogovora sjedim pred vratima s rupicom za kvarc-kartice. I čekam. I čekam. I tako skoro dva sata. I izađe fizičarka van i objavi da aparat broj 2, mooooj aparat, ne radi. Crko. Zvali su servisera upomoć. Da sutra nazovemo prije tretmana i pitamo jel radi Dvojka. Ja ću otić u Kliniku, imam ionako par koraka do tamo…

Sad mi se opet sve išeremetilo. Ostajem 12.5. A ostat ću i 13. Kad već ostajem taj tjedan, onda neću ni tražiti paralel-zračenje. Da sačuvam cicu.

Prošli vikend održan je u mom gradu Sajam cvijeća. Sunčano vrijeme ugodno nas je iznenadilo. Grad je bio šaren, veseo, pun turista i domaćih ljudi.



Go to ImageShack® to Create your own Slideshow

Subotnje jutro proteklo je u kulturno-zabavnom programu kojeg su priredile mažoretkinje i umaški vrtići. Ovo s vrtićima mislila sam da će biti nešto nalik na Cvjetni korzo, ali se svelo na neku vrstu maškara. Ili se to samo meni pričinilo. Daleko od toga da djeca nisu bila slatka, i da neke grupe nisu dražesno otplesale svoje plesove. Jesu, al mi je malkoc čudno da se za vrijeme Sajma cvijeća gradom šeću mali Kinezi, harlekini i Indijanci…

Kupila sam na sajmu par žutih nevena, starija Potočnica je dobila ivančicu kao poklon za nastup mažoretkinja. Cvijeće smo posadili u žardinjeru ispred dvorišta. Iz Zagreba smo dovezli magnoliju-dvometrašicu, s cvjetovima i pupovima. Dobila sam je od seke za rođendan. Izvadili smo iz zemlje patku na opruzi



i na njeno mjesto posadili magnoliju. Patku sam bila ponudila bivšoj zaposlenici, da stavi u dvorište za svoje dvije djevojčice. Nije mi se javila već mjesec dana. Gradu nemam namjeru nuditi takvo što, pokazali su kakvi su još dok sam im nudila ljuljačku. Treba li kome od vas?

Jučer sam popila blog-kavu u Tondu! Izašli mlađa Potočnica, muž i ja u šetnju Sajmom i svratili u Tondo. Stiže mi SMS. Pita Kora-kri gdje se može popiti dobra kava u Umagu. Došla je na brzake, al je ostala dovoljno dugo da popije s nama kavicu. Et, ne mogu pobjeći od blog-kava… a teško mi palo…

Dakle, Chicago... Ovaj put sjedila sam u 3. redu parketa, u sredini, i doživljaj je bio daleko bolji nego za Briljantin (neki tamo red, skroooz sa strane).

Postava: Bojana Gregorić, Mila Elegović, Jasna Bilušić, Dražen Čuček, Ljubo Zečević, Hrvoje Banaj. Vrhunska. Bojana – em što pjeva, em što pleše... a kako tek diže noge... svaka joj čast. Iako je smatram distanciranom, odmjerenom, čak hladnom, oduševila me. Mila – moja ljubimica, s pravom. Gledah je kao Irenu, upoznah je kao dobrog duha Zlatnog lava, zaljubih se naprosto u tu prekrasnu, toplu, dragu umjetnicu. Navijala sam za nju u spektaklu Zvijezde pjevaju... Gledajući je u Chicagu, samo mogu reći – kapa dolje! Divim joj se svim srcem. Za Jasnu Bilušić mi je žao što nije imala više solo pjevačkih točaka. Ima prekrasan glas. Dražen Čuček – uvjerljiviji i bolji Billy Flynn od Richarda Geerea. Ljubo Zečević – dobroćudni medo toplog glasa. Hrvoje Banaj – i u Briljantinu i u Chicagu imao je žensku rolu. Duhovit, simpatičan, karikiranih pokreta i drhtavih usana (namazanih tamnim ružem sa šljokicama) pri izvođenju visokih tonova, tjerao je na smijeh čim bi se pojavio. A bome zna raditi i dobru špagu.

Društvo mi je pravila mlađa nećakinja. Kako sam joj ispričala da sam nakon Briljantina iskazala svoje oduševljenje fućkanjem (znam fućnut s jednim prstom u ustima, što nekima ne zvuči baš primjereno ženama u najboljim godinama, al...), očekivala je da ću i ovaj puta fućkati. No, publika nije bila ista. Većinom su to bili stariji ljudi, ni smijeh nije bio toliko glasan da bih mogla svoj pustiti do daske, tako da sam – u duhu s ostalim dijelom gledateljstva – i ja ostala suzdržana. Al sam svejedno oduševljena.

Skoro sam zaboravila spomenuti plesačice. Dakle... toliko lijepih, prekrasnih mladih žena... i mršavica i onih s naglašenim oblinama... vidi se da uživaju u svom poslu. Nasmiješene, usklađenih pokreta, vretenastih tijela... užitak za oči, muške a i žemske.

I još jedan lijepi detalj za svaku pohvalu. Na kraju predstave, pri naklonu svakog od izvođača, imali smo priliku čuti njihova imena. Bilo bi lijepo da se to događa i u drugim predstavama.

Danas doživjeh blog-kavu u šestero. Rudarka nas okupila, njojzi hvala. Sretosmo se tako ona, Mentina, Violasulpalco, Tata od formata, muški dio Života u dvoje i ja. Razgovor je tekao u pariće, u troje, napol-napol i u ostalim kombinacijama. Smijeh, dobacivanja, ozbiljni razgovori, pijuckanje kavice (bilo je i kave bez kofeina, na Mentininu radost). Slikavavali se, preko nekoliko puta jer nas je bilo sa zatvorenim očima (radije sam iza objektiva nego ispred, kad me opali onaj blic u glavu – znam i zažmirit, al se tješim da nisam jedina). Slike će mi dobro doći, moram si odmah označit tko je tko ak me senilnost ćopi da znam s kim sam bila… Oprostih se od društva prva, čekalo me kvarcanje. Oni ostadoše, i neka su.

Večeras odoh na kulturno uzdizanje. Kazalište Komedija, predstava Chicago. Opet moja ljubimica Mila. Bar se nadam.

A sutra prvo na obljetničko kvarcanje (20. – bliži se kraju, ihaaa) pa… adio, beli Zagreb grad!

Bila sam na kavi s Mentinom! Uspjela sam se ugurati u njen gusti raspored. Nažalost, vrijeme nam nikako nije bilo naklonjeno. Na blog-kavu stigoh žustrim korakom, nakon kvarcanja. Još je sjalo sunce i svi su nosili sunčane naočale. U "mom" dijelu grada. Mentina i ex-Zgbaba sjedile su već u kafiću. Zgbaba mi pokazala mokar kišobran. Žema pokisnula dok je stizala iz svog dijela Zagreba. Sjele se nas tri djeve bajne, započele priču, kadli naišao vjetar. Da vjetar. Orkan. Premjestismo se u zaklonjeni dio terase, ali ni tamo nismo mogle dugo ostati. Mentina nam se smrzla. I ne smrzla se, kad je imala bose nogice u tankim čizmicama… Tako naprasno završismo. Baš šteta. Hvala, Mentina, na ugodnom druženju! I Zgbabi, of skroz.

Šogor je jučer konačno došao iz bolnice. S dvije vrećice. Još mu nisu izvadili drenove, nosaka ih u džepu kućnog haljetka. Smršavio, glas mu se utanjio, pogrbio se… Sad se valja oporaviti, naviknuti na kuću, na ukućane, na životinje. Dok je šogor bol bolovao u bolnici, i dok su mu čačkali po trbušnoj šupljini i vadili tu slezenu a poslije i čistili gušteraču i narkozirali ga triput, mi dobile prinove u sestrinoj kući. Maca okotila četiri mačića, crna. Svaki petak ih uslikam, da mogu pokazati Potočnicama. Sad moje pišulje jedva čekaju Prvi svibnja, kad se svi spremaju u Zagreb, pa da curke zagnjave mačiće. I nadjenu im imena. Samo još nismo sigurni kojeg su spola ta mala crna klupka… Čim se maknu od maminog mlijeka, valja ih udomiti. Dvije životinje u kući su sasvim dosta. Ponekad i previše…

Moja Mrvica, moja mlađa Potočnica je na bolovanju. Sve teže podnosi moje odlaske. U petak i subotu je sve oke, jedva me dočeka, mazimo se, dio dana provede u igri ili za kompjuterom, ne traži da je uvijek uz mene. Al nedjelja… kad postane svjesna da popodne odlazim, i da me neće vidjeti pet dana… e, onda počinje bed. Ispraća me sa suzama u očima, ne pušta mi ruku… svaki put iznova pričamo o tome da moram ići, da moram završiti liječenje i da ću se uskoro vratiti i da ćemo opet normalno živjeti. Sasluša ona, klimne glavom ali… Evo, od ponedjeljka je doma, ne ide u školu. Boli je trbuh, povraća joj se. U jednom od razgovora što sam vodila s njom, reče mi da se boji da mi se ne dogodi nešto strašno u Zagrebu. Da ne nastradam na zebri ili u tramvaju il nešto slično… Obzirom kakve se vijesti čuju na Dnevniku i čitaju po novinama, u ovoj metropoli dnevno zgine par ljudi, vozači divljaju, kriminalci pucaju… ništa čudno da dijete pokupi sve te informacije i uhvati je strah. I tajo i ja pokušavamo joj objasniti da je meni tek dvije-tri minute do Klinike, prelazim jednu jedinu zebru, i to sa semaforom. I uvijek dobro provjerim ide li koja budala u autu dok je meni zeleno. Morat ću dijete za Prvog svibnja odvesti do Klinike da vidi kak je to stvarno blizu. Pile mamino… danas će je tajo odvesti do doktorice, nek je i ona malo pregleda i popriča s njom. Lani smo ono imali frku s helikopter-bakterijom, koja je izazivala trbuhobolje. Ak treba, nek djetetu izvade krfcu i nek provjere… iako sam skoro stoposto uvjerena da je boljka psihološkog podrijetla.

Danas navršavam 47 godina. S ovom postoji sličnost samo što se kosice tiče:





A kad kosa naraste, plest ću je u pletenice:

Daklem, Briljantin... Mogu biti jedino i samo subjektivna. Što može rezultirati ili hvalospjevom ili okrutnom kritikom. Jer se predstava dotikavle filma i pjesama iz moje mladosti...

U doba dok sam išla u srednju školicu, sisačka Muzička omladina (danas je to Glazbena mladež) ali i sindikat Željezare Sisak organizirali su posjete zagrebačkim kazalištima. Putovalo se busevima ili vlakom. Bila su to slavna vremena Jalte, Gubec bega i ostalih remek-djela. Bila su to vremena Sande Langerholz, Veronike Durbešić, Vlade Štefančića... Ponosna sam i sretna što sam imala priliku gledati takve veličine... I sad, poznavajući ona vremena, krenuh u Komediju s velikom znatiželjom. Ima li glumaca, redatelja, ljubavi prema mjuziklu i kazalištu, zanosa kao nekada... ili su se vremena promijenila?

...Oduševljena sam! I glumcima, i obradom songova, i koreografijom, i duhovitim obratima. Išla sam zbog i radi Mile Elegović. Ali i svi ostali su bili izvrsni. Čak i Ivica Kovačević, kojeg osobno ne šmekam... Uživala sam, zajedno sa mnom i kuma koju povedoh, a i ostatak publike. Pola publike činili su srednjoškolci, i njima se isto tako jako svidjelo. Pljeskalo se, fućkalo, uzdisalo, vikalo... Ma, atmosfera za čistu peticu. Sve je bilo za čistu peticu!

Oduševljene, prepune utisaka, međusobno si upadajući u riječ i prisjećajući se pojedinih scena i poštapalica, kuma i ja izađosmo iz Komedije. Spustismo se parsto metara prema Vlaškoj i upadosmo u drugi glazbeni izričaj. Nekolicina pristalih muškaraca (pa, pristali su svirati, zar ne?!), svaki sa svojom alatkom u ruci, pružili su – nažalost, malobrojnoj – publici ugodne trenutke opuštanja uz bessame-mucholiku glazbu. Dečki, vidimo se za dva tjedna!

Čeprpak navečer, nekih pol sata pred ponoć. Jelačić-plac. Hladno. Rijetki tramvaji. Nekolicina mlađahnih ljudi, više osamljenih žema nego muškaraca. Topla sjedala šestice. Skoro u ponoć nijemu uđoh u sestrinu kuću. Sestra me budna dočekala pred TV-om. Opisah joj svoju divnu večer, ispratih na spavanje. Još sam sat vremena ostala budna, pod dojmom...

I evo me kod kuće. Odvalila sam pola zračenja. Još nekoliko ovakvih brzinskih vikenada s obitelji i onda potpuni povratak. I ostanak. Tamo gdje pripadam.

Dakleeee, i ovaj blog... Od jutros pokušavam upisati post...

Mili moji, ja sam zaista bogata žena. Otkako sam dio blogerskog svijeta, moj život je dobio još jednu dimenziju. Naravno, prvo i najvažnije u životu mi je obitelj, moje Potočnice i muž. I imam prijatelje, s nekima sam "u vezi" i skoro pa četrdeset godina. I mal šira familija je za svaku pohvalu, obzirom da je nisam birala, hehe. Ali doživjeh u najboljim godinama i bonus. Vas. Pretvoriti poznanstvo, naklonost, simpatiju, povezanost koju sam ostvarila s nekima iz blogosfere u susret uživo, u ugodno čavrljanje i tavrljanje, eeee, koje je to zadovoljstvo!!!

Nakon uzbuđenja u utorak, i kave koju opisah u prethodnom mi postu, doživjeh još jedan blogerski susret. Sjedoh nakon jučerašnjeg kvarcanja na trajvan, pa put Autobusnog kolodvora. Kako su najavljivali za cijeli tjedan blesavo vrijeme , odlučih ići pa kud puklo da puklo. Oboružah se i sunčanim naočalama i kišobranom.Stavih kartu u džep, utipkah SMS porukicu Suncokretiću i javih da dolazim. Za nekih sat vremena stigoh u grad naše omiljene cvjećarke. Čekala me na kolodvoru. Skužih je otprve (bila jedina žema na tom peronu, ter je plavuša u meni odmah pametno zaključila da je ONA ta koju tražim i iščekujem). Izljubismo se i izgrlismo i krenusmo ulicama njenog grada.

Kad smo zasjele u kafić, našle bazu... priči nikad kraja. U međuvremenu je padala kiša, nevrijeme se spustilo, pa se razišli oblaci, mi se nismo dale van. Ja si na Internetu bila našla vozni red, zapisala par autobusa za Zagreb u neko pristojno vrijeme. Kao, dva sata u najduljem slučaju, pa gibam natrag... Je, malo sutra. Bujica riječi koja je tekla mal s jedne, mal s druge strane (došla je žena do riječi od mene, stvaaarno) trajala je i trajala . U neko doba zazvonio Suncokretiću mobitel, pita je muž za psihičko zdravlje i ima li namjeru doći kući taj dan. Pogledam na sat, kad ono... iha! Bolje i ne reći koliko smo odvalile... Hvala, Suncokretiću, na gostoprimstvu, bilo je veselo i ugodno!

Moram priznati da me sad pomalo strah za reputaciju. Mislim, na stranu to što su mi blogerske kave baš lijepo krenule... ne bih htjela da pomislite kako sam naporna , i da - ukoliko me uopće želite upoznati u stvarnom svijetu - morate sa mnom provesti sat-dva-tri-četiri. Mogu ja, znam ja i polusatnu kavu popiti. Jest da puno pričam, al znam i stati. I imam alarm na mobitelu, mogu si ga upalit da mi ograniči vrijeme. Nije bed.

... Večeras odoh pogledati Briljantin . A nakon predstave, vjerojatno virnem u Casino club Fortuna. Večeras svira Caiman Verde , međ njima Tata od formata . Pa ak tko može i želi, nek naiđe.

Jučer doživjeh višestruki blogerski susret. Bijaše nas većinu vremena troje, na kratko čak četvero blogera, plus dva maloljetna "bezjaka" (sudeći po roditeljima, ne gine im blogerska karijera). Nek mi oproste dvojica širokogrudnih muškaraca što ću ovom prilikom imenovati samo nježno žensko biće. Jer je posebna . Upoznah je danas uživo nakon dugo vremena čitanja, komentiranja i gmailanja. Srcu mi prirasla mila, draga, simpatična, duhovita, ponosna majka dva krasna sina, moja glasnogovornica za vrijeme boravka u Klinici, apsolventica u najboljim godinama, uskoro žema s dvije diplome - Dvojkica.

Susret je započeo na Svetom Duhu, završio u Sesvetama. I bijaše potpuno nalik na susret starih školskih prijatelja. Kao da smo već stotinu puta bili zajedno. Puno mi je srce i duša!

Otprilike jednako vremena je trebalo slavonskoj polublogerskoj obitelji da se iz Sesveta vrati u svoj grad koliko i meni da dođem javnim prijevozom do Črnomerca... Prođoh potpuno nepoznatim krajolikom. Do Dubrave. Ajd, od Dubrave na dalje sam prepoznala i Kraš, i Zoo, i Dinamov stadion. Kvatrić je obnovljen, i ne djeluje mi privlačno. Otuđen, nehuman. Čak su i cvjećarne nekako preozbiljne, najviše upadaju u oči vijenci... Daleko je to od onog Kvatrića prepunog cvijeća, sira, vrhnja, jaja, grincajga, šalate...

Danas je novi dan. I prilika za još jednu blogersku kavu. Cvjetnu.

U Umagu se od 11.-13. travnja održava Crofish - 3. međunarodni sajam ribarstva i ribarske opreme u Republici Hrvatskoj. Ha, sajam ko sajam. Ništ posebno. Šator bijeli na obali.




Pred šatorom par auta:



U šatoru par plovila:






Štandovi s maslinovim uljem, vinima, ronilačkom opremom... i tak.








Ovo smo uspjeli vidjeti u nekom kratkom razdoblju između dviju kiša. Dakle... cijeli vikend samo cmolji. Sunce vidjeh tek u nekoliko kratkih navrata. Pih.

Eto me kod kuće. Dva-tri dana Mediterana željela bih iskoristiti maksimalno. No, vrijeme mi baš ne ide na ruku. Prošli smo Sloveniju po kišurini, ovdje me dočekalo neko poluljigavo "bi-ne bi" vrijeme. Bar u jednu šetnju uz more ću otići al rublje neću uspjeti oprati koliko bih htjela, nema bure da ga na brzaka osuši...

Mogu reći da mi je ovaj tjedan dosta brzo prošao. Nakon blogerske kave u utorak, popih još jednu u srijedu (al ovaj put nisu bili u pitanju "novi" blogeri nego već viđeni – druženje je i ovaj put bilo veselo i ugodno). Popodne sam provela s vjenčanom kumom. Odvela me na kavu u Kaptol centar. Prošetasmo Tkalčom. Oduševile me potočnice u žardinjerama oko nekih kafića. (I inače, primijetih puno velikih, domaćih, uzgajanih potočnica po dvorištima.) Terase načičkane ljudima. Neki u kratkim rukavima, neki u jaknama. Nas dvije sjele u zavjetrinu, ali bez sunca i bome nam nije bilo za skinuti mantile. Čovjek se tako lako prehladi u ovakvim danima, a ja ne bih rada riskirati. Želim ostati zdrava, bez kihanja, šmrcanja i kašljanja.

Jučer sam se poslije "kvarcanja" zaputila u Sisak. Mama je imala rođendan. Provela sam s njom popodne i večer, nahranila me (mamino kuhanje, mmm). Pričale smo do dugo u noć. Spavanje u mom starom krevetu nije bilo baš najudobnije, često sam se budila, zvukove života u zgradi s puno stanova i tankim zidovima već sam odavno zaboravila... Jutros rano dizanje, da bih stigla na vrijeme u Zagreb. Mahala mi mati moja s prozora dok sam autobusom prolazila pored zgrade. Iz capraškog busa (Caprag je predgrađe Siska) presjedoh u vlak, iz vlaka uletjeh u tramvaj. Spakirala kod sestre torbu za put kući, otišla u Kliniku, obavila što sam trebala. U podne se nađosmo muž, svekar i ja i zapalismo u Umag.

Ovdje je danas otvoren Crofish, međunarodni sajam ribarstva. Šteta što je takvo vrijeme, neće baš biti puno posjetitelja. Prošli tjedan je održan prvi Festival monodrame. Selo mi se kulturno uzdizalo dok sam ja šetala glavnim gradom. Propustih tako par dobrih predstava. Najviše mi žao što nisam gledala Kseniju Prohasku i njenu Marlene Dietrich. Sigurna sam da bih bila oduševljena, kao i kad sam je gledala u monodrami posvećenoj Edith Piaf... Zato se spremam drugi tjedan odgledati Briljantin, a za dva tjedna planiram otići na predstavu Chicago, u Komediju. Da iskoristim boravak u velegradu i u kulturne svrhe.

Danas sam imala čast upoznati blogersku nonu. Vrijeme nam je proletjelo. Nismo stigle ni pol tema načeti, ni sve vas koje poznamo oblajati . Sigurno će biti još prilike za naći se i proćakulati...

Osim upoznavanja divnih ljudi u glavnom nam gradu, iskoristih dane i za kupovinu . Procunjala sam većim dijelom Ilice, obišla Vlašku, zavirila u Importanne galeriju. I uspjela naći prekrasan žuuuti novčanik. Prethodniku se raspao patentni zatvarač ter je prijetilo ispadanje kovanica svaki put kad bih ga izvadila iz torbe. Novi novčanik ima kopču za odjeljak sa sitnišima. Vjerujem da je to sigurniji način zatvaranja. Pretinaca - hrpa. Uvalila osobnu, zdravstvenu, kreditnu, vizitke, jedan flaster (zlu ne trebalo), ceduljicu na kojoj je moj tajo napisao drhtavom rukom da šalje puse. I nofce sam stavila, naravno . Sve to moje blago sad je obavijeno žutilom.

Nabavila sam i par pokrivala za glavu. Hvala na pitanju, kosa mi raste ubrzanim tempom, naočigled . I u danima kad sunce grije glava mi se znoji pod vlasuljom . Lagana marama mi se čini praktičnijim rješenjem . Tako nađoh u jednom malom vlaškom butikiću (ma, u Vlaškoj ulici) prekrasnu šarenu maramu. Ako vam kažem da su na njoj slijedeći motivi: ribe, šeširi, cvijeće, palme, peraje u ovim bojama: crvena, zelena, žuta, narančasta i ljubičasta,... zvučat će prestrašno . A nije.



Drugu nabavih u indijskom dućanu. I ta je živahnog karaktera. Da dozove proljeće u punom sjaju.

Kaskanje Ilicom rezultiralo je i nabavkom proljetnih cipela. Nisu talijanske, i nisu skupe. Obzirom da je raspon cijena obuće u ovom gradu od nekih šezdesetak kuna (platnene balerinke) pa do ohoho, moje su nove cipele sasvim pristojno koštale. Iako mogu potpuno odgovorno tvrditi da su talijanske cipele ljepše i puuuno jeftinije od većine koje sam imala prilike vidjeti.

Kupovina je gotova. Nisam puno potrošila, ipak sam ja skromna žema. Al stigli mi prošli tjedan putni troškovi za četiri terapije i bilo je slatko sprčkat djelić toga.

U četvrtak sam popila blogersku kavicu s blogericom znanom kao Zgbaba (koja to više nije). Blogerica bivša, sadašnja il buduća, al blogerica i kava je blogerska. Kavici se pridružila i njena gospođa mama. Ter smo nas tri provele dva sata u priči i pošalici. Najstariju damu među nama ovom prilikom posebice pozdravljam , budući da je poslije tvrdila da nemrem imat više od 35 godina i šlus. Da se ne bih tu sad pravila važna, neću ni reći koja mi je to blogerska kava u Zagrebu otkako sam se privremeno doselila…

U petak sam odradila i kontrolu i peto zračenje. Sve oke. Bila gotova prije podne, zahvaljujući stričeku fizičaru koji me primio odmah nakon kontrole, da ne dolazim u Kliniku dvaput. Muž je došao ujutro, obavio svoj posao u Zagrebu i u podne smo pobjegli iz velegrada. Odvukla sam ga u King Cross. Umjesto da sebi nađem novčanik, na kraju sam našla starijem djetetu čizme. Za 80 kuna. U Pitarellu. Čizme kakve bih i ja rada nosila. Al je Potočnica rekla da ih bude nosila. Mašala.

U Umag smo stigli kasno popodne. I vikend opet proletio. Mal prala veš, mal promijenila posteljinu, mal kuhala, mal pomagala svladat kemiju, mal provjeravala matematičku zadaću. Stigla i prošetati.




I dalje dizalice i teški strojevi caruju mojim selom. Nek se vidi, nek se zna…






Dvorište mi puno potočnica, ružice najavljuju cvat. I kivi mi je prolistao. Lani je bilo točno 28 plodova. Možda ove godine bude i više.



U subotu sam morala otići u Poreč, kupiti autobusnu kartu. Ne može se telefonski rezervirati. Šteta. Al smo bar prođirali s mlađom Potočnicom. Pokušali joj naći cipelice. Bez rezultata. Sve te proljetne balerinkice su preplitke za ortopedske uloške kakve dijete nosi…

I et, ponovo sam u Zagrebu. Stigla sinoć. Opet dva krcata busa vozila putnike iz Poreča u Zagreb. Skoro sve sama studentarija. Nisam znala da toliko mladih Istrijana studira u Zagrebu. Uglavnom, malo više od četiri sata vožnje. Poreč, Pazin, Rijeka, Karlovac, Zagreb. Učka još malo pod snijegom, snijega se vidi i do Ravne Gore. Dio novog dijela autoceste pod prvim slojem asfalta. Moglo bi se još kilometara otvoriti do početka sezone. Pa će cesta biti sigurnija.

Odoh ja kući svojoj. Obavila jutros kontrolu i primiše me ranije na zračenje. Gibam prije nego zavlada zastoj, kaos, euforija il što će već biti...

Ugodan vam vikend želim!

Još 27. Super mi je dogovoreno vrijeme, nema gužve u 13 h. I jučer i danas sam čekala samo 5 minuta dok me nisu prozvali. Nakon tretmana prošećem do Konzuma, kupim što treba i polako, s noge na nogu, vratim se u kuću.

Jutros me razveselio jedan majstor. Postolar. Odnijela mu cipele na popravak. Nije klasičan popravak nego mi se poderao špic na smeđim kaubojskim cipelama. Mislila sam da mi može zalijepiti novi komad kože na taj vrh ali kaže da bi mi se brzo odlijepio. Uzeo čoek cipelu pa je zagledao i odjednom mu se našao upaljač u ruci. Zapalio mi vrh cipele! Oprljio. Pa četkom nanio crnu kremu za cipele. I moja kaubojska cipela dobila "patinu" na špicu. Ma, fenomenalno! Iste radnje je ponovio i na drugoj cipeli, i ja imam najdraže cipele opet u hodnom stanju!!! I, znate što? Nije mi htio naplatiti, nije htio uzeti ni za kavu iako sam navaljivala (jesam, stvaaarno). Svaka mu čast!

On je meni učinio dobro djelo, a ja sam dvjema gospođama u zrelim al najboljim godinama pokazala kak sam dobro odgojena. U Ilici se auti parkiraju i na pločniku, naravno. I od njih jedva možeš proći, pogotovo ako si mal šireg kalibra. Ja se bez razmišljanja sklanjam i čekam u prolazu između dva auta da osoba iz suprotnog smjera prođe pa ja nakon nje uđem u to usko područje između fasada i auta. To sam učinila i tim dvjema gospođama. Obje mi pokloniše osmijeh, a bome mi je jedna dobacila: "O, ovo se rijetko kad može doživjeti!" Hehe... nek sam provincijalka, al sam pristojna...

Ono što sam do sad naučila u velegradu vezano je uz tramvaje i novine. Tramvajska karta u Zagrebu košta 8 kuna (dnevni promet), kad je kupite u nekom od kioska. U tramvaju ćete platiti 10 kuna, bilo kupivši kod ovlaštene osobe onaj papirić što se tura u automat, bilo poslavši mobitelom poruku "ZG" na broj 8585. Karta vam vrijedi sat i pol. Ova koju ste kupili putem SMS-a vrijedi u svim smjerovima. (Noćni promet – pojedinačna 16, u tramvaju ili SMS-om 20 kn). Možete kupiti i dnevnu kartu. Cijena – 25 kn, vrijedi u svim smjerovima. (Nekad, u moje vrijeme studiranja, mogao se kupiti blok od 10 karata, cijena bijaše manja od 10 pojedinačnih karata. Tog više neima.) Pa si kombinirate, ovisno koliko se vozate i kuda sve trebate stići.

Onda, oni niski, novi trajvani ne otvaraju sva vrata na svim stanicama. Ak se vrata ispred vas ne otvaraju, a stojite vani i želite ući – pritisnete gumb (puce, dugme) na samim vratima (u mraku svijetli zelenim svjetlom krug na tom gumbu) i vrata se otvore. Ako ste u tramvaju i hoćete van, ne pritisnete taj gumb nego puce na držaču za ruke. Mislim, dobro je znati, da ne popasete i odmah se razotkrijete ko provincijalac...

Novine. 24sata, posebno zagrebačko izdanje. Dijeli se besplatno svakog radnog dana u poslijepodnevnim satima. Vidjeh to na Jelačić placu. Raja prilazi kolporteru, on im daje novine, a oni njemu ništa... U mom selu, ljeti, mladac mi donosi Metro express u radnju. Ja mu platim bombonom. On sretan, ja sretna.