zekozeko

Ponešto o uvalama, plažama i doživljajima s naših plovidba.
Otok Krk je najpristupačniji, iz lučice na Kantridi do mosta smo za manje od dva sata. Vrlo često odlazimo na Krk kad imamo jedan ili dva dana na raspolaganju, a malo pomalo ipak smo ga oplovili cijelog. Često smo spavali na Vozu, na sidru, tamo je pjeskovito dno, ali nije jako plitko, mnogi nautičari (osim jedrilica) Voz koriste za noćenje iako kad bura jako puše ulazi i unutra u uvalu. Međutim, na Vozu se rijetko kupamo jer je more zamućeno, a ljeti bude i pretoplo. Za kupanje idemo rađe ispod Krčkog mosta, na sv. Marku ima nekoliko pristupačnih plažica, lijepo je i uz one hridi prema Krku, kao i taj dio Krka, nema gužve jer se s kopna ne može doći (za razliku od Voza), more je lijepo, dno zanimljivo.
Na putu prema Omišlju nalazi se par manjih uvalica vrlo lijepih za kupanje, kao i autokamp Pušća.



Uvala Omišlja je duboka i dosta zaštićena, ali nimalo zanimljiva za kupanje, tako da smo, mislim, samo jednom ulazili unutra.
Na putu prema Malinskoj još je nekoliko uvalica od kojih bi izdvojila Malu Janu i jednu malu uvalicu pjeskovitog dna, ugodne hladovine i, za mene, nepoznatog imena. Prepoznajemo je po izrazito zelenoj boji mora.
Šoto vento je ime u narodu za taj dio krčke obale jer je zaštićena od bure i s tim vrlo ugodna za plovidbu i boravak.
Iako, jednom prilikom, Monika je bila s nama na barci nekoliko dana i trebali smo je iskrcati u Glavotoku. Nalazili smo se par uvala (možda 15 -tako min vožnje ) udaljeni od Glavotoka. Kupali se, zezali, igrali jamb kad je nazvao tata (s terase na Zametu) i rekao da brzo bježimo od tamo jer će nevera, Lebićada, i da idemo bilo kamo samo ne u Glavotok! Svi troje pogled u nebo...plavo, bez jednog jedinog oblačka, čak i gledajući uokolo u daljinu, bez daška vjetra. Nismo se obazirali, klinci su se i dalje kupali, a mi smo nakon nekih 20 minuta, slijedeći prvotni plan, krenuli prema Glavotoku. Mislim da se nastavak priče naslućuje...vozeći prema cilju vidjeli smo oblake i škurinu kako se navlači s Cresa....brzo smo se vezali bočno za rivu (tad još nismo razmišljali o povratnom valu), taman iskrcali Moniku i djecu i onda je počelo....ajme kako ju je bacalo, Dado je zaronio i uspio jedan špag vezati za neki corpo morto i time je malo odmaknuti od rive. Stajali smo na rivi i gledali kako ju bacaju valovi, prelijevaju se unutra, stajali smo nemoćno i gledali kako će je razbiti....točno 45 min, a poslije sunce i mir kao da nikada ništa nije bilo.
Preživjeli smo našu prvu neveru i Bela lađa je preživjela i vozila nas još puno, puno.
Hvala ti tata, voljela bih da me još uvijek možeš upozoriti na razne nevere...

Dobro jutro, srijeda, 8. dan na putu...
Ustajemo u 6 naspavani, odmorni, preporđeni i spremni za Albaniju. Spremanje, oblačenje (hladno je tako da danas stavljam i potkapu) i bez doručka hit the road...
Prolazimo kroz neki kvart gdje sve kuće imaju puno krovića i balkončića kao da se trkaju tko će više...
Albanska granica...nema nikoga... samo mi...



Čim smo prešli još prljavije, smeće po svuda, dečki peru aute, iz guma za polijevanje svuda puštaju vodu u zrak, nama mašu, mašem i ja.
Cijelo vrijeme uz cestu smeće, sela i gradovi ( uključujući i Tiranu) kaos, prodaja svega na cesti po podu, iz kombija, zaprežna kola po cestama, sa strane koze pasu travu, ljudi bulje u nas, jadni, prljavi, siroti...koma. Voze užas ubacuju se, skreću, sve bez žmigavca, guraju se, vožnja teška, gužva je! Strašno naporna vožnja, jako ga boli ta desna ruka. Ne osjećam se nimalo ugodno...sve ono što smo vidjeli moglo bi se opisivati na 5 stranica. Uglavnom, šokirana sam, mislila sam da tako nečega nema nigdje na svijetu, bar ne u Europi.
Kad smo prilazili Tirani vozili smo se po autoputu, sasvim u dobrom stanju i odjednom cesta nestaje u naglom desnom zavoju, nivo ceste spušta se za ok 1 metar, uz rupe i pijesak po cesti. Žice...nešto nevjerojatno! Na kružnom toku krava pase...



Jedva čekam granicu s Crnom Gorom...grozna gužva...a žene i djeca idu od auta do auta i prose, mole, plaze po staklima, imaju i malu djecu na rukama, prljavi, bosi ajme strašno! A mi izloženi (nismo u autu), ja onaj veliki aparat oko vrata, pederuše oboje oko pojasa...dolaze do nas, žicaju, mole, njih puno oko nas, dodiruje mi komunikaciju na kaciga, ne znam na što bi čuvala....strašno! Kad mi je bilo najgore Dado je dao gas i počeo preticati kolonu po lijevoj strani...
Policajac nas zove da prođemo nekim pješačkim putem...jupi izlazimo iz Albanije! !!!
Crna Gora - ne puno, ali ipak bolje!
Ulcinj - grozna gužva, plaža krcata, čini mi se da ima apartmana i hotela po metru kvadratnom više nego bobica u šipku...strašno.
Duž crnogorske obale pičimo gore svuda gužva, auta puno...jedva smo dočekali hrvatsku granicu...nevjerojatna gužva...kolona par kilometara, srećom na motoru smo i obilazimo kolonu i ubacuje mi se u kolonu pred granicom. Naši provjeravaju te Albance i Crnogorce u autima stranih tablica, najviše talijanskih, a ima i nešto turista. Kolona se grozno polako miče naprijed...prolazimo nakon nekih pola sata čekanja....Hrvatska! !!!!! Osjećaj je divan...kao da smo došli doma, iako nas do doma čeka još oko 800 km.
Smjestili smo se u hotelu u župi dubrovačkoj ( malo prije Dubrovnika), ovaj put ne preko booking.com nego naletili bez veze.
Oduševio nas je restoran na koji smo naišli šetajući, mali, obiteljski, ugodan ambijent, a hrana vrhunska, lik je majstor na roštillju.
Sutra je kiša, vjerojatno nećemo krenuti kući, čekati ćemo petak kad je dobra prognoza. Znači...odmaranje...a i treba nam...

Onako smrznuta i nenaspavana spremam se za put... majica kratkih rukava, pa dugih, pojas, marama, jakna, čarape (ne stopalice), moto hlače, čak razmišljam o potkapi...idemo...
Cesta do Makedonije je super, preko brda, široka, malo prometna, nailazimo na ovce i koze na cesti. Predivna vožnja.



Na granici sve ok, carinik sa smješkom viče: " ooooo Hrvati!" Opet Makedonci traže zeleni karton i "saobraćajnu" :-) pa provjeravaju...
Vozimo prema Ohridu, ceste koma, prolazimo kroz Bitolu, ružan grad, puno velikih zgrada, blatno... idemo dalje....puno porušenih kuća...
Dolazimo u Ohrid...razočarani...jad i bijeda, prljavo, neuredno, zapušteno...idemo do jezera...uz cijelo jezero hoteli i apartmani jako puno ljudi, gužva.
Priroda predivna (ali da bi je doživio moraš izbaciti iz glave sve do tad viđeno) s velikom željom da se okupamo vozimo uz jezero....jako je veliko preko su planine i Albanija. Krcato malih plažica, trstika. Idemo u neki kamp na plažu...nema gužve, sve naokolo izgleda kao da je vrijeme stalo tamo negdje 70ih godina i kamp kućice i šatori i auti i oprema i infrastruktura čak i ljudi, Dado se okupao i jako je lijepo, voda je bistra, čista, nije pretopla, a ja sam na travici ispod topole malo ubila oko.



Skroz na lijevoj strani jezera je sv. Naum, samostan i predivno uređenih 100 metara obale, kao da smo došli na drugu planetu...paun šeta slobodno i nema smeća, travica, šetalište...ma sve predivno. Restoran Ostrovo - oaza! Na ulazu dućan s biserima, drvene klupe, sve onako seoski uređeno, pjetao i patke šetaju, stolovi na splavi, čamci, iako nismo imali namjeru, ostajemo tu na ručku/večeri. Hrana predobra, jeli smo nešto autohtono, dosta jeftina.





Još malo šetnjice uz jezero...
Smjestili smo se u jednom privatnom hotelu (booking.com) blizu centra za 30 e s doručkom. Već u 21 sat smo u krevetu...spavanac...

Hotel u Patrasu je odličan, a mi smo spavali kao bebice, valjda smo bili jako umorni. Doručak, oblačenje moto robe i pokret prema Meteorama imamo cca 300 km.
Peloponez na tom dijelu s kopnom, spaja predivan, dugačak most.



Još nekih stotinjak kilometara uz more, zatim se penjemo u planine prema Ioannini, a onda prema Kalampaki i Meteorama. Cesta je cijelim putem super čak je i komad novog autoputa koji nije ucrtan na našoj karti. Voznja po klancima između planina uvijek nam pruža zadovoljstvo, volimo se voziti. Ovaj dio kao da je malo čišći uz cestu, ima smeća ali ipak manje. Zanimljivo je da na parkiralištima uz cestu nema kanti za smeće ( tako je svuda), ali ima puno onih kućica.
Kad smo iz daljine ugledali stjene koje se uzdižu ostali smo paf. Krasno je.



Kada dodjes bliže izgleda jos ljepše, ogromne su. Smjestili smo se u kamp vrachas napravili šator, malo odmorili i išli u razgledavanje. Na vrhovima tih ogromnih stijena su samostani. ...uau oduševljeni smo, oboje smo zaključili da je to najbolje što smo vidjeli u cijeloj Grčkoj. Ne možemo unutra jer smo zakasnili 15tak min, jbg. Cesta vodi gore po planini tako da ih se vidi i od gore. Super! Na nekoj velikoj stjeni čekamo zalazak sunca....



Puno smo slikali i stjene i samostane ( ima ih preko 10), ne mogu ih sve staviti na blog, ali tko god misli ići na put u Grčku svakako treba planirati posjet Meteorama.
Očarani viđenim idemo u kamp na večeru. Restoran krcat, hrana povoljna i odlična, ugodan ambijent, svira Grčka muzika, vino super (pogotovo druga boca :-) ). Friško je, napokon nam nije vruće i ne znojimo se jupi!
Za spavanje sam obukla majicu kratkih rukava i zavukli se u vreće. U dva me probudila hladnoća pa sam obukla i maju dugih rukava i stisnula vreću. U 4 opet hladno pa sam se još pokrila ručnicima...i tako u jednom položaju odspavala do 6...koma.

5. Dan na putovanju; 2000 km. 17.8.2014.
Dobro jutro, Atena!
Odmah nakon doručka kacige i jakne ostavljamo na recepciji, kofere pokačimo na Mileta, ostavimo ga u garaži i pravac akropola i partenon.
Izrazito vruće jutro, obilazimo znamenitosti...pre, pre dobro. Do partenona na vrhu brda treba dosta hodati; jako je vruće iako lagano puše, zapravo je to rekonstrukcija; ali stvarno izgleda fantastično. Od gore je pogled na cijelu Atenu. Ogroman grad, ali malo zbijen. Idemo još do Zeusovog hrama.




Nedjelja je, pa nije gužva, zbog velikog vikenda svi su pobjegli iz grada, super! Crnaca i indijaca jako puno, nisam nacijonalist, ali ne osjećam se sigurno uz njihovo prisustvo, Dado naravno misli drukčije i kaže da je Atena izuzetno siguran grad hm...znam samo da smo mi u Rijeci izolirani od toga i drago mi je!
Sjeli na limunadu (skužili smo da svi piju limunadu, probali i oduševili se kako utažuje žeđ, sad samo nju pijemo!) napokon konobarica koja govori dobro engleski, pa sam je pitala za kućice i Dado je bio u pravu, radi ih obitelj kad netko pogine, kaze da se stavi slika unutra i svijeća. Ima ih jako puno...

Idemo za Korintski kanal autocestom. Opet naplata - svugdje se naplaćuje cestarina po ne znam kojoj shemi od 1 do 2 Eura, ali uvijek drukčije, već se kladimo :-), ovaj put 1,60! Korintski kanal je čudo koje je napravio čovjek!
Uspjeli smo vidjeti jahtu koja prolazi kroz kanal. Velikih brodova, nažalost, nije bilo.



Trebali smo ići u Mikenu, ali nekako smo se zasitili razgledavanja starog kamenja, koliko god impozantno izgledalo.
Cestom uz more idemo prema Patrasu, odlična cesta, jako puše pa su veliki valovi. Uz cijelu cestu se protežu šljunčane plaže na kojima se nitko ne kupa, valjda zbog valova. Stajemo na kupanac, more je super, ludiramo se na valovima kao djeca. Prevruće je za bilo što osim za kupanje.



Preko booking.com rezerviramo sobu u hotelu 4 zvjezdice za 50 E s doručkom.
Nakon odmora idemo dalje. Ovaj dio Grčke mi izgleda malo kultiviranije nema toliko smeća, a i kuće imaju krovove :-). Čini mi se da ima puno vikendica. Cesta je uska i svako toliko netko izlijeće ili pretiče, Dado je umoran, boli ga ruka, mislim da mu se upalio neki živac u laktu, pa lovimo još komadić autoputa i stići ćemo za čas. Što se mene tiče, lako podnosim vožnju, smjestim se iza između kofera, naslonim ko grofica i uživam...nakon 200 - tinjak km obično počinjem njurgat i tražiti pauzu, ali uglavnom sam ugodan suputnik... (jel tako Dado?)
Grci voze brzo i neoprezno (nije ni čudo da ima toliko kapelica) imaju široke dvotračne ceste tako da teoretski prođu tri auta, e oni to koriste i u praksi. Na autoputu pretječu i s desne strane, po zaustavnoj traci, ulijeću, izlijeću, prestrojavaju se, parkiraju na hrpu bez nekog reda, a s motorima skroz divljaju, koma.
Neki dan smo na autputu prešli nekog lika iz Skoplja i kad je vidio tablicu požurio je da nas stigne, potrubio, klimao glavom i dignuo palac sa smješkom :-). Fora je biti negdje gdje rijetko tko zna od kuda je naša tablica. U kampu smo sreli Slovence koji putuju obrnutim smjerom od nas u spačeku :-).
Patras, nema se ništa za vidjeti, lučki grad. Opet prepucavanje tko će prvi pod tuš, večera (škampi za 8 e - ubili se, restoran uz samo more, praktički na plaži, romantika uz svijeće) i spavanje, umorni smo, pogotovo Dado, boli ga desna ruka i rame, ukoči mu se za vrijeme vožnje.

Ranom zorom oko 6 i pol po našem i 7 i pol po ovdašnjem vremenu zapakiramo šator i stvari i krećemo za Delfi.
Spavala sam grozno, bilo je tvrdo i vruće, stalno sam se budila, ali je zato Dado spavao ko beba.
Sad je komad brze ceste uz more, stajemo na doručak sve na grčkom odlučujemo se za sendvič iz kojeg viri sir i pomidor!



Idemo...sa strane nam se proteže planinski masiv s najvišim vrhom Olimpom (nećemo gore jer bi izgubili puno vremena). Nakon pedesetak km uz more skrećemo na cestu koja kroz centralnu Grčku vodi dolje do mora s druge strane.



Opet kućice, neke imaju više svodova...kao male đamije...raznih boja, danas sam vidjela jednu s malim ograđenim dvorištem. Puno ih je. Slikala sam ih s aparatom i jedva jednu mobitelom pa ti šaljem. Kaže Dado da bi to mogla biti mjesta gdje je netko poginuo, hm malo ih je previše...
Cesta se penje u planine idemo prema Larisi, predivni krajolici, brežuljci i brda, polja sva izorana. Cesta tako ugodna za vožnju motorom. Dado je cijelim putem vozio jako pažljivo, oprezno i ne brzo, na ovoj cesti nema baš prometa zato uživamo u vožnji...



Zaobilazimo Larisu i idemo južnije prema Lamiji cesta jos bolja...uživamo. Ajme kakva su to sela, zabiti teške. Ali priroda predivna i svježi zrak.
Inače su grci jako neuredni i neekološki osviješteni, svuda uz cestu je smeće, skoro neprekidno. Oko baja razbacano smeće. Jako puno ljudi je prljavo, neuredno, raščupano i svi puše. Na motorima se svi, baš svi, voze bez kaciga čak i po gradovima.
Uz cestu stalno te čudne kućice. ..
Sad počinju i velike planine vozimo kroz kanjone predivno je.
Stajemo kupiti vode na benzinskoj u teškoj pripizdini, ispred stol i tri lika s cigaretama bulje u nas, benzinska u skladu s teksasom iz filmova, likovi bulje bezobzirno, prate svaki naš korak, osjećam se kao da će, ko kauboji, izvući pištolj...malo jezivo, popišam se bolje da ne znaš u kakvom wc-u i bježimo dalje.
Inače, na par mjesta smo vidjeli benzinske u privatnim kućama kao da bi ti na Zametu u prizemlju stavila dućan, vani dva stupa i vozi miško!
Lamija, počinju maslinici i zrak je već puno topliji idemo u Delfi, opet na planinu, ali s druge strane. Vruće ubitačno, ipak se odlučujemo ići u obilazak Apolonovog hrama. Predivno je, svodovi, stupovi, teatar, vodovod, kanalizacija, zavjetni hram...dosta toga je rekonstrucija, ali puno je originala sačuvano. Legenda kaže da su puštena dva orla i gdje se sretnu biti će hram...pa makar i na vrhu planine...





Ručamo u nekoj tavernici iz koje je predivan pogled skroz do mora.
Promjena plana, nećemo tu spavati, idemo u Atenu!
Cesta ide po planini i predivno je, osim krasnog malog Delfija, nailazimo na još jedan gradić, planinski, fora je vidjeti kuće u tim brdima.
Spuštamo se, cesta lijepa, sve je toplije, iako se gore činilo da toplije ne može!
Uključujemo se na autoput i još malo pa smo u Ateni i hotelu u samom centru kojeg smo preko booking.com rezervirali ranije. Topimo se od vrućine, hotel ima garažu za Mileta (nek i on malo uživa i odmori), tuširanje i pravac večernji obilazak Atene!

Jutros je sve malo bolje izgledalo....i hotel i ceste i ljudi....osim doručka :-) ma bio je klasika: sir, dvijr vrste salame i to je to. Mislili smo malo prošetati po Skopju, ali je već u 8 bilo jako vruće, pa smo sve znamenitosti obišli motorom, što se je pokazalo odličnom odlukom jer bi inače krepali od vrućine do Soluna.
Skopje je jako veliki grad, ima krasne trgove, zgrade, parkove, spomenike, slavoluk pobjede...sve čisto i obnovljeno...stvarno sjajno. Ali...odmah iza ugla barake, porušene kuće u kojima se živi, čudne građevine...strašno!







Mi pičimo prema Đevđeliji i grčkoj granici, uz rijeku Vardar i cesta lagano krivuda, okolo planine, baš ugodna vožnja. Oni tu cestu označavaju kao autoput i jesu dvije trake, a nama to izgleda kao da je netko odlučio da se po našoj magistrali (prije renoviranja) vozi dvjema trakama u istom smjeru! Ne vidimo drugu cestu za nazad???
Taj dio Makedonije nije baš naseljen, a što južnije idemo ima sve više vinograda, nepregledni vinogradi i na ravnicama i među brdima, lijepo.
Nestrpljivo iščekujemo granicu, vruće je.
Makedonci nas puštaju van bez pregleda, a na grčkoj granici gužva, jako je vruće skidamo jakne, topimo se, nigdje ni komadić hlada...tri kolone se spajaju u jednu...kaos...beograđana ko salate. Dado propusti nekog talijana s četvero djece u autu, a lik od iza (i njegova baba) mu je.. mater, trube i nabijaju se na motor! Iz usranog klimatiziranog mercedesa seru, a mi na zvizdanu, Dado lud šalje babu u kur.. (ja smirujem) i još se izbečio na nju tako da je odmah zatvorila prozor! No comment!



EU napokon...široka cesta, sa strane oleanderi...bez jakni smo ( znam, znam) tako da nas vjetar malo hladi i sa sobom odnosi i nervozu...pjevamo jedinu pjesmu koju znamo a da se spominje Grčka. ..grkinjo znaj, svemu je kraj...:-) Cesta jako duga i potpuno ravna.



Sa strane ceste primjećujemo male kućice (veličine kao za ptice) kao minijaturne kapelice...nemamo pojma šta je to...svako toliko se pojavljuju bez pravila...slatke su...neke malo veće ili šire, neke s nekakvim dodatcima kao dupli krovići, svih boja su...i sve imaju križ???
Malo po malo i eto nas u predgrađu Soluna....ne znam sta bi rekla...kuće razbacane, niske, bez krova, šarene...bez veze, cesta široka. Joj uopće mi se ne sviđa...i još ne vidim more...već mi malo fali! I onda te kuće postaju sve veće i sve ljepše..mooooore jupi... centar je predivan...krcato hotela i kafića..odmor na jednoj terasi, naručit ćemo bocu vode i neki sok...dolazi konobar i nosi vodu i čaše? ??pa nismo još naručili? ?? Aha čim sjednes dobiješ vodu i one mini kornetiće( to ne naplaćuju)...grozno je vruće...




Kako se razgledavanje Skopja na motoru pokazalo praktičnim, Kati ukucamo 4 najvažnije znamenitosti i krećemo....super...danas je i grcima praznik pa nije bila gužva i sve smo lijepo posjetili...
Dosta grada! Idemo u prirodu...vozimo se 30-tak km južnije prema Atini (opet one kapelice! Hm...) do prvog kampa. Iznenađeni cijenom od 15 eura i umorni odlučimo ostati iako kamp i nije nešto. Toliko je vruće da se topimo...kupanje u moruuu juriš! Pješčana plaža, toplo more, lagani vjetric...uživamo.



Čudno je da na plaži ima 10-tak ljudi svi su drugi na bazenu...da bazen u kampu!
Ispred jednog šatora grci plešu neko njihovo kolo na neku narodnu muziku...za moje stanje uma i tijela, preglasno! Općenito su glasni, a od kampa su napravili smetlište. Metalne konstrukcije iznad kamp kućica, najloni, cerade, daske, limovi...
Večeramo ražnjiće ( oni to zovu suvlaki...ili tako nešto ) još malo druženja i polako u krpice...



Danas smo napravili oko 400 km Dado spava pa ne znam točno, ali dogovor je da nećemo više od 300/dan do polaska kući.
Sutra-Delfi arheološke iskopine...

Baš sam nekako umorna...puno smo se navozili danas oko 600 km, sad više nećemo imati tako duge rute.
Noć smo proveli u strogo zatvorenoj i klimatiziranoj predivnoj sobi jer je u Iloku na jednog stanovnika 300 komaraca! Već u 7 smo bili na doručku. Dobili smo "iločki doručak" - jaja na oko, kobasica, panceta, sir, sve peceno na masti...vrlo obilno i vrlo ukusno. Zaboravila sam ti reci da smo sinoć jeli lepinjice kao što ti napraviš samo pečene na masti...udavila sam se.

Dunav smo prešli prema Bačkoj Palanci i time ušli u Srbiju...oboje prvi put u životu...stajemo na benzinskoj kupiti auto kartu, a lik se raspriča kako i on često putuje, preporuči nam hotele u Makedoniji i savjetuje nas o cestama kroz Srbiju. Zadovoljni dobivenim informacijama krećemo dalje prema Novom Sadu kroz Inđiju...cesta ok (nismo htjeli na autoput), sela dosta zapuštena neuredna iako su polja većim dijelom obrađena...često nas zaplahne stajski miris :-). Bilo je oblačno i idealno za vožnju.
Novi Sad...veliki grad...nas interesira tvrđava Petrovaradin... Pogled s tvrđave puca na cijeli Novi Sad, Dunav je jako širok u tom dijelu, brodovi veliki, mostovi lijepi. Poželjela sam vidjeti Balaševića...ipak je to njegov grad!



U muzeju tvrđave je postav "što smo ostavili, a što uzeli iz Jugoslavije". ..plaćamo ulaznicu od 400 dinara i preko sat vremena ostajemo unutra vraćajući se u djetinjstvo vizualno, osjetilno, zvučno i mirisno. Oduševljeni!



Puni dojmova krećemo za Beograd...prilazna cesta je grozna (ima i autoput pa valjda ne očekuju da netko ide ovuda), nigdje putokaza, ušli smo u grad i to skužili po zgradama jer oznake nema nikakve, kao ni putokaza za autoput kroz centar. Gužva je bila očajna, jako veliki grad, užasno nam je bilo vruće...gubimo strpljenje jer ne nalazimo autoput! Na kraju smo stali i namjestili Katu (navigacija na Dadotovom mobu) da nas izvuče iz grada!
Ukrcali se na autoput i na odmaralištu stali ispod velike topole skinuli se, reskopčali, izuli, napili vode i malo odmorili na klupicama! Nakon odmora krećemo dalje prema Nišu, ima dosta...skoro 300 km...jako nam je vruće...
Nakon dva sata i dva stajanja radi tankanja i odmora stižemo u Niš i zadovoljni što smo ubrzo na makedonskoj granici prašimo dalje...inače autoput je loš, pokrpan, trava nepokošena, stalno neke rupice...ali jeftin 100 dinara, vrlo je prometno.
Nakon Niša još lošija cesta...i nikako doći do te granice...guzica me peče, kostobrani na koljenima me stišću i žuljaju ne mogu više...kaze Dado da stajemo na prvoj benzinskoj jer mora i tankat...a benzinske ni za lijek... na kraju stajemo kraj nekog motela Jasenak ili nešto slično...odlučimo potrošiti preostale dinare pa kupimo njamb čokoladne kekse i vodu...keksi potpuno slijepljeni...koma...kidamo tako i papamo...nemamo izbora, ali tjesimo se jer je granica tu blizu...to smo rekli oko 5, na granicu stižemo u 7 i 10! Kostobrane sam izvukla iz hlača, a guzica me vise ne boli ni ne peče...jer je drvena pa ne osjetim! I Dado je već umoran...temperatura kao da se još povisila...na granici gužva, policajac nas zaje... provjerava motor, naše putovnice temeljito i traži zeleni karton koji je dado stavio ispod sica...jupi...mičemo se sa strane...skida mrežu i vreću pa bočni kofer pa sic pa u nekom najloniću evo ga! Zeleni karton! Dado potpuno mokar...pokazuje karton i možemo dalje...Makedonijaaaa!
Uzalud veselje vozimo se po kao nekom autoputu koji smo platili 1 euro, nema žice tako da ljudi pretrčavaju...tip s kolicima...Makedonci piče ko ludi, a cesta za Grbaste je Amerika naspram ove...okolo čudna zdanja i predivna priroda...zalazak sunca...



Već je lagano padao mrak kad smo ušli u Skoplje, jako veliki grad, osjećam se nelagodno, gubimo se, odlučujemo pitati Katu da nas odvede do hotela sa booking.com i stajemo sa strane...jbt nismo mogli bolje dva lika iz bunkera nešto dilaju, prolaze dečki na nekom čudnom vozilu s prikolicom...Dado ukucava, a meni nije svejedno...prilazi nam tip (jedan od dvojice kod bunkera) gotova sam, Dado kaže da paničarim bez veze, pita lik jel trebamo pomoć, ma ne treba samo bježi, dado priča s njim lik zove nekog poznatog u hotelu i nalazi nam povoljnije smještaj jer smo bikeri...hvala, hvala vozi miško...( hotel je rupa). Jos se malo gubimo po centru...svakakve face, dečki bez kaciga na brzim motorima...iz busa nas čudno gledaju, skroz je mrak...laganini panika...dado je cool...jedva nalazimo smještaj 80 eura za oboje a doručkom...puno ali jbg sad nemamo šta tražiti dalje, preumorni smo...nema ni garaže...jadan Mile cijelu noć sam vani.
Hotel bzvz i nema restorana, gladni smo ali nikamo nam se ne da...ima paštete, mesnog nareska i malo tramezini kruha iz Rijeke...i onih slijepljenih njamb keksa...mljac!



Plan za sutra? Dnevni obilazak Skopja, noćni mi se nikako nije svidio - teksas! Zatim doći do Soluna ( oko 300 km) pronaći kamp i kupati se do navečer...odmor...
Pusa svima...tipkamo se sutra...

Putopis iz Grčke je kopija mojih mailova, koje sam redovito slala Moniki... pisani su u raznim uvjetima, čak i u vožnji, nisam ih htjela puno uređivati tako da će vjerojatno biti pokoja greška, ali eto...takvi su originali.
Dodavala sam jedino slike.
Nadam se da će biti zanimljivo...

Kolovoz, 2014.
Alo Moka...evo mi jutros u 6 i pol polako nakrcali Mileta i iz Rijeke krenuli put Zagreba po Dadotovu putovnicu. Tamo smo stigli laganini...pola po staroj cesti, a pola po autoputu. Ali kad smo stigli pred rusko veleposlanstvo skoro pali na guzicu kolika je gužva bila...ćekali smo skoro dva sata...za poluditi!
Oko 11 i nešto smo krenuli dalje po autocesti....stali u Novoj Gradišci na groblju...toliko je bilo vruće da sam se skoro srušila u onoj teškoj motoriatićkoj opremi, a tamo nije bilo ni mrvica hlada i ni mrva vjetra...grozno. Nakon što smo obavili groblje i obišli staru didinu kuću nastavili smo dalje autoputom prema Beogradu i negdje usput odlučili ici u Vukovar. Najprije smo se u jednom parku u debeloj hladovini presvukli u kratke hlače i majice jedva smo se odlijepili od jakni...napokon odahnuli...



Zatim smo obisli bolnicu, groblje i ovčaru, te se pod dojmom zaputili u kratko razgledavanje Iloka ( iznenadilo nas je da je zemlja cijelim putem skroz obrađena sve je posađeno, a najljepša su polja suncokreta...nepregledna) i plan je bio nešto pojesti i nastaviti dalje preko Novog Sada.



Međutim, restoran u kojem smo se zaustavili jesti, oduševio nas je, a i ugledala sam da je noćenje s doručkom za oboje 250 kn...imaju kušaonu vina i predivne podrume...jednoglasno odlučujemo ostati...soba predivna...i sad smo sjeli papati ovdašnje specijalite...po vrlo povoljnim cijenama...
Sinoć nas je tip vodio u dva iločka podruma jedan iz 18 stoljeća. Za vrijeme rata podrumi i vinogradi nisu korišteni tako da je većina bačvi (pogotovo one velike) propalo kao i vinogradi. Od 1996. Polako se sadio potpuno novi, mladi vinograd i Traminac im postiže nagrade gdje god se pojavi, odlično vino!
Zamisli za vrijeme rata je gotovo svo vino koje se nalazilo u podrumima spečeno u rakiju, a najstarije vrste su ipak sačuvane zahvaljujući liku koji je prije odlaska iz Iloka zazidao (upotrijebio je staru ciglu i zamazao ju s pljesni kako se zid ne bi skužio) jedan mali dio podruma u koji je stavio stara vina, tako da su do dan danas opstala...ima botilje koje su se točile na krunidbi neke engleske kraljice i sada boca tog vina košta 1550 eura!!!



Večera je bila odlična, a i od doručka puno očekujemo!
Sutra je plan krenuti rano za Novi Sad kratko razgledavanje, Beograd - samo prolazak kroz grad pa autoputom do Niša i spavanje u Skopju to je oko 600 km, a toliko smo i danas napravili (to je nekako optimalno po ovoj vrućini, moglo bi se voziti još ali to bi bilo mučenje i forsiranje). S obzirom da se već prvi dan nismo strogo držali plana puta, tko zna što nas sve sutra čeka...