zekozeko

Dobro jutro, srijeda, 8. dan na putu...
Ustajemo u 6 naspavani, odmorni, preporđeni i spremni za Albaniju. Spremanje, oblačenje (hladno je tako da danas stavljam i potkapu) i bez doručka hit the road...
Prolazimo kroz neki kvart gdje sve kuće imaju puno krovića i balkončića kao da se trkaju tko će više...
Albanska granica...nema nikoga... samo mi...



Čim smo prešli još prljavije, smeće po svuda, dečki peru aute, iz guma za polijevanje svuda puštaju vodu u zrak, nama mašu, mašem i ja.
Cijelo vrijeme uz cestu smeće, sela i gradovi ( uključujući i Tiranu) kaos, prodaja svega na cesti po podu, iz kombija, zaprežna kola po cestama, sa strane koze pasu travu, ljudi bulje u nas, jadni, prljavi, siroti...koma. Voze užas ubacuju se, skreću, sve bez žmigavca, guraju se, vožnja teška, gužva je! Strašno naporna vožnja, jako ga boli ta desna ruka. Ne osjećam se nimalo ugodno...sve ono što smo vidjeli moglo bi se opisivati na 5 stranica. Uglavnom, šokirana sam, mislila sam da tako nečega nema nigdje na svijetu, bar ne u Europi.
Kad smo prilazili Tirani vozili smo se po autoputu, sasvim u dobrom stanju i odjednom cesta nestaje u naglom desnom zavoju, nivo ceste spušta se za ok 1 metar, uz rupe i pijesak po cesti. Žice...nešto nevjerojatno! Na kružnom toku krava pase...



Jedva čekam granicu s Crnom Gorom...grozna gužva...a žene i djeca idu od auta do auta i prose, mole, plaze po staklima, imaju i malu djecu na rukama, prljavi, bosi ajme strašno! A mi izloženi (nismo u autu), ja onaj veliki aparat oko vrata, pederuše oboje oko pojasa...dolaze do nas, žicaju, mole, njih puno oko nas, dodiruje mi komunikaciju na kaciga, ne znam na što bi čuvala....strašno! Kad mi je bilo najgore Dado je dao gas i počeo preticati kolonu po lijevoj strani...
Policajac nas zove da prođemo nekim pješačkim putem...jupi izlazimo iz Albanije! !!!
Crna Gora - ne puno, ali ipak bolje!
Ulcinj - grozna gužva, plaža krcata, čini mi se da ima apartmana i hotela po metru kvadratnom više nego bobica u šipku...strašno.
Duž crnogorske obale pičimo gore svuda gužva, auta puno...jedva smo dočekali hrvatsku granicu...nevjerojatna gužva...kolona par kilometara, srećom na motoru smo i obilazimo kolonu i ubacuje mi se u kolonu pred granicom. Naši provjeravaju te Albance i Crnogorce u autima stranih tablica, najviše talijanskih, a ima i nešto turista. Kolona se grozno polako miče naprijed...prolazimo nakon nekih pola sata čekanja....Hrvatska! !!!!! Osjećaj je divan...kao da smo došli doma, iako nas do doma čeka još oko 800 km.
Smjestili smo se u hotelu u župi dubrovačkoj ( malo prije Dubrovnika), ovaj put ne preko booking.com nego naletili bez veze.
Oduševio nas je restoran na koji smo naišli šetajući, mali, obiteljski, ugodan ambijent, a hrana vrhunska, lik je majstor na roštillju.
Sutra je kiša, vjerojatno nećemo krenuti kući, čekati ćemo petak kad je dobra prognoza. Znači...odmaranje...a i treba nam...