Marketing
Krk
Ponešto o uvalama, plažama i doživljajima s naših plovidba.
Otok Krk je najpristupačniji, iz lučice na Kantridi do mosta smo za manje od dva sata. Vrlo često odlazimo na Krk kad imamo jedan ili dva dana na raspolaganju, a malo pomalo ipak smo ga oplovili cijelog. Često smo spavali na Vozu, na sidru, tamo je pjeskovito dno, ali nije jako plitko, mnogi nautičari (osim jedrilica) Voz koriste za noćenje iako kad bura jako puše ulazi i unutra u uvalu. Međutim, na Vozu se rijetko kupamo jer je more zamućeno, a ljeti bude i pretoplo. Za kupanje idemo rađe ispod Krčkog mosta, na sv. Marku ima nekoliko pristupačnih plažica, lijepo je i uz one hridi prema Krku, kao i taj dio Krka, nema gužve jer se s kopna ne može doći (za razliku od Voza), more je lijepo, dno zanimljivo.
Na putu prema Omišlju nalazi se par manjih uvalica vrlo lijepih za kupanje, kao i autokamp Pušća.
Uvala Omišlja je duboka i dosta zaštićena, ali nimalo zanimljiva za kupanje, tako da smo, mislim, samo jednom ulazili unutra.
Na putu prema Malinskoj još je nekoliko uvalica od kojih bi izdvojila Malu Janu i jednu malu uvalicu pjeskovitog dna, ugodne hladovine i, za mene, nepoznatog imena. Prepoznajemo je po izrazito zelenoj boji mora.
Šoto vento je ime u narodu za taj dio krčke obale jer je zaštićena od bure i s tim vrlo ugodna za plovidbu i boravak.
Iako, jednom prilikom, Monika je bila s nama na barci nekoliko dana i trebali smo je iskrcati u Glavotoku. Nalazili smo se par uvala (možda 15 -tako min vožnje ) udaljeni od Glavotoka. Kupali se, zezali, igrali jamb kad je nazvao tata (s terase na Zametu) i rekao da brzo bježimo od tamo jer će nevera, Lebićada, i da idemo bilo kamo samo ne u Glavotok! Svi troje pogled u nebo...plavo, bez jednog jedinog oblačka, čak i gledajući uokolo u daljinu, bez daška vjetra. Nismo se obazirali, klinci su se i dalje kupali, a mi smo nakon nekih 20 minuta, slijedeći prvotni plan, krenuli prema Glavotoku. Mislim da se nastavak priče naslućuje...vozeći prema cilju vidjeli smo oblake i škurinu kako se navlači s Cresa....brzo smo se vezali bočno za rivu (tad još nismo razmišljali o povratnom valu), taman iskrcali Moniku i djecu i onda je počelo....ajme kako ju je bacalo, Dado je zaronio i uspio jedan špag vezati za neki corpo morto i time je malo odmaknuti od rive. Stajali smo na rivi i gledali kako ju bacaju valovi, prelijevaju se unutra, stajali smo nemoćno i gledali kako će je razbiti....točno 45 min, a poslije sunce i mir kao da nikada ništa nije bilo.
Preživjeli smo našu prvu neveru i Bela lađa je preživjela i vozila nas još puno, puno.
Hvala ti tata, voljela bih da me još uvijek možeš upozoriti na razne nevere...
Post je objavljen 25.10.2015. u 06:28 sati.