The Last Broadcast

subota, 31.03.2007.

Dijasporaške zabilješke broj 5678: grozničava grozota obične greznice

Pripizdina. Vukojebina. Vučja jazbina kojoj je i Bog reko laku noć i pobjego glavom bez obzira ostavivši nas na milost i nemilost Sotoni najvećoj. Ovo je tek toliko da dočaram čari osebujnih, zanimljivih, kultoroloških i inih događaja.

Vijest dana: kaj ste čuli, Lojziki se zaštopala greznica (za neupućene: septička jama). Znate, to joj je sad sve van steklo pa su joj došli pumpat van. Super! Odemo majka i ja u šetnju bespućima zelenim mladonosnim i nabasamo na Lojziku kako joj crveni Zetor Proximotor (mislim da je bio baš taj jedan od novijih modela) crpi septičku jamu u onu famoznu Creina cisternu. Smrad do ušiju (čudna neka stilska izreka), Lojzika i Lojz se križaju uzduž i poprijeko. Oboje kopaju i ruju vilama i štihačama. Ne znaju di im propušta. A vonj prirodnog đubriva širi se nosnicama i puni pluća. Para ih ko najoštrija satara svinjska rebarca. Vonja se po prirodnoj ljepoti i divoti prirodnoseljačkih dobara. Navodno im je sve poplavilo i u kući. Fantazija života, nema šta. Susjedi se okupili. Komentiraju. Daju direktive. Di da ide cijev, što da se pumpa, zašto se zaštopalo, koja je poanta svemira. Skoro pa da ne zasjednu, rasklope sklopive stolce, izvade roštilj i flaše sa mladim vinom. A još da se zapjeva, e, to bi bilo…

Pa sad ti budi Lojzika i Lojz! Nije njima lako. A bome ni meni. Divota, ko ne bi živio u ovom slijepom crijevu provincije? Grozničavo očekujem sutrašnju vijest dana. Apsolutno uzbuđenje i iščekivanje me prebija u samu koštanu srž.

- 20:25 - Komentari (52) - Isprintaj - #

petak, 30.03.2007.

Ostala si uvijek ista!

To je sigurno pjevao neki Mate Mišo. Darko Domjan. Ili Milo Hrnić. Možda čak i Zlatko Pejaković. Jedan od njih, uglavnom.

Sletih, ugurah se u Fiestu splitskih registracija (da, da, mogu si od sad prikeljit još jednu etiketu, i to etiketu Splićanke kakve nema) i dođoh do sela malog. A uselu malom svakovijeh rabota uvijek ima. Majka mi napunila uši sa svim najnovijim događajima iz susjedovih života. Pa čak i to da svi okolni župnici imadu po par ljubavnica i da jedna od njih živi upravo tu negdje od nas. Super, koja Sodoma i Gomora! A uvijek se žalim kako mi je ovdje ustajalo. Ih!

No, ne lezi vraže, najbolje je kad moram izać u jedan od obilja (čitaj 2) dućana – jedan na rvackoj, jedan na slovenskoj (domovinskoj) strani. Malko se snebivam da tako nešto napravim pošto ne znam da li imam 5 nogu, 2 rogova na glavi, 6 očiju, ali svi bulje ko da se dokotrljah sa Saturna. I okreću glave, izduljuju vratove, oči im ispale. A nisam cak ni gola, ni polugola. Bit će da odišem nekim drugim dahom nego oni, ko bi ga znao?! Aj dobro, mislim si, idemo dalje. E, tek onda počne: jooooj, gospođo, pa ovo vam je kćerkica (da, kćerkica ti u gaćama, i to ona od 567 godina) – to mojoj majci. Joooooooooj, pa zadnji puta sam je vidio/vidjela prije 346 godina, a ista je, niš se nije promijenila. Sad da li je to za zabrinut se ili ne nisam još uspjela prostudirat: možda to znači da sam ko mumija balzamirana u prostoru i vremenu i ko da nikad se makla iz selendre nisam? Ili da to protumačim ko neku funky metaforu da sam još uvijek mladonosna ko kap rodonosne rosne rose u tek probuđeno proljetno jutro? K tome oni misle da ja njih znam, a pojma nemam koji su, samo kimam glavom ko pajac i namjestim neki izvitopereni smješak nevinašceta od uvca do uvca. Neki me i cmaču što izuzetno obožavam i volim. Naprosto fantastično!

Ili me majka preduprijedi pa me uvali kazavši na glas i pred svima Jel’ se ti sjećaš Micike?? Jao, šta ću sad, dotjerana sam do pred zid za odstrel? Šta mi preostaje doli skrušeno kimat glavom pametnom i blesavo se cerekat, a u glavi se očajnički vrti magnetofonska vrpca naprijed-natrag, u očajničkoj nadi da ću prepoznat. Je, je, kako se ne sjećam?! Obično tako nešto odvalim i boga molim da me ne idu ispitivat o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti gdje bih moga odat svoje savršeno neznanje njihovih biografija. Obično i ovako to bude kćerka od zeta od onog čiji je brat radio u nabavi, a čija je snaha rodila dijete sa bratićem od sestrine tetke.

Primijetila sam (na granici) da svi razvoze svašta. Pse. Goveda. Svinje. Perad svakojake vrste. Pa si mislim, kako sad, životinje, majku mu, šta to nije ilegalno? Ne treba li čitava čitaba dokumenata za porijeklo, ovo-ono, pogotovo jerbo je to sad relacija EU-oni tamo koji nisu. Ma kakvi, carinici mrtvi-‘ladni, to se razvaža, uvaža, prevaža, dovaža. Ko te pita brate, vozi! Dernek. Ko kaže da je na selu dosadno?

I zato, ako kojim pukim, nečuvenim slučajem ugledate neku neuku spodobu koja glavinja cik-cak zagrebačkim (a bogami i pripizdinskim ulicama sela mog malog) u zelenkastoj Fiesti splistkih registracija (da, da, sad se mogu pravit mutava i prodavat zjake da sa Splicanka – reko’ majci, nu, viđe, sad smo ko dvije Splićanke – a kad ono, dvije Vlajine, odnosno, jedna Vlajina i jedna Poluvlajina), budite nježni prema njoj, nemojte je psovat. Ili da kažem, beštimat?

- 16:35 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.03.2007.

Apstinencija i devijacija desne polutke prostog uma

Treba mi secera. Secera u krvi. Secera bilogdje. Da mogu bolje poletit, uzletit sutra. Da mogu prevagnut avion na jednu stranu. Da mogu opet sjest do krila i boga molit da mi se ne ucini William Shatner kako zapomaze (Zona sumraka moment koji me nikad ne napusta dok letim, moj jedini pravi kompanjon bez kojeg ne mogu). Jer osjecam se upravo ko bubreg u loju kad secer, odnosno slatko, ne kola krvoziljem mojim (takva bi konotacija ove famozne izjave bubreg u loju trebala bit jer bubregu nije bas lako u loju, a bome ni meni ni mojoj gusteraci ovako kasno).

A secera ni u tragovima. Nista. Prazni ormari. Prazne ladice. Ama bas niceg. Obicno mogu nac polupojedenu teglu Nutelle negdje u bespucima trece ladice s lijeva. Tako da ipak mogu izvest barem neku amatersku verziju gastropornografije sa zlicom. Moze i prstima kad ih umocim i ne znam za sebe od omadjijanosti. Ali ne i ovog puta.

Nekad se nadje i polurazmrvljene cokolade za kuhanje. Kojoj je prosao rok trajanja. No, ne i ovog puta. O, kako se nadah! Ali nada mi bijase raznijeta i raspuknuta, ko prezrela lubenica na betonu. Polako naculim desno uho i osluskujem ni ne znam sto. Secer na nogama? Zatvaram oci i ceznutljivo zamisljam nepostojeci, ali pravokutni keks kako se kotrlja prema meni. Nervoza raste ko ziva u termometru pod miskom gripoznog covjeka.

Trapavim pokretima prekopavam po svakoj i najmanjoj rupcagi u kuci. Trazim skrivene kutke, a nalazim samo oblutke. I veliki zrakoprazni prostor pun niceg. Osim secera u svom prirodno-isprivredjivanom agregatnom stanju i tegli marmelade od jagoda. Dzaba price o marmeladi kao novoj cokoladi, kao metafori za slatko i super-duper zivot. Mrzim marmeladu.

Uvrebah prah za vrucu cokoladu. Aha! Nagnem kutiju u usta. Momentalna ekstaza. Cak obrisem usta rukavom, ko pravi radnik koji rmba na skeli (gradilistu, gdjelivec), i ne gadim se samoj sebi. Usput jos razmisljam kako bih odrezala 10 deka safalade za pultom Konzuma samo da mi se moze priblizit Benicio.

Naime, gledah ga opet neki dan, ono, slucajno mi se oci zakeljise za TeVe, a kad ono, Benicio ko policajac u onom filmu. I shvatih kako je, zapravo, olicenje sredjene verzije macho seljacine: navelnana kosa, suncane naocale, zlatna (po mogucnosti) lancetina koja se klatari oko vrata; kosulja/majica zataknuta u hlace, da se moze vidit remen i komadi omanje trbusine kako se prelijeva, nerazumljivo mumlanje i glasanje dok govori. Moram si podici standarde. Ali i ne moram.

Dolazim kuci i sa poklonima: 4 mrezice za kosu da ti se trajna se spizdi dok se glava odmara na jastuku (odnosno, spava). Zelja majcine susjede.

I dvije za njega:

Spada, ako umrem sutra
Na grob donesi mi putra
Dodji mi u sarkofag unutra
Pjevajmo tamo do jutra

Spada, ako prezivim
Hocu da pozivim
Slatko da te dozivim

- 00:05 - Komentari (31) - Isprintaj - #

utorak, 27.03.2007.

Seljacko-kmetske igrarije

U ovijeh par zadnjih dana igram se Petrice Kerempuha (figurativno receno). Kmeta (doslovce receno). Odnosno, seljaka (doslovce receno). Tezaka. Poljoprivrednika. Obradjivaca zemlje. Ne znam koji djavo me natjerao da kupim kucu sa ohoho bog bogova travnjaka, raznoraznih biljaka i ostalog korova. Ta nisam ja Englez, kojemu je njegova kuca njegov dvorac, i koji poprimi apopleksican izraz lica ukoliko je susjedova trava zelenija i potshishanija nego njegova! Vecinom uzgajam takozvani boemski stil. Boljereceno, pusti travu i biljku neka raste, ko sam ja da joj zapovijedam? Dobro, tu i tamo skljastrim nesto sto ne bih trebala (recimo, zdravu granu, a suhu pustim da raste - greskom, moram pripomenut, a ne namjerno jer pojma nemam o vrtlarenju, usprkos odrastanju na relativnom selu i hvatanju glisti po svjezeostihanoj zemlji golim prstima), ali u principu ne dam ni pipnut nesto otrovima. Vise gajim organsko-bio osjecaje. Pa mi se ti osjecaji onda svete u obliku svakojakih bestija sto sad pocinju gmizat iz hibernacije naokolo.

A zapravo me uzasno strah svih tih zaba, kukaca, crva, gusjenica, musica, muverina i ostalih. Na svaki malko cudniji sustanj, zvuk, zvucnu vibraciju, skacem ko oparena, uz blagi vrisak. Tako se ponekad desi da me preplasi vlat vlastite kose koji mi spadne pred oci. A kad ono: cika i vriska! Sta je ovo, ko me napada? Di gori? Moram priznat da mi bas olakne kad shvatim da samu sebe mogu ovako debelo preplasit i isplasit.

O ostalim fatamogranskim bicima ne moram pricat. Em vidim nesto, em mu se ne usudim pric, em mislim koja smrtonosna zivotinja tu obitava i sad me hoce pojest, a kad tamo ispadne - oveci suhi list. Sva sreca da nema nikog u blizini. Jer za blamazu je dovoljan i jedan, ne samo dvoje.

Jednom (ili cak dva puta) spazih tu i tamo i neku zabetinu. Ne da skocih ko ofurena nego zavrisnuh, ispustih grablje iz ruku, protrcah citav vrt i udjoh u kucu. A srce lupa, trese, ubija. Nakon par sati osjecam se dovoljno osokoljena da se vratim na mjesto zlocina, nadajuci se da je zabi dojadilo da se hvata corava posla sa mnom.

Pa me strah galebova i inih pticurina. Da mi, recimo, ne slete na rame i ne zabodu kljuncugu u oko. Ili da mi ne ukradu sladoled (ne dam, ish, biz' od mene!). Ponekad ih zna bit u vrtu, ali vecinom su one grlice koje samo mlataraju krilima ko da su jedine na svijetu. I koje mi zaseru prozore svako malo, mamu im...

O ovim zvrndavim pizdama materinama da i ne pricam. Sjate se sve oko mene pa mi zuje oko glave. Pa si mislim, 'oce li me sad jedna od njih naprcit sa zalcem? Sto ako mi uleti u uvo? 'Ocu li oglusit? A u nos? Da se ugusim? Ne daj boze da ju jos i progutam (ko Sir Patrick Moore kad je legendarno proguto muverinu u zivo na nekom tv astronomskom programu)! Moze li se pcela zalijepit za ocni kapak? Sva sreca nista od toga obicno ne bude, ali ne bez da se branim, koprcam i mlataram rukama, trckaram naokolo i bjezim pred najezdom grabezljivaca.

Sto rapidnije starim to sam gora. Prije mogah hvatat sve sto se hvatat dalo i smjelo. Sad bozemiprosti, bjezim i od lisca i od vlastite kose. Od vlastite sjenke, odnosno odraza u moru, vec par puta pobjegoh prosle godine na Lastovu. A jednom davno, davno, vjeverica mi raskomadase zivce nenadano spustivsi se na moje rame u jednom od botanickih vrtova svijeta. Kako je onda moje srce prezivilo maltene smrtonosnu borbu ni njemu, ni meni, a bome ni vjeverici nije jos uvijek jasno.

Dodje mi da se preselim u hermeticki zatvorenu betonsku kutiju bez prozora, vrata, balkona, vrta, iceg. Betona, betona, lijevanog zeljeza mi dajte!

- 19:30 - Komentari (49) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.03.2007.

Empirijski dokazana evolucijska emancipacija

Proso New York. Osjecaj ispusene mustikle je savrsen. Ljubavnici na daljinu. Izem ti takvu ljubav! Do slijedeceg puta kad cemo zaboravit ko smo, sta smo i opet past jedno drugome u zagrljaj. Prokleti sadomazohizam! No, dobro, domovina ce me prigrlit sebi vec od iduceg cetvrtka, tako da nemam prava ni pisnut.

Vidim da je sveopca epidemija zenskog maljanja, farbanja, odnosno, pituravanja interijera po kucerinama uzelo oveceg maha. Te ova, te ona. Ne znam koja je to ista valna duljina, ali bogamu, doslo proljece. Neki to obiljezavaju velikim ispadima ljubavi. Ja ne. Ja uzmem cetku, onaj krzneni valjak, farbu, lak, letve i udri u znoj i reinkarnaciju omladinske radne akcije.

Moj pokojni caca nije bio od tih uradisamkovaca. Docim bi nam i zarulja pregorila on bi se jadan usplahirio. Unezvijerio. Uskoprcao. I iso brze-bolje trazit majstora. Ili ne daj boze da se nesto srusilo sa zida. Odmah je bilo glava u rukama, ridanje i zapomaganje. I zadnja slamka: zeno, di su srafcigeri, zeno di su klijesta (nije pojma imao ni o cemu takvome, bog da mu dusu prosti). No, dobro, zato bi znao cirkularom ispilit po par metara drva odjednom. Svakom prema zaslugama.

Dosta uvoda, nek se glavna radnja porodi! Znam farbat. Znam i ponesto srafcigirat (znam cak i sta je Phillips srafciger, ostavstina sad vec ex-kolege Jamajkanca, bog ga blagoslovio). Busit ne znam jerbo mi lakat leluja dok busilici radi motor. Pa ne mogu pogodit i izbusit rupu, a da je ravna. Nego poraskasapim zid uzduz i poprijeko. Dakle, busenja se batalih. Steker znam promijenit. Odnosno, uticnicu. Trenutno zaboravih koja zica ide gdje, ali kad bi mi se dalo u ruke odmah bi mi znanje navrlo na nos i kroz usesa. Tapetirat znam isto koliko se koristit sa sinus/cosinus matematickim tablicama (pozaboravljah apsolutno sve). A i mrzim tapete. Mrske su mi.

Dobro de, odlucih opiturat stokove. Da se ne prenaglim, odlucih se latit onih u dnevnoj sobi (popularnije zvanom dnevnom boravku) i hodniku. Pripremu mrzim. Nije za mene postavljanje novina i slicnih nepotrebnih prepreka. Nego mokru krpu u ruke i brisi sto pokapa i sto zacapah (sva sreca da imam drvene podove jerbo tepihe ljubim koliko i pletacu iglu u nosu). Isto tako, ne da mi se oblacit u vec zamrcene stare dronjke nego obucem se onako posteno. Ipak treba imat neke standarde. To sto svakih 5-6 minuta skacem ko oparena i stavljam rukav pod pipu sa vodom i nema neke veze.

I tako spremna pocnem trackat. Hm, pa ovo mazanje i nije tako lose, pomislim. Cetka ide glatko, samoj se sebi britko se smijem u brk. Prodjose 120 sekundi. Uh, mozda bi bilo vrijeme za kakvu pauzu. Sva sreca, TV mi bijase vec ukljucen, na jednim od onih popularnije zvanih muzickih kanala. A sa tim dodjose i oni. Momentalo ostavih pleskanje (stono bi Slovenci rekli) i zapjevah iz plucnih zila. Od loseg njemackog heavy metala cu se lijecit kasnije.

Nakon otpjevane tocke malo se zagledavah u ogledalu. Sa cetkom u ruci. Brojah si bore. Iscupah si jos jednu novu sijedu. Buljih (prijevod: izbuljenih ociju gledah se) se samoj sebi. Beljenje ostavih za iduci put. Ponovo se otisnem bojat. Ima vec, brat-bratu metar stokova da obojah. Samu sebe potapsah po ramenu i namignuh si. Najbolja si, slavodobitno si mrmljah u bradu.

I tako: red farbanja; pa red prenemaganja pred ogledalom (kud se bas to nesretno ogledalo stvorilo tamo gdje nije trebalo nije mi ni sad jasno); red odmaranja. Boljeg subotnjeg popodneva malo tko da bi si htio pozelit. U jednom trenutku ipak htjedoh stavit novine ispod (dojadilo mi vec brisat svake 4 sekunde), ali kad shvatih da provedoh vise vremena citajuci stare lokalne vijesti o tome kako su bila pocinjena razbojstva u 3 supe u lokalnom lokalitetu (ukradena kosilica, dvije vile, tri tegle i par grablji) nego sto farbah, batalih tu zamisao.

Onda me malko nerviralo to sto se poprskah bijelom farbom (odnosno, china white eggshell, da budemo precizniji). Pa odoh skuvat kavu. Pa onda opet malko bojanja. Usput i obrisah eonima neobrisanu prasinu i paucinu iza raznoraznih komada namjestaja.

Koja majka se ne bi ponosila sa ovakvom kcerkom?

Osim sto nevjerojatno zelim da sam njemu majka. Malog bi non-stop gledala. A bome i slusala. Zivilo proljece!

- 13:15 - Komentari (43) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.03.2007.

Hrana, hrana, prekrasna hrana!

Eto sto New York ucini od mene: sad mi se kocopere 4 pjesme od Frank Sinatre na iPodu. Akutni stadij, priznajem.

Popover Cafe, Amsterdam Avenue, Upper West Side - omlet samo od bjelanjaka, kobasica od kokosjeg mesa (ovo je kao bila zdravija verzija dorucka, NYC style). Umjerena cijena.

Gdjegod da odoh uvijek su mi na pameti dvije glavne stvari: WC i hrana. Korelacija izmedju ta dva pojma zasigurno postoji i stara je ko i mjesec dana neobrijani brkovi pod nosom. U New Yorku, fala djavlu i ostalim njegovim pomocnicima, hrane ima ko pljeve. Ko sto koprive rastu po rubu kanalizacija. Vecinom se manih muzeja koje vidjeh prvi i drugi puta. Treci puta reko' samoj sebi, e, nes' vala vise kulture, ide se jest! Stranica Rough Guide vodica pohabala se na tih nekih 30-ak stranica gdje opisuje raznorazne jedace/jedalne postrojbe. Gdjegod da se okrenes, hrana, hrana, hrana, i to Muhamedova klisurasta planina raznorazne hrane, svega i svacega. I nemoralno ogromnih porcija.

Sarabeth's Kitchen, Amsterdam Avenue, Upper West Side. Neki vafli od krumpira, i opet kobasica bez svinjetine. Ne-bas jeftino.

Ne restorani u klasicnom smislu, sa konbarima i leptir masnama i bijelim pamucnim salvetom preko lakta lijeve ruke, nego ono sto se zove delis, pogotovo oni zidovski, gdje mos' narucit svasta. Te brunches (rijeci breakfast i lunch pokrpane zajedno, nesto izmedju dorucka i rucka). Palacinke, vafli, kobasice (zanimljivo kako su kobasice uvijek bile BEZ svinjetine, obicno bi bile napravljene od kokosi), jaja na 256 nacina, mesina, krumpiri... A zacudo, trbusina je eksponencijalno rasla sa unosom ovelike kolicine serviranja na tanjuru. Bas cudno!

Friend of a Farmer, Irwing Place, Gramercy
Juha od kokosi sa celerom. Big mistake. Jer ne volim celer. Pa samo prebirah uzduz i poprijeko pazeci da ne zgrabim koji komad celera. Sanjarih gledajuci kroz prozor snijezne pahulje kako se spustaju. Pikirah na suprotnu zgradu kao moju new yorsku bazu.

Osim jedenja, ispijala se kavetina na veliko. Kava opcenito (ona filter kava koju obicno serviraju) u Americi ne valja nista. Nema nekog ukusa, mirisa, ali ajde, i to je bio dozivljaj. Zato vecinom gdje mogah narucivah cafe au lait, kaoti francuska kava servirana u ovecim zdjelicama (francuski, europski, sofisticirani stil, jelte). Jest da London ima isto tako establishmenta za jelo, ali New York...

Jeftino bas i nije, pogotovo tamo gdje pohodih sve te brunch cafes u Upper West Side (Amsterdam Avenue) - obicno bi cijena bila negdje izmedju 35 i 40 dolara (za dvoje) + napojnica. No, famozna Sylvia's u Harlemu bijase 15 dolara za dvoje (enormne kolicine hrane iz kojih se cijedio maslac, ulje i sve ono sto davi krvne zile jer ipak je to juznjacka hrana iliti southern soul food). I da, jeduci kajganu, proprzeni mesni dorucak sa krumpirima i vrstom griza iz kojeg se cijedio komad polurastopljenog maslaca, zabavljah se buljeci u fotografije Sylvije sa Steviem Wonderom; Bill Clintonom; Al Sharptonom. Stono me uvijek cudi jest da se mora ostavit napojnica, to se podrazumijeva (u Londonu mos', a i ne moras), 15-20 posto. A posto meni postoci idu ko zahrdjali cavao u drvo, moradoh se posteno oznojit dok iskalkulirah sve te cifre. Mozak mi se ucrvo!

Sylvia's, Harlem. Ovo bijelo je nesto kao griz (grits). Jeftino, a dobro. Umroh i unidjoh u nebo.

No, uvijek se dobije tipicno americki nacin posluge: ogromni zubati smijesak, hinjenost da ste najvazniji na svijetu i hi, how are you today. Sta te se tice, bogati, pusti me na miru (tipicno europski odgovor, moram priznat), ali nije da mi nije bilo drago. Usprkos tome sto je hinjeno i lazno i neiskreno. Udri brigu na veselje!

Artie's, Broadway, Upper West Side. Zidovska kuhinja: kokosja juha sa griz knedlom (kazu da je to zidovski penicilin jer lijeci) i sa strane: knish.

Iako sveukupno odgledah jedno 4 minute (maksimum) svih epizoda Sex and the City znam da se treba otic i u Magnoliu, slasticarnu u West Villageu (Bleecker Street) po cupcakes. Tako i bi'. Kupih 4 kolaca (sa najboljom glazurom od maslaca u svim bojama duge), pojedoh jedan (sve vrijeme pipajuci se za trbusinu osjecajuci kako me maltene intravenozna doza masti i secera deblja na ocigled), a ostale udijelih jednom od beskucnika.

Magnolijini kolaci.

Dakle, kao sto je Hebatga i reko, prehodah okolicu East Villagea uzduz, poprijeko, pa jos jednom uzduz i jos jednom poprijeko da nadjem Stingy Lulu's, da bi me usluzile drag queens, a kad ono - ucrvani sipak! Jednom napravih i kardinalnu gresku i odo' nesto pojest u blizini Times Squarea (Midtown) - nikad vise! Precijenjeno (odnosno, preskupo), totalna turisticka klopka, a usluga i ostalo za popizdit. Cak u WCu nije bilo vise ni papira! Pa gdje to vodi? A? Kuda ovaj svijet galopira?? Necuveno!

Treba se bacit na bacanje trbusine. Tezak i mukotrpan podvig.

Cooper-Hewitt muzej za dizajn. Zenski WC. Fin i cist, sa puno toaletnog papira.

- 12:00 - Komentari (61) - Isprintaj - #

utorak, 20.03.2007.

Armenci u Coney Islandu, burekdzije u Astoriji, rvacki Bon Jovi u New Jerseyu

Sta reci osim da mi je opet srce slomljeno ko suha grancica bjelogoricnog drveta?

Central Park

Jednu stvar sto vise podnijet ne mogu jest sve okolo Times Squarea. Bjezah otanle koliko su mi mokre noge to dopustale. I pobjegoh, naravno, u Brooklyn, tocnije receno Coney Island. Dere vjetar uzduz i poprijeko, no, nista me nece iznenadit. Zabarikadirana salom preko citave glavurde udisah new yorsko more, te posmatrah ljude (pa podosta, moram priznat), nakostrijesene galebove i snijegom prekrivene pjescane obale. Pomislih, kako li bi bilo sad uronit u ono polusmrznuto more? Mogu mi se new yorcani smijat ko pijan plotu, ali Coney Island u srcu mojem jest. Nesto slicno kao Dalmacija u Mate-Misinom oku i kapku.

Coney Island

Da ne zaboravimo i to kako Xiola, di god da krene, izgleda ko udomaceni domacin. Na Coney Island/Stillwell Avenue stanici pitaju je za direkcije: koji vlak da se uzme do neke ne znam ni ja koje brooklynske avenije. I to jos Pazhalosta, po ruski?? Odnosno, da li joj mogu rec na ruskom. Je, mos' mislit, mogu i salto unatrag jos napravit i dubit na lijevoj obrvi. No, ne bijah takvo djubre vec joj skrusenim britanskoengleskim odgovorim da pojma nemam, ali da linija N sigurno ide tamo i tamo. Pa onda proucavasmo mapu podzemne zajedno te u ugodnom poluruskom/poluengleskom caskanju spade da je zena Armenka. Naravno, kad se covjek mene laca zna se da se to skupo placa, odnosno, skuzili fino mi di ona treba sic i sve fino i krasno, te dobih jos ruski thank you, thank you i mahanje rukom. Eto, samo mene da se pita di treba ic.

Poslije ruskoarmenskih peripetija zavrsih (po prvi puta) u Queensu, odnosno, Astoriji, djeno me odvede Stefica da mi pokaze di kupuje nase stvari. Fino udjemo u EuroMarket, a kad tamo, pazi stvarno, svega i svacega, ukljucujuci i turbo folk koji drezdi iz zvucnika. Momentalno padoh u trans poput najzesce seljacine (prehladno bijase da razrdljim prsa, sva sreca). Te jetrenih pasteta, te keksa, te Podravkinih govedjih gulasa u konzervama, te kranjskih kobasica, te bakalara. Ma milina! Za potpuni dozivljaj svratismo i do burekdzinice Djerdan, tek toliko da se nadje, te tamo pokupih svakojakih letaka koji najavljuju raznorazne dijasporaske koncerte (recimo, Kemal Monteno i prijatelji rade tribute Tomi Zdravkovicu). Ne znam sta mi je to trebalo da skupim (samo si smece pravih po torbi), ali ajde de, kad smo vec u Astoriji. Mislis, nisi u New Yorku nego na Marsu. I misli covjek kao, vidje je, dosla u New York, a dzepovi puni bureka. Kad je bal ima da je bal!

Djerdan burek, Astoria, Queens

Takodjer, posto napadase snijega i za site i za one malko manje site (kojih, na zalost ima naokolo), zablokiralo im one ulicne kanalizacije, odvode vode, stalisuvec, pojma nemam o tehnickom odgoju. Pa fino kad se prelazi sa jednog na drugi kraj ulice imaju se vidjet citavi krateri puni vode, okovani snijegom. Tako da se bogamu napickarah svega i svacega jer mi ni nove cipele nisu bas znatnije pomogle. Gojzerice, e, recimo, to bi bila pametna stvar. Ili gumene seljacke cizme do koljena. Par puta se skoro raspizdih po ledu na plocniku. Zapravo, to mi bijase najveca briga i mora (sad tu ide par redova pateticno melodramatskih uzdisaja): da se ne raspem i ne polomim koju kost. Jerbo ko ce platit doktora u Americi? Sa tom mislju koja mi se rojise po raznoraznim mozgovnim sklopovima gegah se poput guske u sred tova.

No, da se i Bon Jovi ne osjeca zakinuto cirnuh i u New Jersey, da ne bi bilo nismo znali, gdje se iskrkahu bureci i narezak (kobasice, sir i jos kojesta), a bome popise se i podosta crnog vina. S vremena na vrijeme bih se ustipnula za bilokoji dio svojeg pozamasnog tjelesa da provjerim je li jos uvijek samo bulaznim ili sam stvarno tamo. Udisi taj zrak, gledaj okolo sebe, siri pluca, bulji ocima, hodaj nogama - to mi bijase moto.

Dodje mi da pripuknem od tuge sad kad vise nisam tamo nego sam tu. No, onda bih zakinula pricu o drugu Titu i njegovim profesionalnim osobinama pravog new yorskog vodica, te o tome kako ponovo skoro ispizdih na sve otvore prolazeci kroz americke emigracijsko-sigurnosne prepreke.

E, onaj je dobro reko dolje: Stingy Lulu's otiso do djavola! A preklaparah citavi East Village poradi toga! Nesreco, koga li si to snasla?!?!?

Dobih cvrc Milojko na onoj nagradnoj igri u New York Postu. Popit cu si mozak na slamku!

- 16:00 - Komentari (44) - Isprintaj - #

subota, 17.03.2007.

Druga new yorska, jos nezgrapnija lamentacija, iliti - ledara u vrazju mater

Pitam se pitam, da li cu ikad vidit New York kad nije a) vrucina i sparina ili b) kad ne udari blesava ledara. Odgovor: nitko to ne zna. Stono znam jest da jucer bijase ledara da vece osjetila nisam. Ledena kisa-snijeg citav dan, bljuzga par excellance, a moje tenisice se fino raspuknule (da, obje) i pocele propustat tu dragocjenu tekucinu zvanu voda. Voda do poda, voda do grla, voda, voda svuda (postepeno - prvo lijeva noga, a tek onda desna, o, da!)! Tako da otklaparah Manhattanom uzduz i poprijeko sa mokrim nozurinama. Pred sam kraj dana osjecah se vec toliko pokunjeno da poceh jebat mater i samom New Yorku. Dakle, znamo se mi i posvadjat, porjeckat, i te kako! Ali se poslije opet zaljubimo jedan u drugog i zagrlimo, pomirimo i bude sve ko u prici.

Osim sto snijezise, puhase toliki ledeni vjetar da mislih da cu nestat od hladnoce tu i tada! O tome kako zaboravih rukavice doma (zapravo, ne mogah ih nac pa se to onda, zapravo, svede na isto) da i ne govorim. U jednom trenutku ne mogah vise osjetit usne, obraze, vjedje, obrve, usi. Pomislih, gotovo je, odoh, satare me New York. Takodjer se obukoh u oklop od strampli, hlaca, potkosulje, majice, tunike i jos jedne jakne, pa tek onda kaput odozgo. Mmm, da, seks na nogama, apsolutno.

Izgleda da bijah jedina sto prelazise Central Park sa zapadne na istocnu stranu. Nigdje zive duse, snijeg pada li ga pada, mislis, u svemirskom prostranstvu si. Dobro, bijahu tamo jos i neke pticurine pa onda razgovarah sa njima, misleci da ce mi ovo biti zadnje sto uradim na ovom zivotu i ovom svijetu.

U Cooper-Hewitt muzeju za dizajn cudih se svakojakim erm, dizajnima. Najvise skakutah od srece i veselja kad vidjeh da se neka instalacija sa flourescentnim svjetlima pomice kako se ja pomicem stepenicama. Pa onda poceh skakutat te gore, te po stepenicama dolje, te gore, te dolje. Mene je lako zabavit, jeftina sam ja. A posto mi se uvijek, naravno, i pripiski, tako volim provjeravat WCje koji mi se nadju na putu. Ovaj bijase pristojno fin, sve sa samim nehrdjajucim metalom i aluminijem.

Onda se htjedoh uputit u Guggenheim (opet), ali me pokolebase red koji je cekao za uc unutra. Red koji se prostirao vani!! Damn. Podjoh putem Metropolitana. Bajke iz snova svakog kustosa, pa i sire. 20 dolara kasnije nadjoh se u grotlu. Mislis, na sajmu si, ljudi ko u prosjecnom plodu sipka. Na svoju nesrecu zalutah u egipatski odjeljak. Ma sta ce mi mumije, sta ja znam, htjedoh pogledat sve nesto gdje ne bi bilo ljudi. Pa se nekako ne izgubih i pogodih odjeljak primjenjene umjetnosti, a potom, bogami, i slikarstva. Orgazmicki uzdisah na svaku sliku i prisjecah se studentskih dana. Posebnu paznju posvetih nizozemcima koji slikahu mrtvu prirodu i cvijece u 17. stoljecu. Simbolizam, bla, bla, sva sreca nije bilo previse ljudi. Znam ja sta izabrat. Takodjer ne mogah se otet profesionalnoj deformaciji u vidu piljenja di su alarmni uredjaji, di su data loggers za temperaturu i relativnu vlaznost, kakve su im informacije, kako su ofarbali pojedine zidove, di im je ovo, ono... Onda se ustipnuh za desnu ruku i promrmljah samoj sebi, eeej, the MET!! THE MET! Samo mirno, ne hiperventilirat (opet)!

Prelazeci cestu nonsalantno se slepam za New Yorcanima da me ne zgaze auti. Jaywalking?! Pih, ovo je New York! Niti snijeg me u prvoj polovici dana (citaj: prije nego su mi cipele pocele prokisnjavat) nije omeo u uzdisanju, divljenju, mazenju i pazenju grada. Ne znam kako cu odklaparat do Brooklyna po ovom vremenu, ali morat cu. Coney Island, erm, mozda cak i zaobidjem, ima da me odere vjetar tamo. Popodne se nadjoh cak i na turistickom dijelu: Times Square i okolo, i pozli mi od pustih turista, reko', moram se maknut otanle jerbo... Da li to znaci da polako postajem bona fine New Yorker? Oh, ne usudim se ni pomisliti... Zapravo, jos ne jerbo jos uvijek trazim onu John Lennon famoznu New York City majicu. To se ruzni turista budi u meni i prijeti da me opkoli krakovima sa svih strana, a ja mu ne dam da me potpuno satare.

Te se uputih okolo Gramercy Parka, unidjoh u neki kao seljacki restoran. I opet uslikah jelo. Jelo i WCji, znam ja svoje prioritete. Ispijajuci vruci sok od jabuke promatrah pahulje kako padaju, postara kako raznosi postu (prva asocijacija: Newman u Seinfeldu), ljude kako secu pse, ljude kako joggiraju (po snijegu, aha, ipak je to NYC) i razmisljah koliko svoje duse bih morala prodat za jedan od stanova u brownstone zgradama. Sigurno vise duse nego sto je imam.

U jednom trenutku pomislih da cuh Borisa Bizetica na liniji 1 (pravac: Uptown), a kad ono - dvije zenetine razglabaju o hladnoci i kasnjenju vlakova. Ajme, u svih ovih 56 stoljeca u i oko Londona ne cuh nista sto mogah razumit. A ovdje sam 24 sata i vec nabasah na razumijevanje. Bome, ne bi Marisi i ja mogle opanjkavat nadugacko, na glas i nasiroko ovdje, odmah bi se naso neko ko razumije. Eh.

Jedna stvar na koju se nikako ne mogu naviknuti jest da koristim americkoengleske rijeci. Ne, lazem, pokleknuh. Recimo, jucer po prvi puta rekoh da mi donesu check, a ne bill. Brrrr. Jos uvijek se drzim lifta, a ne elevatora. Dobro je, dakle, jos se drzim starog kontinenta. Podzemnom navigiram ko velika. U buseve se ne usudim popet jerbo nemam pojma di ce me ostavit, dakle, drzim se podzemne. Cestom idem ko da znam di idem (a pojma nemam, idem tamo di ce me ulica odvest). Hm, bas me zanima da li bih mogla proc pod New Yorkera? Moram jos proradit na tome.

Bas me zanima da li se i New Yorcani ovako pateticno ponasaju (ko ja sad ovdje) kad se nadju u Londonu? Ono, kazu, jao, gle, podzemna sa onim crvenim krugom! Jao, gle, kraljica! Jaoj, gle Carnaby Street! A ja sve sto vidim je odurna podzemna koja uvijek kasni, hrpa ljudi kroz koje se moram probijat i stres do mjeseca i natrag.

Takodjer, budem li ovako zobala hrane (americke porcije, boze me sacuvaj, morat cu pocet narucivat djecji meni jerbo uvijek ostavim pola toga na tanjuru pa mi bude uzasno krivo) pretvorit cu se u bovu. Jutros bijase na redu Sarabeth's Kitchen - vafli, kobasice, sirup od javora, kiselo vrhnje. Pucam po savovima i sirim se po svim fizikalnim zakonima. Bit ce od mene sumo hrvacice; ili vozacice vilicara. Jedva cekam!

No, prvo mi valja nabavit nove cipele. Mislim si, da li da nabodem prve koje mi dodju pod ruku i zaboravim modu ili da trpim i patim dok ne naletim na one koje bi mi vizuelno zapele za oko (ovako cu riskirat i trench foot, budem li ovako samu sebe zajebavala - trench foot je ono sto su vojnici dobivali lezeci u vlaznim rovovima; kako ide na rvackom pojma nemam - jednostavno receno, inficirana noga poradi konstantne vlaznosti).

Odo' popodne sa Steficom Cvek u New Jersey!!

- 15:45 - Komentari (41) - Isprintaj - #

petak, 16.03.2007.

Prva new yorska nezgrapna lamentacija

Sve padose u zaborav: i ustajanje u sami cik zore; i proklinjanje svih svetaca i bogova poradi toga (ma mani se bolan putovanja, sve sto hocu je topao krevet, neka svi crknu i neka avion krene bez mene = uvijek ista pjesma kad treba putovat rano ujutro); i totalni kolaps Continentalovog check in sistema; i mirisanje i udisanje specijalne aerodromske mjesavine kerozina i novog tepiha (takav ushiceni miris u meni proizvede sveopcu euforiju putovanja, avanture, lijepih ljudi koji putuju i tako svasta jos nesto); ni skvrcivanje u redu 20F 7 i pol sati (opaska: dokono kratih prva 2 sata sa prebiranjem po najgoroj avio hrani ikad; pravljenju playliste sa New Yorkom kao sredisnjom temom; drljanju po Rough Guide vodicu za New York; pomnom i marljivom ispunjavanju zelenog formulara za one koji ne trebaju vizu; a preostalih 5 i po' sati posvetih iskakanju iz vlastitog kozuha i koze, migoljenju tamo-amo, crvanju guzice, premjestanja jastuka sa lijeve na desnu stranu i obrnuto. Nakon sto dotakosmo sveto jamericko tlo u New Jerseyju bijah vec poposandrcana te spremna zaglodat za vrat svakog ko bi mi se isprijecio na putu.

Nista to sad vise ne vrijedi jer je dosla maca na vratanca. Odnosno, doso omanji seljo opet vidit oveci grad. Iako, moram priznat da nam uvijek treba mala aklimatizacija (ovo nam je vec treci puta). Naime, uvijek se prvo odnosimo jedan naspram drugog ko bivsi ljubavnici koji ponekad muljaju zajedno.Kao, ignoriramo se. Kao, srami se on. Sramim se bome i ja. Sve se kao gledamo, a ne pipamo. Ja ovako umorna, s podocnjacima ko Keith Richards na godisnjem odmoru, natovarena torbetinama u ciku rush houra; a on, onako velik, dapace, ogroman, nit da mi ruku pruzi ni nista. E, pa necemo se tako igrat. Stono sam se ispickarala razvlacivsi jednu od torbi po stepenicama od Penn Stationa zeljeznicke do Penn Stationa podzemne stanice to samo svi oko mene znaju.

Pa hodaj, udri, tegli, vuci, klaparaj, ledena kisetina ufatila padat (a bilo sve fino vrijeme do danas), za sutra najavljuju snijeg. No, docim plenuh petom na Upper West Side duboko udahnuh nozdrvama. Mislim da smo polako zapoceli globalno zatopljenje medju nama. Za sada ne mogu doci k sebi u vezi jednosmjerne karte na podzemnoj: 2 dolara (rijecima: dva!!!)!! Bogami, u Londonu te oderu 4, i to funte, i to u jednom smjeru u zoni 1, a kamoli ostalim zonama. A ovdje: 2, di god da ides. Em vlakovi sa klimom, em veci i udobniji, em ne zaudaraju ko sto kuga (poradi klime i ventilacije), em nisu klaustrofobicni ko mesarske kobasice (naime, ovi londonski su oblo zaobljeni te me upravo zato podsjecaju na poluoblu kobasicu - nes' ti personalizirane asocijacije). Ko o cemu, Londonac o javnom prijevozu.

Ni to sto sam sad non stop ma'am (americki naglasak), a ne miss; ni zavijajuci new yorski whaddayawant?? nisu me jos pokolebali. A ni to sto cu sutra crknut od hladnoce i pokisnut ko najzadnji primjerak glodavca na ovoj planeti nije uopce vazno. Odo' kolabrirat i uvenut u postelju meku, ali majusnu.

A sad ujutro: snijeg vani, otkazani letovi, skole ne rade (to vise ove u upstate New York drzavi nego samom gradu)i. Hihi, uz malo srece otkazat ce i moj u ponedjeljak i morat cu ostat ovdje za vijeke vjekova (i radit ko konj sivonja, i imat 14 dana godisnjeg u vrh glave, i placat masno za samo bacit oko na doktora opce prakse). Zebe me u srcu od uzbudjenja jerbo kad si turist: New York izgleda carobno kad je zabijeljen; kad se ne moras probijat do posla uz horde ostalih bizona i antilopa. Iako, mos' mislit kako kuzim temperature izrazene u Farenheitima: kazu, jaoj, triesdva, a meni celicni upitnik visi iznad glave i prijeti da me razbije.

Fantasticna mi je i Jamericka televizija, sa svojom insularnoscu. Imam li pojma sta se desava u svijetu? Nemam. Lokalne televizije porucuju samo sto se lokalno desava, nisu cak ni panamericke. Ali zato kupim li New York Post u ponedjeljak moci cu dobit 6 mililjuna dolara (neka nagradna igra - udri kruva i igara!). Hmmm... Nece mi 6 milijuna bit dosta za ljenguzo se odmarat na Upper West Side, bogami (gledah i cijene nekretnina, onako, usput - pa cak i nije lose, ako usporedjujem sa Londonom, no svejedno, trebat ce mi taj New York Post u ponedeljak). A da ne zaboravimo i televiziju po evandjeliju i emisiju Believer's Voice of Victory - classy stuff, stono bi se reklo (dvije natapirane babe razglabaju o tome kako ON zeli da TI ne uspijes i da se trebas borit sa NJIM protiv NJEGA).

A sad trk po bagels u H&H Bagels, po kavu u Zabar's. Mislim da cu navratit i u Stingy Lulu's u East Villageu jerbo kao tamo su konobarice trashy drag queens. Proklet bio, New York, volim te!! Zeni me!! Zelim imati tvoju djecu i unuke!

I sad cu generalno popizdit jerbo upravo bijah u Popover cafeu (Amsterdam Avenue) na tipicnom newyorskom dorucku, jedino sto izigravah primadonu pa izabrah omlet samo od bjelanjka (kaoti zdraviju opciju) i svejedno ne mogah dovrsit. Majke mi, ove americke porcije ce me dokrajcit. Sad kradem bogu i djavlu dane knjizari Barnes & Noble, vanka snijeg pada, meni suza u oku, bogami, vodimo ljubav nas dvoje (New York i ja, dabome) zajedno. Nije nam dugo trebalo. Argh. I bas me briga sto bi mi brzo dopizdio da moram radit tamo, a ne ovako ljencarit.

Jer sam sad i ovdje, a nisam tamo.

Riverside Park, jutros. Prokleti prozor, ali kome se jos da croppirat slike ovako na brzinu. Kome pravo, kome krivo.

- 15:30 - Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 14.03.2007.

Gace su pupak svijeta

(Sto se tice naslova to sad sve nesto bezveze izmisljam).

I sad, manje od 24 sata sto me dijeli od krilatog aviona tvrtke Continental i jedno 7-satnog leta u kojem cu garant bit skvrcena ko truplo mrtvaca u koferu, a nadovezujuci se na gace i ino donje rublje, shvatih da, mi zapravo, trebaju nove. Ove stare ili imaju rupetine, il su se ofucale, il im je lastik otiso u vrazju mater. Dakle, treba mi jedno pozamasan broj onih. Novih. One koje se oblace sprijeda, a ne odzada. Mislim, svi nosimo gace. Jel' tako? Tako je. Ajmo dalje. A dalje ima ovo: naci dobre gace, a da su komforne, da je dezen dobar, da ne stiscu, da pokrivaju (NE otkrivaju, bogamu, pa zato se i zovu gace), da su decentne i tako tome jos sijaset drugih stvari.

Naci dobre gace jos je i gore i teze nego nac dobar grudnjak. Odes li u bilo koji ducan, a ono se nudi sve sami skart. Odnosno, nista mi ne valja. Te ove su mi prevelike, ove prebapske (cak i za moj pojam, stono je veliko otkrice), ove prepamucne, ove presvilene, one pretanke, ove imaju preveliku koncentraciju srceka i medjeda na jednom mjestu; tange volim otprilike ko i kad mi zubar cacka po zubima bez anestezije; odnosno, sve sto ima crtu straga - sikter bre tamo, ish, ne dam djavlu! Em one su precipkaste; one tamo su samo za kemijsko ciscenje (ej, kemijsko ciscenje, a gace su!!); cetvrte dolaze samo u paketu od 8, od kojih mi se svidjaju samo 2; em vidis tamo nekih ubijboze sivo-rozih-zelenih kombinacija; pa neke ko fol duhovite (porukice tipa otkljucaj je izrecene dahtavim zenskim glasom); pa neke padobranke iliti satorsko krilo koje ko fol stezu trbusinu pa ti izgleda ko daska (dzaba to kad su oblika ko daska sa peglanje da bi musko mirne duse moglo odbjec glavom i repom bez cilja i obzira); ima i svakojakih kontrapcija u koje bi se trebo upakirat kad nosis vecernje toalete (o, mos' mislit kako se zapakiravam u vecernje haljine - ma, svaki dan jedna!).

Pa opet pipam. Pa mi se ne svidja materijal. Pa kad nadjem neke koje bih mogla odmah kuci ponijet i isprobat, a ono, sipak, dolaze u kombinaciji samo sa grudnjakom, a grudnjak ili ruzan ko lopov ili dolazi samo u AA-BB kombinaciji kosarice (jebemti, pa jesam li zena il' sam dijete?).

Te one neke napravljene od ne znam ni ja kakvog svemirskog super duper kemijskog materijala koji se razvlaci bez da se stisce, od kojih mos' poslije i kajganu napravit i pojest. Ma idi bre, raskopavaj i asfaltiraj cestu! Sta je tako tesko nasit par odbojkaskih?

Ocigledno da trazim previse. I nemojte mi sad popovat da gace ne trebaju. Da ne trebaju, da li bi ih bog izmislio? Najvaznije je da se meni svidjaju jer cu ih sama i skidat.

Ne znam da li su oni ikad nosili gace (sumnjam, s obzirom da su nosili uske hlace), ali dobro ce doc za uvertiru moje lokacije slijedecih 5 dana. Prvo sto cu napravit (a sto uvijek napravim kad dodjem na novu lokaciju) jest 30-sekundno vristanje i nevjerica i skakanje od poda do plafona (nesto kao waaaaargh, New York!!!! Waaargh!). Onda cu se ipak smirit i ponasat i popizdit do kraja!

A ovo jer mi se vise ne da izmisljat i krast slike naokolo.

- 15:45 - Komentari (42) - Isprintaj - #

utorak, 13.03.2007.

Voce, povrce, prehrambeni artikli, smrznuta roba u svako doba do svakog groba

Sad kad je tako kako jest i kad nikad vise nece bit onako kako uvijek nije bilo otpremih se u pravcu velikog hangara nuznog zla, popularnije nazvanog supermarketom. Ne vise za mene ukradenih par momenata kad bih na brzaka usla, potrpala svasta i nista (vise svasta nego nista) i ko furija se uputila na blagajnu, coktajuci na samu sebe jer ijope' se namjestih na najsporiji red IKAD! Gdje tkogod da je ispred mene placa sa petstosezdesetisedam kupona za puter, gljive i konveksno ogledalo (da, cak se i to moze tamo nabavit).

Ali nes' majci vise meni tako. Imam ja sad vremena ko rastucih kopriva u sumarku. Te se uprtih negdje oko 4 popodne. Smrt od vremena, ni vrit, ni mimo. Pa se fino raskomotih u onih dvajestisedam redova. Pomno pogledah sve. SVE sto mi se latilo rucetine moje drage. Jer imam vremena. Jer sam u istoj vreci za smece ko penzioner; ili rascupana majka pet-set musave djecice. Prvo uzimam konzervu crvenog graha. Milujem je pazljivo. Razgledavam je sa svih strana. Citam. Nehajno se sa njom poigravam.

U redovima voca i povrca posezem za mangom. Mango. Mnostvo manga. Valjam ga po rukama, opipavam. Ne smije bit gnjecav. A ni pretvrd ne valja. Lagano ga povlacim po obrazu. Glatkoca me smiruje kao toplo mlijeko malo dijete. Sjetnim pogledom prebrojavam sve svjeze lignje zakopane u ledu na ribljem odsjeku. Sporim korakom stizem i do odsjeka toaletnog papira. Imam vremena razgledat sve permutacije koje postoje, ne samo ugrabit prvo sto krajickom bjeloocnice ugledam. Stiscem mekane i podatne role preko najlona, isprobavam. Citam proizvodjaca. Gledam di je odraz kalorija, udjela secera, masti, soli, ugljikohidrata. Damn, krivo, to cu sad kad dodjem na odsjek sa marmeladama.

Izmedju mnostva pasti za zube (cudno zvuci taj genitiv mnozine) mogu pogledat koja ima flora, koja nema, koja je za pusace, koja je multikolorna, koja nema mirisa, ukusa, koja dolazi u kartonskoj kutiji, a koja samo u ogoljenoj tubi. I tako redom. Prvi odsjek. Drugi. Sedamnajsti.

Ko stepfordska zena necujno se provlacim, zavlacim, uvlacim, pipkam, vonjam, zurim. Ne znam kako da skoncam prije nego apsolutno poblesavim (ako je to jos uopce vise i moguce): udavim ugljicnim monoksidom u Golfu dok mi zvoni Timbersnejk u usima (trebalo bi me zalit svjezeizmjesanim malterom za takav zlocin - gnom ostaje gnom, a ja se mogu pohvalit, od sada, i sa jos jednom asortimanskom ljigom od doticnog u iTunes; vec se vidim kako cu postat osrednja baba narikaca koju ce moci za relativno jeftine pare i valutu unajmit za sprovode, peacke i slicne ceremonije)? Skocim sa vrha skrinje sa sladoledima i smrznutom roladom i razbijem se na linoleumu? Cvrknem sa ovecim kokosovim orahom po arkadi? Pospem sa svjezemljevenom kavom i zapalim?

Nema veze, nista ne oraspolozuje kao gledanje ovog. Ali to dolazi u slijedecoj epizodi (ukljucujuci i piranje i smrtonosne puzeve golace). A mora se i New York vidit. I otic u Rvacku za Uskrs. I toliko kokosiju ocerupat.

- 13:00 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.03.2007.

Prva stvar koju covjek-zena mora naucit jest obuc gace kako spada

Od danas sam oficijelno niskoristi. Slacker. Bum. Neranimajkovac. Naravno da je to trebalo proslavit. U vidu oprostaljke na poslu. Ondnosno, pubu (popularnije zvanom gostiona na rvackom jeziku).

Otic u bilokoju gostionu u Londonu u petak navecer je jednako, recimo, stavljanju omce (od prirodnih vlakana, a moze i sintetike, za bolji osjecaj ugode) oko svog njeznog vrata istovremeno govreci, ijao, sto je ugodno! Svatko se sjati u jednu od tih iljadu i nesto gostiona. Pa neka ti sad bude ugodno. Ko sipak pred puknuce. Prostora za manevriranje ima ko i u vakumiranoj vrecici kikirikija. Ni mrdnut, nit okrenut, nit pokrenut, a bome ni za zaplesat jedno posteno kolo. Nista!! Zamor, metez, tijela ko u prici.

I tako narucismo pice i izadjosmo vanka. Izvan gostione. Gdje bona fide Londoncani izadju kad zagusti unutra. Tako da se i smrzavas, ali ne beri brigu, pijes pa ko fol to obogati tvoju dusu i ne osjetis smrzavicu. Svi osim mene. No, dobro, to i bijase moja festa, vecer babarogi, stranaca i ostalih ostataka. Za pocetak dupli gin & tonic, a kolega Sved neko mlako kontinentalno pivo pored svih ovih real ales. Bozemiprosti. Kad KS (kolega Sved) malko utrlja alkoholnih promila u krvci razveze mu se jezicurda ko nikome, te mu svaka druga rijec bude WHAT THE HELL WAS THAT ALL ABOUT?? WHATEVER! (capslock prijeko potreban za docaravanje). Prvo je zapoceo Markove konake o Prvom svjetskom ratu. Gulp. Presjekoh ga nonsalantnom izjavom da smo sve mi krivi, Sarajevo, kajzer i te fore, flegmaticno slegoh ramenima i zaderah se na sav glas da je kucnuo cas.

Cas cega??? Pa bambusa, naravno! Izmijesah tamo nesto, smuljah i slavodobitno se smijesih. No, mudro izbjegoh pijenje istog tutnuvsi svima casu pod nos (prije negoli su mogli i zucnut ikakav protest) sa besmrtnim rijecima u imperativnom agregatnom stanju Pij! Zgranuta i iskrivljena lica govorila su sve sto nisam cula. Pa nije ne-lose, govorili su sa izvitoperenim facama koje su trazile utjehu u pivu i krumpirima sa majonezom koje masovno narucismo da opere bambus iz usta. Pa trebala bih dobit orden matere domovine za 'vakvu promociju, misljah u sebi. Besplatnu zastavu (par metara sa jos par metara) za umatanje same sebe u nju. Ili stajaznamstajosne.

Smrzavajuci se vanka raspredasmo o bitku i boljitku, kako su KS jednom na vlaku pokusali maznut The Economist (novine za ekonomiste i one koji se tako osjecaju), Medjugorju (nisi nikad bila?? Ne, sta vam je, odbijte od mene, pobenavljena maso!) i jos kojecemu. You are a very sociable drunk. Rekli mi. U prijevodu, da se samo cerim i sve ljubim oko sebe kad me potrefi alkohol. Blago meni. E, pa sad, jel' to oprostaljka ili nije? Ih.

Da sad ja ne udjem u Markove odaje, dvore i konake zajedno, prodat cu par zjaka o WCu. Zenskom. U gostioni. Kad god pijem moram zavitlat samu sebe tamo. I odoh. A WC na katu. Spratu. Hm, govorim samoj sebi, samo hrabro, nogu ispred noge i sve ce bit u odlicnom redu. Uspjeh. Popeh se. Ali sad vraze, vrata su zatvorena. Zakljucana. Guram iz sve snage. Tresem ih. A valjda je netko tamo unutra. Cekam ispred. Minuta. Dvije. Tri. Sedamstopedesetidevet. Nista. Ponovo guram. Vrata otvorena. E, pa ako ovo nije prica za malu djecu o hororu i uzasu, onda nista nije, nitko ne postoji i svijet je osudjen na vjeciti sibirski gulag.

Sva sreca ajde, dokopah se pravog mjesta. Bolje sad nego poslije. I sve vidim (osim necjeg pokusaja da nacrta goli zenski akt na zidu sa olovkom - poprilicno lose, moram priznat), nesto mi cudno, ne pase, nije kako treba, zateze, poteze, nateze. Kad ono vidim, gace mi obucene prednjicu za zadnjicu. Odnosno, naopako. O, svetosti tvoja gore, da ne znam ni gace posteno obuc na sebe, a kamoli ista drugo! Sta sad? Da li sve skidat sa sebe pa opet oblacit ili se pravit blesava, ostavit kako i jeste (zatezanje maksimalno)???? Dileme, dileme, ko od secerleme.

Da se ne bih jos uzvrpoljila u sobicku 2 centimetra sa 1 centimetar?! Ostavih blamazu onakava kakvu i nadjoh, spustih se po stepenicama ko nova i zapoceh jos jednu pod gasom konverzaciju sa KS. Whatever.

Iduce jutro na poslu (zadnji dan) mamurluk lijecih przenim jajima. I pripazih kako oblacim donji ves. Mislim da sad znam sto ide sprijeda, a sto straga.

Osjecam se ko Brad Sucks (obrati paznju na Dirtbag). O, zivote, igras se na balote!

- 11:30 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.03.2007.

Interpretacija muzicke ljestvice na zenski nacin

Hodajuci jutros ko muva bez glave i pauk bez svih osam nogu kao prvo:

Oboruzana ogromnom torbetinom u koju stane pola Dalmacije i tri cetvrt Like i Gorskog kotara (sad su ko fol te moderne, pa kud sve zene tud i mali Balkanac) – pitaj boga sta sve potrpano nemam unutra, tezi ko nilski konj na javnoj vagi - podjoh na totalno suprotan kraj od izlaza izlazeci iz podzemne. Onako, bas ko furija. Kao, sta ovi ljudi svi navalili na desno kad se treba ic na lijevo. I u pola puta udari me nesto poput mokre carape posred namrstenog mi cela. Da sam se mogla odalamit odalamila bih se. Meni da se desi da krivo krenem? Osjecah se ko nevini turist koji pojma nema kud kroci.

Kao drugo, trece, cetvrto i peto:

Onako bunovna i blesava razmisljam kako mi je tek relativno nedavno doslo iz primozga da Stulic ne pjeva o glazbenoj ljestvici u popularnoj poskocici Fa Fa Fa (i jos facinantnija pretpostavka da ko sad, recimo, u Londonu, u tom istom trenutku slusa upravo bas to, i to sa interpretacijom razumijevanja na moj nacin – ovo su samo malko razblazeni primjeri svega sto mi se iznjedri u glavi ovako rano ujutro). Dobro je krivo cut pjesme, ali kad cujes pravilno, a razumijes kao sto razumijes otprilike na kojem principu radi svemirski brod, onda je stvar poprimi poprilicno alarmantno ozracje. Mislim, sta, sve je to glazbena ljestvica: do, re, mi, fa, so, la, ti, do. Pa sto ne bi i fa fa la si mi ti fa la ti. Mislim, sta sad ako kaze da se nezgodno voljeti na ulici jer zulja, mislim, sto ne bi bilo nezgodno pjevat muzicku ljestvicu duboko u noc? Ih. Ali ne. Tjah.

Kako sam uspjela doci do ovih godina u zivotu, sa ovim mentalnim sklopom koji kapira ko rashodovana industrijska masina za mljevenje mesa jos me ni sad ne prestaje opcaravati.

I neka mi se raskrinka onaj Beogradski davitelj stono mi je onomad poslao nesto. Inace cu mislit da se Tasko Nacic digo iz mrtvih. Stono mozda i ne bi bilo tako lose.

- 12:00 - Komentari (47) - Isprintaj - #

utorak, 06.03.2007.

Oprostaljka koja nije namjestaljka

I hope you will be able to join me and other members of staff for an informal drink. It will also give you a unique opportunity to sample that quintessential Croatian delicacy of red wine and Coke (yes, mixed together!!) - a very fine drink, indeed.

Ovaj gornji tekst je moja poruka mira, blagostanja, srece, slavlja, veselja, radovanja naroda i narodnosti (Svecke, Juzne Afrike, Novog Zelanda, Engleske, Jamajke i dabome, Rvacke preko Slovenije i Makedonije), odnosno, bacena rukavica svima na poslu. Ljubav, poljupci, hipici, ustipci (za obraze), ma, prava idila! Ovim gore tekstom (originalno ispjevanog iz srzi mozga mog) obznanjujem kako marljivo radim na promoviranju domovine kao prvoklasne turisticke destinacije. Kao odredista gdje se serviraju svakojake stvari. Mislim da se vec svi bruse za napijanje, sto bambusom, sto raznoraznim medjunarodnim opijalima u petak. U nasoj, da se tako izrazim, lokalnoj birtiji. Krcmi.

Docim su procitali svi me pojedinacno pribijaju uza zid saputajuci mi u nevjeri i ispod glasa: Cuj, reci mi, jel' to istina? Mislim, crno vino i kola, salis se, jelda? Osupnuta njihovom sumnjicavosti ko djevica Marija izjavim Ja da se salim? Ma neimade sanse za salit se. Sta mislis, ko sam ja??? Uvredjeno im uzvracam. Mislim, dobro, na takav andjeoski nacin dobih jednu kolegicu iz srednje skole koju uvjerih 100% da cu ic studirat ginekologiju i da cu je licno poradjat kad bude, jel', radjala. Sad, da li se salih ili ne, sam krampus bi ga znao. Najvise o ginekologiji sto znam jest da znam da nisam musko (a mozda i jesam samo nisam toga svjesna). Ostalo je jos uvijek mrkla misterija.

Razbit cu ih rvackim probranim-izvornim-autohtonim-alkoholnim picem ko mecka pcelinju kosnicu. Ne zvala se ja onako kako se zovem. I ne bila ja od tamo otkud jesam. Ne znam samo sta da im zasviram. Ne mogu Gram Parsonsa, on nije autohtoni Rvat. Sta, sta???

- 22:20 - Komentari (38) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.03.2007.

Jamajkanske ovce na poljani pasu - veliko finale

Doslo doba da se ovcetina ijopet proba. Da, to doba muljanja, laganja, pretvaranja.

U cast mog odlaska najavio kolega Jamajkanac (i to slavodobitnim glasom kakvog covjek samo pozeljet cut moze) da ce meni u cast skuhat ovcetinu. Preciznije, kari od ovcetine. Zatomljujuci nagonski refleks povracanja nehajno-veselo uzvratih Joj, super, kolego Jamajkance, jedva cekam! Nisam mu htjela sacmom ubijat iluzije. Rekoh samoj sebi, ajde de, prezivjeh prvi puta, prezivjet cu i sad.

Dosla nedjelja. Odnosno danas. Sve migoljim li ga migoljim. Ali kolega Jamajkanac ne trpi sta, zasto, kako nego iz petnih zila vice Get your ass over here, girl! Gulp. Vrijeme je za protuofenzivu. Osjecam se ko jedan od heroja NOB-a. Ozarenih lica pojavise se volonteri. Preozarenog lica pojavise se kolega Jamajkanac. Polukiselog lica pojavih se ja. Veselim glasom upitah, Jamajkance, jel' gotovo jelo? Seretski se smijeseci ne odgovori mi nista nego me utrpa u kantinu i prezentira mi stol pun... Errr, dva tanjura (vrhom puna) ovcetine i sosa. Volonteri se oblizuju ko vukovi na Velebitu. Ja u sebi gorko placem, u svojoj unutrasnjosti se koprcam i batrgam ko skusa ulovljena u mrezu. Gotovo. Nema povratka. Kako si posijao tako ces i znjeti. Bogami, znjet cu ja i te kako, vec vidim.

Sve sto se cuje jest ohohooo, mmm, mljac, grmph, sljkrdngkneflmmm. Jedan volonter se vec ufatio i koske i oblizuje je, glodje, sishe srz. U meni bujica svega i svacega samo ne apetita. Fino se usosih ovog puta. Sjedam sa zebnjom. Gledam da li imam gdje kakvo skloniste u obliku velikih, visokoh boca, da me ne vide da ne uzimam ovcetinu. Strateski razmisljam na koju stolicu da sjednem, da se strateski rasporedim i sakrijem oko jedne mrge od volontera (onog sto glodje kosti, bog da prosti).

Ali nista. Sve neki brisani prostor, mamu mu svakakvu. Polako zavlacim. Punim tanjur sa rizom. Slatkim krumpirom. Zeljem. Salatom. Sve otezem da pruzim ruku prema izvoru uzasa. Ali ne, nadobudna oka sokolova me nadgledaju. Uzimam dva komada (pazim da nisu oni na kosti da jos i to ne moram smukat, boze me sacuvaj!). Vozam ta dva komada po tanjuru ko vozac vlaka sinobus po skliskim tracnicama. Sve jedem, a zaobilazim u najsirem luku sto je moguce meso. Dapace, radim citavu kruznicu.

Pojedoh citav krumpir. Izmasakrirah rizu. Ostadu 2 komada netaknuta. Sta sad? Nitko se ne mice sa svojih neudobno drvenih stolaca, dakle, ne mogu izvest koreografiju bacanja u smece. Cmrljim u sebi tisucu kako. Krupni volonter koji srche mi govori 'Ocemo jos podijelit sad nas dvoje ovo ostalo?. Isuse, sto sam ti skrivila??? Kolutam bjeloocnicama. Vadim se nekim prtljavim razlogom da sam vec jako puna i sita i da mi je sve tako fino sjelo (je, ko kamencuga na kokosje jaje).

A da ipak probam ja to? Mozda i nije tako odurno. Pa odrezem komadic. Pa ga stavljam u usta, zajedno sa 3 kile kruha i 34 kile krumpira da zamaskira ukus. Ma ne mos' ti zamaskirat oporu ovcetinu ni da ti zivot ovisi o njoj. Isparava tu neku oporost, a ja istovremeno vjezbam ne radit grimase uzasa. Mora da sam nesto opako skrivila nekome u proslom zivotu pa me sad pece na zeravici.

U finalu doskocim problemu ko izumitelj super izumu: stavit cu mesinu u kruh kao sendvic i tako se rijesit muka Tantalovih. Ko fol jest cu to ko sendvic. Tako i bi'. Kao, to ce mi bit za poslije, za uzinu, lagah besramno i bezocno svima okolo sebe.

Ovako ozarena napustih kantinu i zavitlah sve skupa u vrecicu i u kantu za smece. Sad gladujem.

Docim ovcetinu kad omirisem
Odmah zbrisem
Blejim ko ovca
Ko siromah bez novca.

Vesela pjesmica, vukovi svi oko mene siti, a kozetina (ja) gladna. Tako mi i treba. Osjecam se ko Seinfeld.

- 17:40 - Komentari (31) - Isprintaj - #

subota, 03.03.2007.

Ko razumije o cemu ja, darujem mu biser ili dva

Danas na meniju nudimo: filozof i mudrac u jednom. Ponekad cak i mene more i strefe filozofsko-zivotne dileme i zamrsenice. Klupko vune koje se zamrsi je salica kamilice bez secera u odnosu na kamion sa prikolicom (ili dvjema) koji se sruci na pleca moja nejaka i nedraga. Kad zasto i kako naprave ofenzivnu neprijateljsku zasjedu. Pa onda moram za uzvrat uzvratiti nekom protuofanzivom.

Kad ne zna gdje bi se covjek djenuo svasta mu se uzvrzma i uskovitla oko (prijedlog, ne neophodni organ vida) i u glavi. Kad sve ceka da ga ili strefi munja iz poluvedra neba. Ili da mu se ukaze neko mudro prikazanje koje bi mudrodubokim glasom pokazalo u pravom smjeru. A sve u svrhu da odagna raznorazne krampuse koji su se nakupili u zadnjih godinu i nesto. Prekrizit noge? Sjest u pozu mudraca (nesto kao Rodinov Mislilac) i tako prizvat mudrost da ophodi naokolo tebe samog? Par puta udarit glavom o cigleni zid? Ili udarit se ciglom kao takvom u glavu? Kuckat kaziprstom po laminiranoj sperploci od namjestaja? Ispljuskat se nekako cini smisleno besmisleno. Dubit na glavi bi mi zadalo ozbiljnije posljedice po muskulaturu i skeleturu (iako, mozda bi mi dotocilo dodatnih par mililitara protocne krvi u mozak pa bih ipak malko manje drobila, a vise pridobila - cista matematicka permutacija).

Nista od toga. Umjesto svega navedenog mirno sklopih kisobran i ispostavih citavu sebe kisi na nemilost. Dakle, namjerno pokisoh ko crkveno-poljski mis bez da vjedjom svojom ni malo trepnuh. Dok me istodobno Mozzer meko cjelivao rijecima u organ sluha. Dok gazih po lokvama, raskopanim rupcagama vodovoda, preskakujuci mokre plocnike. Placam ceh za vlastite nadrifilozofske misli. Za prodavat maglu po snizenoj cijeni dusu dalo.

Nisam nista pametnija nego prije. Naprotiv. Ali svejedno, namjerno pokisnut bijase povelik domet uspjeha. Za moju prepametnu mene. Izgleda da ce biseri ostat nepodijeljeni.

- 12:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.03.2007.

Heroj-zena-heroj

Najljepse je kad se otkaze vlak prije mog, po mogucnosti u spici jutarnje vreve i komesanja. Tako se moze kontravenirat osnovni zakon fizike i stlacit nemoguc broj mesne stoke (sto sjedece, sto stojece, sto vakumirane cardake ni na nebu ni na zemlji) u osam vagona. Sve sto su vas do tada ucili o fizici, volumenu i tijelima koja zauzimaju volumen slobodno ili zaboravite (kolektivna amnezija) ili fino okacite mackama o rep. Ili stavite malo soli na rep po kojoj pernatoj ptici. Isti efekt.

Dakle, hajmo se onda svi utlacit u Xiolin vlak, zasto ne? Kao prvo, mos' se pozdravit i izljubit sa sjedenjem. Slozis Metro u u torbu, iPod Nano okacis negdje u dzep (ukoliko ga imas, a nemam ga jer sam neprakticno zensko i prezirem dzepove koji te samo jos sirom prave) ili ga seljacki drzis u ruci, sam sebe gimnastickom preciznoscu presavines (recimo, ko koverta spremna za slanje u Abu Dabi) da zauzimas sto manje prostora i utrpas se ko muverina bez glave. U koliko uspijes, cestitas samom sebi na slamanju fizikalnih zakona, stanes i ne mices se vise. Jer maknes li se i milimetar, odalamis nekog il' po nosu, il' po laktu, il' mu zgazis kurje oko u par sitnih koraka. Isto vrijedi i za ostale naspram tebi. Disat i ovako i onako ne mos' jerbo sadrzaj kisika izrazenog u molarnoj masi je zanemariv. Nadasve zabavno: osim prostornog volumena fizike prkosis i zakonu kemije i biologije. Divota, oduvijek se pitah gdje su primjenjene primjene prirodnih nauka. Pa eto ovdje! Jos jednom si cestitam i nastavim dalje sa buljenjem u prazno (opet ponavljam, ne dao bog da pogledas ikog u oci, pocinit ces smrtni grijeh) i tlacenjem u supatnicka topla i odurna tijela od kojih me prolaze zmarci. Na zalost, ne oni ugodni.

Mrzim doticat se o ove moje supatnike po vlakovima. Radije da mi cirkulacija prestane radit (stono mi i prestane) pa se jos i vise presavinem (dzaba mi to sto sam lako presavitljiva roba u smislu da sam relativno mala pa se mogu igrat sa raznoraznim kontorzijskim pozama). Recimo, dotaknes se o necije poliestersko odijelo i izazoves staticki shok. Sodoma i Gomora! Ili nedajboze, onako samo ovlas da se tvoje dlake na rukama (dlacetine u mom slucaju, op. a.) priblize nekim anonimnim. Kurja koza u roku odmah! Ili koljena kad se dotaknu. Nekad i bokovi. Majko mila izbavi me! Maltene si kosti polomim, sklupcam se u klupko i skucim u kutak. Ali ne pomaze ni to. Uvijek ce bit pretezito muskaraca koji se ili ne zele, ili ne mogu presavinut i raskrebece nozurine. Ko fol ih ne mogu stisnut.

I tako, sa cirkulacijom koja je presjecena ko deblo sa cirkularom, volumenskom zapreminom otprilike 3 kubicna milimetra provodim slijedecih sat i 15 minuta. Nit mos' tekstirat (to jest, igrarisat se sa novim mobitelom za kojeg pojma nemam za sto sluzi koja tipka pa samo brljezgam i zovem greskom krive ljude), nit dovrsit onih zadnjih 5 stranica Pynchona (eto, opet stajem tik pred kraj, povijest se ponavlja, kriminalno i porazavajuce), jedva da mogu fastforvardirat Nano.

Veceras ponovo ponovih citavu situaciju. Ovog puta sa dodatnom vrecicom u kojoj se nalazise ovo (jer sam ipak, usprkos brkovima, prevrtljivo zensko koje pored izloga proc ne moze, a da ne iscasi vrat, ode i spiska i zadnju paru). Supatnickom stadu posvecujem ovo (uf, sto znadoh ispalit onu brojalicu na pamet na kraju). I to je to.

Jer se osjecam ko heroj. Svaki dan. To je velika odgovornost.

- 22:35 - Komentari (33) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>