Marketing
Hrana, hrana, prekrasna hrana!
Eto sto New York ucini od mene: sad mi se kocopere 4 pjesme od Frank Sinatre na iPodu. Akutni stadij, priznajem.
Popover Cafe, Amsterdam Avenue, Upper West Side - omlet samo od bjelanjaka, kobasica od kokosjeg mesa (ovo je kao bila zdravija verzija dorucka, NYC style). Umjerena cijena.
Gdjegod da odoh uvijek su mi na pameti dvije glavne stvari: WC i hrana. Korelacija izmedju ta dva pojma zasigurno postoji i stara je ko i mjesec dana neobrijani brkovi pod nosom. U New Yorku, fala djavlu i ostalim njegovim pomocnicima, hrane ima ko pljeve. Ko sto koprive rastu po rubu kanalizacija. Vecinom se manih muzeja koje vidjeh prvi i drugi puta. Treci puta reko' samoj sebi, e, nes' vala vise kulture, ide se jest! Stranica Rough Guide vodica pohabala se na tih nekih 30-ak stranica gdje opisuje raznorazne jedace/jedalne postrojbe. Gdjegod da se okrenes, hrana, hrana, hrana, i to Muhamedova klisurasta planina raznorazne hrane, svega i svacega. I nemoralno ogromnih porcija.
Sarabeth's Kitchen, Amsterdam Avenue, Upper West Side. Neki vafli od krumpira, i opet kobasica bez svinjetine. Ne-bas jeftino.
Ne restorani u klasicnom smislu, sa konbarima i leptir masnama i bijelim pamucnim salvetom preko lakta lijeve ruke, nego ono sto se zove delis, pogotovo oni zidovski, gdje mos' narucit svasta. Te brunches (rijeci breakfast i lunch pokrpane zajedno, nesto izmedju dorucka i rucka). Palacinke, vafli, kobasice (zanimljivo kako su kobasice uvijek bile BEZ svinjetine, obicno bi bile napravljene od kokosi), jaja na 256 nacina, mesina, krumpiri... A zacudo, trbusina je eksponencijalno rasla sa unosom ovelike kolicine serviranja na tanjuru. Bas cudno!
Friend of a Farmer, Irwing Place, Gramercy
Juha od kokosi sa celerom. Big mistake. Jer ne volim celer. Pa samo prebirah uzduz i poprijeko pazeci da ne zgrabim koji komad celera. Sanjarih gledajuci kroz prozor snijezne pahulje kako se spustaju. Pikirah na suprotnu zgradu kao moju new yorsku bazu.
Osim jedenja, ispijala se kavetina na veliko. Kava opcenito (ona filter kava koju obicno serviraju) u Americi ne valja nista. Nema nekog ukusa, mirisa, ali ajde, i to je bio dozivljaj. Zato vecinom gdje mogah narucivah cafe au lait, kaoti francuska kava servirana u ovecim zdjelicama (francuski, europski, sofisticirani stil, jelte). Jest da London ima isto tako establishmenta za jelo, ali New York...
Jeftino bas i nije, pogotovo tamo gdje pohodih sve te brunch cafes u Upper West Side (Amsterdam Avenue) - obicno bi cijena bila negdje izmedju 35 i 40 dolara (za dvoje) + napojnica. No, famozna Sylvia's u Harlemu bijase 15 dolara za dvoje (enormne kolicine hrane iz kojih se cijedio maslac, ulje i sve ono sto davi krvne zile jer ipak je to juznjacka hrana iliti southern soul food). I da, jeduci kajganu, proprzeni mesni dorucak sa krumpirima i vrstom griza iz kojeg se cijedio komad polurastopljenog maslaca, zabavljah se buljeci u fotografije Sylvije sa Steviem Wonderom; Bill Clintonom; Al Sharptonom. Stono me uvijek cudi jest da se mora ostavit napojnica, to se podrazumijeva (u Londonu mos', a i ne moras), 15-20 posto. A posto meni postoci idu ko zahrdjali cavao u drvo, moradoh se posteno oznojit dok iskalkulirah sve te cifre. Mozak mi se ucrvo!
Sylvia's, Harlem. Ovo bijelo je nesto kao griz (grits). Jeftino, a dobro. Umroh i unidjoh u nebo.
No, uvijek se dobije tipicno americki nacin posluge: ogromni zubati smijesak, hinjenost da ste najvazniji na svijetu i hi, how are you today. Sta te se tice, bogati, pusti me na miru (tipicno europski odgovor, moram priznat), ali nije da mi nije bilo drago. Usprkos tome sto je hinjeno i lazno i neiskreno. Udri brigu na veselje!
Artie's, Broadway, Upper West Side. Zidovska kuhinja: kokosja juha sa griz knedlom (kazu da je to zidovski penicilin jer lijeci) i sa strane: knish.
Iako sveukupno odgledah jedno 4 minute (maksimum) svih epizoda Sex and the City znam da se treba otic i u Magnoliu, slasticarnu u West Villageu (Bleecker Street) po cupcakes. Tako i bi'. Kupih 4 kolaca (sa najboljom glazurom od maslaca u svim bojama duge), pojedoh jedan (sve vrijeme pipajuci se za trbusinu osjecajuci kako me maltene intravenozna doza masti i secera deblja na ocigled), a ostale udijelih jednom od beskucnika.
Magnolijini kolaci.
Dakle, kao sto je Hebatga i reko, prehodah okolicu East Villagea uzduz, poprijeko, pa jos jednom uzduz i jos jednom poprijeko da nadjem Stingy Lulu's, da bi me usluzile drag queens, a kad ono - ucrvani sipak! Jednom napravih i kardinalnu gresku i odo' nesto pojest u blizini Times Squarea (Midtown) - nikad vise! Precijenjeno (odnosno, preskupo), totalna turisticka klopka, a usluga i ostalo za popizdit. Cak u WCu nije bilo vise ni papira! Pa gdje to vodi? A? Kuda ovaj svijet galopira?? Necuveno!
Treba se bacit na bacanje trbusine. Tezak i mukotrpan podvig.
Cooper-Hewitt muzej za dizajn. Zenski WC. Fin i cist, sa puno toaletnog papira.
Post je objavljen 22.03.2007. u 12:00 sati.