The Last Broadcast

ponedjeljak, 30.04.2007.

Zene - (ne)odlucne zabe kreketuse (volim vas!)

Eh, zene! Pa jos zene koje se dogovaraju (takozvane majstorice u dogovaranju)! Dogovarajuce zene. Pa nema inspirativnijeg! Prije bi se izdogovorila jata zaba kreketusa nego nekolicina zena. Nije mi poznat taj neki specifikum po cemu su zene bez ikakvih organizacijskih sposobnosti u svezi glede izorganiziravanja. Naime, mozda ima onih koje bespredmetno i besprijekorno znaju izorganizirat cak i let raketom u svemir, nizanje duvana, uvod u voznju vilicarem. Ali zene sa kojim nedavno imadoh posla (nevoljko ukljucujuci i mene jerbo kao nisam zena, a jesam - eh, zackoljicama nikad kraja) bilanca bijase slijedeca:

67 mailova na 4 zene u kojima se izorganizirasmo nakon jedvitih jada u pogledu restorana u kojem ce se obilato jest. Te ne ovaj, ne onaj, ne volim ovo, ono, trece, cetvrto, te predaleko je, te daj nesto blize, te nemoj prejeftino (a ni preskupo). Dobro, nesto se moralo mailova potrosit i na ko kako izgleda (posto je ovo, jelte, neki kao londonski blogerski spektakl), gdje nije trebalo previse da konverzacija pocne krenuti totalno izvitoperenim tokom tipa ja cu bit ona najdeblja/najsalastija/najmasnija. I to od njezine, a bogami i njezine malenkosti. Mos' mislit. I tako krenula kola nizbrdo pa se sve trse nakeljit najgore moguce epitete na sebe. Koje ignorirah do jednog odredjenog nivoa kad mi je zakipilo ko mlijeko u loncu i prosto mi doslo da kazem zene, bogamu, dosta, ja sam najljepsa, najdivnija, najprepredenija. Ali nisam. Jer lagati je grijeh. A ako je nesto grijeh onda ce gresnika/cu stic bozja rucetina pravde i zgromit za sva vremena.

Jer sam skromni seljak obavijen u sljastecu i pripijenu kozmopolitsku odoru, jedini prohtjev i zahtjev mi bijase da mi se donesu Gavriloviceve cajne pastete, a sve ostalo moze bujica vode odnijet. I par CDja sa najnovijim narodnim pjesmama koje mi obeca ona

I tako, 67 mailova kasnije pao je dogovor. Mislim da treba vise zena uci u politiku, da vidis onda kako bi svima pokazale! Zato su mi i ormari puni raznoraznih krema, pomada, pudera, vata, ulozaka, losiona, pizdi materina od predpotopnog doba - jer se ne mogu odlucit da li da ih bacim u smece ili ne, jer, mozda cu ih ipak kad-tad jos upotrijebit - mos' mislit, vec su ubudjosani na mrtvo ime i imaju vlastitu floru i faunu u sebi, ali ne lezi vraze, odlucnost mi je na vrhuncu.

U potpisu: ona, ona, ona i ona. I mozda pokoji zalutali muskarac.

Jedna lijepa proljetna pjesma. Jer u kapitalizmu ne postoji praznik rada sutra.

- 15:10 - Komentari (25) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.04.2007.

Obmana

Ponekad mi se biva zensko. Da, zensko. Ono pravo zensko, a ne ovaj muskobanjasti, izmutirani i izvitopereni primjerak koji se na iglenim usima provlaci na dokumentima pod zenski spol. Kako sam dosla do ovog spektakularnog zakljucka? Jednostavnim procesom dedukcije, permutacije i logicke upotrebe (odnosno, upregnuca) vlastitog uma.

Citajuci Athenin post shvatih poraznu cinjenicu: da kod frizera u zivotu svom podugackom bijah svega jedno 4-5 puta. Maksimalno. Zadnji put prije jedno 8 godina (to sto 4 od 5 puta placuci istrcavah iz inog establishmenta necu sad previse elaborirat). Cistim procesom dedukcije (vec gornjespominjane) moglo bi se zakljucit da potpadam pod kategoriju zaraslo mutirano stvorenje iz doba kenozoika (tad nisu zivjeli ljudi, dakle, geoloski receno ovo je glupost, no poradi docaravanja atmosfere, pace, dojma, u pisanoj rijeci, dopustit cu si ovu nebulozu, jednu od niza). Shisha me mater (vrhove) kad dodjem kuci jedno svakih 6 mjeseci. Do tada, obrastujem (obrastavam??) ko usahlo deblo kad ga mahovina ufati obrastat i davit. Farbam se takodjer sama, a i usput uvijek zaserem kupaonu, najbolju majicu (jer ko je vidio presvlacit se u dronjke za farbanje), tako da samim tim cinom kucne radinosti imadem sate i sate humoristicko-evokativnih dogadjanja koje onda mogu prepricavat zgrozenim pravim zenama koje takve rabote, sasvim razumno, obavljaju u salonima za zensku ljepotu (recenica dugacka 4 reda, oh, premasujem samu sebe).

Kozmeticarka mi je takodjer nepoznati pojam jos od stoljeca osmog (prije nove ere). Raznorazne rabote koje se tamo cine (svasta nesto sa licem, pedikura, manikura, cupanje obrva, depilacija, centralizacija, sibilarizacija, kromanjonizacija) cinim ih ja sama. Doduse, sa kojim uspjehom, djavo bi ga znao reci. Ne zato jer sam kvazizagorska lihvarska skrtica (jer nisam, ovo je fakat, odnosno, cinjenica), nego jer mi se jednostavno ne da odlazit tamo. Dakle, cista lijenost opet izbija na povrsinu. Ne da mi se odlazit tamo, pa jos ulazit u neki razgovor sa inim kozmeticarkama (joj, kako je lijepo vrijeme danas; da, fantasticno; sto cete radit za vikend, imate planove?). A jos im moras i ponudit sebe u najneatraktivnijem izdanju (odlakavljeno cudoviste puno pristeva, bora, vjesticjih cekinja po obrazima, naborane koze od koje bi se mogla izradit omanja torbetina): takva stanja ostavljam da gledaju samo moja oka dva ili tri i nicija druga. A isto tako dobijem sate i sate jeftine zabave u privatnom okruzenju kupaone moje najmilije; k tome mogu arlaukat i jaukat do mile volje, ne moram stiskat zube, smjeskat se i pravit da nije to nista dok mi se vosak razlijeva bedrima trokrilskim.

I zato cu zauvijek lagat na dokumentima kad moram zaokruzit M ili F (male/female). I provlacit se kroz usicu igle, odnosno iglene usi. Nikad necu proci kvalifikacijski prag, a kamoli i prikljucit se utrci. Odo' si sad iscupat dlake iz usiju koje mi strse i prijete da me udave ko lisica mlado pile.

- 11:30 - Komentari (48) - Isprintaj - #

utorak, 24.04.2007.

Cudnovata nadmoc naroda, seljaka i tezaka

Konacno vise nisam latentna seljacina, nego ona prava, cista, nepatvorena, ispoljena na uzbibanoj povrsini zivota. Sad svakog ko me zagnjavi i hoce postat, odnosno, nazivat se mojim prijateljem prvo docekam na nazubljeni noz povicima Slusaj ovo! i prikeljim kojeg Halida B. Sabana. A bome i Halida M. Himzu. Pa onda da vidim. Obicno onda bude tajac i vecina ih utihne ko jaganjci sto su utihnuli u onom nekom holivudskom filmu. Rijetki su oni koji se usude druzit sa seljacinama. Pogotovo onim zenskim. A i nije da me nesto sreca prati ovijeh dana. Prokletstvo neko se bacilo na mene, bit ce, i zajasilo na me', te ne pusta i ne pusta.

Ucinih playlistu prikladno nazvanu seljacina za prikljucit se dok se vozikam tamo-amo. Od silnog uzbudjenja prije prvog slusanja skoro mi otpadnose usesa. I prsti. I ostali djelovi anatomije. Citavih 20-ak kilometara do najblizeg uradi-sam ducana pjevah na sav glas. Mislim da mi posebno dobro idu dionice gdje se mora grlenim glasom pjevat onaj znacajni aaaaaaaaa. Oni prijelazi. Sve to. Eh, da mi je bit prateci vokal. No, dobro, svakom veselju dodje kraj. Pa i onom mome. Kad spazih, prekasno, da kupih sasvim krivu farbu kojojm konacno dovrsavam farbanje stokova i vrata. Pomutio mi se razum, rezon, nestao ekvilibrij, pokvarili se zupci na zupcaniku.

Takodjer mi se osvetoljubivo osvetilo u pravljenju torte. Umjesto da odvajam bjelanjak od zutanjka, kako to vec obicno biva, sve strusih u jednu posudu, bez prevelikog razmisljanja, dok u mislima prebirah po novonastaloj top ljestvici izvodjaca koju stvorih u glavi, baziranoj na odslusavanju svake pjesme barem 5 puta. Eto kakav utjecaj narodskonarodna muzika ima po moje svakodnevno zivljenje. Neki me se odricu, neki rade krscanske simbole masuci rukama pred vlastitim obrazom. Osjecam se ko usamljeni jahac srece i veselja koje nitko ne zeli primiti i podijeliti sa mnom. Svi zatvaraju vrata.

Sto je slijedece? Da me strefi munja? Upikne osa? Strigalica udje u usni kanal? Umrem od straha jer mi se zalijepio suhi list na lakat? Prokleta sudbo, sto mi ucini, zlo tesko me opcini! Pijem da zaboravim.

A sad nesto puno ljepse, prposnije, romanticnije, nevinije: najljepsa i najcisca i najnepatvorenija ljubavna prica trenutno se odvija ovdje.

- 00:25 - Komentari (34) - Isprintaj - #

petak, 20.04.2007.

Psihosomatski poremecaji zenske vrste

Konacno da mi ona posalje ovo! Kako jedva docekah! Zapravo, uopce nemam pojma koja je poanta (ima li je uopce?), ali znam da ko svaka sjekirom (ne)otesana zena obozavam obznanjivat svima sto mislim. Sad kao trebam nabrojit 5 psiho (stagod to znacilo) ljubavnih pjesama koje su mi obiljezile zivot (sad se osjecam ko da mrijem na samrtnoj postelji, a Spada mi donosi casu vode i prinosi mojim starackim, izboranim i uzoranim usnama, a drugom rukom mi manipulira preostalih 4 prstiju lijeve ruke da potpisem oporuku u kojem kravu i konja vranca ostavljam njemu).

1) Saban Saulic - Ima pravde, ima boga - sa posebnim osvrtom na refren:

Ma ima pravde, ma ima Boga
ja opet ljubim ti nemas koga
ma ima pravde kol'ko, toliko
sa mnom je neko a s tobom niko

Sto reci, a da car nije jos reko u ovoj osvetoljubivoj poruci? Nema boljeg nego kad se bivsem smijes u brk i kazes mu kako ti je sad ko Blakeu Carringtonu, a njemu nije (iako ni tebi nije, ali jebemu sve, treba malo dramatike i laganja, ponos nalaze). Udri Sabane!

2) Voices of the Beehive - Don't Call Me Baby

Za sve psihoticne bivse koji misle da se mogu usuljat kroz misju rupu natrag i sjedit na dvije stolice - e, nes' se grijat, da citiram besmrtnu kondukterku prastare cetvorke iz jos prastarijeg doba, kad nije htjela otvorit vrata jednom putniku, tamo kod Vjesnika (iliti kakoli se vec sad ta zgrada zove).

Don't call me baby
When we were not the way we are
It took so long to get this far
Don't call me baby

3) Lily Allen - Smile

O, slatka, o, stasita, osveto! Posto nisam pokvarena, a zeljela bih biti, ovim se ucim kako to postici (mora se znat fabula video spota da se docara pravi dojam). Slicna fora ko u Sabana. Dabogda imao, pa nemao! Nema vece psihoticne ljubavne kletve doli ove.

4) Rokeri s Moravu - Brisem suze s' rolnu toalet papira

Molim da se ovo uvazi kao ozbiljan kandidat i bez podsmjehivanja, inace cu da vas bijem! Ne znam, tu su prisutne emocije u refrenu ko nigdje nikad na svijetu. Mislim, ko jos nije osjetio zacarani krug nesretne ljubavi gdje je dobio nezaustavljivu zelju da se naloce u lokalnoj birtiji, te porazbija sve stakleno i kristalno? Dakle, vrlo relevantna tematika zadanom zadatku.

Za kafanskim stolem dok muzika svira
brisem suze s' rolnu toalet papira
suze brisem, rolnu odmotavam
'ocu pijan pod stolem da spavam

5) Idoli - Ona to zna

I kad je vidim,
ja se pitam,
da'l postojim?
I kad je vidim,
ja se pitam,
da'l ona zna?

Psiho naprosto zato jer je jedina pjesma (a ne osoba) koju bih ozenila, ubacila u Cadillac i odvezla se sa njom u zalazak sunca. A i zato jer se Saper non stop zapitkuje da li ga voli? Da li ga zamjecuje? Kao da, ali mozda i ne. Filozofsko pitanje koje se bezbroj puta priupitah, sa razlicitim oscilaciijama u odgovoru.

Mislim da nisam skuzila poantu, ali posto sam plitka, volim ovakva pitanja tipa 'leksikon' (ko ti je simpatija, da li volis jesti viljuskom i nozem ili prstima, tko ti je razrednik) pitanjca.

- 13:35 - Komentari (44) - Isprintaj - #

srijeda, 18.04.2007.

Dijasporasko-emigrantska. Opet.

Dijaspora je ko bumerang: stalno se nekamo vraca (oh, ponosa u srcu mome poradi ove usporedbe!).

Prvo sto primijetim kad stupim na tlo sto se rvackim zove jest da se userem ko mlado od grlice kad ugledam pripadnike javnog reda i mira. Momentalno se pretvorim u makovo zrno koje usplahireno trepce ocima, pristojno kima glavom nad svakim upitom i pri tom jos iscasuje vilicu od smjeskanja. Sve samo da njima bude dobro. Ne znam sto pogoduje takvom ljigavom ponasanju. Mozda to sto ovi ovdje ne nose oruzje i ne traze nikakve dokumente tipa osobna iskaznica (erm, ne postoji u krajevima ovijem otockim) kad im se cefne. Mozda zato jer ukoliko bi to i trazili, vrisnes jednom, pozoves se na sva prava svijeta, i ovi se onda malko useru pa te puste na miru. Ali ovi u domovini, hm, ne bih se bas sa njima htjela upustat u kostac. Ovdje mi ni na kraj pameti kratke ne padne da imam ikakav dokumenat koji potvrdjuje moj takozvani identitet. Sta imas pitat, mrs tamo, krsis mi osnovna ljudska prava. Dok se Tamo pretvorim u drhtavu nakupinu organskih stanica, pruzam dokumente i jos im predlozim da me mozda i odvedu u pritvor, tek toliko da im udovoljim.

Dokaz tome jest i da umroh od straha u 6 ujutro u tramvaju svercajuci se bez karte. Sve skicah na svakoj stanici svaki iole kockoidni oblik glave koji bi mozda mogao biti znak da je Zetov kontrolor/ka u pitanju. Cak su mi i djeca bila sumnjiva. I penzioneri. Dokaz da sam plasljiva prasica. Ma, cista sramota!

Uglavnom, opet doteglih sa sobom top 3 domacih proizvoda za kojima dijaspora suze lije i busa se u prsa te zaklinje na vjecnu odanost majci domovini koja ih je prkosno iznjedrila.

1) Cokolino. Apsolutni favorit broj jedan duz citavog planeta u ovom suncevom sustavu. Bez njega se vratit smatra se kaznjivo djelo vrijedno najgore moguce kazne ikad. Koje, hm, javim kad smislim.

2) Gavrilovic cajna pasteta (ne PIK Vrbovec ili stajaznam kojasvejosne - samo je jedna mesnopreradjivacka industrija Mate Gavrilovica i potomaka). Jos jedan pulen iz plejade favorita, drzi solidno drugo mjesto. Gusto-glatko smece od hrane koje ima cak 10% svinjske jetre, fino se razmazuje po kruhu ili kiflama, te ostalog djubreta poput raznnoraznih E brojeva. Svaki puta kad dovrsim zadnju u mojoj dusi umre nesto.

3) Domaci kolaci/kifle/peceno meso i ostale mesne preradjevine kao kobasice, prsut, spek/krumpiri uzgojeni na lokalnoj njivi-vrtu.
Ako ima itko u dijaspori ko ne donese barem nesto iz domace proizvodnje ne zasluzi se nazvati tom plemenitom skupnom imenicom. A i gnusat ce ga se istinski pripadnici te mile plemenske zajednice. Svima ce poznato zazvucat recenica poput Ajde, sine, ne mozes otic u bijeli svijet bez materine/babine/tetkine/prababine telece koljenice ili kifli.

Sve troje naslo je mjesta u mojoj prtljagi. Vaistinu sam Dijaspora sa velikim D. Jos samo da nadjem put do koje emigrantsko iseljenicke zajednice i raspametim se na jednom od Thompsonovih koncerata i moj zivotni krug bit ce zaokruzen.

Molim da se obrati paznja na moju ljubav i njegovu profinjeno-satkanu pjesmu-esej.

- 11:11 - Komentari (46) - Isprintaj - #

utorak, 10.04.2007.

Još jedna epizoda domaćeg tetkarluka

Sad kad se već debelo ufurah u tetkarluk, reče’ tetka, ajmo u slovenski grad orijaških proporcija (u odnosu na ovo selo pripizdinsko, dabome)! I ajmo, drndamo se drumom i kaldrmom, a kad tamo sa zadnjeg sjedišta rafljna paljba počne: tetka, kad ćemo stić? Čekaj, tek smo krenuli, šta ti je? Ali tetkaaaaaaaaaaaa… Šuti, pusti me da vozim! Promiču seknude. Čak i minute. Kadli opet započe urlačina: tetkaaaaa, meni je zlo. Te povraćat ću. Te ovo. Te ono. Isukrsta ti, pa kud baš sad? Prtljam, tražim vrećicu, te krajičkom oka čak i vozim (između ostalog). Ali ne lezi vraže. Tetkaaa, ja sam žedna. U ime oca i sina i duha… Izujedaše mi tanku moždanu opnu 40-ak kilometara. Te sad mi je vruće. Te hladno. Te je žedna. Te gladna. Te bosa. Te musava. Te sad joj se baš pripišalo. Pa otpišalo. Zapišalo. Iju, što još? Ne moš se opustit i raskomotit se ni malo. Stalno se zanovijeta. Plače. Propitkiva. Zapitkuje. A tetka se samo gleda u odrazu stakala brojnih dućana i čudi se svojoj pojavi (čitaj: tetka je tašta ko muva sa glavom).

Onda je moraš lovat po raznoraznim kapitalističkim lancima dućama koji i ovdje prodriješe. Di si? DI SI? Panično se vrtim oko svoje osi i već zamišljam ćaću joj (brata mog rođenog) kako me čereči jerbo je izgubih. Ali ne lezi vraže, zna tetka što će se i pojist pa znamo di ćemo zasjest: negdin di se roštilj peče, sa skaredžijom (onim koji je glavni kod skare) od po 32 tone, ne lezi vraže (po drugi puta) – pripizdinskog susjeda (O, di si sused, a? A ide, ide. Aha, fino, fino – neš ti pametnih susjedskih divanjenja!). Dočim to izgovorih mala udri da ga snima sa fotoaparatom bez pardona. A meni neugodno, sikćem kroz zube “Šuti tamo, ne gledaj, udri diskreciju, bogati, nemoj da nas vidi da ga snimaš, nemoj me sramotit!” Usput još po tko zna koji put podviknuh nešto tipa “Pazi da se ne zaprljaš! KAPNUT ĆE TI SLADOLED NA RUKAV! Makni si čašu tu, razbit ćeš je! Obriši se salvetom!”

Poslije toga napojismo se znanja o ribama i inim vodenim beštijama na nekim ukrasnim jezercima gdje ima podosta ribe. Riba. Pa nikad mi nije bilo bolje nego jučer, beskonačno promatrajući raznorazne riblje oblike kako plutaju ustajalom vododerinom! Sate i sate utukoh buljeći i diveći im se. Kako mogu plutat, a da ne plivaju (i ne potonu)? Vole li kad im bacaš razmrvljene kore od kremšnite (vole, vole)? Da li stvarno jedu jedna drugu? Bude li im hladno i mokro ikad? Je li mogu plivat uzvodno? Sijaset mudrih pitanja i podpitanja (ali ne nužno i odgovora) rojilo se u meni. Udri brigu na još veću brigu! Mislim si, pa di ovo ima? Nigdin! Di moš ovako u Britaniji zasjest na skaru, sa muzikom koja dreždi iz zvučnika, nećakinjom koja sve nešto gundi, tetkom koja paničari, menijem punim ćevapa na raznorazne načine?

Usput se još utrkivah sa jednim Slovencem koji mi je nešto bezveze trubio. Mislim si, neš ti Splićanku (onu koja vozi sa splitskim tablicama, da ne bude zabune) nadmudrit! Sa tetkom nikad nije dosadno! Empirijski dokazano!

Božemiprosti buduće djece moje! Bit će to diktatorluk planinsko-lančanih proporcija.

- 19:00 - Komentari (64) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.04.2007.

Tetke su pupak svijeta

Recimo, tetka sam. Jesam. I sad, kao tetka treba bit uzor. Najbolje od najboljeg. Autoritet (neš ti autoriteta). Blještavilo od autoriteta. Kvaliteta od kvalitete. Uzor mladim snagama.

I dobro. Tetka ko tetka. Aj pročitaj povijest. Pročitala sam. Aj, da te pitam. Aj. Moš mislit. Da ja ispitujem povijest. To mi je oduvijek bio san. Da se konačno nađem sa druge strane katedre. Sa druge strane učeničke klupe. Uzbuđenju mom kraja ne bijaše. Da ja pitam! Drhtali su mi žuljeviti dlanovi od silnog uzbuđenja. Pa se primim udžbenika. Onako, plašljivo. Kako ću sad ispitivat? Pa još stari Rim: od republike do carstva. Erm. Valjda će bit odgovora u tekstu. Progutah imaginarnu knedlu u grlu i odvažih se propitkivat.

Sjedaj za stol, ajde, viče tetka (odnosno, ja, dabome). A ona (nećakinja, jelte), vuče se, libe se ko da sad treba na traktor sjest i opandrljit kakvu njivu uzduž i poprijeko sa zavezanim očima. Ma neee, sve znam. A kad čuje ovu frazu tetka (ja, op. a.) joj dobiva apoplektične fraze. Sjedaj, šuti i odgovaraj samo kad te pitam! I fino zasjedosmo. Onako autoritativno se meškoljim i komodam. Sve mi nekako žao što ne nosim naočale, pa da mogu još bolje odglumatat staru, mudru sovuljagu. Umjesto naočala držim udžbenik onako udaljeno od sebe, kao, mučim se vidit što piše. Kobajagi. Uživam u novoj ulozi ko svinja u mokrom blatu.

Došo trenutak da se sladim. Koji čekah već otkako pođoh u prvi razred. Da pitam. Ahem, a šta sad pitat?? Sva sreća da su udžbenikopisci mislili i na šamaute (vrsta redikula) poput mene i ostalih tetki svijeta, pa su na kraju svakog teksta sami ponudili par pitanjaca. Dakle, ne trebam brisat papirnatom maramicom krupne graške znoja sa čela neznanja. I sad ide paljba (tetka sa autoritativnim, a istovremeno blagim i milim glasom): što je trijumvirat? Što su robovi? Tko je bio Oktavijan? Istovremeno tetka šaca očima zadati tekst da nađe odgovor i da se odmah može počet pravit važna kako tetka zna. Aha, Oktavijan, uf, tu je, dobro. Robovi?? Teglili su nešto, ajde, to ne moram ni gledat. Gladijatori?? Sve što mogu smislit jest Russell Crowe u akciji.

Mulja se. Brljezga. Nekoncentracija vlada. Meni pjena na usta ko bijesnoj lisici. Marš natrag čitat i ponavljat, opet te pitam sutra. Sve ću vas tamo podavit ne budete li znali, iš! Nema šta, tetka najbolje zna!

Ko bi bio učitelj, majke ti božje???

- 15:02 - Komentari (39) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>