Eh, zene! Pa jos zene koje se dogovaraju (takozvane majstorice u dogovaranju)! Dogovarajuce zene. Pa nema inspirativnijeg! Prije bi se izdogovorila jata zaba kreketusa nego nekolicina zena. Nije mi poznat taj neki specifikum po cemu su zene bez ikakvih organizacijskih sposobnosti u svezi glede izorganiziravanja. Naime, mozda ima onih koje bespredmetno i besprijekorno znaju izorganizirat cak i let raketom u svemir, nizanje duvana, uvod u voznju vilicarem. Ali zene sa kojim nedavno imadoh posla (nevoljko ukljucujuci i mene jerbo kao nisam zena, a jesam - eh, zackoljicama nikad kraja) bilanca bijase slijedeca:
67 mailova na 4 zene u kojima se izorganizirasmo nakon jedvitih jada u pogledu restorana u kojem ce se obilato jest. Te ne ovaj, ne onaj, ne volim ovo, ono, trece, cetvrto, te predaleko je, te daj nesto blize, te nemoj prejeftino (a ni preskupo). Dobro, nesto se moralo mailova potrosit i na ko kako izgleda (posto je ovo, jelte, neki kao londonski blogerski spektakl), gdje nije trebalo previse da konverzacija pocne krenuti totalno izvitoperenim tokom tipa ja cu bit ona najdeblja/najsalastija/najmasnija. I to od njezine, a bogami i njezine malenkosti. Mos' mislit. I tako krenula kola nizbrdo pa se sve trse nakeljit najgore moguce epitete na sebe. Koje ignorirah do jednog odredjenog nivoa kad mi je zakipilo ko mlijeko u loncu i prosto mi doslo da kazem zene, bogamu, dosta, ja sam najljepsa, najdivnija, najprepredenija. Ali nisam. Jer lagati je grijeh. A ako je nesto grijeh onda ce gresnika/cu stic bozja rucetina pravde i zgromit za sva vremena.
Jer sam skromni seljak obavijen u sljastecu i pripijenu kozmopolitsku odoru, jedini prohtjev i zahtjev mi bijase da mi se donesu Gavriloviceve cajne pastete, a sve ostalo moze bujica vode odnijet. I par CDja sa najnovijim narodnim pjesmama koje mi obeca ona
I tako, 67 mailova kasnije pao je dogovor. Mislim da treba vise zena uci u politiku, da vidis onda kako bi svima pokazale! Zato su mi i ormari puni raznoraznih krema, pomada, pudera, vata, ulozaka, losiona, pizdi materina od predpotopnog doba - jer se ne mogu odlucit da li da ih bacim u smece ili ne, jer, mozda cu ih ipak kad-tad jos upotrijebit - mos' mislit, vec su ubudjosani na mrtvo ime i imaju vlastitu floru i faunu u sebi, ali ne lezi vraze, odlucnost mi je na vrhuncu.
U potpisu: ona, ona, ona i ona. I mozda pokoji zalutali muskarac.
Jedna lijepa proljetna pjesma. Jer u kapitalizmu ne postoji praznik rada sutra.
Post je objavljen 30.04.2007. u 15:10 sati.