Treba mi secera. Secera u krvi. Secera bilogdje. Da mogu bolje poletit, uzletit sutra. Da mogu prevagnut avion na jednu stranu. Da mogu opet sjest do krila i boga molit da mi se ne ucini William Shatner kako zapomaze (Zona sumraka moment koji me nikad ne napusta dok letim, moj jedini pravi kompanjon bez kojeg ne mogu). Jer osjecam se upravo ko bubreg u loju kad secer, odnosno slatko, ne kola krvoziljem mojim (takva bi konotacija ove famozne izjave bubreg u loju trebala bit jer bubregu nije bas lako u loju, a bome ni meni ni mojoj gusteraci ovako kasno).
A secera ni u tragovima. Nista. Prazni ormari. Prazne ladice. Ama bas niceg. Obicno mogu nac polupojedenu teglu Nutelle negdje u bespucima trece ladice s lijeva. Tako da ipak mogu izvest barem neku amatersku verziju gastropornografije sa zlicom. Moze i prstima kad ih umocim i ne znam za sebe od omadjijanosti. Ali ne i ovog puta.
Nekad se nadje i polurazmrvljene cokolade za kuhanje. Kojoj je prosao rok trajanja. No, ne i ovog puta. O, kako se nadah! Ali nada mi bijase raznijeta i raspuknuta, ko prezrela lubenica na betonu. Polako naculim desno uho i osluskujem ni ne znam sto. Secer na nogama? Zatvaram oci i ceznutljivo zamisljam nepostojeci, ali pravokutni keks kako se kotrlja prema meni. Nervoza raste ko ziva u termometru pod miskom gripoznog covjeka.
Trapavim pokretima prekopavam po svakoj i najmanjoj rupcagi u kuci. Trazim skrivene kutke, a nalazim samo oblutke. I veliki zrakoprazni prostor pun niceg. Osim secera u svom prirodno-isprivredjivanom agregatnom stanju i tegli marmelade od jagoda. Dzaba price o marmeladi kao novoj cokoladi, kao metafori za slatko i super-duper zivot. Mrzim marmeladu.
Uvrebah prah za vrucu cokoladu. Aha! Nagnem kutiju u usta. Momentalna ekstaza. Cak obrisem usta rukavom, ko pravi radnik koji rmba na skeli (gradilistu, gdjelivec), i ne gadim se samoj sebi. Usput jos razmisljam kako bih odrezala 10 deka safalade za pultom Konzuma samo da mi se moze priblizit Benicio.
Naime, gledah ga opet neki dan, ono, slucajno mi se oci zakeljise za TeVe, a kad ono, Benicio ko policajac u onom filmu. I shvatih kako je, zapravo, olicenje sredjene verzije macho seljacine: navelnana kosa, suncane naocale, zlatna (po mogucnosti) lancetina koja se klatari oko vrata; kosulja/majica zataknuta u hlace, da se moze vidit remen i komadi omanje trbusine kako se prelijeva, nerazumljivo mumlanje i glasanje dok govori. Moram si podici standarde. Ali i ne moram.
Dolazim kuci i sa poklonima: 4 mrezice za kosu da ti se trajna se spizdi dok se glava odmara na jastuku (odnosno, spava). Zelja majcine susjede.
I dvije za njega:
Spada, ako umrem sutra
Na grob donesi mi putra
Dodji mi u sarkofag unutra
Pjevajmo tamo do jutra
Spada, ako prezivim
Hocu da pozivim
Slatko da te dozivim
Post je objavljen 29.03.2007. u 00:05 sati.