Marketing
Seljacko-kmetske igrarije
U ovijeh par zadnjih dana igram se Petrice Kerempuha (figurativno receno). Kmeta (doslovce receno). Odnosno, seljaka (doslovce receno). Tezaka. Poljoprivrednika. Obradjivaca zemlje. Ne znam koji djavo me natjerao da kupim kucu sa ohoho bog bogova travnjaka, raznoraznih biljaka i ostalog korova. Ta nisam ja Englez, kojemu je njegova kuca njegov dvorac, i koji poprimi apopleksican izraz lica ukoliko je susjedova trava zelenija i potshishanija nego njegova! Vecinom uzgajam takozvani boemski stil. Boljereceno, pusti travu i biljku neka raste, ko sam ja da joj zapovijedam? Dobro, tu i tamo skljastrim nesto sto ne bih trebala (recimo, zdravu granu, a suhu pustim da raste - greskom, moram pripomenut, a ne namjerno jer pojma nemam o vrtlarenju, usprkos odrastanju na relativnom selu i hvatanju glisti po svjezeostihanoj zemlji golim prstima), ali u principu ne dam ni pipnut nesto otrovima. Vise gajim organsko-bio osjecaje. Pa mi se ti osjecaji onda svete u obliku svakojakih bestija sto sad pocinju gmizat iz hibernacije naokolo.
A zapravo me uzasno strah svih tih zaba, kukaca, crva, gusjenica, musica, muverina i ostalih. Na svaki malko cudniji sustanj, zvuk, zvucnu vibraciju, skacem ko oparena, uz blagi vrisak. Tako se ponekad desi da me preplasi vlat vlastite kose koji mi spadne pred oci. A kad ono: cika i vriska! Sta je ovo, ko me napada? Di gori? Moram priznat da mi bas olakne kad shvatim da samu sebe mogu ovako debelo preplasit i isplasit.
O ostalim fatamogranskim bicima ne moram pricat. Em vidim nesto, em mu se ne usudim pric, em mislim koja smrtonosna zivotinja tu obitava i sad me hoce pojest, a kad tamo ispadne - oveci suhi list. Sva sreca da nema nikog u blizini. Jer za blamazu je dovoljan i jedan, ne samo dvoje.
Jednom (ili cak dva puta) spazih tu i tamo i neku zabetinu. Ne da skocih ko ofurena nego zavrisnuh, ispustih grablje iz ruku, protrcah citav vrt i udjoh u kucu. A srce lupa, trese, ubija. Nakon par sati osjecam se dovoljno osokoljena da se vratim na mjesto zlocina, nadajuci se da je zabi dojadilo da se hvata corava posla sa mnom.
Pa me strah galebova i inih pticurina. Da mi, recimo, ne slete na rame i ne zabodu kljuncugu u oko. Ili da mi ne ukradu sladoled (ne dam, ish, biz' od mene!). Ponekad ih zna bit u vrtu, ali vecinom su one grlice koje samo mlataraju krilima ko da su jedine na svijetu. I koje mi zaseru prozore svako malo, mamu im...
O ovim zvrndavim pizdama materinama da i ne pricam. Sjate se sve oko mene pa mi zuje oko glave. Pa si mislim, 'oce li me sad jedna od njih naprcit sa zalcem? Sto ako mi uleti u uvo? 'Ocu li oglusit? A u nos? Da se ugusim? Ne daj boze da ju jos i progutam (ko Sir Patrick Moore kad je legendarno proguto muverinu u zivo na nekom tv astronomskom programu)! Moze li se pcela zalijepit za ocni kapak? Sva sreca nista od toga obicno ne bude, ali ne bez da se branim, koprcam i mlataram rukama, trckaram naokolo i bjezim pred najezdom grabezljivaca.
Sto rapidnije starim to sam gora. Prije mogah hvatat sve sto se hvatat dalo i smjelo. Sad bozemiprosti, bjezim i od lisca i od vlastite kose. Od vlastite sjenke, odnosno odraza u moru, vec par puta pobjegoh prosle godine na Lastovu. A jednom davno, davno, vjeverica mi raskomadase zivce nenadano spustivsi se na moje rame u jednom od botanickih vrtova svijeta. Kako je onda moje srce prezivilo maltene smrtonosnu borbu ni njemu, ni meni, a bome ni vjeverici nije jos uvijek jasno.
Dodje mi da se preselim u hermeticki zatvorenu betonsku kutiju bez prozora, vrata, balkona, vrta, iceg. Betona, betona, lijevanog zeljeza mi dajte!
Post je objavljen 27.03.2007. u 19:30 sati.