Hodajuci jutros ko muva bez glave i pauk bez svih osam nogu kao prvo:
Oboruzana ogromnom torbetinom u koju stane pola Dalmacije i tri cetvrt Like i Gorskog kotara (sad su ko fol te moderne, pa kud sve zene tud i mali Balkanac) – pitaj boga sta sve potrpano nemam unutra, tezi ko nilski konj na javnoj vagi - podjoh na totalno suprotan kraj od izlaza izlazeci iz podzemne. Onako, bas ko furija. Kao, sta ovi ljudi svi navalili na desno kad se treba ic na lijevo. I u pola puta udari me nesto poput mokre carape posred namrstenog mi cela. Da sam se mogla odalamit odalamila bih se. Meni da se desi da krivo krenem? Osjecah se ko nevini turist koji pojma nema kud kroci.
Kao drugo, trece, cetvrto i peto:
Onako bunovna i blesava razmisljam kako mi je tek relativno nedavno doslo iz primozga da Stulic ne pjeva o glazbenoj ljestvici u popularnoj poskocici Fa Fa Fa (i jos facinantnija pretpostavka da ko sad, recimo, u Londonu, u tom istom trenutku slusa upravo bas to, i to sa interpretacijom razumijevanja na moj nacin – ovo su samo malko razblazeni primjeri svega sto mi se iznjedri u glavi ovako rano ujutro). Dobro je krivo cut pjesme, ali kad cujes pravilno, a razumijes kao sto razumijes otprilike na kojem principu radi svemirski brod, onda je stvar poprimi poprilicno alarmantno ozracje. Mislim, sta, sve je to glazbena ljestvica: do, re, mi, fa, so, la, ti, do. Pa sto ne bi i fa fa la si mi ti fa la ti. Mislim, sta sad ako kaze da se nezgodno voljeti na ulici jer zulja, mislim, sto ne bi bilo nezgodno pjevat muzicku ljestvicu duboko u noc? Ih. Ali ne. Tjah.
Kako sam uspjela doci do ovih godina u zivotu, sa ovim mentalnim sklopom koji kapira ko rashodovana industrijska masina za mljevenje mesa jos me ni sad ne prestaje opcaravati.
I neka mi se raskrinka onaj Beogradski davitelj stono mi je onomad poslao nesto. Inace cu mislit da se Tasko Nacic digo iz mrtvih. Stono mozda i ne bi bilo tako lose.
Post je objavljen 08.03.2007. u 12:00 sati.