Doslo doba da se ovcetina ijopet proba. Da, to doba muljanja, laganja, pretvaranja.
U cast mog odlaska najavio kolega Jamajkanac (i to slavodobitnim glasom kakvog covjek samo pozeljet cut moze) da ce meni u cast skuhat ovcetinu. Preciznije, kari od ovcetine. Zatomljujuci nagonski refleks povracanja nehajno-veselo uzvratih Joj, super, kolego Jamajkance, jedva cekam! Nisam mu htjela sacmom ubijat iluzije. Rekoh samoj sebi, ajde de, prezivjeh prvi puta, prezivjet cu i sad.
Dosla nedjelja. Odnosno danas. Sve migoljim li ga migoljim. Ali kolega Jamajkanac ne trpi sta, zasto, kako nego iz petnih zila vice Get your ass over here, girl! Gulp. Vrijeme je za protuofenzivu. Osjecam se ko jedan od heroja NOB-a. Ozarenih lica pojavise se volonteri. Preozarenog lica pojavise se kolega Jamajkanac. Polukiselog lica pojavih se ja. Veselim glasom upitah, Jamajkance, jel' gotovo jelo? Seretski se smijeseci ne odgovori mi nista nego me utrpa u kantinu i prezentira mi stol pun... Errr, dva tanjura (vrhom puna) ovcetine i sosa. Volonteri se oblizuju ko vukovi na Velebitu. Ja u sebi gorko placem, u svojoj unutrasnjosti se koprcam i batrgam ko skusa ulovljena u mrezu. Gotovo. Nema povratka. Kako si posijao tako ces i znjeti. Bogami, znjet cu ja i te kako, vec vidim.
Sve sto se cuje jest ohohooo, mmm, mljac, grmph, sljkrdngkneflmmm. Jedan volonter se vec ufatio i koske i oblizuje je, glodje, sishe srz. U meni bujica svega i svacega samo ne apetita. Fino se usosih ovog puta. Sjedam sa zebnjom. Gledam da li imam gdje kakvo skloniste u obliku velikih, visokoh boca, da me ne vide da ne uzimam ovcetinu. Strateski razmisljam na koju stolicu da sjednem, da se strateski rasporedim i sakrijem oko jedne mrge od volontera (onog sto glodje kosti, bog da prosti).
Ali nista. Sve neki brisani prostor, mamu mu svakakvu. Polako zavlacim. Punim tanjur sa rizom. Slatkim krumpirom. Zeljem. Salatom. Sve otezem da pruzim ruku prema izvoru uzasa. Ali ne, nadobudna oka sokolova me nadgledaju. Uzimam dva komada (pazim da nisu oni na kosti da jos i to ne moram smukat, boze me sacuvaj!). Vozam ta dva komada po tanjuru ko vozac vlaka sinobus po skliskim tracnicama. Sve jedem, a zaobilazim u najsirem luku sto je moguce meso. Dapace, radim citavu kruznicu.
Pojedoh citav krumpir. Izmasakrirah rizu. Ostadu 2 komada netaknuta. Sta sad? Nitko se ne mice sa svojih neudobno drvenih stolaca, dakle, ne mogu izvest koreografiju bacanja u smece. Cmrljim u sebi tisucu kako. Krupni volonter koji srche mi govori 'Ocemo jos podijelit sad nas dvoje ovo ostalo?. Isuse, sto sam ti skrivila??? Kolutam bjeloocnicama. Vadim se nekim prtljavim razlogom da sam vec jako puna i sita i da mi je sve tako fino sjelo (je, ko kamencuga na kokosje jaje).
A da ipak probam ja to? Mozda i nije tako odurno. Pa odrezem komadic. Pa ga stavljam u usta, zajedno sa 3 kile kruha i 34 kile krumpira da zamaskira ukus. Ma ne mos' ti zamaskirat oporu ovcetinu ni da ti zivot ovisi o njoj. Isparava tu neku oporost, a ja istovremeno vjezbam ne radit grimase uzasa. Mora da sam nesto opako skrivila nekome u proslom zivotu pa me sad pece na zeravici.
U finalu doskocim problemu ko izumitelj super izumu: stavit cu mesinu u kruh kao sendvic i tako se rijesit muka Tantalovih. Ko fol jest cu to ko sendvic. Tako i bi'. Kao, to ce mi bit za poslije, za uzinu, lagah besramno i bezocno svima okolo sebe.
Ovako ozarena napustih kantinu i zavitlah sve skupa u vrecicu i u kantu za smece. Sad gladujem.
Docim ovcetinu kad omirisem
Odmah zbrisem
Blejim ko ovca
Ko siromah bez novca.
Vesela pjesmica, vukovi svi oko mene siti, a kozetina (ja) gladna. Tako mi i treba. Osjecam se ko Seinfeld.
Post je objavljen 04.03.2007. u 17:40 sati.