Marketing
Heroj-zena-heroj
Najljepse je kad se otkaze vlak prije mog, po mogucnosti u spici jutarnje vreve i komesanja. Tako se moze kontravenirat osnovni zakon fizike i stlacit nemoguc broj mesne stoke (sto sjedece, sto stojece, sto vakumirane cardake ni na nebu ni na zemlji) u osam vagona. Sve sto su vas do tada ucili o fizici, volumenu i tijelima koja zauzimaju volumen slobodno ili zaboravite (kolektivna amnezija) ili fino okacite mackama o rep. Ili stavite malo soli na rep po kojoj pernatoj ptici. Isti efekt.
Dakle, hajmo se onda svi utlacit u Xiolin vlak, zasto ne? Kao prvo, mos' se pozdravit i izljubit sa sjedenjem. Slozis Metro u u torbu, iPod Nano okacis negdje u dzep (ukoliko ga imas, a nemam ga jer sam neprakticno zensko i prezirem dzepove koji te samo jos sirom prave) ili ga seljacki drzis u ruci, sam sebe gimnastickom preciznoscu presavines (recimo, ko koverta spremna za slanje u Abu Dabi) da zauzimas sto manje prostora i utrpas se ko muverina bez glave. U koliko uspijes, cestitas samom sebi na slamanju fizikalnih zakona, stanes i ne mices se vise. Jer maknes li se i milimetar, odalamis nekog il' po nosu, il' po laktu, il' mu zgazis kurje oko u par sitnih koraka. Isto vrijedi i za ostale naspram tebi. Disat i ovako i onako ne mos' jerbo sadrzaj kisika izrazenog u molarnoj masi je zanemariv. Nadasve zabavno: osim prostornog volumena fizike prkosis i zakonu kemije i biologije. Divota, oduvijek se pitah gdje su primjenjene primjene prirodnih nauka. Pa eto ovdje! Jos jednom si cestitam i nastavim dalje sa buljenjem u prazno (opet ponavljam, ne dao bog da pogledas ikog u oci, pocinit ces smrtni grijeh) i tlacenjem u supatnicka topla i odurna tijela od kojih me prolaze zmarci. Na zalost, ne oni ugodni.
Mrzim doticat se o ove moje supatnike po vlakovima. Radije da mi cirkulacija prestane radit (stono mi i prestane) pa se jos i vise presavinem (dzaba mi to sto sam lako presavitljiva roba u smislu da sam relativno mala pa se mogu igrat sa raznoraznim kontorzijskim pozama). Recimo, dotaknes se o necije poliestersko odijelo i izazoves staticki shok. Sodoma i Gomora! Ili nedajboze, onako samo ovlas da se tvoje dlake na rukama (dlacetine u mom slucaju, op. a.) priblize nekim anonimnim. Kurja koza u roku odmah! Ili koljena kad se dotaknu. Nekad i bokovi. Majko mila izbavi me! Maltene si kosti polomim, sklupcam se u klupko i skucim u kutak. Ali ne pomaze ni to. Uvijek ce bit pretezito muskaraca koji se ili ne zele, ili ne mogu presavinut i raskrebece nozurine. Ko fol ih ne mogu stisnut.
I tako, sa cirkulacijom koja je presjecena ko deblo sa cirkularom, volumenskom zapreminom otprilike 3 kubicna milimetra provodim slijedecih sat i 15 minuta. Nit mos' tekstirat (to jest, igrarisat se sa novim mobitelom za kojeg pojma nemam za sto sluzi koja tipka pa samo brljezgam i zovem greskom krive ljude), nit dovrsit onih zadnjih 5 stranica Pynchona (eto, opet stajem tik pred kraj, povijest se ponavlja, kriminalno i porazavajuce), jedva da mogu fastforvardirat Nano.
Veceras ponovo ponovih citavu situaciju. Ovog puta sa dodatnom vrecicom u kojoj se nalazise ovo (jer sam ipak, usprkos brkovima, prevrtljivo zensko koje pored izloga proc ne moze, a da ne iscasi vrat, ode i spiska i zadnju paru). Supatnickom stadu posvecujem ovo (uf, sto znadoh ispalit onu brojalicu na pamet na kraju). I to je to.
Jer se osjecam ko heroj. Svaki dan. To je velika odgovornost.
Post je objavljen 01.03.2007. u 22:35 sati.