The Last Broadcast

Dijasporaške zabilješke broj 5678: grozničava grozota obične greznice

Pripizdina. Vukojebina. Vučja jazbina kojoj je i Bog reko laku noć i pobjego glavom bez obzira ostavivši nas na milost i nemilost Sotoni najvećoj. Ovo je tek toliko da dočaram čari osebujnih, zanimljivih, kultoroloških i inih događaja.

Vijest dana: kaj ste čuli, Lojziki se zaštopala greznica (za neupućene: septička jama). Znate, to joj je sad sve van steklo pa su joj došli pumpat van. Super! Odemo majka i ja u šetnju bespućima zelenim mladonosnim i nabasamo na Lojziku kako joj crveni Zetor Proximotor (mislim da je bio baš taj jedan od novijih modela) crpi septičku jamu u onu famoznu Creina cisternu. Smrad do ušiju (čudna neka stilska izreka), Lojzika i Lojz se križaju uzduž i poprijeko. Oboje kopaju i ruju vilama i štihačama. Ne znaju di im propušta. A vonj prirodnog đubriva širi se nosnicama i puni pluća. Para ih ko najoštrija satara svinjska rebarca. Vonja se po prirodnoj ljepoti i divoti prirodnoseljačkih dobara. Navodno im je sve poplavilo i u kući. Fantazija života, nema šta. Susjedi se okupili. Komentiraju. Daju direktive. Di da ide cijev, što da se pumpa, zašto se zaštopalo, koja je poanta svemira. Skoro pa da ne zasjednu, rasklope sklopive stolce, izvade roštilj i flaše sa mladim vinom. A još da se zapjeva, e, to bi bilo…

Pa sad ti budi Lojzika i Lojz! Nije njima lako. A bome ni meni. Divota, ko ne bi živio u ovom slijepom crijevu provincije? Grozničavo očekujem sutrašnju vijest dana. Apsolutno uzbuđenje i iščekivanje me prebija u samu koštanu srž.