The Last Broadcast

ponedjeljak, 27.11.2006.

Muskarac je dizajnirao automobil


Majke mi, istina je, istina!

Moja velebna Golf limuzina. Neoprana vec ima ohoho (barem 2-3 godine - sta cu prat kad kisa padne pa sve opere). Zadnji brisac otego papke ima vec godina dana pa stoji poprijeko. Nervira me tako gledat preko retrovizora, ali stas'. Unutra suhog lisca koliko 'os. U gepeku je relativni red, kutija za prvu pomoc, malko zemljice naokolo, ali nista strasno.

I sad ovo: vrata na vozackoj strani digose seljacku bunu i ne daju se zatvorit. Odnosno, jedva ih zatvorim, nakon stotinu povuci-potegni. Pa odlucih nit povuc, nit potegnut, nego ulazit i izlazit na suvozaceva vrata. Zasto ne dam popravit? Ma dat ce Xiola, dat ce, ali ne sad kad treba svakog djavla kupit za Bozic i Novu godinu. A treba se i Croatia Airlinesu nesto udijelit, mater im skupu monopolisticku (jebo WizzAir i Luton do kojeg moradem klaparat 100 dana i 101 noc, Heathrow mi dajte, ah). Dadnut cu u 1. mjesecu popravit, upravo tad kad najvise treba kais stegnut.

Dzaba mi vrijedi to sto sam spretna i pomicna ko cigra u slatkoj vodi. Svejedno, izubijam se, brate, plazeci sa suvozacevog na vozacko sjedalo. Prvo si obavezno protresem mozak vec sjedajuci na lijevu stranu (za one neupucene, u ovoj zemlji otockoj suvozacevo sjedalo je na lijevoj strani). Pickaranje moze pocet! Dobro, prva prepreka savladana. Samoj sebi jamu kopam.

Sad se treba uguzit, odnosno, preslozit sa lijeve na desnu stranu, sjest tamo di je volan ukoliko se zelim vozikat, odnosno, maknut iz staticnog polozaja, sa mrtve tocke. Cista i nepatvorena fizika. Osjecam se ko da skacem sa motkom. Ko Sergej Bubka. Moze jos i ko skok u vis. Ko Javier Sotomajor. Prvo jedna noga. Pa druga. Zvuci lako ko perce. Sve dok se ne isprijece mjenjac i rucna. Metaforicno govoreci dva muska spolovila. Falusa. Simbolika. I sad pazi da se ne zapiknes ni na jedan, ni na drugi. Manevriranje moze zapocet. Taman mislim kako izbjegnuh mjenjac, a eto ti rucne i vriska strave i uzasa sa moje strane. Pa se drzi za volan, a rebra i donji dio ledja pucaju! Seks u autu bez seksa. Mos' mislit. Nemam pojma, nikad nisam iskusila cari spustanja sjedala. Osim ako nisam htjela transportirat djubre i kramu iz kuce na smetliste. Komfora ko u prici. Ispickaravanje svega i svacega.

Najbolje u svemu tome jest i to kako te milo gledaju slucajni i neslucajni prolaznici. Ko da krades vlastiti auto. Savrseno. I umjesto da se uvjezbam vec u tome i gracilno se samo pretocim sa jedne na drugu stranu ko profesionalni fakir, ja jos uvijek ko u povojima, drveno i ukocenjeno. Sati i sati lose jeftine zabave za siroke radne mase.

- 21:00 - Komentari (35) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.11.2006.

U horoskop te ljubim


U biti, gledi, sveze i jos po koju rjecicu, uvijek kad citam bilo koju nastampanu stampu onako malko, usudila bih se reci i pomalo stidljivo, virnem u horoskop. Cirnem. Zirnem. Krajicak oka bacim. U principu horoskop je koristan koliko i kad zaba upravlja kombajnom i pri tom djubri ovecu njivu. Vjerujem u njega otprilike koliko i u casnu rijec onih koji su rekli da ce povratit dugove pokradenim rvackim penzionerima i svima koji se tako osjecaju. Ali eto, kontradikcija i ovog puta isplivava iznad mene i tlaci me svim paskalima svijeta.

Pogotovo obozavam raznorazne sale, posalice i segacenja poradi mog znaka. Docim kazem, ako bas pitaju, odmah ide red hihocenja. Dobro, mirno prelazim preko toga ko preko mosta na Neretvi prije nego sto ga minirase partizani. A nije da sam i sama imuna. Jednom dadnoh da mi se izradi ko fol neki horoskop. Za pare (da, platih, nevjerojatno). Davno, davno. Pa stiglo nesto nerazumljivo, sve neki pravci, vektori, polukruznice, ofarbano raznobojnim drvenim bojicama. Super! Glavno da sam shvatila da sam, osim sto sam djevica, jos i riba u podznaku i da mi je mjesec u vagi. Da li sad to ima veze sa mojom krvnom slikomi EKG nalazima, to se jos istrazuje. No, tu su dugosezne posljedice: i dan danas, kad cirnem u horoskop, procitam sve i za djevicu i ribu. Vagu ne jebem ni pol posto. Ne znam zasto. Mozda kardinalno grijesim u takvom traljavom pristupu?

Lijepo je to kad procitas da ces mozda nesto dobit, a mozda nesto i izgubit. Ili da ces se obogatit i da sreca najveca te ceka ko svjeze zapaljena svijeca odmah tu iza ugla. U ljubavi je uvijek 50 posto da, 50 posto ne sto je savrsena konstatacija, moram priznat. I sva sretna i ozarena mislim kako ce to sve bit istina. A kad ono - prezreli sipak! Em procitam da se Thorpedo upenzioniso (u koga cu sad buljit razjapljenim celjustima na olimpijskom plivanju???), em mi se u ponedjeljak iverica zapiknula u jedan od 10 prstiju (to mi nisu znali prorec, a?). Esenti takvu jebadu!

Ali eto, cak mi se u plejadi salica sa ukusom kocoperi i jedna djevicanska. Navodno da su mi boje sve nijanse plave, tamno smedja, bez. I da bih bila idealna ko uciteljica (apsolutno i nepobitno), radnik u vladinim sluzbama (civil servant, ondosno, zdravoseljacki receno - chato, sto mislim da je idealna karijera samo izabranih poput mene), doktor ili medicinska sestra (bez obzira na to sto se slozim ko grah slozenac docim vidim kap krvi ili malko vise nabubreniju zilu).

No, barem se zahihocem citajuci. Kad se vec ne mogu ocerupat od muke jerbo greskom izbrisah ovo. Lasi cu si vuzgat. Gace spalit. Misomorom cu se naprasit. Mjedenu kvaku na vratima oglodat.

Mislim da cu ipak tamo za Uskrs. Nakon 20 godina. Ne me e gajle. Ne mos' krv promijenit. Iako, skembe corba, wargh, ne znam...

- 15:00 - Komentari (33) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.11.2006.

Trnovit je put do zvijezda


Ne mogu vise, moram to izbacit iz sebe i raskrinkat se ko seljacina deluxe!! Gotovo je, kredibilitet je nestao poput snijega iz 1986.

Jos jedan dokaz da krv niposto nije voda, te da i moj rodjo strah i trepet sije po pitanju istancanog i rafiniranog muzickog ukusa. Mislim da je cak i dobro sto sam toliko daleko u tudjinskoj zemlji neprijateljskoj jerbo ispunjavam sve uvjete (stalan poso, los ukus u odijevanju, a tek piskaranje neiskrenih ljubavnih balada, pa tu bi mi svatko pozavidio). Soft metal, kao sto smo i pretpostavili vec otprije, moja je bolna tocka, tocka u koju mi nitko ne smije dirnut jerbo cu ga zgromit.

Upaljac znam drzat visoko iznad glave, za bolji stimung na koncertima i probama, dok se balade viju i odzvanjaju u vjetar. Koznatu jaknu koja smrdi po naftalinu je vrlo lako posudit u kakvoj staretinarnici. Jos ako ima resice ko ona koju Jon Bonjovi nosa u onom prijasnje citiranom video uradku, to je onda stilski zaokruzena cjelina.

Razdrljena prsa bi mi malko teze isla jer nisu bas dlakava, ali i za to ima lijeka jerbo uvijek mogu zalijepit neki akrilik busen na grudni kos. Za bolju autenticnost. Ili da ih ostavim onako stisnute u kozni korzet. Ne znam, ne mogu se odlucit.

Mini val mi ne treba, imam prirodni, ali ipak malo natapirat nije zgoreg, zlu i naopaku ne zatrebalo. Kaubojske cizme od ilegalno prosvercane zmijske koze bi mi isto dobro dosle. Svirat nemam pojma, osim ako se klavirska harmonika ne racuna ko instrument za izvodjenje softisticiranih soft metal balada. Mislim da bi to bilo dosta radikalno. Ocekujes neku tesku solazu, a kad ono, iz rukava izvadim 'armoniku i udri! Mislim da jedino jos znam napamet zasvirat Ruske noci i onu armijsku Hej vojnici, vazduhoplovci. Tako nekako. Dobro bi se uklopilo u opci dojam. Kriticari bi nam to zamjerali, ali jebe mi se za kriticare, mase bi nas drzale ko par kapi vode na dlanu.

Uglavnom, moj kukuruzno-poljoprivredni izbor jest slijedeci:

Poison - Every Rose Has Its Thorn. Neka upaljaci pocnu pucketat!

Twisted Sister - We're Not Gonna Take It. Dvoumih se izmedju ovog i I Wanna Rock. No, nemojte se obeshrabrit sa onim vicucim starkeljom na pocetku. Revolucija pocinje ovdje!

Motley Crue - Shout at the Devil. Legende koje se ne smiju zaboravit. Nikad.

Def Leppard - Photograph. Seljaci iz Sheffielda. Najbolje uske traperice ikad vidjene. I zblajhani minivalni mullet, aka fudbalerka. Gledaj i uci.

Whitesnake - Here I Go Again. Dejv Kavrdejl je idol za svaku wannabe soft metal druzbu. Nema mu premca. Ima i zenu-ljepoticu-sa-predugim-nozurinama-koja-se-izlezava-na-haubi-auta. To, majstore!

Journey - Separate Ways. Obrati paznju na plejadu uskih traperica. Opet. Stilski osvijesteni Kanadjani su to. Zena u koznoj mini suknji. Bijele stiletto cipele. Patnja u srcu, bol u glavi, i ti onda ne pobenavi (ako mozes)! Evo, vec mi ide stihoklepstvo, kako da ne!

REO Speedwagon - Can't Fight This Feeling. Moram nekako pokrast ovaj prekrasni pjesmuljak bez da me skuze. Blago onoj zeni koja mrsi ovu kosu pjevajuceg covjeka!

I zadnje, ali ne i Zadnje (hm, nejde na rvackom ovo last but not least)...
Foreigner - Cold As Ice. Stilisticki vrlo slicni Journey, ali ipak toliko razliciti. I da, reci jo ti, o, pjevacu, da je ladna ko led. Ma ne zna sto propusta! Ne znam kako da ovdje pokradem pratece vokale bez da me poslije tuze za par iljada dolara??? Budem ja vec.

Kiss, Bon Jovi i AC/DC vec spominjah prije pa da se ne ponavljam, jel'...

Posveceno svima onima koji nemaju pametnijeg posla, ukljucujuci i mene.



Kopirajt Marisi. Materijal sam za soft metal. I te kakav!

- 14:15 - Komentari (46) - Isprintaj - #

srijeda, 22.11.2006.

Oslobodimo tjelesne tekucine!


Mrzim ici u javne VeCeje. Toalete. Zahode. Kakogod. Nema tog boga, sveca, djavla koji bi me navuko da ucinim jedan takav salto mortale. Trpim dokle god mi nadljudske snage to dopustaju. I ne dao bog da pokleknem!

Ali danas bijase takav dan. Taman zgnjecih olovnom mi straznjicom mekano i spuzvasto sjedalo (krvlju stecenom u spici odlaska sa posla), kadli je pocelo. Osjetih laganu nelagodu u medjunozju. O, jebo, pisa mi se. Kud bas sad?!?! Ko ce se sad probijat kroz horde smrdljivih, uzavrelih, uodijeljenih spodoba? Ali jaka sam ja, izdrzat cu. Nece mene nista satrat! Mantram u sebi.

Jedna stanica. Prosla. Druga stanica. Prosla. Peta stanica. Prosla. Meni sve gore i gore. Nelagoda prelazi u laganu bol. Pokusavam na sve moguce i nemoguce nacine odvratit pametnu mi paznju. Pa tako razmisljah (ne nuzno tim redosljedom): kako je muskima kad trpe, moraju li i oni stisnut ili to ide nekim cudnim putovima gospodnjim? Hocu buljit kroz prozor, ali sipak: mrkli je mrak. Hm. Ocajnicki prizivam preostale scenarije, ali ne ide. Mini iPod fastforvardiram svako malo ubijajuci i zadnji atom baterije. Nista ne valja, stalno mislim na blazeni mlaz koji bi mi donio toliko olaksanje.

Dici se ili ne dici? Te mijenjam misljenje ko gace: 'ocu, necu, 'ocu, necu. Vrpoljim se ko cavka zalijepljena na borovu smolu. Stiscem prste. Onim preostalim dugim frisko izraspanim noktima ostavljam oziljke na vlastitim rukama. Od muke. Da ne mislim na zivot u ritmu muzike za ples. Pomislim. Zamislim.

Zatvaram oci. Sve sto mogu vizualizirat jeste zahodska skoljka. Onako sterilna, hladna, bijela, porculanska, spremna da me herojski doceka. Prenem se iz sanjarija pustih, a pritisak sve gori i gori. Gori mi pod nogama, izmedju nogu, umirem u mukama najgorim. Smucem mentol bombon. Nista. Pijem vodu. Jos gore. Citam besplatne novine London Lite. Manta mi se pred ocima, slova plesu valcer i polku istovremeno, a moje misli vrludaju put toaletnog papira: koji je najbolji, najmeksi? Bijeli ili plavi? Ili rozi? Svjetlo zeleni? Ili sa nekim decentnim dezenom?

A u meni buja nabujala bujica. Grizem sad donju, sad gornju usnu. Opet se gledam u profilu i ne mogu nacudit grbavosti nosa moga. I napukne mi film. Moram otic SAD ili NIKAD! Odnosno, sad ili se upisat na licu mjesta na javnom mjestu u javnom prijevozu. Evolucija preuzima kontrolu: il' se obrukaj il' popisat odi.

Oteturah do divote od vecea. Kao sto vec znaju bit ti vlakdzijski. Sve sama dezinfekcija, cistoca, neblokada od pustog papira i koznakojih sumnjivih tvari. Sklad boja, ukusa i mirisa. K tome nek se jos nadoda drndanje vlaka pri poprilicnoj brzini i osjecah se ko muska pijandura koja mora naciljat neki cilj. Moradoh se grcevito pridrzavat za neku sajlu tamo inace bih se strovalila. Proklinjah sve sto mi se naslo na spisku. Sva sreca da trcanjem odrzavam donekle misicavo-snazna bedra poput onih drazesnih ex-DDR atleticarki. Inace ne bi dobro svrsilo.

Da, kao sto se i moglo pretpostavit, olaksah se. Hura za mene! Iako stanje poprima alarmantne razmjere. Sad sam ponosni vlasnik i ove kompozicije. Morat cu pod hitno kod specijaliste. Prvo moram po uputnicu.

- 22:15 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.11.2006.

Rvacka, Jamajka i Svecka = omladinska akcija svjecka


Danas sam cistila perzijske tepihe na poslu (umjesto da sam pobacala radio kroz prozor ko Jura Stublic). Sa kolegama Jamajkancem i Svedom. Bilo je divno, prasnjavo, tesko. Znoj se slijevao niz nasa salom i misicima poplocana ledja i kraljeznicu. Prasina se dizala ko za jednim konjem, dvoje magaraca i pola divlje svinje.

Rolali smo tepih ko netom napravljenu salamu. Okretali ga za 180 stupnjeva. Usisavali. Izravnavali. Puzali po koljenima po njemu. Tepali mu. Dragali ga. Saputali mu njezno. Tepih, fala bogu, brat-bratu iznosi sest sa 4 i po'. Tezi tonu jednu tesku. I sad rolaj ga ti ako mos'.

Kolega Jamajkanac u heklanoj poktosulji bijele boje. I zlacanom bling narukvicom od otprilike dvaejssedam kila zive vage. Kolega Sved se pojavio tek negdje pred kraj, u nekoj tanasnoj kosuljici, pokusavavsi sa svojim koscato-mrsavim rukicama kao nesto zarolat. Pomoc. Podignut. Ko da se naso u neobranu grozdju. Pih.

Sad dolazi red samohvale: kolega Jamajkanac i ja napravismo lavlji dio posla. Sve zarolasmo ko roladu sa punjenjem od marmelade sa marelicama; okrenusmo sve; izbacismo sve stolice, stolove i ostalu vrijednu kramu vanka. Krv i suze su tekle u bujicama. Grleni glasovi koji dopirase iz grla mog svemocnog bijahu kombinacija praljudskih krikova te neartikularanog zapomaganja. A kolega Jamajkanac samo naredjuje: Ho-ruk! Drzi tamo! Ne pustaj! Okreci! SAD! Stoj! Ne tako nego ovako! Pazi da se ne zabijes u sliku iza tebe! Dosta! Dizi! Spustaj! Primi usisavac! I tako redom.

A kolega Sved se usuljao negdje 15 minuta prije kraja. I ko fol je pomago. Reko nesto na kraju ko Jee, uspjeli smo! A, ne, ti si uspio!

Sad me bole ruke, ramena, prsni kos, prsti, skoro polomih dva najdulja nokta na prsticima mi rucnim. Ko radi ne boji se gladi. Definitivno se ne bojim.

Jebemti zensku emancipaciju, na sto smo spale, da tepihe rolamo!



Kolekcija mojih salica. Koje mi kazu di sam sve bila. Sad mi je opsesija kupovat one sa srcem i ljubavlju. I [love] NY/LA. Jer ja sam zena sa ukusom. A Dean & Deluca, tamo uvijek ostavim pamet kad dodjem u NYC. Navodno je i Basquiat tamo harao ko velik.

- 21:55 - Komentari (51) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.11.2006.

Romantika je... pire od krumpira


Izgleda da imadem retardirano poimanje rijeci romantika. Obicno o tome razmisljam dok mahnito cistim kupaonu (ribam kadu i slicne predivne i veoma zanimljive stvari) jer mi samim ciscenjem i ribanjem mozakcina (augmentativ za mozak po mome) atrofira gore nego sto su valjda ikad atrofirale zile Serge Gainsbourga.

Uostalom, nikad bas i ne dozivih tradicionalno znacenje romantike, dabogda tako i ostalo. Ruze, cvijece, ostali korov, blablabla, falatiboze, nitko mi dosad jos nije poklonio (osim kad sam davala otkaze na raznoraznim poslovima pa bi mi ljudi kupili po buket, kao ajde de, odlazi i to). Cokoladu i ostale bombonijere, raznorazne dijamante i bisere isto tako - nula bodova (vrijedi ona stara da se ne bacaju biseri pred svinje). Sto mi takodjer nikad tesko nije palo (s Marsa). Mislim, sto rec ako ti netko takvo nesto pokloni? O, hvala, mucica draga, bljuc, muc, tuc? Mrs tamo! Odvratno zvuci, ali kakav izraz, takav govornik (tj ja).

Mozda je to samo odraz moje bapske isfrustriranosti, stono bi se reklo (baba sam, a jos da vidis i moje frustracije, eheee, nema im kraja). Jer da mi je to itko ikad napravio, naravno, ja bih samo poklekla bez ikakve borbe, jer da kakva sam ja to zena, pa svakoj zeni to laska. Ajde molim te, pa necu valjda da budem Svabo u vlastitom filmu! Istinabog da imadem ljigavu romanticnu tamnu stranu koja se manifestira u velikim kolicinama dok slusam, recimo, njega (i ne znam kako se sad moze ovo odvijat u New Yorku, ima originalna londonska verzija koja puno vise odgovara jerbo to je quintessential London song, ah, brljam). Ali brate mili, ne vidim se ko zensko koje guguce poput ocerupane golubice na bukete, zlatne narukvice, vecere servirane na Wedgewood porculanu.

Eto sto smatram izuzetno romanticnim - kako je bivsa osvojila Perry Farrella: tutnula mu u ruke komadic papira na kojem je pisalo instant pire. Oliti na originalu instant mashed potato. Pa si sad misli. Ma da mi to netko napravi, ne da bih ga vjecno obozavala, nego bih mu svaki dan sarmu kuhala bez da ga otrujem, peglala mu gace (ali ne i potkosulje), te trijebila dlacetine pincetom po ledjima.

Ali ipak, imadem jednu majusno-minornu manu: Burt Bacharach. Uopce nisam kontradiktorna, a, ne!

Ucenije koje je naravno (odnosno, vise poznatno u narodu kao naravoucenije): ne treba se petljat sa mnom. Treba me otpetljat.



- 15:30 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 17.11.2006.

Il' me oshishaj, il' me cijepi!


Otkad znadem za sebe (a znadem, ima vec ohoho) imadem dugu kosurinu. Odnosno, ponosni sam vlasnik iste. Otkad mi otpadose ona garava sa godinu dana. I umjesto nje narastose neka svjetlija, goluzdravija, ali zato brate kovrdzava. Otad imadoh jedno 2 ili 3 ispada pred kojima pokleknuh i ocerupah se na kratko. A ostatak vremena provedoh u raznoraznim oblicima inkarnacije i reinkarnacije raznoraznih pletenica, konjsko-kobilsko-kravljih repova, popularno zvanik kecki, masni, spanga, ukosnica i ostale plejade dugokose umjetnosti.

Prvi puta kad dadnoh da se odsijeku moji Samsonovska ponos i sreca bijase taman negdje oko 1. razreda osnovne skole. Tocno se sjecam kako mi se pomracilo pred ogledalom jednog dana i sve sto rekoh majci bijase Sijeci! Teske muke odsjekose ona. Na zalost, odmah drugi dan radile su se one prvorazredne solo fotografije svakog ucenika, sa posvetom na dnu za uspomenu na skolsku godinu. Super uspomena i jos bolje sjecanje, kad se uzme u obzir, da, ovako svjeze ocerupana, bijah ovjekovjecena i krezuba (dva prednja zuba koja mi ispadose tik prije nego me fotograf posjednuse na postolje). Fino uokvirena sliketina visi na hodniku u domovinskoj kuci. Ocerupana i okrezubljena. Divota!

Drugi puta pomracilo mi se negdje u srednjoj skoli. Reko' brate, dosta tog dugokosog terora, odo' se pomladit. I pomladih se u nekom tamo frizerskom salonu Mona Lisa u Draskovicevoj. Ne da su me ocerupali, nego pocupali, iskasapili i iznakazili na kratko i jasno. Jos kad se uzme u obzir da mi nisu izravnali kosu nego je ovako kovrdzavu jos ostavili do iznad uvca desnog i uvca lijevog prekrasna slika i prilika je potpuna. Vlastiti caca me nije prepoznao na provincijskoj zeljeznickoj stanici. Proso pored mene ko da smrdim. Od onda reko' samoj sebi, nikad vise.

U medjuvremenu bijase jos po koja omanja shishancija tu i tamo, poneko skidanje dlaka sa pola glave britvom (vrlo shik kad ti je 19 godina), farbanja i isfarbavanja i izblajhavanja kol'ko 'os. Ali ni sve ovo satrat ne mogase duljinu (jos da mi je i ravna kosa, da vidis duljine! Ovako moram kuburit sa razocaravajucom cinjenicom da ide vise u sirinu, nego duljinu). Duljinu koja mi vec eonima pokriva skrljave usi i nesimetricni oblik lubanje (nikad od mene Audrey Hepburn). Kosurinu koju bi svi samo pipali, ukljucujuci i malu djecu, novorodjencad i vecinu odraslih osoba. Tesko je osjecati se ko Samson, bremenito je to breme za podnosit. Jos pogotovo u ovim godinama zalaska sunca u koje polako gazim.



Nema sanse da je ikad vise rezem. Nema velebne sanse. Uostalom, kako bih inace mlatarala naokolo na ovo?

Postoji li cjepivo protiv uzeglog muzickog ukusa? Dzaba mi diploma, jos veca dzaba postdiploma.

- 00:02 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 14.11.2006.

Ucimo zajedno: sat kupanja sa Xiolom


Zloguke neke najave i prijave da moje prijasnje, odnosno prethodno stanje imadose veze sa stanjem koje se naziva blazeno, drugo, trudno, gravidno, blagoslovljeno, sa djetetom na srecu, nit' niti, nit' veze imadu. Buduci da trenutno mogu parirat kojojgod sveticu da nabrojali. Iako, mozda ne bih trebala spominjat svetice, nekad se i njima zalomi i prelomi i eto belaja bjelosvjetskog!

Da, bijase viroza. Zanimljivog li poucka!

A takovi belaj sigurno necu dozivit buljeci u sebe zavaljena u kadi. Naime, mrzim tusiranje. Tusiranje je za vesele ljude dobre volje koji pjevuse ko slavuji dok se sapunaju, koji su optimisti, koji ne bi zamjerili ukoliko bi im se Petroff klavircuga strovalila na glavu sa sedmog kata. To su veseljaci, glavni u drustvu, ekstroverti koje svi obozavaju i ljube im tlo pod nogama. E, pa nece tako ici. Ne dam svoju kadu. Ne dam svoju introvertnost, gorgonski sarm i divotu, pesimizam, inertnost, mikromagnetsku omiljenost u drustvu, zamisljeno piljenje u tupu tocku.

Imadem onu starinsku, od gvozdja, sa lavljim kandzama kao potporom. Da mogu bolje ugrist ko mi se usudi prici. Prvo sto napravim onako nasukana ko omanji kit ubojica jest da se zapiljim u mrtvi kut/tocku i smisljam ni o cemu. Mos' mislit eureke i ostalih znanstveno-pametnih ideja! Sve prsti od njih! Pogotovo kad se prenem iz intelektualizma buljenja i pocnem se razmahivat mjehuricima od pjene. Poput svakog prosjecnog petogodisnjaka. Pa se nametne pitanje koliko, zapravo, moj mozak tezi, u odnosu na ostale djelove tijela? Otprilike 50 grama otpada na misaoni dio (onaj dio koji je sposoban koliko-toliko mislit), ostalo otpada na proizvodni skart i ostale neupotrebive nusprodukte.

I tako redom: nakon preveliko goreopisanog intelektualnog napora nastojim se isprepipat iz svih kuteva, a sve povodom toga da ustanovim da li zaradih/izgubih koju gumu oko struka; je li mi trbusina koliko-toliko ravna; jesu li mi sise otisle do djavola za jos par milimetara (da li su otisle na jug, ukoliko prevedem popularnu englesku uzrecicu going down south, sto znaci samo jedno i jedino); pokusam si uzdignut trup, pa i citavo tijelo sa rukama u vodi (kao neki stoj u vodi), stono i uspijem (poradi nekog fizikalnog zakona tijela i mase u vodi sto ga ne znam objasnit) pa se onda divim samoj sebi kako sam samo snazna i da su se onih 18 mjeseci bavljenja ashtanga jogom otprije 3 godine konacno urodile plodom (gnjilim, po svemu sudeci, ali pusti me, brate da zivim u iluziji). Bas se onda fino osjecam ko Bash-Chelik.

Nakon jos po kojeg prskanja, pracakanja, pljuskanja, vrpoljenja i pravljenja grimasa gledajuci u izobliceno-konveksnu facu na slavini (ko ono kad se pogledas u zlicu, a ono podbuhlo cudoviste te pogleda natrag), odsucem se na kopno na kojem se obavezno jos zenski izvazem (ispulim neku vagetinu koja tezi ko pola mene), polako stajuci na nju da je ne bi strefio kakav pretezinski udar (polako sa lijevom nogom, pa onda desnom, polako, polako, usput drzeci se za bilo sto sto mi je pri ruci, kao, ne tezim bas toliko, ali istina kad-tad ispliva na povrsinu ko lose utopljen les). Ne moram ni pripomenut kako milozvucni zenski glasic zna odjekivat u zatvorenim prostorijama kad pogleda konacnu sumu sumarum koju pokazuje vagin jezicac. Naravno, izvazem se prije nego se natrackam sa svim i svacim. Da slucajno ne bi jos i to doprinjelo kojem mikrogramu viska. Pametna i pronicljiva sam ja, da, da. A ne jos jedna u nizu uvelih saksija (ko sto je to poetski izreko on) koja je uvelike presla rok trajanja.



Na jednoj od bezbrojnih bjesomucnih krkaona.


Kraj poucnog sata. A ovaj poprilicno ruzni covjek je genije. Toliko.

- 22:16 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.11.2006.

Trujem da se izbljujem


Odurno, znam, ali ovako se ne otrovah jos otkad me zamalo satrase rjecni rakovi iz Cikole kod pokojne babe moje.

Pocelo je sa onim divnim, plemenitim osjecajem u trbusini negdje oko 2.29 ujutro. I otad grcevito grlim lavabo; a moze i kadu; ponekad mi se zalomi i VeCe skoljka. Da ne bi bilo dosadno i ucmalo, jel'te. Lavabo mi je malko previsok; kada ipak malko preniska kad klecim na koljenima i istovremeno jebem zivot i zivljenje. VeCe mi je onako nekako taman.

Vecinu petka i subote prespavah nekim cudnovatim snom. Izubijana i izmozdena. Budeci se samo da mogu jos koji put obgrlit gorespomenute keramicke naprave. Igrom slucaja ufatih vlastiti odraz u plohi sto zrcalom se naziva. Skamenih se od strahote. I opet se bacih na grljenje. Od muke.

Neurofenisem se sve u dvadeset (i to one koje mos' smukat ko bombone jerbo inace se zagrcnem ko vec donjespomenuto pile). U agoniji muka trbusnih vec si planiram sprovod, izabirem mrtvacke marseve koji ce drezdat iz kazetofona, radim pozivnice (bit ce rucno izvezene).

U neko gluho doba napravih i ne-mali (drugim rijecima, veliki) korak premjestivsi se sa kreveta na kauc. Trijumfalan potez. Ma sta trijumfalan, cisti trijumvirat! Pregledah citavu plejadu dnevnih programa: od kvizova za razularene domacice i neranimajkovce, do filmova poput ovog vrhunskog ostvarenja. Ko sepava mackurina vucaram se po kuci. Sad tamo. Sad 'amo. Sad nikamo. Umjesto da me njeguje Vincent Gallo i da mi donosi obloge na celo. I da mi tepa da nista nije izgubljeno i da cemo otic vec jednom vidit prababu mu na tu Siciliju.

Sam miris hrane dovodi moje zelucane reflekse do ludila. No, moze se i to potjerat ko mak na konac: fino cu malko reducirat trbusinu koju zaradih u Zagrebu zobljuci sve i svasta. Majku mu, zar mi na pasosu fino ne pise spol Z? Netko me cak uplasio da bi ovo mogla bit i upala slijepog crijeva. Na sto mi prva pomisao bijase: o, bogamu, rade li sad lasersku kirurgiju nad slijepim crijevcem? Odnosno, da li ostavljaju oziljak velicine Sibira ili velicine Swazilanda? 'Ocu li poginit pod anestezijom? Necu da umrem jos sad!!! Sva sreca pa ne bijase upala doticnog blesavog crijeva koje nicem ne sluzi.

Nego cisto, nepatvoreno otrovanje hranom. Blago meni, moj je svijet, kraljevstvo je moje!



Roy Lichtenstein, 1963, MoMA, New York

- 15:36 - Komentari (45) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.11.2006.

Mrzim slaninu ko ne-skijas planinu


Posto je sljasteci glamur i lagodni zivot na jaslama dio svakodnevice moje premile bijah primorana, kao i svaka super karijeristicka zvijezda, dabome, presvlacit se u odjama popularnijim pod nazivom vece. Tamo gdje su skoljke na koje se sjeda da se razmislja i tako to. A presvlacih se poradi ambasadora i ostalih brbljajucih Talijana. Divote li!

Usput zakljucih kako je glamur jednostavno dio mene. Ne moze nas se razdvojit ni da se hoce. Jednostavno vapimo jedan za drugim. To se odrazava i na izbor moje garderobe. Odnosno, vristanja na pomisao kako nista glamurozno ne imadem za takovije prilike. Vecere sa ambasadorima i kolekcionarima koji slave devedesseste rodjendane. Nikakovijeh toaleta iz kojih sise vire, nikakve vrtoglavo visoke sandale (imam one koje nisu sandale i koje moram izut nakon 2 sekunde), nikakvo krzno, nista (nacuh talijanski par kako se svadja kad je zena skinula kaput: Staaa, ti's' tako gola?, ocajnicki je zavrisnuo muskarac, izgleda poznatiji pod nadimkom suprug. Da, i onda?, zamahne golim ramenima zena). Zivila zenska emancipacija! Cjepancija. Kraj besmislene asocijacije.

Mastovito obukoh crno-bijelo odijelo (oh, ne, rima!). I posjedose me izmedju kolekcionarovog apotekara i njegove zene. I novinarke Daily Telegrapha. Jebemti, kud bas Daily Telegrapha (desno orijentirane novine)?!? Di je The Guardian (lijevo orijentirane novine) kad ga trebas? Ali ajde, barem me zena razgaljivala pricama sa The Vogue domjenka (i oni slavili neki rodjendan, devedeseti, mislim).

Ajde, dobro. Kao i obicno, glamurozna i elegantna kakva jesam, pricah punim ustima, mljackah, malko se poprskah vodom tu i tamo, pljeskah rucicama na dionicama raznoraznih govorancija gdje je trebalo. Profesionalno obavih objasnjavanje na upit iz Rvacke si??? Ali toj mojoj silnoj eleganciji nikad kraja. Jerbo se umalo udavih ko novorodjeno pile sa komadom slanine.

Sta ja znam, neki komad koji je odbio poslusnost grla mog i stade na pola puta. Ja mu trubim, dajem znak zmigavcima (ono kad upalis sva 4 - hazard warning lights), prijetim mu policijom, a on nista! Mrtav-'ladan-pecen-varen, stoji. A apotekareva zena i novinarka se prave da se nista ne desava. Pravim se i ja. Kimam glavom ko da ucestvujem u razgovoru, a zapravo si brojim zadnje sekunde zivota i mislim si zar je to - TO? Zavrsit cu na ovakav nacin? Da ce mi u osmrtnici pisat podavila se slaninom, nespokoj joj dusi miloj?

Jebemti, osjecam da je djava salu uzeja i da vitla njome naveliko. Gubim dah. Ali se jos koprcam. Razmisljam da li itko od ovih tamo zna onaj Heimlich manevar? Ako i zna, nadam se da ce to obavit neki zgodan muskarac, a ne procelavi apotekar sa naocarama. Sad vec skacem sa stolice i trzam se u predsamrtnom hropcu. Salveta mi pada na pod, a bome i viljuska. Novinarka mi vice Popij si malo vode! Super me spasavas, mater ti novinarsku, mislim si u sebi. No, jedva da vise i mogu mislit u sebi, gotovo, nema, kraj, basta. Pizdamaterina takvim neglamuroznim krajevima! Thelma & Louise bi mi se cerile do kraja zivota!

Kao u dobrim, starim filmovima, slanina se odjedanput pocela kretat i otkotrlja se tamo di je trebala. Oslobodilacke snage trijumfirahu. Ja se saberoh ko da nista nije bilo (eto ti sto naucih od ovijeg naroda sa kojim sam u suzivotu vec toliko stoljeca) i nastavih trabunjat o ropstvu i ekonomskoj vrijednosti umjetnosti (Isuse, sto znam improvizirat, to nitko ne zna!).

Nikad vise na slaninu necu gledat sa istim ocima.

- 10:20 - Komentari (47) - Isprintaj - #

utorak, 07.11.2006.

Napad rakova-cudovista


Gledam ovo u naslovu krajickom oka garavoga i istovremeno glavicu (kupusa) komadam na sicusne djelove u brizi sto cu obuc sutra na veceri derneka povodom otvorenja nove izlozbe (u organizaciji koje ispisah i ono malko krvi sto mi ostade u tjelesu mojem sitnom). Na koju dolazi i talijanski ambasador. I njegova zenica. Jos ako donesu Ferrero Rocher i razmaze nas sa time, ijujujuju (ne znam jel' bila ta reklama u domov'ni sa ambasadorom koji razmazuje, a zapravo podvaljuje tacnu sa Ferrero Rocher)!

Dobro sad, Jabuka. 'Oce li sve bit isto ko i prije dok su sobovi vukli saonice po centru grada? 'Oce li se primjetit da sam stara i pohabana? 'Ocu li morat oblacit samo crno? Obuhvacala me neka prohladna zebnja. A kad ono - sve isto ko i lani, preklani, proslog stoljeca (ovo ne lazem, majke mi, zadnji puta bijah tamo proslog stoljeca). Sve balzamirano. Pa i ja sama.

Ah, Jabuka, mjesto snogiranja (poluengleska kovanica onog kad ko tinejdzer balavis jedno sa drugim u nekom polumrklom brlogu) i losih vecea. Da, zenski vece bijase zamrljan po obicaju. Iako mi se skoljka ljuljase ko da sam na parnom brodu (posljedica par djus-votki) uspijeh zensku varijaciju pisanja zavrsit sa odlicnim uspjehom. Zivio govornik!

Stas' pit, pitase. Ahem, sta, sta, sta? Sad jel' se kaze Ozujsko? Ili moras bit kul i rec' kulersko-seretski Dedera jednu Zuju mi odrapi tamo! Sta ja znam, sve se izmotavam izgovorit pa sve nesto brljam, mrljam, mrmljam u bradu da se ne cuje. Necu da ispadnem seljacina teska, a kad ono ispadoh ona armirano-betonska. Seljacina, to jest. Nema veze, ko me i ovako i onako poznaje i ko ce me i ovako i onako jos ikad vidit?

Djuskat se ne usudih. Sve nesto prtljancija oko muzike. Ponekad se osjecah da 15 godina proslo nije, da cu sutra pisat povijest i dobit 1 jerbo nista ne ucih (mislim, ono, She Sells Sanctuary). Pa ona neke za koje nikad cula nijesam. Osjecah se posramljeno propitkivavsi sve oko sebe STA JE OVO?? Mislim da u tim trenucima ne bijah bas popularna. Ko ih shisha! Na kratko se ozarih na onu neku, ali ubrzo poslije toga poce neki red onih koje ne znah. Pa zato odo' smrzavat sisu na terasu pafkajuci cigarete ko prirodjeni Turcin.

Inace, moja ireverentnost se pokazase da trepavicom ne trepnuh kad mi moji spijuni dosaptase da se do mene razdjuskala Rujana Jeger. Ko je ta, pomislih? Ne znas, pitase me? Ma ne'am pojma, sta dijaspora zna ko je ko?! Domovinski knjizevnici, umjetnici, zvijezde repatice i ine: samo mi ih pokazi i lezerno cu slegnut ramenima. Pa nek si onda misle koliko su popularni, aha!

A zapravo bijase mi nekako cudnovato. Nisam brate vise za dernecenja. U 4 i po ujutro vise ne izdrzah i pukoh ko nanisanuta pracka. Usput zadjuskah jedino na Becka. Ostalo vrijeme provedoh sa njime brundajuci o tome kako izlasci vise nisu za nas. Dvoje babuljavih spodoba koje babuljavo lamentiraju kako se starost usuljala na mala vrata. Al' bijah najstarija medju patuljcima. Garant. Od svih njih. I mate' i caca i brat i sestra i tetka i baba mogah bit 97% njih tamo. Cekah da pocnu svirat Venus in Furs za fajrunt. Ali fajrunt ne docekah. Mozda vise to ne sviraju u ovim nekim novijem danima, vrag bi ga znao!

I onda slijedise burekdzinica, burek, mast i masni prsti. U 5 ujutro burek nikad sladji bio nije. Upravno-pravednicki sanak oborise me u krevetac slatki.

Predmnijevam da sutrasnja ambasadorova vecerica nece moc burek da nadmasi.

- 22:15 - Komentari (35) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.11.2006.

Bivstvovanje na domovinski nacin


Sad ima da idu Markovi i Slavkovi konaci. Do u konacne beskonacnosti.

Odmah po slijetanju pocese me oblijetat raznorazni drustveni kruzoci. Osjecah se ko Paris Hilton, odnosno, ko neka priblezga, rastrgana i raskasapljena na sve cetiri zvanicne strane svijeta. Te srci bijelu kavu tamo, te srci vrucu cokoladu, te loci nebrojene case vode koje dodju sa time (e, a ovdje u kapitalizmu ti nitko ne posluzi casu vode uz kafu, seljacine jedne). To skrabam samo zato da bih si pridobila na vaznosti. Jer sam super. Ko sudoper.

Vec prvu noci pomislih da ce mi ta prva bit i zadnja. Naime, sjebah neki sofisticirani sistem centralnog grijanja. I gledah kako temperatura rastose naocigled mojih polucoravih ocesa. Sa dvaejspet popese se na, gle cuda, dvaejsest. A sa dvaejsest narastose na dvaejsedam. I tako redom sve negdi do tri puta deset. Imadoh vizije oparenog tijela moga vlastitoga kojemu se koza ljusti, podbuhlog od silne pare, polumrtva, kako me sobarica nalazi na izdisaju. Na zalost, nista od toga, probudih se iduce jutro cila i mila ko najfinija svila.

K tome nadjoh samo Podravkinu cajnu pastetu. Koja ic ne valja. Uzitak ne bijase potpun ko sa Gavrilovicevom. Bijah skrhana i tuzna poradi toga. Vrlo.

Opaska zagrebacka tramvajska: nevjerojatno kako tamo penzici kulturno i fino razgovaraju jedni sa drugima.

Cekajte malo, nemrem do vrata, dajte nemojte jos zatvarat. Izusti jedna iz silne sivovlase brigade, probijavsi se snagom parnog broda do vratiju. Slijedi odmah duhovito-saljivdzijski i britki komentar - Je, da niste sedili na stolcu do zadnjega, mozda bi se i uspjeli probit na vrijeme.

Takodjer bijah svjedokom drustvene igre ko prvi da zajasi na tramvajski stolac. U glavnim ulogama dvojica penzionera muskog spola. I udri! U londonskoj podzemnoj ne mos' penzionera vidit ni da ga poluizgorenom svijecom trazis. Eventualno se skupljaju u jatima po autobusima. Ali pod zemljom su endem.

I skoro mi nisu primili novcanicu od 100 kuna kad kupovah cigarete na Trgu. Je, nemrem vam to primit! More (ono e sa naglaskom kojeg tu nemam) koji ti je sad, pomislih i iskezih lisce svoje u pozamasni upitnik. Je, malo vam je tu novcanica spaljena u kutu. A tu novcanicu upravo izvadih iz onih cudnovatih kutija zvanih bankomat. Nakon silnog treptanja gustim trepavicama mojim i uvlacenjima obrva (fino i frisko uredno pocupanih to jutro) smeksah spodobu zvanu prodavac, te mi samo mogase finalno odbrusit Je, valjda budeju mi to primili na banci. A ja maltene tu novcanicu iz banke izvadila.

I jos ovo pitanje za ne-skitanje: koliko latino sapunica moze podnijet rvacka televizija (ukljucujuci i onu drzavnu)? Mogla sam se mirne duse nasapunat ko u erockim filmovima sumnjive kvalitete dok krajickom oka tu i tamo buljih u katodnu cijev.

Zaboravih pripomenut uzasno vaznu povijesnu cinjenicu: omastih brk masnim burekom sa sirom jedne noci. Odnosno, jutra. No, o-tom-po-tom. Oh, boze, previse me diras i mazis!

- 23:40 - Komentari (37) - Isprintaj - #

petak, 03.11.2006.

Meraklija sa merakom na domovinu


Dodjoh. Poharah. Nasmrdih se cigaretnog dima. Krkah dok ne puknuh. Issrkah, sto bijele kave, stono vruce cokolade, volumena oveceg alpskog jezera. I tako tome slicno.

Fakat broj 1. Odnosno, da ne budem neprijatelj tudjinac, cinjenica broj jedan: Zagreb je mali, ko mali Ivica. U Zagrebu svugdi stignes za u vrh glave pola sata. Usprkos toj cinjenici (tj sad su to vec dvije), uspijeh na svaki upit Znas di je to-i-to? neduzno, poput djeteta kojemu su oteli samoljepljive slicice i album, uzvratit Ermm, paaaaa, oniiii, vakoooooooooooo... Ma ne znam, jebo i znanje i neznanje i moju provincijsku proslost. Vinjetica broj jedan (odnosno, na engleskom case in point): na naredbu da se nacrtam ispred Godota kod SC-a, nacrtah se ja i te kako. Ugljenom, gvasem i uljenim bojama odjednom. Odnosno, stadoh tik ispred doticne ustanove, vrtih se ko ringispil i istovremeno se cesah dugackim notktima po tikvi blesavoj, usput jos i kontajuci: Hmm, Godot, kaze taj-i-taj, kod SC-a, bogamu, pa ovo je EsCe, od Godota ni G, kako su me zajebali, malog Muju iz provincije!. Bila bih super izvidjac. Vodja izvidjaca. Svi bi do jednog iz moje imaginarne grupe pocrkali od neorijentiranosti.

A kad se sjetim da me zamalo namagarcio ovaj da zarlaucemo nesto ispod Manistrine ponistre... Takve nagazne mine podijelise mi dosta njih u ovijeh 5 dana. No, spretno, podosta, te nadasve uspjesno izbjegavah 'vakova neprijateljska dejstvovanja. Nije mi zabadava Pajo predavo ONO i DSZ!

A to kako dodjoh totalno nespremna na kontinentalnu crkavicu od klime da i ne govorim. Citava obitelj u korporaciji udruzise se protiv mene jadne: staaaa, goli trbuh (a nije bio, nego sam samo malko digla ruke da dofatim nesto sa police pa se majica malko zadigla, op. a.)??? Da te nisam vidla 'vakvu golu!! Molim, nemas potkosulju (ovo slusam vec koliko sam siroka, ne koliko sam duga jer nisam)??? A papuce??? Kaput? Ova tanka jaknica je sve sto si donijela? Kako ces se prehladit! Te dobit upalu bubrega, kljucne kosti, prhut vlasista i gangrenu tabana! Ne usudih se ni zakasljucat, a kamoli zakihnut! Em bih malko probala procistit grlo, a kad ono obrusavanje zapocinje: evo je vidi, kise/kaslje (nepotrebno precrtat)! Znala sam ja (to kao oni likuju, a ja kolutam bjeloocnicama svojijem).

Uvijek ista pjesma! I jos ovo: da zivim u Zagrebu vec sad bih si otisla bezecirat krevet na nekom od plucno-respirativnih odjela raznoraznih bolnickih ustanova (a mozebit i kakvu kazetu za urnu na Mirogoju koja bi mi, po svemu sudeci zatrebala). Izdimih se ko kolinjska kobasicetina (kobasicetina za kolinje).

K tome mi jos puknuse naramenica od grudnjaka (naravno, bez da imadoh rezervne naramenice sa sobom), nakrkah se em makrobioticke hrane, em cevapa, vjesalica, ustipaka, kajmaka, luka i pljeskavica...

I em nakon punih 15 godina ponovo stupih u Jabuku. O, boze, sta se moze...

- 18:00 - Komentari (45) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Boxeve ionako nitko ne cita, moze se stavit svakojaka svakakavo jaka stvar.

    Blagoteleci osvrt na sve i nista; tj, kaj tak puses ko kravosrc!
    Radiotelevizija "Moravski plićak"

    Novo, novo, novo! Meron na deke! Klikni i osvoji emocionalnu i duhovnu nagradu! Moze i broncanu medalju. Ima Strizivojne, sode bikarbone, mesine, a ponajvise ciste i nevine ljubavi.
    Image Hosted by ImageShack.us


     

    Odje kopirajta neima poradi jednostavne cinjenice da nemam bas kaj pametno, ni kvalitetno za reci. Dakle, mozete me slobodno pokrast. Fala.



    "Dress as though your life depends on it, or don't bother."
    Leigh Bowery

    "Women aren't cats, we aren't pets, we are just people trying to cross the freaking street to get an ice-cream."
    Beth Ditto

    BAJ POPJULAR DIMAND
    Nu, mail!

Linkovi


Caught out there