The Last Broadcast

Meraklija sa merakom na domovinu

Dodjoh. Poharah. Nasmrdih se cigaretnog dima. Krkah dok ne puknuh. Issrkah, sto bijele kave, stono vruce cokolade, volumena oveceg alpskog jezera. I tako tome slicno.

Fakat broj 1. Odnosno, da ne budem neprijatelj tudjinac, cinjenica broj jedan: Zagreb je mali, ko mali Ivica. U Zagrebu svugdi stignes za u vrh glave pola sata. Usprkos toj cinjenici (tj sad su to vec dvije), uspijeh na svaki upit Znas di je to-i-to? neduzno, poput djeteta kojemu su oteli samoljepljive slicice i album, uzvratit Ermm, paaaaa, oniiii, vakoooooooooooo... Ma ne znam, jebo i znanje i neznanje i moju provincijsku proslost. Vinjetica broj jedan (odnosno, na engleskom case in point): na naredbu da se nacrtam ispred Godota kod SC-a, nacrtah se ja i te kako. Ugljenom, gvasem i uljenim bojama odjednom. Odnosno, stadoh tik ispred doticne ustanove, vrtih se ko ringispil i istovremeno se cesah dugackim notktima po tikvi blesavoj, usput jos i kontajuci: Hmm, Godot, kaze taj-i-taj, kod SC-a, bogamu, pa ovo je EsCe, od Godota ni G, kako su me zajebali, malog Muju iz provincije!. Bila bih super izvidjac. Vodja izvidjaca. Svi bi do jednog iz moje imaginarne grupe pocrkali od neorijentiranosti.

A kad se sjetim da me zamalo namagarcio ovaj da zarlaucemo nesto ispod Manistrine ponistre... Takve nagazne mine podijelise mi dosta njih u ovijeh 5 dana. No, spretno, podosta, te nadasve uspjesno izbjegavah 'vakova neprijateljska dejstvovanja. Nije mi zabadava Pajo predavo ONO i DSZ!

A to kako dodjoh totalno nespremna na kontinentalnu crkavicu od klime da i ne govorim. Citava obitelj u korporaciji udruzise se protiv mene jadne: staaaa, goli trbuh (a nije bio, nego sam samo malko digla ruke da dofatim nesto sa police pa se majica malko zadigla, op. a.)??? Da te nisam vidla 'vakvu golu!! Molim, nemas potkosulju (ovo slusam vec koliko sam siroka, ne koliko sam duga jer nisam)??? A papuce??? Kaput? Ova tanka jaknica je sve sto si donijela? Kako ces se prehladit! Te dobit upalu bubrega, kljucne kosti, prhut vlasista i gangrenu tabana! Ne usudih se ni zakasljucat, a kamoli zakihnut! Em bih malko probala procistit grlo, a kad ono obrusavanje zapocinje: evo je vidi, kise/kaslje (nepotrebno precrtat)! Znala sam ja (to kao oni likuju, a ja kolutam bjeloocnicama svojijem).

Uvijek ista pjesma! I jos ovo: da zivim u Zagrebu vec sad bih si otisla bezecirat krevet na nekom od plucno-respirativnih odjela raznoraznih bolnickih ustanova (a mozebit i kakvu kazetu za urnu na Mirogoju koja bi mi, po svemu sudeci zatrebala). Izdimih se ko kolinjska kobasicetina (kobasicetina za kolinje).

K tome mi jos puknuse naramenica od grudnjaka (naravno, bez da imadoh rezervne naramenice sa sobom), nakrkah se em makrobioticke hrane, em cevapa, vjesalica, ustipaka, kajmaka, luka i pljeskavica...

I em nakon punih 15 godina ponovo stupih u Jabuku. O, boze, sta se moze...