Jesam tetka, ali i starkelja sam
Teško je bit tetka. Odgovorna tetka. Neš ti odgovornosti sa mnom. I tako pokušah bit jedna. Od onih odgovornijih. Recimo, filmovi koji korumpiraju. Nabasah tako na Boogie Nights. Tetka ko tetka, odmah naćulila uši i upregla bjeloočnice jerbo ovo joj se činolo ko džekpot premija u odnosu na penzionerske pripizdinske dane gdje je jedino uzbuđenje dubljenje na glavi okrenuta naopačke na kauču (čula sam da je dotok krvi u glavu zdrav i da liječi). Mislim si, fino, sad ću se nabuljit i seksa, i rokenrola, i loše prostetike (štono DirkDigglerove, štono tupea Burt Reynoldsa). Jupi! |
Pripizdinsko kuburenje
Vrijeme je ko fol nekog darivanja. Sama sebi podarih (osim sarme, bakalara i 3 kile Mikado čokolade): |
Pakiranje u 28 i po' slika
Jos 12 sati i mogu se pocet smrzavat poput mamuta u ledenoj spilji. Odnosno, na Heathrowu. |
Odbrana i poslednji dani
San svakog Engleza, Skota, Velsanina, a i Sjevernoirca (da ukljucim sve djelove lijepe nase ujeninjenokraljevske otocurine) uoci Bozica, a i za vrijeme tog milog i nestasnog blagdana, jest da se do iznemoglosti ukrka mince pies. Da, tim pitama koje vole samo starosjedioci ovih autohtonih podrucja. Sto iskljucuje vecinu nas neautohtonaca na poslu. Poput kolege Sveda, kolege Jamajkanca, kolegice Talijanke. I mene. |
Demis Roussos ponovo jase
Imam modricu na desnom koljenu. Opet. Modrica se znam nakupit ko tvornica u stecaju dugova. I to bez da znam. Pa ih obicno otkrijem ili dok se pracakam u kadi ili dok se trackam raznoraznim kremama. Kao, pa otkud sad ovo? A modrice su ono, pozamasne. No, za ovu zadnju u nizu znam kako, sto, zasto, kada, gdje. Zato jer pokleknuh. Ali onako pravo. Kleknuh na pod. Odnosno, pokleknuh i kupih kaftan-haljinu. |
Sprovodi, fazani i vodovodi koji nikuda ne vode
U ovih tjedan dana proputovah sjevernu Skotsku. Preorah je ko kombajn njivu. Bijah na sprovodima. Puta dva. Gdje mrmljah molitve ispod brade. Posto nemam pojma kako se pomolit. A bome ni blagoslovit. Ono, krstit (valjda se tako zove). Sve se onako na brzinu skljastrim prstima po prsima da se ne vidi da pojma nemam. Pjevat molitve/pjesme/psalmove? Zijevah ko pastrva u bistroj vodi. |
Bozicno-novogodisnje crckarije
Dobra vijest jest da me medjed nije izio. Naime, poslije saznah da su medvjedi istrijebljeni u Skotskoj. Unatrag nekih dvjestotinjak godina. Dakle, zabrinuh se ni za sto. Jebemti zivot! |
Cekajuci medjede na skotskoj ledari
Pa tako i bijase. |
Cangrizava baba na putu do blazenog blesavluka
Priznanje broj 1: zbog Richard Ashcrofta bih u kazanu kuhala gulas. Samu sebe bih na gradele ispekla. Lopatom nosila ugljen i loz uljem potpaljivala peci. I svasta jos nesto. Iako je jedan od najpretenzioznijih i najpompoznijih covjekolikih jedinki ikad kreiranih. Pretenciozan rjecju, a bogami i muzikom. Alaj ga zna zbrljat i otic over the top, to je nevjerojatno. A tek sa tekstovima... Nekad se sama jezim ko da imam bodlje po plecima, a ne kraljeznicu koja se moze lako opipat ako se samo malko podvijem. Ko bi inace mogo inkorporirat Budu, Isusa i Alaha u jednom stihu zajedno? Samo Richardic moj mili i dragi, bog ga blagoslovio. Uostalom, covjek koji dijeli rodjendan sa mnom (ali ne i godinu, molit cu lijepo, ja sam mladja) po logickom defaultu ne moze i ne smije bit los, nego, naprotiv, divan, sjajan i bajan. Ko polubruseni dijamant. Ko ja. Da. |
Na vrat, na nos
Puknula sam se. Samu sebe. Stovise, po nosu. Sakom lijeve ruke. Svom snagom. Iz cista mira. Dopizdilo mi pa, eto, da mi koliko-toliko otpizdi. Naime, povlacih neki debeli selotejp sa neke kutije. Pa nije nislo. Ne ide. Pa povuci. Pa potegni. Nategni. A-a. Zajebava me ta plastika sa malko ljepila ispod. Ne da se ko djeva iz 18. stoljeca. A ja siledzija navaljujem li ga, navaljujem. Nes’ me zajebavat, mrmljam samoj sebi u bradu. Ne dam, vristi selotejp. Idi sa necastivim, vice mi. Cak mi se i beljit poceo. No, ne zna on da se ja ne predajem tako lako. Navaljujem. Uzmice. Snagatorski se segacim. Bit ces moj, majke ti ljepljive, nes’ mi majci utec! Taman, eto, pobijedih, kadli osjetih predivnu i neopisivu bol u podrucju disnog organa sto nosom se naziva.Ne bol nego boletinu. Momentalno izgubih tlo mi pod nogama i padoh na koljena. Ko zena koja je boga za bradu ufatila. Od shoka, valjda, sta li?! Nit bijah svjesna sto mi se desilo, nit previse lucidna. Sve sto ocajnicki pokusavah prebirat po misaonim zicama vlastitim bijase JESAM LI JA TO SAMOJ SEBI SLOMILA I POLOMILA I PODROBILA NOS???! Pipam. Opipavam. Diram. Plaho I pazljivo. Njezno. Broji kosti, bog da prosti, jesu li sve na broju? Koza, jel’ tu? Krv, jel’ siklja? |
Pjevam da zijevam
Prvi poceci arlaukanja vezuju me dok imadoh kratku, crnu, gustu kosu, ne znah beknut ni jednu, zamotana u platnene pelene (kakve jednokratne, brate, ih!) i nosih jos uvijek nerazvijenu svijest o sebi. Navodno da uvijek bijah spremna udarit u dreku, ciku i viku. Za razliku od brata milog koji bijase miran ko bubica (majcine rijeci, ne moje). Vec tad se znalo ko ce bakcit dokazivanjem jednadzbi iz svijeta fizike, a ko ce laprdati uz vjetar o sakralnim freskama u Sloveniji, juznoj Austriji i sjevernoj Italiji u 14. stoljecu (i to jos za diplomski). |
Mala, nocna muzika
Jedan od najljepsih i najdirljivijih trenutaka zivota jest kad se covjek vraca kasno kuci. Mislio bi pametan covjeculjak, vraca se sa dernecenja, orgija, bacanja gaca lokalnim bekrijama, sveopce brige koju je udario na veselje i tako tim, ali ne nuzno takvim redosljedom. 12-satno radno vrijeme je jedno od najfinijih blagodati covjecanstva u povoju. A tek kad takvo covjecanstvo nauci da ide na noksir, uh, onda dobijes jos ovece zavrzlame i finoce. |
< | prosinac, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv