Pregled posta

Pakiranje u 28 i po' slika

Jos 12 sati i mogu se pocet smrzavat poput mamuta u ledenoj spilji. Odnosno, na Heathrowu.

Po obicaju delikatna operacija pakiranja zapocela je groznicavom panikom, odgadjanjem do zadnjeg moguceg casa i sveopceg ludila koje me zahvati docim se spomene rijec pakiranje. I ne, ne radim liste. Njih mrzim. Svega cu se sjetit, majke mi. Sve ja to iz pametne mi glave.

Sve ide u etapama. Prvo dovuc torbu/kofer. Mentalna priprema. I izvrsavanje zadatka. Pa odmor. Pauza. 3 salice kave. Prebiranjem daljinskim po programima koje inace ni pecena ni varena ne bih gledala: mmm, zanimljivosti na nekom kabelskom kanalu: China Today dnevnik. Daj sta das!

Nakon zaluzenog radnickoklasnog odmora slijedi slijedeca mukotrpna etapa: batrganje, panicarenje i hiperventiliranje - sto da ponesem? Zatvorim oci, otvorim ormar, pokupim prvih par modernih odjevnih predmeta i bacim ih na krevet. Divim se prizoru, a sve sto mi se mota po glavi ko klupko zamrsene vune jest: kako cu to sve utrpat? Sve sto ponesem bit ce tanko za majcin ukus pa cu se opet naslusat: potkosulju moras nosit; bubrezi/janici i upala inih; ne mozes ovako gola vani!!

Ne znam kako da se umirim. Konjak ne volim, a rakije ni za lijek. Osjecam se ko da vozim Tour de France pa mi se zalomi jos jedan odmor. Pauza. Godisnji odmor. Buljim u prazno. Disem duboko. Zamisljam kako valjam sarmu u ustima. Budim se. Vrijeme je da se lokomotiva opet pokrene.

Faza broj koznakoji: pokusaj tovarenja robe i ostalog. Zapocnem dosta dobro. Pazim da je tesko na dnu, lako na vrhu. I tako primjenjujem zakone fizike koje su me ucili u skoli. Masa, volumen, zapremnina, tezina, vragbigaznao. Kiksam. I to me izbacuje iz takta pa nastavim tehnikom bacanja svega odjedanput u grotlo pa kome opanci, kome obojci, kome kanta za smece. Zatvorim oci i nadam se najgorem od najboljeg. Naravno, kofer se da zatvorit otprilike ko Sueski kanal, ali nece me valjda to smesti? Sjedam na kofer i tlacim ga tezinom svojom blagom. Grcevita borba sa prekomjernim volumenom. Ali izvojujem uspjeh. Ne usudim se ni mrdnut da patent ne popuca. Ne disem. Plavim u licu. Izdrzat cu.

Vrijeme je za intermezzo u dva cina. Cin prvi: sa knedlom u grlu provjeravam Heathrowov website. Croatia Airlines je danas kasnio samo 4 sata. Nema veze, ima da se objesim avionu o kotac ako treba, samo neka poleti.

Nastavak intermezza (cin drugi): oho, Exorcist, reziserov rez, je na teveu. Prepast cu se po stoti put, iako ga vec po stotinuiprvi put gledam. Ledim se kad djavo perfidno trubi ocu Damienu Karrasu Demi, Demi.. Why did you leave me, Demi??. Pogadjam svaki zeleni izbljuvak Linde Blair. Treba li me to brinut? Potiskujem te opake misli i nastavljam. Nekoliko sati kasnije...

Zadnja faza natlacivanja, psovanja, praskanja, gundjanja. Zadnjim atomima dzinovske snage koju posjedujem dizem kofer da isprobam tezinu. Spoticem se ko pijanac u kanalu. Ne sluti na dobro. Parsto kila zive vage, ziher. Divno! Di mi je princ na bijeloj mazgi kad ga trebas da mi to sve nosa naokolo? Proklete bajke!



Spakirana ko slika. Prijelaz godine provest cu zamotana u cebe do brade citajuci Gogoljeva sabrana djela. Hibernacija u domovini moze zapocet!

Post je objavljen 23.12.2006. u 00:15 sati.