Marketing
Cangrizava baba na putu do blazenog blesavluka
Priznanje broj 1: zbog Richard Ashcrofta bih u kazanu kuhala gulas. Samu sebe bih na gradele ispekla. Lopatom nosila ugljen i loz uljem potpaljivala peci. I svasta jos nesto. Iako je jedan od najpretenzioznijih i najpompoznijih covjekolikih jedinki ikad kreiranih. Pretenciozan rjecju, a bogami i muzikom. Alaj ga zna zbrljat i otic over the top, to je nevjerojatno. A tek sa tekstovima... Nekad se sama jezim ko da imam bodlje po plecima, a ne kraljeznicu koja se moze lako opipat ako se samo malko podvijem. Ko bi inace mogo inkorporirat Budu, Isusa i Alaha u jednom stihu zajedno? Samo Richardic moj mili i dragi, bog ga blagoslovio. Uostalom, covjek koji dijeli rodjendan sa mnom (ali ne i godinu, molit cu lijepo, ja sam mladja) po logickom defaultu ne moze i ne smije bit los, nego, naprotiv, divan, sjajan i bajan. Ko polubruseni dijamant. Ko ja. Da.
Ali sve mu je oprosteno posto je jednostavno najljepsi covjek koji je ikad na svijetu ovome nogama hodao. Dodje mi da mu stopala poljubim (a grozim se stopala, najruzniji su dio ljudske anatomije bez premca), a kamoli ista drugo. O ostalom ili ONIM ustima necu uopce ni razmisljat, odmah u meni probude gresnobludnu misao (mogu i misli, dakle, mnozina, svejedno) i osjecaje koji mi prosto (ukljucujuci i prosto kao nemoralno i kao skracenica od naprosto) stvaraju nelagodu.
I bijase koncerat. Gdje citavih 2 sata ne trepnuh okom da slucajno ne propustim koji djelicak prizora Richardove spodobe na pozornici. Reko', Xiola, ne trepci, ne disi, ne mici se, stoj ko ukopana Mara! I bijah ukopana Mara. Sa povremenim drecanjem i mrdanjem guzice. Tu i tamo. Zamisljah da mozda pozove sve iz publike koji su rodjeni na tajitaj datum pa da mu se pridruze na pozornici na caskanju. Mi odabrani, dabome! Je, da.
Keys to the World, Music is Power, A Song for the Lovers, Sonnet, New York (izgleda da dan danas nisi niko i nista ako nemas pjesmu o NYC - sta nije spjevo nesta o Wiganu otkuda i jest??), Science of Silence, bla, bla, nesto bezveze, sta ja znam, dosada, pozaboravljah, ovo, ovo, Bittersweet Symphony (kompletno sa sljastecom disko kuglom kao scenografijom) pa bis: Drugs Don't Work (Isuse, najdosadnija pjesma ikad, sorry), Check the Meaning (u pola pjesme covjek zaboravio rijeci, a stas', starkelja), neka uberdosada, History, Lucky Man, Break the Night With Colour. Kraj. Nema vise. Dovidjenja.
Htjedoh da skine jaknu. I skine jaknu, ali na kratko (ispod imadose lijepu, modernu majicu na V-izrez koja je ipak odavala malko golog razdrljenog torza, ali nedovoljno, brate, nedovoljno). Pa ju je ponovo obuko. Za to krivim njegovu zenu. Sretna li je, majku joj njenu!!! Prizemna sam, samo na fizicko djelo mislim. Kruze glasine mu zena ne da da snima spotove sa polugolim zenama. Hm.
Richard pjevase. Malko geekovsko-mesijanski plesase. Ja i dalje ne treptah nego se ukocenih. Nastanco covjek red solo pjesama, red The Verve. Za ovo ne da bih ga istukla nego... Mani se bivseg benda, nemoj leskarit na starim lovorikama. Ali, ipak je to Richard. Svi grijesi ovoga svijeta su mu oprosteni. K vragu nek sve ide, neke pjesme su mu dozlaboga za zahrkat, ali lijep je covjek, moze mu se progledat kroz prste. Stajah ko omadjijana. Moj Mesija je doso. Stigo.
Zamalo rezah zile kad je izveo History. Ma okida Richard na William Blakea. Doslo mi da ga potegnem za rukav i sapnem mu da nije sve tako crno, ali onda se sjetih da je ozenjeni otac dvoje djece i da zivi u ogromnoj kucetini u nekom ruralnom selu na zapadu Engleske gdje zive bogatasi. Duboko uzdahnuh. I izdahnuh.
No, ipak, penzioner je isplivo iz mene na povrsinu. Em me boljese nozice; em se nacrtah u Hammersmithu drito izubijana nakon posla; em pijah pisalinu koja se pod pivo prodaje u ovim Carling pivovara sponzoriranim dvoranama (a sve su Carlingove sad, i Brixton, i Shepherd's Bush, i Hammersmith Apollo dje je Richard jucer zario i palio), em tuzno shvatih da nikad Richardu gibanicu mijesit necu. Neke stvari je tesko prihvatit.
Moradoh i teskog koraka pohodit odaje koje se zajednickim nazivom VeCeji zovu. Uzas. Red dugacak ko zeko i potocic. Maltene skoro zadjoh u muski odjeljak od muke, ali ipak, ne, ne, ne, trpih i patih. Dotle je Richard prebiro po gitari, a meni suze navirale na oci. Stono od muke trpljenja i patnje od pritiska na mjehur, stono od neuzvracene Richardove ljubavi. Iako, sigurna sam 563% da je jednom prstom upro u publiku i pokazo bas na mene. Upijah auru i raznorazne chakre sto se vijorise okolo njegove prisutnosti.
Ne mogah ga ni posteno uslikat. Razlog: cigla/opeka od mobitela. Pokopat cu se. Pociglisat cu se.
Na kraju je malko porazbijo neku gitaru, pa nogom sutnuo zvucnik. Poljubio kriz stono mu se klatario okolo vrata. I NIJE zavrsio koncerat sa C'Mon People We're Making It Now (Jutjubajte, ajde da vidim ko ce - niko, eto ko!). To cu mu zamjerit do kraja zivota, cangrizava baba kakva vec jesam. Dobro, lazem, do kraja sutra, a onda ce me ufatit skleroza i pozaboravljat cu sve.
Priznanje broj 2: nema ga.
Boze, kako poblesavih pod ove stare dane!
Post je objavljen 07.12.2006. u 13:00 sati.