The Last Broadcast

Cekajuci medjede na skotskoj ledari

Pa tako i bijase.

Skotska: komada nekoliko; Tajland: komada jedan; Rvacka: komada jedan. Jedan iznajmljeni auto u kojem pokusah maltertirat sve prisutne sa: Stan Ridgewayom; Sarlo Akrobatom; Elvis Costellom. Upalilo je ko mokra mahovina koju pokusavaju zapalit krijesom. Onda iz protesta odvezoh svoju sekciju od Northamptona do Lancastera od po stotinjak milja na sat. Pa nek vide! I vidli su. Dobro, nisu, bijase pola noci, ali ovako figurativno sigurno jesu.

U autu ko suzovac/putnik sam ko bubica (za razliku od razjarenog sibirskog tigra u kojeg se pretvorim za volanom). Mirno sjedim prekrstenih nogu i buljim kroz prozor. Buljit je preblaga rijec. Ispadnu mi oci iz ocnih duplji, bolje receno. Moram ih lopatom pokupit i ponovo namjestit, eto tako! Iako bijase mrkli mrak budno pratih krajolik izvana koji se protezao poput moje macketine. Nema veze sto ne vidjeh skoro pa nista. Vidjeh drvece sa ogoljelim granama. I stajaznam, onaj neki sjevernoskotski zimski krajolik. I jezera. I ono jezero koje ima ono neko cudoviste koje rasteze vrat tu i tamo i kaze BU! covjeculjcima poput mene. Ovog puta nista, nada, zip, zero, nula. A bas se nameracih da mi se pojavi i da me posteno isplasi. Ukocenio mi se vrat u beznadnoj nadi. Sve sto vidjeh bijahu bijeli, zlokobni pjenasti valovi. Cudovista niotkuda. Sta cu sad potencijalnim unucima ispricat? Da im baba nije nista vidjela?! Sodoma i Gomora!

Tata-mata kutak za orijentaciju: aproksimativna orijentacija (odnosno, odokativna orijentacija, kakogod) Guzijoli nikad nije bila misicavo jaka strana. Pa tako i ovog puta. Buduci da gostuje u sjevernoskotskoj kucerini koja imade jedno 8 spavacih sobetina (sve sa vlastitom kupaonom), 4-5 dnevnih sobicaka, kuhinjom, hektarima zemljeposjedne zemljetine, nije brate lako manevrirat. Dakle, izgubih se prvi dan. Ne mogah naci svoju sobu. Pomahnitalo lamatah tamo-amo ko poluzaklana kokos. Di mi je soba?? Di??? Usput otvorih par vrata nadajuci se da cu unic u sobu toplu. A, ne! Umjesto sobe unidjoh u uzidane ormare. Njih komada dva. Bila bih dobar vodic. Po sumama, gorama, kucama, gostionama, bilogdje. Jer orijentir mi je savrseno izostren. Ko ostrica noza. Ko jezeva bodlja.

Trenutno vjetar zavija. Kisurina lije. Tmasta tama zapala i ne pusta. Sve nesto kuburim. Imadem osjecaj da ce me medjedi izist. Ne znam da li ima medjeda ovdje. Ali zamisljam ih kako se polako suljaju naokolo i stavljaju X na zemljopisnoj karti koju drze u sapama. Pa diskutiraju kojim pravcem da se krecu. Pa iz kojeg ugla da napadnu slijedecu kucetinu. I kako da najbolje isplase stanovnike ine. Hoce li ih prvo zakacit kandzama pa se malko njima poigrat? Ili ce ih odmah za grkljan i cap? Mozda da nas uzmu za taoce-zarobljenike i onda pregovaraju sa lokalnom oblasti? Mozda i pricaju skotski Gaelic (posto su ovdje svi natpisi na dvojeziku)? Mozda se znaju sa onim cudovistem iz jezera pa kolaboriraju zajedno? Svasta se kovitla po ogranicenom opsegu mozga moga miloga.

Treba prezivjet do sutra. A noc je mrkla, tamna, zlokobna, nemilosrdna, vjetrovita (ko je vidio ovaj film znat ce kako je). A i treba spremno docekat te medjede.