The Last Broadcast

četvrtak, 28.12.2006.

Jesam tetka, ali i starkelja sam

Teško je bit tetka. Odgovorna tetka. Neš ti odgovornosti sa mnom. I tako pokušah bit jedna. Od onih odgovornijih. Recimo, filmovi koji korumpiraju. Nabasah tako na Boogie Nights. Tetka ko tetka, odmah naćulila uši i upregla bjeloočnice jerbo ovo joj se činolo ko džekpot premija u odnosu na penzionerske pripizdinske dane gdje je jedino uzbuđenje dubljenje na glavi okrenuta naopačke na kauču (čula sam da je dotok krvi u glavu zdrav i da liječi). Mislim si, fino, sad ću se nabuljit i seksa, i rokenrola, i loše prostetike (štono DirkDigglerove, štono tupea Burt Reynoldsa). Jupi!

Kadli, neš ti odrasle sreće. 11-godišnja nećakinja naćulila se ispred mene i počne ispitivat:

-Tetka, gledaš film? Joj, super, i ja ću. (Mislim si, di ćeš dijete moje ti to probavit, pa ima da me tvoj ćaća, a moj buraz, raskasapi na mrtvo ime). Gutam knedlu ko tipičan predstavnik takozvanog odraslog roda i pokušavam joj odvuć pažnju.
-Aj, šta ti je, mrš na spavanje! Pogledaj koliko je sati (ahem 21 sat)! Kasno ko u ponoć! (autoritativnim glasom pokušavam izazvat strah i trepet).
-Ma neeee, hoću gledat! (ne da se mala, majku mu svjecku, šta sad?)
-Evo, baka te zove, trebaš joj nešto pomoć (besramno lažem, ali laž uzima efekta). Odljepljuje se od ekrana i pada u klopku, odnosno, zamku. Baka je obrađuje za spavanje, a ja skrišom, odnosno, kriomice, buljim u Dirk Digglera i boga molim da se potiho ne pojavi u sobi. Ali spremna bijah ko M-48 pred paljbu: jedan prst na programu koji je odmah iza Kanala 3 (da brzinom svjetlosti odmah prebacim na vrlo zanimljivu lokalnu košarkašku utakmicu), drugi prst na minusu za zvuk (da utišam skvičanje Dirka i Julieanne Moore dok celer beru na stolu, a Burt Reynolds ih snima sa zanimanjem). Na sve sam spremna. NMNMI (ništa me ne može iznenadit).

Sve kao čujem da se mala šunja, pa sve od straha svakih 5 sekundi prebacujem na košarku. Te smjenjujem ton, da se ne čuju zvuci. I mislim si, a jesam li ja neka progresivna tetka, vidi me šta radim?! Koje je to doba došlo? Ja, koja kao nikad neću nikome ništa branit, ‘vako se ponašam ko neki Don Ante Baković?? Jel to znak sredovječnosti (doduše, sad imadem već 4 sijede vlasi, ne samo 3)? Dal’ da se sad već odmah udavim vlastitim rukama da me poslije drugi neće trebati?

Strepim kako ću tek ravnat sa mojom budućom dječurlijom! Bolje da me nema. Ili njih. Jedno će morat pasti!

- 22:20 - Komentari (40) - Isprintaj - #

utorak, 26.12.2006.

Pripizdinsko kuburenje

Vrijeme je ko fol nekog darivanja. Sama sebi podarih (osim sarme, bakalara i 3 kile Mikado čokolade):

-dibidus gubljenje na relaciji Pleso-Pripizdina kad skrenuh umjesto na zapad, na istok. Pa se veselo vozikah u smjeru Slavonskog Broda (u pizdimaternskoj koloni) jedno pola sata. Sve dok mahnitim zaokretom jednog velemajstora ne spazih tablu sa natpisom “Zagreb-Istok”. Ostalo bijaše legenda. Uoči badnje večeri kormilarih po najžešćoj gužvi uzduž i poprijeko Metropole, po mrklom mraku, bez DžiPiEsa (ono satelitsko čudo tehnike). Živa, zdrava i za nijansu gluplja stigoh na odredište.

-također se nagradih sa gledanjem “Običnih ljudi”, rvackoj sapunici par exellance. Bijaše mi utjeha nakon što čemerno spoznah da je “Ljubav u zaleđu” završila. Nestala. Gotova je. Kako to može bit? Sapunice nikad ne posvršavaju. Kakav je ovo način? Svašta ću još doživjet. Začudo, odmah se ufurah u grotlo radnje. A posebno me se dojmila glazba u pozadini koja prati ležerne događaje još ležernijih ljudi (mediteranske gitare koje drndaju). Mislim da ću bit zaljepljena za lošu fotelju i dalje.

I jedna izjava koja plijeni: po prvi puta u životu mogu satima buljit u imaginarnu fiksnu točku, istovremeno ležeći na leđima kao kakva friško zgažena bubamara.

Nije bilo bogznakakvo darivanje, ali meni dovoljno.

- 21:15 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 23.12.2006.

Pakiranje u 28 i po' slika

Jos 12 sati i mogu se pocet smrzavat poput mamuta u ledenoj spilji. Odnosno, na Heathrowu.

Po obicaju delikatna operacija pakiranja zapocela je groznicavom panikom, odgadjanjem do zadnjeg moguceg casa i sveopceg ludila koje me zahvati docim se spomene rijec pakiranje. I ne, ne radim liste. Njih mrzim. Svega cu se sjetit, majke mi. Sve ja to iz pametne mi glave.

Sve ide u etapama. Prvo dovuc torbu/kofer. Mentalna priprema. I izvrsavanje zadatka. Pa odmor. Pauza. 3 salice kave. Prebiranjem daljinskim po programima koje inace ni pecena ni varena ne bih gledala: mmm, zanimljivosti na nekom kabelskom kanalu: China Today dnevnik. Daj sta das!

Nakon zaluzenog radnickoklasnog odmora slijedi slijedeca mukotrpna etapa: batrganje, panicarenje i hiperventiliranje - sto da ponesem? Zatvorim oci, otvorim ormar, pokupim prvih par modernih odjevnih predmeta i bacim ih na krevet. Divim se prizoru, a sve sto mi se mota po glavi ko klupko zamrsene vune jest: kako cu to sve utrpat? Sve sto ponesem bit ce tanko za majcin ukus pa cu se opet naslusat: potkosulju moras nosit; bubrezi/janici i upala inih; ne mozes ovako gola vani!!

Ne znam kako da se umirim. Konjak ne volim, a rakije ni za lijek. Osjecam se ko da vozim Tour de France pa mi se zalomi jos jedan odmor. Pauza. Godisnji odmor. Buljim u prazno. Disem duboko. Zamisljam kako valjam sarmu u ustima. Budim se. Vrijeme je da se lokomotiva opet pokrene.

Faza broj koznakoji: pokusaj tovarenja robe i ostalog. Zapocnem dosta dobro. Pazim da je tesko na dnu, lako na vrhu. I tako primjenjujem zakone fizike koje su me ucili u skoli. Masa, volumen, zapremnina, tezina, vragbigaznao. Kiksam. I to me izbacuje iz takta pa nastavim tehnikom bacanja svega odjedanput u grotlo pa kome opanci, kome obojci, kome kanta za smece. Zatvorim oci i nadam se najgorem od najboljeg. Naravno, kofer se da zatvorit otprilike ko Sueski kanal, ali nece me valjda to smesti? Sjedam na kofer i tlacim ga tezinom svojom blagom. Grcevita borba sa prekomjernim volumenom. Ali izvojujem uspjeh. Ne usudim se ni mrdnut da patent ne popuca. Ne disem. Plavim u licu. Izdrzat cu.

Vrijeme je za intermezzo u dva cina. Cin prvi: sa knedlom u grlu provjeravam Heathrowov website. Croatia Airlines je danas kasnio samo 4 sata. Nema veze, ima da se objesim avionu o kotac ako treba, samo neka poleti.

Nastavak intermezza (cin drugi): oho, Exorcist, reziserov rez, je na teveu. Prepast cu se po stoti put, iako ga vec po stotinuiprvi put gledam. Ledim se kad djavo perfidno trubi ocu Damienu Karrasu Demi, Demi.. Why did you leave me, Demi??. Pogadjam svaki zeleni izbljuvak Linde Blair. Treba li me to brinut? Potiskujem te opake misli i nastavljam. Nekoliko sati kasnije...

Zadnja faza natlacivanja, psovanja, praskanja, gundjanja. Zadnjim atomima dzinovske snage koju posjedujem dizem kofer da isprobam tezinu. Spoticem se ko pijanac u kanalu. Ne sluti na dobro. Parsto kila zive vage, ziher. Divno! Di mi je princ na bijeloj mazgi kad ga trebas da mi to sve nosa naokolo? Proklete bajke!

PynchonBarnesGogolj

Spakirana ko slika. Prijelaz godine provest cu zamotana u cebe do brade citajuci Gogoljeva sabrana djela. Hibernacija u domovini moze zapocet!

- 00:15 - Komentari (44) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.12.2006.

Odbrana i poslednji dani

San svakog Engleza, Skota, Velsanina, a i Sjevernoirca (da ukljucim sve djelove lijepe nase ujeninjenokraljevske otocurine) uoci Bozica, a i za vrijeme tog milog i nestasnog blagdana, jest da se do iznemoglosti ukrka mince pies. Da, tim pitama koje vole samo starosjedioci ovih autohtonih podrucja. Sto iskljucuje vecinu nas neautohtonaca na poslu. Poput kolege Sveda, kolege Jamajkanca, kolegice Talijanke. I mene.

A kad sefica odluci donijet pun tanjur takvih grozota nema da se odbije. I tako servira ona tanjur i nudi. Kolega Sved se lazno ozaruje i uzvikuje "Ohoho, pite! Pitice! Krasno!" i uzima jednu. Iskolacih oci jer me izdao, pizda jedna, a reko je da ih ne voli. Sta je sad ovo, kakva zavjera?? Dabogda si pregrizo jezik!

Prebacujem nadu ko John Wayne laso na divljezapadnog zdrijepca na kolegu Jamajkanca. Nece on uzet, mislim si, nije on beskicmeni skandinavski prijmerak. I dodje pita pod nos njemu. Jamajkancu. "Ahhhaaa, pita! Jao, moram uzet barem jednu!", vragolasto se smjeska i trpa pitu u usta. Citavu odjednom. Sad vec ne mogu vjerovat svojim osjetilima ocima i usesima, a i zajapurih se nesto u obrazima. Majku ti tvoju izdajnicku, dabogda ti kakva plomba ispala!

Talijanka! E, u nju ulazem zadnju funtu nade, boljitka i vjere u bolje sutra bez kruha i putra (rima, rima, e pa sta je?!). Kao u nekom slow motionu pomno pratim pokrete njene. Nece ona izdat talijanski narod koji zna sto je hrana prava. A i njezini vode slasticarnicu negdje oko Milana. Nece majci ona past! Kad ono... Hocu ispalit iz stolice. "PITA? [ovo smatram da je izrekla iz ocaja, zato capslock]. Savrseno! Tako su fine! I prhke! I mekane! I podatne!" Sad mi imaginarna vatra gnjeva vec probija ushnu opnu. Titra mi mali prst desne ruke. Poskakujem nervozno u stolici i vrtim se (uredska stolica na kotace). Saljem joj otrovnostrelicke poglede. U mislima je savijam od muke sto me izdala. Ko Supermen zeljeznu shipku. Ali znam da je to samo odgoda prave egzekucije. Odnosno do trena kad ce tanjur uzasa zavrsit ispred mene.

Uzet il' ostavit?

Zazvonio je cas, vremena ni za spas. Mozak mi radi, povlaci teskom mukom cak 34 kilometra na sat. Sefica je. Ali ono su ipak bozicne pite. Koje mi smrde na ocat. Nastojim ne izazvat refleks povracanja. I mislim si, kad su me vec tako smrtno izdali ko Juda Isusa, nek je izdajnicko-beskicmenjacki bal! "Bozicna pita, ah, izgleda savrseno! Mmmm, odlicna je! Tijesto je savrseno! Kako ste samo to napravili? Dajte mi recept!" Mljackam i krpotim tijesto nadajuci se da necu stic do punjenja. Grickam mrvu po mrvu. Da sto dulje odgodim agoniju. Pretvaram se ko zmija bez nogu. A u sebi gorke suze ronim od muke kako cu se sad izvuc.

Nitko ne izlazi iz ureda pa ne mogu izvest trik bacanja u smece ko onomad sa ovcetinom. Vrpoljim se i meskoljim. Pa na prazno grizem tijesto, kao, gle, super, polako jedem da mi dulje traje. Obmana je skoro uspjela. Jos samo malo. Izdrzat cu. Jer ja sam heroj. Gastro-mucenik.

Piece de resistance: zavrtih se na stolici mojoj i spretno ubacih ostatak sa filom iza nekog spisa koji je bio oveceg obujma. Za svaki slucaj pokrih ga i jednim papirom. Za potpunu obmanu. Nema odmora dok traje obnova!

Nadam se da me ova maglustina nece u subotu kaznit zbog ovakvijeh grijeha.

- 23:50 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.12.2006.

Demis Roussos ponovo jase

Imam modricu na desnom koljenu. Opet. Modrica se znam nakupit ko tvornica u stecaju dugova. I to bez da znam. Pa ih obicno otkrijem ili dok se pracakam u kadi ili dok se trackam raznoraznim kremama. Kao, pa otkud sad ovo? A modrice su ono, pozamasne. No, za ovu zadnju u nizu znam kako, sto, zasto, kada, gdje. Zato jer pokleknuh. Ali onako pravo. Kleknuh na pod. Odnosno, pokleknuh i kupih kaftan-haljinu.

Kaftan ko kaftan. Zapravo, nije kaftan, ali kao da jest. Rezultat je isti (Demisrusovski). Krije se pod nadimkom ova haljina. I najmanji broj na meni izgleda ko da sam ispljunuti Demis Roussos. Sto nije dobar look, nikako. Osim Demisa na pamet mi padaju jos opisi poput knedla; napuhana lopta; bova; cunj za kuglanje; strava; uzas; strahota; idiotluk (specijalista sam za ovo zadnje); trudnica (slobodnom kalkulacijom uzroka i posljedica znacilo bih da sam barem u 6. mjesecu, a nisam, osim ako nisam medicinski fenomen, sto je isto moguce jer sam svakakav ostali fenomen - jer sam naprosto jedinstvena). Ko da da sam gromada od 95 tona, a ne krhki cvjetak od jedno 54 (plus - minus 1).

Te je svezujem i podvezujem preko ledja sa svim raspolozivim vezicama (takozvani empire stil gdje se veze tik ispod sisa i ukoliko nemas nula cijela pet kila izgledas ko komad uzeglog maslaca zaboravljenog ispod pulta). Hm, previse se vidi ispod V-izreza. Da suspregnem preobilato pokazivanje koze oblacim nesto od kasmira sto me izuzetno pika, a ne bi smjelo jer je ko fol kasmir. Te je isprobavam preko uskih hlaca, kao svaka moderna i modno (ne)osvijestena djevojka danasnjice. Marginalno bolje izgleda, ali slika bove na koju je zavezana brodica mi ne izlazi iz glave. A tek slika Demisa u punom sjaju!! Ne mogu se oteti dojmu da Demis i bolje izgleda. Mozda je to bozja kazna za to sto su moji jednom davno bili ponosni vlasnici jednog od hit singlova inog? Svakakvi se grijesi iz proslosti covjeku mogu o glavu obit. I tako zaradih modricu.

Krvi mi Isusove sto sve necu u zivotu probat??!

Znam samo da cu jest sarmu u subotu. Sve ostalo je irelevantno.

Nije kaftan. Kaput je.

- 20:30 - Komentari (43) - Isprintaj - #

subota, 16.12.2006.

Sprovodi, fazani i vodovodi koji nikuda ne vode

U ovih tjedan dana proputovah sjevernu Skotsku. Preorah je ko kombajn njivu. Bijah na sprovodima. Puta dva. Gdje mrmljah molitve ispod brade. Posto nemam pojma kako se pomolit. A bome ni blagoslovit. Ono, krstit (valjda se tako zove). Sve se onako na brzinu skljastrim prstima po prsima da se ne vidi da pojma nemam. Pjevat molitve/pjesme/psalmove? Zijevah ko pastrva u bistroj vodi.

Karmine, puta ko i prije (dakle, 2). Gdje vesela druzina ciji dio bijah pomese citave tanjure sendvicima. Bas smo neki. Tako mi i treba kad sam u inoj druzini najstariji primjerak metuzalema sa svojih 526 godina. I druzim se sa 27-28 godisnjacima. Popisancima.

Jedan od hajlajta avanture u koju se upustih bijase najistinitija cinjenica da pomeh citavu opoziciju u igranju Trivial Pursuita jednu vecer. Dok cekasmo medjede koji nikad ne dodjose. Sve do 2 sata ujutro (znala sam da cu jednog dana korisno upotrijebit moje nepresusno znanje da je Judith Campbell Exner bila ljubavnica JFKa). I onda da neka netko ne kaze da zivim na rubu! Ma na ostrici ruba samoga. Pokusah ih sve potamanit i u Addictionary, ali u 3 ujutro neocekivano mi se sapleo jezik i doticnom wannabe trijumfu je morao doci kraj. Jerbo ne znadoh vise ni da li sam zensko ili musko, a kamoli da znam izmislit novu rijec sa HBVEEFRH slovima. Na moju zalost, a njihovu srecu. Opaki su ti 27-28 godisnjaci.

Citavih tjedan dana padase kisurina. Ali KISURINA. Da ne mos' mrdnit. Vozikasmo se tamo-amo. Ne mos' vidit dalje od ovaca. Stada ovaca. I pokojeg fazana. Zapravo, gomilu fazana. Na kraju bijah opsjednuta inim pticurinama skotskim. Svaki put kad bih ugledala koju pernatu spodobu upirala bih kaziprstom ko nepristojna osoba, poskakivala na sjedalu i vikala Fazan! Fazan! Skoti me nisu obadivali ni znj posto. Zadnji put da im pokusavam pokazati fazana! Vidjeh i jato gusaka. I to me je izuzetno obradovalo na isti nacin.

Spazih i plasticnu ogromnu skuplpturu od Nessie. Na nekoj benzinskoj pumpi BP-a (British Petroleum). Ofarbanoj u zeleno-zuto, korporacijske BP boje. Skoti se nisu obazirali. A ja ne znam sto cu od srece. Pa klikcem i pljescem rukama. Da sam bila na njihovom mjestu istovarila bih samu sebe na rub ceste. Pa nek si onda mislim!

Tresnja, secer i slag na kraju bijase stan onih arhitekata. U koji fino konacno ugradise vece skoljku koja sama i bescujno zatvara poklopac kada sidjes sa prijestolja. Ali zato isprckase citavi ostatak kupaone. Sve srusise. I tus. I plocice. Jer kao, nesto nije bilo pola milimetra po njihovom ukusu. Pa udri da unistavaju! Usput sjebase i vodokotlic (zapravo, nema ga). Tako da je covjek moro ispirat sa plasticnim kantama punim vode. A vodu u kante se pusta sa srafcigerom. Srafcigerom kojeg prvo nesretnim slucajem ubacih u skoljku. Pa ga onda morah vadit. Te onda mrvicu previse odsrafcigirah onaj saraf na krucijalnoj cijevi ucinivsi da voda bezglavo siklja bez kraja i konca. Umalo stvorih elementarnu nepogodu koju poplavom zovu.

Blagoslovljena uzivancija!

- 22:50 - Komentari (38) - Isprintaj - #

srijeda, 13.12.2006.

Bozicno-novogodisnje crckarije

Dobra vijest jest da me medjed nije izio. Naime, poslije saznah da su medvjedi istrijebljeni u Skotskoj. Unatrag nekih dvjestotinjak godina. Dakle, zabrinuh se ni za sto. Jebemti zivot!

Doso cas da se pobrinem za spas. Odnosno, da napisem tu i tamo koju bozicnonovogodisnju cestitku. Ili dvije. Ili tri. Ili dvadeseticetiri. Ne mogu vise glavu u pijesak, kucnuo je cas. Majke ti, cestitke. Nikad mi mrze ne bijase piskarat ine. Ko prava kul zena uzeh ove iz Paperchase koje su pune onog sljasteceg. Zlu ne zatrebalo.

Naime, sta? Kakav tekst da slozis? Aj da vidimo: sve najbolje za Bozic i Novu godinu. Ne moze bit originalnije nego sto jest. Marsh tamo (to ja sebi tepam jer se volim ko snijeg planinu)! Sad opet, da idem piskarat citave citabe i litanije i epske spjevove: em mi se ne da; em talenta imam koliko i moderni zrvanj imade psenice (ne znam ni sama kakva je ovo kvazi-metafora, ali nikad do sad ne upotrijebih rijec zrvanj pa eto, da vidim). I sad se ispostavlja zackoljica i po': sta napisat? Sinoc plenuh debelguzom straznjicom mojom na drveni stolac i udri piskarat! Greska broj jedan bijase sto otvorih bocu crnog vina. Greska druga bijase da doticno vino bijase divno i bajno, te da stalno dotakah u casu. Sto rezultirase sa usporenijim refleksima nego uobicajeno. I prepravljanju/ispravljanju i najpriprostijih recenica: recimo, merry napisanog za jednim R; Bozic napisano sa malim b. Pa razne permutacije rvacko-jengleske. I tako dalje. A i tako blize, bogami. Jos mi je samo falilo da zacapam koju cestitku sa crnim vinom ko nekom vrstom modernog pecata i di bi mi bio kraj?? Packarija. Capancija. Kupusara. Svasta! Sva sreca nitko od vas nece dobit jednu od mene. Inace sramoti ne bi bilo kraja! Ispostavila bih se bila ko nepismena babetina koja ni u kamenolomu ne bi poso dobila, a kamoli ista drugo!

Onda, dilema broj dva: kakvo piskaralo izabrat? Priprostu penkalu? Ili tintu i nalivpero (super ako hoces zamrljat citav tekst jer zaboravis da si ga napiso sa tintom pa onda fino laktom prijedjes preko citavog teksta i sjebes ga koliko je dug i sirok)? Mozda nesto u boji? Ono nesto mirisljavo? Roze? Ono neko srebrno/zlatno piskaralo koje smrdi ko benzin? Koliko dilema, to je cudo jedno!

I tako na kraju mastovito sve nacrckah sa originalnim natpisom tipa sretan Bozic i Nova godina i mirna Bosna. Takodjer inzistirah na lizanju koverata. Sto bijase jedna od kardinalnijih gresaka prosle veceri. Ukus kovertnog ljepila je jedan od boljih. Ali svejedno stoicki podnesoh bol i tugu sto donosi lizanje ljepila. Zrtve se moraju podnijet za dobrobit svekolikog covjecanstva, tog sam i te kako svjesna! Pa tako podmetnuh ledja. Odnosno, jezik.

Imena i adrese smrmosih ko nikad. Prosto me sram kako osobna imena i prezimena pocinjah malim slovima. Pa onda to ic prepravljat. A koverte sve kurvinjsko crvene, tako da ni korektorom ne mos' ic preko gresaka! Nego onako seljacki samo mozes mrljat penkalom i nadat se najboljem.

Domisljata sam ja, znam. Jos dva i po' tjedna prije nego me se pusti sa lanca u domovinu. A onda kud koji, mili moji! Zatvorite svoje kceri, a i sinove, rekla bih.

- 11:30 - Komentari (40) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.12.2006.

Cekajuci medjede na skotskoj ledari

Pa tako i bijase.

Skotska: komada nekoliko; Tajland: komada jedan; Rvacka: komada jedan. Jedan iznajmljeni auto u kojem pokusah maltertirat sve prisutne sa: Stan Ridgewayom; Sarlo Akrobatom; Elvis Costellom. Upalilo je ko mokra mahovina koju pokusavaju zapalit krijesom. Onda iz protesta odvezoh svoju sekciju od Northamptona do Lancastera od po stotinjak milja na sat. Pa nek vide! I vidli su. Dobro, nisu, bijase pola noci, ali ovako figurativno sigurno jesu.

U autu ko suzovac/putnik sam ko bubica (za razliku od razjarenog sibirskog tigra u kojeg se pretvorim za volanom). Mirno sjedim prekrstenih nogu i buljim kroz prozor. Buljit je preblaga rijec. Ispadnu mi oci iz ocnih duplji, bolje receno. Moram ih lopatom pokupit i ponovo namjestit, eto tako! Iako bijase mrkli mrak budno pratih krajolik izvana koji se protezao poput moje macketine. Nema veze sto ne vidjeh skoro pa nista. Vidjeh drvece sa ogoljelim granama. I stajaznam, onaj neki sjevernoskotski zimski krajolik. I jezera. I ono jezero koje ima ono neko cudoviste koje rasteze vrat tu i tamo i kaze BU! covjeculjcima poput mene. Ovog puta nista, nada, zip, zero, nula. A bas se nameracih da mi se pojavi i da me posteno isplasi. Ukocenio mi se vrat u beznadnoj nadi. Sve sto vidjeh bijahu bijeli, zlokobni pjenasti valovi. Cudovista niotkuda. Sta cu sad potencijalnim unucima ispricat? Da im baba nije nista vidjela?! Sodoma i Gomora!

Tata-mata kutak za orijentaciju: aproksimativna orijentacija (odnosno, odokativna orijentacija, kakogod) Guzijoli nikad nije bila misicavo jaka strana. Pa tako i ovog puta. Buduci da gostuje u sjevernoskotskoj kucerini koja imade jedno 8 spavacih sobetina (sve sa vlastitom kupaonom), 4-5 dnevnih sobicaka, kuhinjom, hektarima zemljeposjedne zemljetine, nije brate lako manevrirat. Dakle, izgubih se prvi dan. Ne mogah naci svoju sobu. Pomahnitalo lamatah tamo-amo ko poluzaklana kokos. Di mi je soba?? Di??? Usput otvorih par vrata nadajuci se da cu unic u sobu toplu. A, ne! Umjesto sobe unidjoh u uzidane ormare. Njih komada dva. Bila bih dobar vodic. Po sumama, gorama, kucama, gostionama, bilogdje. Jer orijentir mi je savrseno izostren. Ko ostrica noza. Ko jezeva bodlja.

Trenutno vjetar zavija. Kisurina lije. Tmasta tama zapala i ne pusta. Sve nesto kuburim. Imadem osjecaj da ce me medjedi izist. Ne znam da li ima medjeda ovdje. Ali zamisljam ih kako se polako suljaju naokolo i stavljaju X na zemljopisnoj karti koju drze u sapama. Pa diskutiraju kojim pravcem da se krecu. Pa iz kojeg ugla da napadnu slijedecu kucetinu. I kako da najbolje isplase stanovnike ine. Hoce li ih prvo zakacit kandzama pa se malko njima poigrat? Ili ce ih odmah za grkljan i cap? Mozda da nas uzmu za taoce-zarobljenike i onda pregovaraju sa lokalnom oblasti? Mozda i pricaju skotski Gaelic (posto su ovdje svi natpisi na dvojeziku)? Mozda se znaju sa onim cudovistem iz jezera pa kolaboriraju zajedno? Svasta se kovitla po ogranicenom opsegu mozga moga miloga.

Treba prezivjet do sutra. A noc je mrkla, tamna, zlokobna, nemilosrdna, vjetrovita (ko je vidio ovaj film znat ce kako je). A i treba spremno docekat te medjede.

- 18:15 - Komentari (31) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.12.2006.

Cangrizava baba na putu do blazenog blesavluka

Priznanje broj 1: zbog Richard Ashcrofta bih u kazanu kuhala gulas. Samu sebe bih na gradele ispekla. Lopatom nosila ugljen i loz uljem potpaljivala peci. I svasta jos nesto. Iako je jedan od najpretenzioznijih i najpompoznijih covjekolikih jedinki ikad kreiranih. Pretenciozan rjecju, a bogami i muzikom. Alaj ga zna zbrljat i otic over the top, to je nevjerojatno. A tek sa tekstovima... Nekad se sama jezim ko da imam bodlje po plecima, a ne kraljeznicu koja se moze lako opipat ako se samo malko podvijem. Ko bi inace mogo inkorporirat Budu, Isusa i Alaha u jednom stihu zajedno? Samo Richardic moj mili i dragi, bog ga blagoslovio. Uostalom, covjek koji dijeli rodjendan sa mnom (ali ne i godinu, molit cu lijepo, ja sam mladja) po logickom defaultu ne moze i ne smije bit los, nego, naprotiv, divan, sjajan i bajan. Ko polubruseni dijamant. Ko ja. Da.

Ali sve mu je oprosteno posto je jednostavno najljepsi covjek koji je ikad na svijetu ovome nogama hodao. Dodje mi da mu stopala poljubim (a grozim se stopala, najruzniji su dio ljudske anatomije bez premca), a kamoli ista drugo. O ostalom ili ONIM ustima necu uopce ni razmisljat, odmah u meni probude gresnobludnu misao (mogu i misli, dakle, mnozina, svejedno) i osjecaje koji mi prosto (ukljucujuci i prosto kao nemoralno i kao skracenica od naprosto) stvaraju nelagodu.

I bijase koncerat. Gdje citavih 2 sata ne trepnuh okom da slucajno ne propustim koji djelicak prizora Richardove spodobe na pozornici. Reko', Xiola, ne trepci, ne disi, ne mici se, stoj ko ukopana Mara! I bijah ukopana Mara. Sa povremenim drecanjem i mrdanjem guzice. Tu i tamo. Zamisljah da mozda pozove sve iz publike koji su rodjeni na tajitaj datum pa da mu se pridruze na pozornici na caskanju. Mi odabrani, dabome! Je, da.

Keys to the World, Music is Power, A Song for the Lovers, Sonnet, New York (izgleda da dan danas nisi niko i nista ako nemas pjesmu o NYC - sta nije spjevo nesta o Wiganu otkuda i jest??), Science of Silence, bla, bla, nesto bezveze, sta ja znam, dosada, pozaboravljah, ovo, ovo, Bittersweet Symphony (kompletno sa sljastecom disko kuglom kao scenografijom) pa bis: Drugs Don't Work (Isuse, najdosadnija pjesma ikad, sorry), Check the Meaning (u pola pjesme covjek zaboravio rijeci, a stas', starkelja), neka uberdosada, History, Lucky Man, Break the Night With Colour. Kraj. Nema vise. Dovidjenja.

Htjedoh da skine jaknu. I skine jaknu, ali na kratko (ispod imadose lijepu, modernu majicu na V-izrez koja je ipak odavala malko golog razdrljenog torza, ali nedovoljno, brate, nedovoljno). Pa ju je ponovo obuko. Za to krivim njegovu zenu. Sretna li je, majku joj njenu!!! Prizemna sam, samo na fizicko djelo mislim. Kruze glasine mu zena ne da da snima spotove sa polugolim zenama. Hm.

Richard pjevase. Malko geekovsko-mesijanski plesase. Ja i dalje ne treptah nego se ukocenih. Nastanco covjek red solo pjesama, red The Verve. Za ovo ne da bih ga istukla nego... Mani se bivseg benda, nemoj leskarit na starim lovorikama. Ali, ipak je to Richard. Svi grijesi ovoga svijeta su mu oprosteni. K vragu nek sve ide, neke pjesme su mu dozlaboga za zahrkat, ali lijep je covjek, moze mu se progledat kroz prste. Stajah ko omadjijana. Moj Mesija je doso. Stigo.

Zamalo rezah zile kad je izveo History. Ma okida Richard na William Blakea. Doslo mi da ga potegnem za rukav i sapnem mu da nije sve tako crno, ali onda se sjetih da je ozenjeni otac dvoje djece i da zivi u ogromnoj kucetini u nekom ruralnom selu na zapadu Engleske gdje zive bogatasi. Duboko uzdahnuh. I izdahnuh.

No, ipak, penzioner je isplivo iz mene na povrsinu. Em me boljese nozice; em se nacrtah u Hammersmithu drito izubijana nakon posla; em pijah pisalinu koja se pod pivo prodaje u ovim Carling pivovara sponzoriranim dvoranama (a sve su Carlingove sad, i Brixton, i Shepherd's Bush, i Hammersmith Apollo dje je Richard jucer zario i palio), em tuzno shvatih da nikad Richardu gibanicu mijesit necu. Neke stvari je tesko prihvatit.

Moradoh i teskog koraka pohodit odaje koje se zajednickim nazivom VeCeji zovu. Uzas. Red dugacak ko zeko i potocic. Maltene skoro zadjoh u muski odjeljak od muke, ali ipak, ne, ne, ne, trpih i patih. Dotle je Richard prebiro po gitari, a meni suze navirale na oci. Stono od muke trpljenja i patnje od pritiska na mjehur, stono od neuzvracene Richardove ljubavi. Iako, sigurna sam 563% da je jednom prstom upro u publiku i pokazo bas na mene. Upijah auru i raznorazne chakre sto se vijorise okolo njegove prisutnosti.

Ne mogah ga ni posteno uslikat. Razlog: cigla/opeka od mobitela. Pokopat cu se. Pociglisat cu se.

Na kraju je malko porazbijo neku gitaru, pa nogom sutnuo zvucnik. Poljubio kriz stono mu se klatario okolo vrata. I NIJE zavrsio koncerat sa C'Mon People We're Making It Now (Jutjubajte, ajde da vidim ko ce - niko, eto ko!). To cu mu zamjerit do kraja zivota, cangrizava baba kakva vec jesam. Dobro, lazem, do kraja sutra, a onda ce me ufatit skleroza i pozaboravljat cu sve.

Priznanje broj 2: nema ga.

Boze, kako poblesavih pod ove stare dane!

- 13:00 - Komentari (45) - Isprintaj - #

srijeda, 06.12.2006.

Na vrat, na nos

Puknula sam se. Samu sebe. Stovise, po nosu. Sakom lijeve ruke. Svom snagom. Iz cista mira. Dopizdilo mi pa, eto, da mi koliko-toliko otpizdi. Naime, povlacih neki debeli selotejp sa neke kutije. Pa nije nislo. Ne ide. Pa povuci. Pa potegni. Nategni. A-a. Zajebava me ta plastika sa malko ljepila ispod. Ne da se ko djeva iz 18. stoljeca. A ja siledzija navaljujem li ga, navaljujem. Nes’ me zajebavat, mrmljam samoj sebi u bradu. Ne dam, vristi selotejp. Idi sa necastivim, vice mi. Cak mi se i beljit poceo. No, ne zna on da se ja ne predajem tako lako. Navaljujem. Uzmice. Snagatorski se segacim. Bit ces moj, majke ti ljepljive, nes’ mi majci utec! Taman, eto, pobijedih, kadli osjetih predivnu i neopisivu bol u podrucju disnog organa sto nosom se naziva.Ne bol nego boletinu. Momentalno izgubih tlo mi pod nogama i padoh na koljena. Ko zena koja je boga za bradu ufatila. Od shoka, valjda, sta li?! Nit bijah svjesna sto mi se desilo, nit previse lucidna. Sve sto ocajnicki pokusavah prebirat po misaonim zicama vlastitim bijase JESAM LI JA TO SAMOJ SEBI SLOMILA I POLOMILA I PODROBILA NOS???! Pipam. Opipavam. Diram. Plaho I pazljivo. Njezno. Broji kosti, bog da prosti, jesu li sve na broju? Koza, jel’ tu? Krv, jel’ siklja?

Dakle, tako je kad te opauce po nosurini u filmovima? Suze suzbih na jedvite jade jogunaste. Jaka sam ja i junacka. Nos citav, Xiola cijela.

Samoj sebi skoro nos iskopah. Nije to mala stvar. Na samom pragu sam ulaska u anale gluparluka.

- 11:20 - Komentari (33) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.12.2006.

Pjevam da zijevam

Prvi poceci arlaukanja vezuju me dok imadoh kratku, crnu, gustu kosu, ne znah beknut ni jednu, zamotana u platnene pelene (kakve jednokratne, brate, ih!) i nosih jos uvijek nerazvijenu svijest o sebi. Navodno da uvijek bijah spremna udarit u dreku, ciku i viku. Za razliku od brata milog koji bijase miran ko bubica (majcine rijeci, ne moje). Vec tad se znalo ko ce bakcit dokazivanjem jednadzbi iz svijeta fizike, a ko ce laprdati uz vjetar o sakralnim freskama u Sloveniji, juznoj Austriji i sjevernoj Italiji u 14. stoljecu (i to jos za diplomski).

Caca i mater su znali bit dvojac (bez kormilara) na raznoraznim zabavama. Pa kad bi udarili dvoglasje sa Ima dana kada ne znam sta da radim pitala bih se otkud njima glasovi, a meni ne? Tetke u Makedoniji cak snimise jedan ili dva singlova. Pojavise se cak i na ondasnjoj Radioteleviziji Makedonije dok se jos snimalo samo u crno bijeloj tehnici.

Nakon toga dodjose vrtic, dzumbus, cika, dreka i vika u obliku imitacije Debbie Harry/Janis Joplin (kako kad, ovisno o mom raspolozenju) ispred partfisa-mikrofona. Na sveopci pljesak i ovacije bratovih prijatelja (eto prednosti kad covjek imade 10 godina mladju sestru - u cas posla se sredi dzabe koncerat za kolege).

U skolskom zboru prvo pjevah drugi pa onda nakon par godina prvi glas. Hm, valjda dozivjeh proces obrnut od mutiranja. Ili je vodja zbora pobenavio bezveze (znao je cugati tu i tamo, ali to ipak bijase Zagorje, dakle, sasvim normalno i domacinski).

Nebrojeno puta u Jabuci sijah strah i trepet te bijah Iggy Pop, a zenska prijateljica Kate Pierson i udri brigu na veselje! Mislim da sam solidno i sa apsolutnim sluhom otpjevala sve njegove dionice. A i kolegica isto tako one zenske. Pogotovo onaj dernek od glasovlja na kraju. Candy, life is crazeeeeeeeeeeeeeeee, Candy, babeeeeeeeeeeee... Oduvijek sam znala da sam, zapravo, muskarac prerusen u zenu.

Sad najpostenije zaarlaucem u autu. Zasticena od svakog postedim ofenzivu na usesa svih koji nisu prisutni. Dakle, obicno atakujem vlastita. Sto mi nije bas zao. Jer se mogu zaderat koliko me glasnice (bez mandula, izvadjene odavno) ponesu (a bogami, znaju me ponijet ohoho).

U autu. O, u automobilu! Sto mi je milo i mili mi se pjevat u autu! Dernjava, arlaukanje, zavijanje u stilu narodnih guslara-pripovjedaca. A derem se na sve i svasta. Kuckam sa prstima po volanu. Raspalim sve i svasta. I udri! Partibrejkersi su dusu dali za raspaljot u prijevoznom sredstvu zvanom osobni automobil: Ti nisi Julija, ja nisam Romeo, nocas sam nesto gadno pojeo. Ili sad me nesto hvata ona Bajagina iz sveg glasa (Ti se ljubis na tako dobar nacin). Zahvalite svim svecima kojih ima da vas nikad Xiola nece vozikat u autu.

Bez obzira da li upravo stiscem kuplung, dajem lijevi umjesto desni zmigavac ili pokusavam fastforvardirat mini iPod (kojeg prikljucim sa jos malo pa legalnim iTripom). Ponekad znam poskakivat u sjedalu. Katkad pocupkujem (ako je zastoj). Sva sreca da ne imadem kabriolet. Dok u iznimnim slucajevima znam odvojit jednu od rukica i njome prazno (odnosno, u leru, da se automobilski izrazim pri tome ispoljavajuci zavidno znanje automobilizma i pripadajucih mu osobina), ali revolucionarno mlatim po zraku. Ko zenska verzija Trockog.

Ljeti mi se cak omaklo da stidljivo spustim prozorsko staklo,
Da se ne podavim od vrucine jer sam seljacina bez klime. (ovo su stihovi)

Na zalost, ne pjevam dok se kupam. Suprotno svih ocekivanja. Eventualno nesto promumlam sebi u cekinjastu bradu dok pokusavam dohvatit ledja i ostrugat ih.

Gulas otkazan. Ko svaki posteni politicki sporazum. Popizdit cu moram li jos uvijek gledat onu bombonijeru za nju bez da je ne rascerupam. Bit ce tesko. Ali izdrzat cu.

Proklet bio onaj baner za Partibrejkerse. Em svaki put kad ga vidim mislim da vidim Zorana Predina umjesto Caneta, em upravo napravih palacinke dok mi je Kreni prema meni drezdala na sav glas (svako malo moradoh zastajkivat i pravit se da sam Cane). Valjda se necu potrovat. I od palacinki i od njih.

Da Markizurina ima u sto da bulji. U moju Macketinu koja je i ovako oku ugodnija od mene.

- 17:36 - Komentari (48) - Isprintaj - #

petak, 01.12.2006.

Mala, nocna muzika

Jedan od najljepsih i najdirljivijih trenutaka zivota jest kad se covjek vraca kasno kuci. Mislio bi pametan covjeculjak, vraca se sa dernecenja, orgija, bacanja gaca lokalnim bekrijama, sveopce brige koju je udario na veselje i tako tim, ali ne nuzno takvim redosljedom. 12-satno radno vrijeme je jedno od najfinijih blagodati covjecanstva u povoju. A tek kad takvo covjecanstvo nauci da ide na noksir, uh, onda dobijes jos ovece zavrzlame i finoce.

Posto je ovo London u svako doba jutra, dana i noci ljudi ima ko u prici (dapace, nekoliko prica u jednom). Ne mos' se raskomotit kako treba nego se i tad trebas barem malko stisnut. Od polunacvrcanih biznismena crvenih u licu. Savrseno. Prelijepo osmisljena sudbina moja. Da izbjegnem ikakvu interakciju (osim one kad me silom prilika dodiruje krajicak njihovog mantila na japijevske strafne) nameracih se na citanje Zrinkine knjige koju neocekivano dobih na poklon jucer od Big Vern (pa kaze imadem poklon iznenadjenje za tebe, a da nije Zdrafko Colic; pa kazem jao, jedva cekam, umirem od znatizelje, a kad ono... Maltene je ne poljubih u oba obraza, ali se ipak grcevito suzdrzah i umjesto toga pripalih cigaretu).

A sad natrag na ovaj vecerasnji vlak agonije i ekstaze. Odjedanput cujem poznate milozvuke. Erm, nije valjda? NIJE VALJDA? Naculim usesa poput sismisa. Je, je, to je. Zvuk piljenja. Zvuk tesanja. Ne zvuk nego zvucina. Zvukorina. Odnono, gromki zvuk hrkanja prozimase se citavim vagonom. Wow, divota i krasota zivota u njegovom iskonskom obliku ispoljila se u tom trenutku. Mirno, fino i stalozeno tvornica Jelovica jos radi punom parom dok se pokusavam skoncentrirat na tekst o maturalnim zabavama (pri tom se sjecajuci vlastite u doba bas kad je odmetnik Vinko Pintaric pobjego iz zatvora i sijo strah, a bome i trepet naokolo - pa kako se sjatismo svi oko Vecernjaka, citajuci na glas najnovija zbivanja i prebivanja Vinkova, ustraseni ko golubovi ispred pracke). A Jelovica i dalje u akciji. Dapace, ubrzava proizvodnju i intenzitet. Tako je, bravo, nema odmora dok traje obnova, pravi socijalisticki covik je ovo.

Ovo nema smisla, osim da me razotkrije kao jedinku koju je lako na cerekanje u sebi natjerat.

Dogovorismo se za subotu za madjarski restoran. Gulas, paprika i to. I kino povrh toga (ukljucujuci i kokice i raznorazne secerleme). Posto me ufatila na prepad ugovor zakljucismo caskajuci na telefon koji se nosi svuda sa sobom, aka mobitel: sjedeci na rubu kade, sa nozurinama preko WC skoljke, dok mi je kaput visio sa lijeve ruke, a desna strana vec debelo bila na podu. Mislim da sam se krajickom oka cak mogla i promatrat u ogledalu (vidjela sam barem lijevo oko i pola obrve) pri tom radeci raznorazne grimase. Nsam ni znala da se tako elokventno mogu beljit samoj sebi.

Samo da napomenem da su se i najvazniji povijesni dogovori tako kovali.

- 00:05 - Komentari (40) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>