Pripizdinsko kuburenje
Vrijeme je ko fol nekog darivanja. Sama sebi podarih (osim sarme, bakalara i 3 kile Mikado čokolade):
-dibidus gubljenje na relaciji Pleso-Pripizdina kad skrenuh umjesto na zapad, na istok. Pa se veselo vozikah u smjeru Slavonskog Broda (u pizdimaternskoj koloni) jedno pola sata. Sve dok mahnitim zaokretom jednog velemajstora ne spazih tablu sa natpisom “Zagreb-Istok”. Ostalo bijaše legenda. Uoči badnje večeri kormilarih po najžešćoj gužvi uzduž i poprijeko Metropole, po mrklom mraku, bez DžiPiEsa (ono satelitsko čudo tehnike). Živa, zdrava i za nijansu gluplja stigoh na odredište.
-također se nagradih sa gledanjem “Običnih ljudi”, rvackoj sapunici par exellance. Bijaše mi utjeha nakon što čemerno spoznah da je “Ljubav u zaleđu” završila. Nestala. Gotova je. Kako to može bit? Sapunice nikad ne posvršavaju. Kakav je ovo način? Svašta ću još doživjet. Začudo, odmah se ufurah u grotlo radnje. A posebno me se dojmila glazba u pozadini koja prati ležerne događaje još ležernijih ljudi (mediteranske gitare koje drndaju). Mislim da ću bit zaljepljena za lošu fotelju i dalje.
I jedna izjava koja plijeni: po prvi puta u životu mogu satima buljit u imaginarnu fiksnu točku, istovremeno ležeći na leđima kao kakva friško zgažena bubamara.
Nije bilo bogznakakvo darivanje, ali meni dovoljno.
|