The Last Broadcast

Jesam tetka, ali i starkelja sam

Teško je bit tetka. Odgovorna tetka. Neš ti odgovornosti sa mnom. I tako pokušah bit jedna. Od onih odgovornijih. Recimo, filmovi koji korumpiraju. Nabasah tako na Boogie Nights. Tetka ko tetka, odmah naćulila uši i upregla bjeloočnice jerbo ovo joj se činolo ko džekpot premija u odnosu na penzionerske pripizdinske dane gdje je jedino uzbuđenje dubljenje na glavi okrenuta naopačke na kauču (čula sam da je dotok krvi u glavu zdrav i da liječi). Mislim si, fino, sad ću se nabuljit i seksa, i rokenrola, i loše prostetike (štono DirkDigglerove, štono tupea Burt Reynoldsa). Jupi!

Kadli, neš ti odrasle sreće. 11-godišnja nećakinja naćulila se ispred mene i počne ispitivat:

-Tetka, gledaš film? Joj, super, i ja ću. (Mislim si, di ćeš dijete moje ti to probavit, pa ima da me tvoj ćaća, a moj buraz, raskasapi na mrtvo ime). Gutam knedlu ko tipičan predstavnik takozvanog odraslog roda i pokušavam joj odvuć pažnju.
-Aj, šta ti je, mrš na spavanje! Pogledaj koliko je sati (ahem 21 sat)! Kasno ko u ponoć! (autoritativnim glasom pokušavam izazvat strah i trepet).
-Ma neeee, hoću gledat! (ne da se mala, majku mu svjecku, šta sad?)
-Evo, baka te zove, trebaš joj nešto pomoć (besramno lažem, ali laž uzima efekta). Odljepljuje se od ekrana i pada u klopku, odnosno, zamku. Baka je obrađuje za spavanje, a ja skrišom, odnosno, kriomice, buljim u Dirk Digglera i boga molim da se potiho ne pojavi u sobi. Ali spremna bijah ko M-48 pred paljbu: jedan prst na programu koji je odmah iza Kanala 3 (da brzinom svjetlosti odmah prebacim na vrlo zanimljivu lokalnu košarkašku utakmicu), drugi prst na minusu za zvuk (da utišam skvičanje Dirka i Julieanne Moore dok celer beru na stolu, a Burt Reynolds ih snima sa zanimanjem). Na sve sam spremna. NMNMI (ništa me ne može iznenadit).

Sve kao čujem da se mala šunja, pa sve od straha svakih 5 sekundi prebacujem na košarku. Te smjenjujem ton, da se ne čuju zvuci. I mislim si, a jesam li ja neka progresivna tetka, vidi me šta radim?! Koje je to doba došlo? Ja, koja kao nikad neću nikome ništa branit, ‘vako se ponašam ko neki Don Ante Baković?? Jel to znak sredovječnosti (doduše, sad imadem već 4 sijede vlasi, ne samo 3)? Dal’ da se sad već odmah udavim vlastitim rukama da me poslije drugi neće trebati?

Strepim kako ću tek ravnat sa mojom budućom dječurlijom! Bolje da me nema. Ili njih. Jedno će morat pasti!