U ovih tjedan dana proputovah sjevernu Skotsku. Preorah je ko kombajn njivu. Bijah na sprovodima. Puta dva. Gdje mrmljah molitve ispod brade. Posto nemam pojma kako se pomolit. A bome ni blagoslovit. Ono, krstit (valjda se tako zove). Sve se onako na brzinu skljastrim prstima po prsima da se ne vidi da pojma nemam. Pjevat molitve/pjesme/psalmove? Zijevah ko pastrva u bistroj vodi.
Karmine, puta ko i prije (dakle, 2). Gdje vesela druzina ciji dio bijah pomese citave tanjure sendvicima. Bas smo neki. Tako mi i treba kad sam u inoj druzini najstariji primjerak metuzalema sa svojih 526 godina. I druzim se sa 27-28 godisnjacima. Popisancima.
Jedan od hajlajta avanture u koju se upustih bijase najistinitija cinjenica da pomeh citavu opoziciju u igranju Trivial Pursuita jednu vecer. Dok cekasmo medjede koji nikad ne dodjose. Sve do 2 sata ujutro (znala sam da cu jednog dana korisno upotrijebit moje nepresusno znanje da je Judith Campbell Exner bila ljubavnica JFKa). I onda da neka netko ne kaze da zivim na rubu! Ma na ostrici ruba samoga. Pokusah ih sve potamanit i u Addictionary, ali u 3 ujutro neocekivano mi se sapleo jezik i doticnom wannabe trijumfu je morao doci kraj. Jerbo ne znadoh vise ni da li sam zensko ili musko, a kamoli da znam izmislit novu rijec sa HBVEEFRH slovima. Na moju zalost, a njihovu srecu. Opaki su ti 27-28 godisnjaci.
Citavih tjedan dana padase kisurina. Ali KISURINA. Da ne mos' mrdnit. Vozikasmo se tamo-amo. Ne mos' vidit dalje od ovaca. Stada ovaca. I pokojeg fazana. Zapravo, gomilu fazana. Na kraju bijah opsjednuta inim pticurinama skotskim. Svaki put kad bih ugledala koju pernatu spodobu upirala bih kaziprstom ko nepristojna osoba, poskakivala na sjedalu i vikala Fazan! Fazan! Skoti me nisu obadivali ni znj posto. Zadnji put da im pokusavam pokazati fazana! Vidjeh i jato gusaka. I to me je izuzetno obradovalo na isti nacin.
Spazih i plasticnu ogromnu skuplpturu od Nessie. Na nekoj benzinskoj pumpi BP-a (British Petroleum). Ofarbanoj u zeleno-zuto, korporacijske BP boje. Skoti se nisu obazirali. A ja ne znam sto cu od srece. Pa klikcem i pljescem rukama. Da sam bila na njihovom mjestu istovarila bih samu sebe na rub ceste. Pa nek si onda mislim!
Tresnja, secer i slag na kraju bijase stan onih arhitekata. U koji fino konacno ugradise vece skoljku koja sama i bescujno zatvara poklopac kada sidjes sa prijestolja. Ali zato isprckase citavi ostatak kupaone. Sve srusise. I tus. I plocice. Jer kao, nesto nije bilo pola milimetra po njihovom ukusu. Pa udri da unistavaju! Usput sjebase i vodokotlic (zapravo, nema ga). Tako da je covjek moro ispirat sa plasticnim kantama punim vode. A vodu u kante se pusta sa srafcigerom. Srafcigerom kojeg prvo nesretnim slucajem ubacih u skoljku. Pa ga onda morah vadit. Te onda mrvicu previse odsrafcigirah onaj saraf na krucijalnoj cijevi ucinivsi da voda bezglavo siklja bez kraja i konca. Umalo stvorih elementarnu nepogodu koju poplavom zovu.
Blagoslovljena uzivancija!
Post je objavljen 16.12.2006. u 22:50 sati.