The Last Broadcast

Odbrana i poslednji dani

San svakog Engleza, Skota, Velsanina, a i Sjevernoirca (da ukljucim sve djelove lijepe nase ujeninjenokraljevske otocurine) uoci Bozica, a i za vrijeme tog milog i nestasnog blagdana, jest da se do iznemoglosti ukrka mince pies. Da, tim pitama koje vole samo starosjedioci ovih autohtonih podrucja. Sto iskljucuje vecinu nas neautohtonaca na poslu. Poput kolege Sveda, kolege Jamajkanca, kolegice Talijanke. I mene.

A kad sefica odluci donijet pun tanjur takvih grozota nema da se odbije. I tako servira ona tanjur i nudi. Kolega Sved se lazno ozaruje i uzvikuje "Ohoho, pite! Pitice! Krasno!" i uzima jednu. Iskolacih oci jer me izdao, pizda jedna, a reko je da ih ne voli. Sta je sad ovo, kakva zavjera?? Dabogda si pregrizo jezik!

Prebacujem nadu ko John Wayne laso na divljezapadnog zdrijepca na kolegu Jamajkanca. Nece on uzet, mislim si, nije on beskicmeni skandinavski prijmerak. I dodje pita pod nos njemu. Jamajkancu. "Ahhhaaa, pita! Jao, moram uzet barem jednu!", vragolasto se smjeska i trpa pitu u usta. Citavu odjednom. Sad vec ne mogu vjerovat svojim osjetilima ocima i usesima, a i zajapurih se nesto u obrazima. Majku ti tvoju izdajnicku, dabogda ti kakva plomba ispala!

Talijanka! E, u nju ulazem zadnju funtu nade, boljitka i vjere u bolje sutra bez kruha i putra (rima, rima, e pa sta je?!). Kao u nekom slow motionu pomno pratim pokrete njene. Nece ona izdat talijanski narod koji zna sto je hrana prava. A i njezini vode slasticarnicu negdje oko Milana. Nece majci ona past! Kad ono... Hocu ispalit iz stolice. "PITA? [ovo smatram da je izrekla iz ocaja, zato capslock]. Savrseno! Tako su fine! I prhke! I mekane! I podatne!" Sad mi imaginarna vatra gnjeva vec probija ushnu opnu. Titra mi mali prst desne ruke. Poskakujem nervozno u stolici i vrtim se (uredska stolica na kotace). Saljem joj otrovnostrelicke poglede. U mislima je savijam od muke sto me izdala. Ko Supermen zeljeznu shipku. Ali znam da je to samo odgoda prave egzekucije. Odnosno do trena kad ce tanjur uzasa zavrsit ispred mene.

Uzet il' ostavit?

Zazvonio je cas, vremena ni za spas. Mozak mi radi, povlaci teskom mukom cak 34 kilometra na sat. Sefica je. Ali ono su ipak bozicne pite. Koje mi smrde na ocat. Nastojim ne izazvat refleks povracanja. I mislim si, kad su me vec tako smrtno izdali ko Juda Isusa, nek je izdajnicko-beskicmenjacki bal! "Bozicna pita, ah, izgleda savrseno! Mmmm, odlicna je! Tijesto je savrseno! Kako ste samo to napravili? Dajte mi recept!" Mljackam i krpotim tijesto nadajuci se da necu stic do punjenja. Grickam mrvu po mrvu. Da sto dulje odgodim agoniju. Pretvaram se ko zmija bez nogu. A u sebi gorke suze ronim od muke kako cu se sad izvuc.

Nitko ne izlazi iz ureda pa ne mogu izvest trik bacanja u smece ko onomad sa ovcetinom. Vrpoljim se i meskoljim. Pa na prazno grizem tijesto, kao, gle, super, polako jedem da mi dulje traje. Obmana je skoro uspjela. Jos samo malo. Izdrzat cu. Jer ja sam heroj. Gastro-mucenik.

Piece de resistance: zavrtih se na stolici mojoj i spretno ubacih ostatak sa filom iza nekog spisa koji je bio oveceg obujma. Za svaki slucaj pokrih ga i jednim papirom. Za potpunu obmanu. Nema odmora dok traje obnova!

Nadam se da me ova maglustina nece u subotu kaznit zbog ovakvijeh grijeha.