The Last Broadcast

Bivstvovanje na domovinski nacin

Sad ima da idu Markovi i Slavkovi konaci. Do u konacne beskonacnosti.

Odmah po slijetanju pocese me oblijetat raznorazni drustveni kruzoci. Osjecah se ko Paris Hilton, odnosno, ko neka priblezga, rastrgana i raskasapljena na sve cetiri zvanicne strane svijeta. Te srci bijelu kavu tamo, te srci vrucu cokoladu, te loci nebrojene case vode koje dodju sa time (e, a ovdje u kapitalizmu ti nitko ne posluzi casu vode uz kafu, seljacine jedne). To skrabam samo zato da bih si pridobila na vaznosti. Jer sam super. Ko sudoper.

Vec prvu noci pomislih da ce mi ta prva bit i zadnja. Naime, sjebah neki sofisticirani sistem centralnog grijanja. I gledah kako temperatura rastose naocigled mojih polucoravih ocesa. Sa dvaejspet popese se na, gle cuda, dvaejsest. A sa dvaejsest narastose na dvaejsedam. I tako redom sve negdi do tri puta deset. Imadoh vizije oparenog tijela moga vlastitoga kojemu se koza ljusti, podbuhlog od silne pare, polumrtva, kako me sobarica nalazi na izdisaju. Na zalost, nista od toga, probudih se iduce jutro cila i mila ko najfinija svila.

K tome nadjoh samo Podravkinu cajnu pastetu. Koja ic ne valja. Uzitak ne bijase potpun ko sa Gavrilovicevom. Bijah skrhana i tuzna poradi toga. Vrlo.

Opaska zagrebacka tramvajska: nevjerojatno kako tamo penzici kulturno i fino razgovaraju jedni sa drugima.

Cekajte malo, nemrem do vrata, dajte nemojte jos zatvarat. Izusti jedna iz silne sivovlase brigade, probijavsi se snagom parnog broda do vratiju. Slijedi odmah duhovito-saljivdzijski i britki komentar - Je, da niste sedili na stolcu do zadnjega, mozda bi se i uspjeli probit na vrijeme.

Takodjer bijah svjedokom drustvene igre ko prvi da zajasi na tramvajski stolac. U glavnim ulogama dvojica penzionera muskog spola. I udri! U londonskoj podzemnoj ne mos' penzionera vidit ni da ga poluizgorenom svijecom trazis. Eventualno se skupljaju u jatima po autobusima. Ali pod zemljom su endem.

I skoro mi nisu primili novcanicu od 100 kuna kad kupovah cigarete na Trgu. Je, nemrem vam to primit! More (ono e sa naglaskom kojeg tu nemam) koji ti je sad, pomislih i iskezih lisce svoje u pozamasni upitnik. Je, malo vam je tu novcanica spaljena u kutu. A tu novcanicu upravo izvadih iz onih cudnovatih kutija zvanih bankomat. Nakon silnog treptanja gustim trepavicama mojim i uvlacenjima obrva (fino i frisko uredno pocupanih to jutro) smeksah spodobu zvanu prodavac, te mi samo mogase finalno odbrusit Je, valjda budeju mi to primili na banci. A ja maltene tu novcanicu iz banke izvadila.

I jos ovo pitanje za ne-skitanje: koliko latino sapunica moze podnijet rvacka televizija (ukljucujuci i onu drzavnu)? Mogla sam se mirne duse nasapunat ko u erockim filmovima sumnjive kvalitete dok krajickom oka tu i tamo buljih u katodnu cijev.

Zaboravih pripomenut uzasno vaznu povijesnu cinjenicu: omastih brk masnim burekom sa sirom jedne noci. Odnosno, jutra. No, o-tom-po-tom. Oh, boze, previse me diras i mazis!