Majke mi, istina je, istina!
Moja velebna Golf limuzina. Neoprana vec ima ohoho (barem 2-3 godine - sta cu prat kad kisa padne pa sve opere). Zadnji brisac otego papke ima vec godina dana pa stoji poprijeko. Nervira me tako gledat preko retrovizora, ali stas'. Unutra suhog lisca koliko 'os. U gepeku je relativni red, kutija za prvu pomoc, malko zemljice naokolo, ali nista strasno.
I sad ovo: vrata na vozackoj strani digose seljacku bunu i ne daju se zatvorit. Odnosno, jedva ih zatvorim, nakon stotinu povuci-potegni. Pa odlucih nit povuc, nit potegnut, nego ulazit i izlazit na suvozaceva vrata. Zasto ne dam popravit? Ma dat ce Xiola, dat ce, ali ne sad kad treba svakog djavla kupit za Bozic i Novu godinu. A treba se i Croatia Airlinesu nesto udijelit, mater im skupu monopolisticku (jebo WizzAir i Luton do kojeg moradem klaparat 100 dana i 101 noc, Heathrow mi dajte, ah). Dadnut cu u 1. mjesecu popravit, upravo tad kad najvise treba kais stegnut.
Dzaba mi vrijedi to sto sam spretna i pomicna ko cigra u slatkoj vodi. Svejedno, izubijam se, brate, plazeci sa suvozacevog na vozacko sjedalo. Prvo si obavezno protresem mozak vec sjedajuci na lijevu stranu (za one neupucene, u ovoj zemlji otockoj suvozacevo sjedalo je na lijevoj strani). Pickaranje moze pocet! Dobro, prva prepreka savladana. Samoj sebi jamu kopam.
Sad se treba uguzit, odnosno, preslozit sa lijeve na desnu stranu, sjest tamo di je volan ukoliko se zelim vozikat, odnosno, maknut iz staticnog polozaja, sa mrtve tocke. Cista i nepatvorena fizika. Osjecam se ko da skacem sa motkom. Ko Sergej Bubka. Moze jos i ko skok u vis. Ko Javier Sotomajor. Prvo jedna noga. Pa druga. Zvuci lako ko perce. Sve dok se ne isprijece mjenjac i rucna. Metaforicno govoreci dva muska spolovila. Falusa. Simbolika. I sad pazi da se ne zapiknes ni na jedan, ni na drugi. Manevriranje moze zapocet. Taman mislim kako izbjegnuh mjenjac, a eto ti rucne i vriska strave i uzasa sa moje strane. Pa se drzi za volan, a rebra i donji dio ledja pucaju! Seks u autu bez seksa. Mos' mislit. Nemam pojma, nikad nisam iskusila cari spustanja sjedala. Osim ako nisam htjela transportirat djubre i kramu iz kuce na smetliste. Komfora ko u prici. Ispickaravanje svega i svacega.
Najbolje u svemu tome jest i to kako te milo gledaju slucajni i neslucajni prolaznici. Ko da krades vlastiti auto. Savrseno. I umjesto da se uvjezbam vec u tome i gracilno se samo pretocim sa jedne na drugu stranu ko profesionalni fakir, ja jos uvijek ko u povojima, drveno i ukocenjeno. Sati i sati lose jeftine zabave za siroke radne mase.
Post je objavljen 27.11.2006. u 21:00 sati.