Mrzim ici u javne VeCeje. Toalete. Zahode. Kakogod. Nema tog boga, sveca, djavla koji bi me navuko da ucinim jedan takav salto mortale. Trpim dokle god mi nadljudske snage to dopustaju. I ne dao bog da pokleknem!
Ali danas bijase takav dan. Taman zgnjecih olovnom mi straznjicom mekano i spuzvasto sjedalo (krvlju stecenom u spici odlaska sa posla), kadli je pocelo. Osjetih laganu nelagodu u medjunozju. O, jebo, pisa mi se. Kud bas sad?!?! Ko ce se sad probijat kroz horde smrdljivih, uzavrelih, uodijeljenih spodoba? Ali jaka sam ja, izdrzat cu. Nece mene nista satrat! Mantram u sebi.
Jedna stanica. Prosla. Druga stanica. Prosla. Peta stanica. Prosla. Meni sve gore i gore. Nelagoda prelazi u laganu bol. Pokusavam na sve moguce i nemoguce nacine odvratit pametnu mi paznju. Pa tako razmisljah (ne nuzno tim redosljedom): kako je muskima kad trpe, moraju li i oni stisnut ili to ide nekim cudnim putovima gospodnjim? Hocu buljit kroz prozor, ali sipak: mrkli je mrak. Hm. Ocajnicki prizivam preostale scenarije, ali ne ide. Mini iPod fastforvardiram svako malo ubijajuci i zadnji atom baterije. Nista ne valja, stalno mislim na blazeni mlaz koji bi mi donio toliko olaksanje.
Dici se ili ne dici? Te mijenjam misljenje ko gace: 'ocu, necu, 'ocu, necu. Vrpoljim se ko cavka zalijepljena na borovu smolu. Stiscem prste. Onim preostalim dugim frisko izraspanim noktima ostavljam oziljke na vlastitim rukama. Od muke. Da ne mislim na zivot u ritmu muzike za ples. Pomislim. Zamislim.
Zatvaram oci. Sve sto mogu vizualizirat jeste zahodska skoljka. Onako sterilna, hladna, bijela, porculanska, spremna da me herojski doceka. Prenem se iz sanjarija pustih, a pritisak sve gori i gori. Gori mi pod nogama, izmedju nogu, umirem u mukama najgorim. Smucem mentol bombon. Nista. Pijem vodu. Jos gore. Citam besplatne novine London Lite. Manta mi se pred ocima, slova plesu valcer i polku istovremeno, a moje misli vrludaju put toaletnog papira: koji je najbolji, najmeksi? Bijeli ili plavi? Ili rozi? Svjetlo zeleni? Ili sa nekim decentnim dezenom?
A u meni buja nabujala bujica. Grizem sad donju, sad gornju usnu. Opet se gledam u profilu i ne mogu nacudit grbavosti nosa moga. I napukne mi film. Moram otic SAD ili NIKAD! Odnosno, sad ili se upisat na licu mjesta na javnom mjestu u javnom prijevozu. Evolucija preuzima kontrolu: il' se obrukaj il' popisat odi.
Oteturah do divote od vecea. Kao sto vec znaju bit ti vlakdzijski. Sve sama dezinfekcija, cistoca, neblokada od pustog papira i koznakojih sumnjivih tvari. Sklad boja, ukusa i mirisa. K tome nek se jos nadoda drndanje vlaka pri poprilicnoj brzini i osjecah se ko muska pijandura koja mora naciljat neki cilj. Moradoh se grcevito pridrzavat za neku sajlu tamo inace bih se strovalila. Proklinjah sve sto mi se naslo na spisku. Sva sreca da trcanjem odrzavam donekle misicavo-snazna bedra poput onih drazesnih ex-DDR atleticarki. Inace ne bi dobro svrsilo.
Da, kao sto se i moglo pretpostavit, olaksah se. Hura za mene! Iako stanje poprima alarmantne razmjere. Sad sam ponosni vlasnik i ove kompozicije. Morat cu pod hitno kod specijaliste. Prvo moram po uputnicu.
Post je objavljen 22.11.2006. u 22:15 sati.