Posto je sljasteci glamur i lagodni zivot na jaslama dio svakodnevice moje premile bijah primorana, kao i svaka super karijeristicka zvijezda, dabome, presvlacit se u odjama popularnijim pod nazivom vece. Tamo gdje su skoljke na koje se sjeda da se razmislja i tako to. A presvlacih se poradi ambasadora i ostalih brbljajucih Talijana. Divote li!
Usput zakljucih kako je glamur jednostavno dio mene. Ne moze nas se razdvojit ni da se hoce. Jednostavno vapimo jedan za drugim. To se odrazava i na izbor moje garderobe. Odnosno, vristanja na pomisao kako nista glamurozno ne imadem za takovije prilike. Vecere sa ambasadorima i kolekcionarima koji slave devedesseste rodjendane. Nikakovijeh toaleta iz kojih sise vire, nikakve vrtoglavo visoke sandale (imam one koje nisu sandale i koje moram izut nakon 2 sekunde), nikakvo krzno, nista (nacuh talijanski par kako se svadja kad je zena skinula kaput: Staaa, ti's' tako gola?, ocajnicki je zavrisnuo muskarac, izgleda poznatiji pod nadimkom suprug. Da, i onda?, zamahne golim ramenima zena). Zivila zenska emancipacija! Cjepancija. Kraj besmislene asocijacije.
Mastovito obukoh crno-bijelo odijelo (oh, ne, rima!). I posjedose me izmedju kolekcionarovog apotekara i njegove zene. I novinarke Daily Telegrapha. Jebemti, kud bas Daily Telegrapha (desno orijentirane novine)?!? Di je The Guardian (lijevo orijentirane novine) kad ga trebas? Ali ajde, barem me zena razgaljivala pricama sa The Vogue domjenka (i oni slavili neki rodjendan, devedeseti, mislim).
Ajde, dobro. Kao i obicno, glamurozna i elegantna kakva jesam, pricah punim ustima, mljackah, malko se poprskah vodom tu i tamo, pljeskah rucicama na dionicama raznoraznih govorancija gdje je trebalo. Profesionalno obavih objasnjavanje na upit iz Rvacke si??? Ali toj mojoj silnoj eleganciji nikad kraja. Jerbo se umalo udavih ko novorodjeno pile sa komadom slanine.
Sta ja znam, neki komad koji je odbio poslusnost grla mog i stade na pola puta. Ja mu trubim, dajem znak zmigavcima (ono kad upalis sva 4 - hazard warning lights), prijetim mu policijom, a on nista! Mrtav-'ladan-pecen-varen, stoji. A apotekareva zena i novinarka se prave da se nista ne desava. Pravim se i ja. Kimam glavom ko da ucestvujem u razgovoru, a zapravo si brojim zadnje sekunde zivota i mislim si zar je to - TO? Zavrsit cu na ovakav nacin? Da ce mi u osmrtnici pisat podavila se slaninom, nespokoj joj dusi miloj?
Jebemti, osjecam da je djava salu uzeja i da vitla njome naveliko. Gubim dah. Ali se jos koprcam. Razmisljam da li itko od ovih tamo zna onaj Heimlich manevar? Ako i zna, nadam se da ce to obavit neki zgodan muskarac, a ne procelavi apotekar sa naocarama. Sad vec skacem sa stolice i trzam se u predsamrtnom hropcu. Salveta mi pada na pod, a bome i viljuska. Novinarka mi vice Popij si malo vode! Super me spasavas, mater ti novinarsku, mislim si u sebi. No, jedva da vise i mogu mislit u sebi, gotovo, nema, kraj, basta. Pizdamaterina takvim neglamuroznim krajevima! Thelma & Louise bi mi se cerile do kraja zivota!
Kao u dobrim, starim filmovima, slanina se odjedanput pocela kretat i otkotrlja se tamo di je trebala. Oslobodilacke snage trijumfirahu. Ja se saberoh ko da nista nije bilo (eto ti sto naucih od ovijeg naroda sa kojim sam u suzivotu vec toliko stoljeca) i nastavih trabunjat o ropstvu i ekonomskoj vrijednosti umjetnosti (Isuse, sto znam improvizirat, to nitko ne zna!).
Nikad vise na slaninu necu gledat sa istim ocima.
Post je objavljen 09.11.2006. u 10:20 sati.